CRO-eu.com

Hrvatska => Varaždin => Autor teme: Marica - Rujan 17, 2010, 23:00:38



Naslov: Varaždin nekad i danas
Autor: Marica - Rujan 17, 2010, 23:00:38

Beriva gradskih činovnika u Varaždinu g. 1742.

Prigodom t. zv. restauracije (obnove), gradskoga činovništva u Varaždinu 5. studenoga 1742. uredjena su beriva svih gradskih činovnika i službenika. Pod kazan gubitka plaće ne smije odsada nitko od grada zahtijevati veća beriva, nego li su ova:

Gradski sudac dobivat će godimice 40 rajnskih forinti plaće, a povrh toga 6 vozova sijena, 48 mjerova žita i 1 i pol mjerova vina.

Gradski notar (bilježnik ili tajnik) uživat će 171/2 forinti plaće, 4 voza sijena, 24 mjerova žita i 1 mjerov vina.

Svaki gradski senator imao je godišnju plaću od 25 rajnskih forinti bez ikakvih drugih prihoda.

Gradski fiškuš dobivao je godimice 20 forinti plaće, a povrh toga 2 voza sijena i 8 mjerova žita.

Nadzornik gradskih kmetova u bližnjim selima uživat će godimice 2 voza sijena, 1 mjeru vina, 20 mjerova žita, 24 mjerova zobi i jošte plaću od 20 forinti.

Gradski blagajnik dobivat će 25 for. godišnje plaće i 2 voza sijena.

Upravitelj vage 15 for. plaće i 8 mjerova žita.

Crkveni pjevač (magister chori) 30 for. plaće i 8 mjerova žita.

Sakrista (mežnjar) 12 for. plaće i 12 mjerova žita, a povrh toga jošte 6 forinti od družbe tijela Isusova (confraternitas corporis Christi).

Gradski lampašar (lampadista) imao je prije samo 4 mjerova žita, dočim će odsada dobivati 8 mjerova.

Orguljaš (organista) dobivat će godišnju plaću od 60 rajnskih forinti.

Prvi zvonar 24 for. i 24 mjerova žita, a drugi zvonar 24 for. i 12 mjerova žita.

Kapetan nutarnjega (t. j. utvrdjenoga) varoša uživat će godimice 12 mjerova žita i 10 groša (!) plaće, dočim će svaki od dvojice kapetana vanjskoga varoša (t. j. gornjega i dolnjega predgradja) dobivati samo 4 mjerova žita i 10 groša. Svaki je kapetan imao po jednoga podredjenoga službenika t. zv. quartalista, koji je dobivao godimice samo 4 mjerova žita.

Osim toga imao je grad svoga podvornika, koji je stanovao u gradskoj vijećnici, a dobivao 25 for. godišnje plaće i 16 mjerova žita; zatim nekoliko noćobdija ili "vahtara", od kojih je svaki dobivao godimice po 24 for. plaće; napokon nekoliko vratara (vojnika), koji su čuvali dolnja (sjeverna) i gornja (južna) vrata utvrdjenog varoša; vratari kod dolnjih vratiju dobivali su godimice 20 for. plaće i 4 mjerova žita, a oni kod gornjih vratiju 22 for. i 10 groša plaće uz 4. mjerova žita.

(Vidi u gradskom arkivu varaždinskom rukopis: "Prothocollum politicum liberae et regiae civitatis Varasdinensis an. 1703.-1754.", str. 266. i 267.)

Dr. Rudolf Horvat


Naslov: Hajd'mo u Varaždin!
Autor: Marica - Lipanj 30, 2014, 00:40:30

Hajd'mo u Varaždin!

Varaždin je, uz Zagreb, najznačajnije kulturno središte sjeverozapadne Hrvatske. Prvi put spominje se 1181. godine. Postoje pretpostavke da je prije 12. stoljeća postojala plemska župa Varaždin. Prema sačuvanim izvorima vidi se da su u kasnom srednjem vijeku postojale i Varaždinska i Zagorska županija. Oko 1350. godine stvara se velika Varaždinska županija. Godine 1767. kraljica Marija Terezija osnovala je Prvu modernu hrvatsku vladu čije je sjedište bilo u Varaždinu sve do velikog varaždinskog požara kada je preseljeno u Zagreb. Varaždin je tako od 1767. do 1776. godine bio glavni grad Hrvatske. U njemu se grade brojne palače i javne zgrade koje su sačuvane do danas i daju mu obilježje baroknog grada.
Varaždinske barokne večeri utemeljene su 1968. godine na bogatoj tradiciji varaždinske barokne glazbe, a uz to predstavljaju i likovno, književno i gastronomsko barokno blago u doba berbe grožđa u ovoj vinorodnoj regiji.

Grofica Marica: Dolazak baruna Kolomana Župana /Hajd'mo u Varaždin

http://www.youtube.com/v/uDB2rH8WF_U?version=3&feature=player_detailpage

Grofica Marica najavljuje zaruke s izmišljenim barunom Kolomanom Županom kako bi se riješila dosadnih udvarača, no stvari se zakompliciraju kad nenadano pristiže pravi istoimeni barun, Mađar iz Varaždina, koji je u novinama pročitao o svojim zarukama.

Komm mit nach Varazdin! So lange noch die Rosen blüh'n,
Dort woll'n wir glücklich sein, wir beide ganz allein!
Du bist die schönste Fee, von Debrecen bis Plattensee,
Drum möcht mit dir ich hin nach Varazdin!
Denn meine Leidenschaft, brennt heisser noch als Gulaschsaft
Und in der Brust tanzt Herz mir Czardas her und hin!
Komm mit nach Varazdin, so lange noch die Rosen blüh'n,
Dort ist die ganze Welt noch rot, weiss, grün!

Hajd'mo u Varaždin! Dok još ruže cvatu,
Tu želimo biti sretni, samo nas dvoje!
Ti si najljepša vila od Debrecina do Blatnog jezera,
Zato želim ići s tobom u Varaždin!
Moja strast gori vruće od gulaša
I u prsima pleše moje srce čardaš vamo-tamo!
Hajd'mo u Varaždin, dok još ruže cvatu,
Tamo je cijeli svijet još uvijek crven, bijeli, zeleni!


Naslov: Povijesni grad Varaždin
Autor: Marica - Srpanj 11, 2014, 13:39:32

Povijesni grad Varaždin

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/1-Varazdin%20u%2017_%20stoljecu.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/1-Varazdin%20u%2017_%20stoljecu.jpg)

Grad Varaždin spada medju najljepše gradove banovine Hrvatske. Taj grad obiluje lijepim i reprezentativnim zgradama i kućama, a njegov je ponos starodrevni Varaždin-grad. Nad glavnim su ulazom s južne strane okrugle lijeve kule starog grada uzidana od kamena
klesana dva grba. Lijevi je grb porodice Erdödy, a desni porodice Rakoczy. U dnu su prvog dvorišta, lijevo povrh ulaza u stubište, uzidana; takodjer dvagrba. Lijevo porodice Erdödy, a desne porodice Ungnad. Nekada je glavni visoki ulaz bio u četverokutnoj kuli s
desne strane sadašnjeg ulaza, što ga je pronašlo Muzejsko društvo u Varaždinu, koje je naročito brigom gimnazijalnih profesora Krešimira Filića i Adolfa Wiesserta u starom gradu uredilo lijep muzej, u kome su smještene vrijedne starine gradjana prinosnika.

Kao ostali gradovi županije varaždinske, tako je i stari grad Varaždin došao u ruke knezova Celjskih, zatim Jana Vitovca, kasnije Ivana Korvina i markgrofa Juraja Brandenburškoga, koji je oženio udovicu Beatricu rodjenu kneginju Frankopan. Ovaj je markgrof Juraj Brandenburški u sporazumu sa suprugom Beatricom predao g. 1523. današnju gradsku vijećnicu, nazvanu u povelji pisanoj njemačkim jezikom "Steinhaus" als Rathaus "Domus lapidea", gradskoj općini varaždinskoj. Zatim je vlastelinstvo grad Varaždin u 16. vijeku dobio ugarski palatin Stjepan Bathory. Iza njega je grad dobio godine
1549., Ivan barun Ungnad. Za njegova vlasništva postade Varaždin sijelom varaždinske krajine, koja se protezaše od Drave do Save. Sam je grad bio s nova utvrdjen zidovima i bedemima opasan, te bijaše odsada glavnim stanom generala ili zapovjednika varaždinske krajine, sve do Marije Terezije, koja je krajinu nanovo preustrojila. Udajom jedine kćeri Krste Ungnada, Marije (g. 1585.) za bana Tomu Erdödya, koji je banovao od 1684. do 1595. godine, predje stari grad Varaždin i njegovo vlastelinstvo u posjed i vlasništvo grofova
Erdödy, koji su kasnije, na istome, ustrojili senioratsko povjerbinsko dobro.

Sada su agrarnom reformom sva zemljišta predana u zakup, što manje imućnim zavičajnicima varaždinskim, što seljacima. Stari grad Varaždin posjeduje danas gradska općina.

Hrvatica, 1. veljače 1940

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/3-Varazdin-Stari%20grad%2028_6_2014.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/3-Varazdin-Stari%20grad%2028_6_2014.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/4-Varazdin-Stari%20grad%2028_6_2014.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/4-Varazdin-Stari%20grad%2028_6_2014.jpg)
Varaždin-Stari grad, 28. 06. 2014

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/5-Varazdin-Stari%20grad%2028_6_2014.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/5-Varazdin-Stari%20grad%2028_6_2014.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/6-Varazdin-Stari%20grad%2028_6_2014.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/6-Varazdin-Stari%20grad%2028_6_2014.jpg)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/7-Varazdin-Stari%20grad%2028_6_2014.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/7-Varazdin-Stari%20grad%2028_6_2014.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/8-Varazdin-Stari%20grad%2028_6_2014.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/8-Varazdin-Stari%20grad%2028_6_2014.jpg)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/9-Varazdin-Topovi%20koristeni%20u%20ratu%20s%20Turcima%20u%2016_i17_stoljecu.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/9-Varazdin-Topovi%20koristeni%20u%20ratu%20s%20Turcima%20u%2016_i17_stoljecu.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/10-Varazdin-Topovi%20koristeni%20u%20ratu%20s%20Turcima%20u%2016_i17_stoljecu.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/10-Varazdin-Topovi%20koristeni%20u%20ratu%20s%20Turcima%20u%2016_i17_stoljecu.jpg)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/4-Husar_-_Varazdinski_granicar1747-1769.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/4-Husar_-_Varazdinski_granicar1747-1769.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/3-Podcasnik-Varazdinski_granicar_1690-1756.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/3-Podcasnik-Varazdinski_granicar_1690-1756.jpg)
Lijevo:  Husar - Varaždinski graničar 1747-1769; desno: Varaždinski graničar 1690-1756

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/8-Regiment_16_Varazdin.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/8-Regiment_16_Varazdin.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/11-Varazdin-Topovi%20koristeni%20u%20ratu%20s%20Turcima%20u%2016_i17_stoljecu.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/11-Varazdin-Topovi%20koristeni%20u%20ratu%20s%20Turcima%20u%2016_i17_stoljecu.jpg)
Lijevo: Varaždinska pješačka pukovnija br. 16; desno: Varaždin-Topovi korišteni u ratu s Turcima u 16. I 17.stoljeću

falkauna (lakši top) falkon ✧ tal. falcone: sokol - top starije proizvodnje


Naslov: Hrvatski sabor proti Varaždincima god. 1613. i 1614.
Autor: Marica - Srpanj 11, 2014, 13:42:34

Hrvatski sabor proti Varaždincima god. 1613. i 1614.

Početkom 17. vijeka ponovno se u Varaždinu ojačala protestantska vjera, koju su Hrvati koncem 16. vijeka ljutim progonom zatrli gotovo u svim drugim mjestima. U Varaždinu postadoše protestanti toli moćni, da su napokon u svoje ruke dobili i upravu toga grada. Protiv toga ustade hrvatski sabor, koji se 13. svibnja 1613. sastao u Zagrebu. Sabor jednoglasno zaključuje, da i nadalje vrijede oni zakoni prijašnjih sabora, po kojima svatko može protestantskoga povjerenika ubiti ili uhvatiti ga, pa živa dovesti pred bana ili biskupa, da mu sude. Ovaj zaključak tiče se osobito grada Varaždina, gdje treba najstrožije kazniti onoga, tko drukčije uzradi. Zato će sabor u ime kraljevine Hrvatske pozvati grad Varaždin, neka skine sadašnji svoj protestantski magistrat. Članovi sadašnjega gradskoga poglavarstva ne će biti sposobni, da obnašaju javne službe, doklegod ostanu heretici. Zaključak sabora stavit će se u posebno pismo, što će ga u Varaždin odnijeti plemići Grgur Petev i Stjepan Gerečki, kao povjerenici kraljevine Hrvatske. (Zapisnici hrvatskih sabora, knjiga II. str. 110. Rukopis u kr. zem. arkivu u Zagrebu.)

S pitanjem o varaždinskim protestantima bavio se takodjer hrvatski sabor, koji se u Zagrebu sastao 20. ožujka 1614. Sabor stvara ove zaključke:

1.   Prema člancima prošlih sabora neka zagrebački biskup Petar Domitrović kao "diecezan" provede crkveni postupak (cenzuru) protiv onih, koji su zaraženi "heretičkom opačinom", naročito protiv gradjana i stanovnika u Varaždinu, te protiv drugih državljana, koji su poznati kao heretici.
2.   Ban Tomo Erdedi neka ošbo istupi protiv heretika u gradu Varaždinu. Podjedno neka ban istraži prosvjed, koji je u ime grada Varaždina upravljen na kaptol u Vašvaru, jer se taj prosvjed protivi javnomu položaju kraljevine Hrvatske. Neka ban ispita, da li je ili nije taj prosvjed zaista upravljen u sporazumu sa cijelim gradjanstvom, pa onda neka proti krivcima postupa tako, da ih dovede pred hrvatski sabor, gdje će im se suditi prema zasluzi čina njihova.
 
Dr. Rudolf Horvat
(Zapisnici hrv. sabora, II. str. 114.)



Naslov: Nekadašnja kapela sv. Trojstva u Varaždinu
Autor: Marica - Srpanj 11, 2014, 13:44:41

Nekadašnja kapela sv. Trojstva u Varaždinu

Danas je sv. Trojstvu posvećena crkva časnih otaca Kapucina. Za ovu crkvu znademo, da je gradjena god. 1701.-1705. No u kanoničkim vizitacijama, koje se čuvaju u nadbiskupskom arkivu zagrebačkom, našao sam, da je u Varaždinu i god. 1678. postojala kapela sv. Trojstva; nalazila se u predgradju "Milička vulica" *, a spadala je pod župnu crkvu sv. Nikole. Zagrebački kanonik Ivan Znika, kao arhidjakon kotara varaždinskoga, pregledao je kapelu sv. Trojstva 3. svibnja 1678., te je o njoj podnio biskupu Martinu Borkoviću ovaj izvještaj:

Kapela je drvena, samo temelji su joj zidani; nije prostrana, a razmjerno je visoka. Kapela ima jedna vrata sa dobrom ključanicom, a nad vratima drven tornjić, u kome se nalazi blagoslovljeno zvono srednje veličine. Kapela bijaše nekada blagoslovljena, te se crkveno posvetilo svake godine svetkuje na prvu nedjelju iza Velike Gospe, dočim je proštenje na dan sv. Trojstva. U kapelici nalaze se 3 oltara, dočim nema kora ni propovjedaonice, dapače ni sakristije[/b]. Glavni je oltar posvećen sv. Trojstvu, lijevo od njega je oltar bl. djevice Marije, a desno oltar sv. Florijana. Kapelica je vrlo dobro opskrbljena crkvenim posudjem, odijelom i drugim potrepštinama. Oko kapelice nalazi se groblje, ogradjeno drvenom ogradom; tu se pokapaju vjernici iz one okolice. Zvonar dobiva godišnju plaću u iznosu od jedne forinte; za zvonjenje prigodom sprovoda plaća mu se jedan groš, a gdjetko imućniji i dva groša. Osim toga zvonar kapele sv. Trojstva zajedno sa zvonarima kapela sv. Vida i sv. Florijana prosjači žito u gradu i u okolici; Štogod isprosjače, to onda medjusobno podijele u jednake dijelove.

(Kanonička vizitacija čuva se u nadbiskupskom arkivu zagrebačkom)

Nije nam poznato, kada je i kako je nestalo ove drvene kapelice sv. Trojstva. Varaždin je često stradao od vatre, pa nije isključeno, da je kakvom prigodom izgorjela i spomenuta kapelica. Svakako je drvene kapelice sv. Trojstva moralo nestati prije, nego li Kapucini sagradiše crkvu svoju.

Dr. Rudolf Horvat
_________________
* Milička vulica ili ulica braće Radić


Naslov: Iz staroga Varaždina - Blažena stara vremena...
Autor: Marica - Srpanj 11, 2014, 13:50:44

Iz staroga Varaždina - Blažena stara vremena ...

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/15-Varazdin-Gajeva%20ulica.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/15-Varazdin-Gajeva%20ulica.jpg)

Kao nekoć, tako i danas, mnogi ljudi u razmacima vremena prosuđuju i opreke vremena, koje se očituju u mišljenju, da su prirodne pojave i, s njima u vezi, životne prilike bile daleko ljepše i povoljnije, negoli su one danas. Od takova prosuđivanja nikla je ona opće poznata uzrečica o "blaženim i dobrim starim vremenima". Mora se priznati, da je gdjekad u prošlosti bilo i povoljnih momenata. Ali je istina i u tome, da je pored ovih bilo više teških, dapače i težih momenata negoli što ih proživljuju sadašnje generacije. U, tom pogledu, za pouku i primjer, neka nam posluži za sada, razdoblje vremena od osamdesetih godina 18., pa do sedamdesetih 19. vijeka. Evo, što nam o ime razdoblju pričaju stare, zaboravljene listine i godišnjaci:

Osamdesetih godina 18. vijeka, zavladala je u čitavoj varaždinskoj županiji velika glad, koja je dovela pučanstvo u skrajnju bijedu i nevolju u tolikoj mjeri, da je ono, pogotovo u manje plodnim gorskim krajevima, bilo upravo izloženo smrti od gladi. Ljudi, naime, kad već nijesu imali ni kukuruznih okomaka da ih samelju i upotrijebe za kruh, gulili su koru s drveta, mljeli je i od takova materijala pripremali kruh za hranu. Glavni uzroci pomanjkanja hrane bili su: hladne i močvarne godine, marvinske pošasti, nestašica novca i dugotrajni ratovi. Kraj nestašice žitarica, rijetko je koja kuća u selu imala kravu, vola, konja ili svinjče. Jer ono, što nije poharala pošast, to je odvukla vojska, a sa stokom, podjednako i žitarice. Da ovaj prikaz teških životnih prilika bude potpuniji, treba napomenuti i nemilu pojavu prosjaka, skitnica i lupeža svake vrsti, koja je čeljad svojom pojavom ugrožavala grad i selo. Tako je na pr. god. 1786. stigla županiji vijest, da se u varaždinskoj okolici i Zagorju skiću čitave rulje polugolih i otrcanih ljudi, koji, obilazeći siromašna sela, ne samo svojim prosjačenjem dosađuju, što više, svojim drskim i nasilnim vladanjem ugrožavaju imetak i živote. Strah pred ovim izgladnjelim i podivljalim čoporima[/b] bio je tolik, da su na pr. Kneginčani upravo zaklinjali varošku općinu da ih ona zaštiti od navala takvih skitnica. Bilo je, dapače, primjera, da su neki seljaci od straha pred ovima ostavljali svoje domove i selišta. Dok se je seosko pučanstvo teško branilo od drskih prosjaka, vagabunda i lupeža, varošani su bili u tom pogledu bolje osjegurani. Rijetko je, naime, kojem skitnici pošlo za rukom da se progura kroz gradska vrata i tako prokriumčari u grad. I ako je to nekome uspjelo, taj je domala bio pronađen i strpan u varoški zatvor, gdje su ga čekali neminovni teški udarci batina ili remena.

Da se ublaži nevolja od gladi, počele su vlasti priređivati spremišta za žito. Takva spremišta bila su g. 1787. postavljena u Lepoglavi, Krapini i Klanjcu, za koja su se brinula posebna povjerenstva. G. 1803. bilo je iz varoškog spremišta porazdijeljeno 252 metra žita najsiromašnijim porodicama u Gornjem i Doljnjem Knegincu, pa onda u Lužapiu i Hališću.

Da su i varaždinski građani i stanovnici stradali od nerodice i gladi, razabiremo iz njihove jadikovke, koju su oni spomenute godine uputili svojoj općini:

"Tuge, Nevolje i Neprilike vu koje ov Kraljevski i Slobodni Varaš sada opal je, izpisati i po strankah zbrojiti ufamo se potrebno ne bude, ar znamo odpervo, da i takove Plemeniti Magistrat najbolje, kak naši Poglavari znadu i vidiju. Nevolje, nove rane, novi nevidjeni i potmajno nas vumarjajuči Meč nam se približava i vre odperto z velikim našim nemirom, suprotivštinam i kvarom Varaša celoga nas vumarja ..."

Bili su prije spomenuti uzroci, radi kojih su nastale gladne godine ili - kako se to onda nazivalo - "huda leta". K ovim uzrocima valja nadodati, da je pomanjkanju žitarica mnogo pridonio još jedan faktor, naime: lijenost! Opazilo se, da znatan broj seljaka nije htio da u jesen zasije usjeve. Protiv ovakovih nemarnjaka i lijenčina, izdao je ban Balaša (1785. do 1790.) stroge odredbe i mjere, koje su predviđale i osjetljive tjelesne kazne, kao što su batine i korbači. No pored ove odredbe bana Balaše, ima i druga, zanimljivija, a to je odredba, koja prvi puta spominje krumpir, koji bi kao hrana, vrlo dobro nadomjestio pomanjkanje žitarica. U tom pogledu, Balaša preporuča županiji i varoškoj općini da one pouče pučanstvo u kultiviranju nove korisne i hranive biljke na način, kako se to radi u Francuskoj. U prvi čas taj posao nije uspio, jer je narod, zazirući od novotarija, sumnjao u vrijednost krumpira. Tek kasnije, u vrijeme ratova s Francuskom, kad su naši hrvatski vojnici na vlastite oči vidjeli u tuđini kultiviranje krumpira i osvjedočili se o njegovoj hranivosti, otpočelo je u našim krajevima sađenje krumpira.

Prva štampana knjiga o krumpiru, koja je doprla u Hrvatsku, izašla je u Beču g. 1805. Profesor Jasznygar, pisac ove knjige, pored opisa same biljke i načina sadenja, napose je istaknuo činjenicu, kako krumpir, kao hrana, ne samo što nadomještava žitarice, nego ujedno i pridonosi uščuvanju ovih u slučaju nepovoljnih godina. Temeljem preporuke kralj, namj. vijeća, zaključio je gradski magistrat 8. srpnja 1807. da se spomenuto Jasznygarovo djelo nabavi, prouči i stavi u arhiv.

Govoreći o godinama gladi radi nerodice i drugih nepovoljnih prilika, prema povjesnim arhivalnim vrelima, mogu se spomenuti kao najnepovolinije godine: 1785, 1786,1787,1788, 1801,1802, 1803,1805,. 1806, 1815, 1827. i 1838. Sve ove god. bile su poprijeko hladne i močvarne, pa kao takove nijesu pogodovale vegetaciji žitarica i kukuruze, a kraj toga niti krmi, ni pašnjacima. U tom pogledu označena je napose godina 1803, kad je iz dana u dan, kroz mjesece: svibanj, lipanj i srpanj toliko kišilo, da su kroz cijelo to vrijeme bile ulice u gradu pune vode. Stoka, polazeći u Vinokovčak na pašu, čitavim je putem gazila vodu, a kad je tamo stigla, nije mogla da pase, jer je čitav pašnjak bio zasićen vodom. Tolika vlaga prouzročila je, najzad, i teške zarazne bolesti, koje su poharale svu silu života kod ljudi i stoke. S obzirom na smrtnost kod ljudi, na pr. godina 1805. bilježi 245 slučajeva u Varaždinu (u doba, kad je grad imao oko 5.000 stanovnika), dok je u narednoj godini 1806. bilo, dapače, 427 (u siječnju 1807). U toj godini bilo je dana, kad se pokapalo 3, 4, 5 - 7 mrtvaca.

Kakvo bijaše zdravstveno i gospodarsko stanje od 1800.-1814, o tome piše grof Adam Oršić u svojini memoarima: "Uslijed epidemičkih bolesti i čestog novačenja, pučanstvo je posljednjih godina jako spalo. Nestašica novca je općenita. Seljak mora poslije devalvacije Banco-Zettela pet puta toliko kontribucije plaćati, negoli je plaćao prije dvije godine. Poslije napoleonskih ratova stanje Hrvatske krajnje je nepovoljno u društvenom i ekonomskom pogledu. Običaji i moral jako su popustili. Slabo se poštuje starost, svećenstvo se prezire, ali se voli novac. Broj advokata tako je velik, da će doskora nadmašiti broj procesa."

Od godine 1827., kad je Varaždin teško postradao od poplave, nastavljaju se dalje - uz rijetke iznimke - nepovoljne godine sve onamo do sedamdesetih godina 19. vijeka. Iz toga razdoblja vremena sačuvao se znatan broj spisa i zapisnika, koji nam pričaju o lošim godinama s kojima je u vezi i neminovna skupoća, kao na primjer: "Znano je Slavnom Magistratu i Gospodi Prisednikom, kuliko mučno je izhadjanje ove godine poradi velike dražine (skupoće), koja se je na način biča Božjega vu ovoj Varoši nastanila, a koja dan na dan sve više raste". Tako je jadikovao moleći povišicu plaće, Vid Thaler, učitelj "Muzike i Mešter Kapelle od Narodne Gradjanske garde", pa uz njega i kolega Ivan Udl, organista župne crkve, koji je u molbi naglasio: "Težke skerbi za življenje, koje zadaje rasteča dražina svakomu, koj z gotovimi novci živeti mora!"... Jednako tako zaintačili su i učitelji i gradski službenici sve dolje do uličnih nažigača i stražara. Pored spisa takove vrsti, nagomilane su molbe varoških purgera i stanovnika, koji su svi tražili pripomoć u novcu ili utočište u bolnici ili ubožnici.

Poslije močvarnih, nadošle su redom tri nezapamćene sušne godine: 1861., 1862. i 1863. Budući da je radi odviše jake tuče u g. 1861. žetva znatno podbacila uputilo je hrvat. slav. dalm. namjesničko vijeće, dana 18. listopada, dopis poglavarstvu grada Varaždina, u kojem je istaknulo slabu žetvu i bojazan, da će domaće pučanstvo stradati od gladi. Da se ta nevolja ublaži i najsiromašnijim porodicama pripomogne, pozvalo je vijeće gradsko poglavarstvo, da ono, uz pripomoć svojih organa i župnika, sve prilike prouči o tome podnese izvještaj s iskazom imena općina mjesta i porodica te oznakom kvantuma potrebnog žita za prehranu pučanstva. I ako bijaše već na domaku zima, a s njome i glad, poglavarstvu se nije žurilo. Unatoč ponovnog poziva i požurbe namj. vijeća, poglavarstvo je svojoj dužnosti zadovoljilo tek dana 18. veljače 1862. (nakon 4 mjeseca!), kada je gradski satnik, Vjekoslav Zadravec podnesao izvještaj i iskaze o potrebi žita, koje su sastavili t. zv. ulični kaprali. Iz ovih spisa razabiremo, da je za prehranu najsiromašnijeg žiteljstva u gradu bio potreban kvantum od 1339 vagana žita. U spomenute iskaze zabilježili su, na pr., ulični kaprali ovakove natpise:

"Popis vu Sectii Vidovskoj˝ (141 vagan); Popis vu Miličkoj Sectii (157 vagana)"; ili: "Izvjestje siromakov, koji ovo leto prepali jesu da nemaju žitka, još menje novac, dabisi kruha mogli kupiti ter polek tog višeput gladuju".

Poslije spomenutih sušnih godina, nadošla godina 1864., strahovito je pobila ledom varaždinsko područje i susjedno Zagorje. Pet godina iza ove nesreće (ljeti 1869.) ponovno je postradao od leda varaždinski kraj, kojom prigodom bilo je potpuno uništeno oko 50 kompleksa zemljišta. Daleko jača šteta od leda bila je u godini 1871. Evo, što o tome piše "Pučki Prijatelj":

"Dana 30. svibnja, poslije podne, nadošlo je nevreme od Ivančice. Vjetar je duvao, kao da je nadošao Sudnji dan, a onda se spustila strašna tuča, koja je u čas pretvorila u pustoš sva polja, vinograde i voćnjake. Naročito su postradala sela: Sv. Križ, Rudinšćina, Konjšćina, Hrašćina i Visoko. Tuča je padala još i drugi dan. Od nje bijaše sve bijelo, kao da je zapao snijeg. Polja se iz nova preoravaju i sije se kukuruz. U voćnjacima leže čitave hrpe granja, polomljenog od tuče. Tom prigodom postradala je i varaždinska okolica. U Petrijancu ubio je grom jednu ženu, koja se sklonula pod hrast, a nedaleko od nje, kraj štale, kobilu i četvero krmadi".

Kad elementarne nepogode jednom zahvate, one teško odustaju od svoga haračenja. U tom pogledu mučno se doimlju neke stranice zapisnika grad. magistrata godišta: 1871. i 1872., koje spominju tuču i štetu u Varaždinu i okolini. I ako je u godinama: 1867., 1869. i 1871. tuča jako oštetila varaždinska zemljišta, ova su najjače postradala dana 15. Srpnja 1872. Iz izvještaja gradskih izaslanika, koji su na licu mjesta pregledavali i popisivah štete, doznaje se, da je 716 stanovnika bilo od tuče teško oštećeno, među kojima gradska i župna alodijalna zemljišta, pa onda zemljišta kapela u Sračincu i Svibovcu. S obzirom na golemu štetu, grad Varaždin je zamolio da mu se otpiše zemljarina od 990 for. Popisivanje štete trajalo je sedam dana. Bio je to naporan posao, u kojem se naročita istaknuo Vjenceslav Galina, gradski kancelista, koji je požrtvovno radio izvan uredovnih sati. Za taj posao dobio je nagradu od 28 for. 64 novčića.

U uvodniku ovog prikaza bila je istaknuta narodna uzrečica o t. zv. "blaženim i dobrim starim vremenima". Da li su ta doista bila takova, o tome nas bjelodano poučava ovaj prikaz iz velikog razdoblja vremena od malo ne - sto godina. Ma da u tome razdoblju nijesu ispričane elementarne nepogode, kao: požari, povodnje, dolazak t. zv. skakavaca itd., pa onda teški ratovi i nemili događaji političke prirode: ovaj prikaz dostaje, da se uoči jedna pregledna slika prošlosti, za koju se, valjda, ne će danas nitko oduševljavti i za njom čeznuti. Jer - u pravom smislu riječi - "dobrih i blaženih vremena" u prošlosti nije nikad bilo, već jedino - kako netko reče: u želji, čežnji i u ljudskoj mašti! Vrijeme, i ako se je kadšto nasmiješilo i ljudski rod pomilovalo, ono je ponajviše nemilosrdno haračilo. Pa tako je i naš historijski grad Varaždin doživio u svojoj prošlosti više teških i tmurnih dana, negoli vedrih i svijetlijih.

Lujo Pihler
Hrvatsko jedinstvo, Varaždin 14. kolovoza 1941

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Kuca%20iz%20okolice%20Varazdina.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Kuca%20iz%20okolice%20Varazdina.jpg)
Kuća u okolici Varaždina 




Naslov: Varaždin koncem XVI. vijeka
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 11:25:14

 Varaždin koncem XVI. vijeka  

U sjednici svojoj od 23. travnja 1909. povjerilo mi je gradsko zastupstvo u Varaždinu pisanje potpune povijesti slobodnoga i kraljevskoga grada Varaždina. Kako sam većim dijelom dovršio proučavanje gradskih zapisnika 16. vijeka, iznosim ovdje svoja istraživanja o nutarnjim prilikama.

A. UPRAVA

1. Varoški sudac

Na čelu varoša varaždinskoga stajao je varoški sudac ili "rihter". Izbor suca obavljao se svake godine, i to prve nedjelje poslije Martinja (11. studenoga). Izabrani sudac položio je prisegu, da će suditi pravedno "ne gledajući ničega kipa ali dostojnosti, ni za mito, ni za najem, ni za bojaznost, ni za prijateljstvo, ni za ljubeznost, ni za voljo, ni za na-zlob, već "poleg Boga i njegove pravice." Odmah iza položene prisege nastupio je varoški sudac svoju službu još u mjesecu studenomu odnosne godine. - Godine 1587. bio je za suca izabran hrvatski književnik Blaž pl. Škrinjarić, koga je godine 1588. i 1589. naslijedio literat Blaž Antilović. Godine 1590. bio je sucem izabran mesar Mirko Rigjanec, god. 1591. brijač Franjo Sveršić, god. 1592. plemić Ivan Rükel, godine 1593. po drugiput mesar Mirko Rigjanec, god. 1594. opet brijač Franjo Sveršić, god. 1595. po treći put Sveršić, god, 1596. po četvrtiput Sveršić, god. 1597. opet plemić Ivan Rükel, god. 1598. po treći put Rükel, a god. 1599. po četvrtiput Rükel. God. 1600. bude po peti put izabran brijač Franjo Sveršić, ali on umre već 27. Studenoga iste godine. Nato se na prvu adventsku nedjelju god. 1600. obavio nov izbor, te je varoškim sucem bio izabran krznar Matija Šambar. Njega je god. 1601. naslijedio plemić Ivan Rükel, koji bijaše tako po peti put izabran za suca varoškoga. (Liber fassionum, str. 1. i 338. Prothocollum magistratuale, str. 1, 55, 89, 109, 141, 222, 253, 287 i 317.)

2. Bilježnik

Koncem 16. vijeka nije sudstvo bilo odijeljeno od uprave. Zato je varoški sudac u gradu Varaždinu podjedno bio takodjer vrhovni upravitelj, t. j. ono, što je danas gradonačelnik. Za varoške suce često su Varaždinci birali svoje sugradjane iz obrtnoga staleža. Sudac naime nije trebao znati čitati ni pisati, jer je ovaj posao redovito obavljao varoški "notar" ili bilježnik, koji bijaše desna ruka sučeva. Tečajem prijašnjih vijekova nije Varaždin uopće ni imao drugoga pravoga činovnika, nego li bilježnika varoškoga. Za ovu službu birao se redovito "literat", t. j. čovjek vješt pismu. Godine 1587. bijaše varoškim bilježnikom izabran literat Blaž Antilović, god. 1588. literat Ivan Pergošić, god. 1592. literat Nikola Kolarić, koji bijaše prije učitelj, a godine 1600. plemić Stjepan Fortuna de Kapolna. Bilježnik je obavljao sve pisarske poslove, jer varoš nije imao drugoga posebnoga pisara. U gradske protokole bilježio je:

1.   zaključke gradskoga vijeća,
2.   odredbe varoškoga magistrata,
3.   tužbe gradjana varaždinskih,
4.   tečaj parnice,
5.   kupoprodajne ugovore,
6.   prosvjede i prizive,
7.   oporuke gradjana varaždinskih,
8.   važnije dogadjaje,
9.   pogodbe izmedju gradjana i
10.   razne bilješke.
Osim toga sastavljao je bilježnik predstavke na kralja i sabor, te podneske na druge oblasti. Bilježnik uopće izradjuje sve spise, što ih magistrat komu god upravlja. (Liber fassionum, str. 1. i 338. Prothocollum magistratuale, str. 1., 55., 89., 109., 141., 185., 222., 253., 287. i 317.)

3. Prisežnici

Varoški sudac ne može suditi sam, već jedino u prisutnosti varoških prisežnika (jurati cives), koji zajedno s njime čine potpuni varoški sud. Zato i prisežnici polažu isto takvu prisegu, kakvu polaže varoški sudac. Dvanaest ima prisežnika, od kojih šestoricu imenuje varoški sudac, dočim drugu šestoricu biraju gradjani varaždinski. Izbor prisežnika obavlja se svake godine na prvu nedjelju iza Martinja. Posve je naravno, da će i sudac i gradjani nastojati, da za prisežnike dodju najugledniji ljudi, koji uživaju opće povjerenje. Obično su to bili razni obrtnici. Tako se u gradskim protokolima koncem 16. vijeka medju prisežnicima spominju

-   krznari Martin Cik, Ivan Bubetić i Matija Sambar,
-   klobučar Leonard Petrović,
-   kositrar Marko Serafiner,
-   zlatar Mijo Kočinski,
-   srebrnar Andrija Talijan,
-   mesar Mirko Rigjanec,
-   krojač Valentin Anošić, te
-   brijači Franjo Sveršić i Gjuro Hercog.
Varaždinci su rado za prisežnike birali takodjer pismene ljude. Zato medju prisežnicima nalazimo takodjer
-   plemiće: Ivana Rukela, Stjepana Fortunu i Gjuru Flajsmana, te
-   literate : Ivana Pergošića, Blaža Antilovića, Miju Bijeničkoga i Matiju Valenčića.
Naravno da se kod izbora prisežnika uzimao obzir i na gradjane poljodjelce, koji su tada po svoj prilici činili većinu žiteljstva u Varaždinu. Od takvih gradjana spominju se kao prisežnici:

-   Luka Jakopčić,
-   Andrija Morović,
-   Ivan Šporar,
-   Petar Svetogalić,
-   Matija Pajsjarto,
-   Joža Ratki,
-   Mijo Seršić,
-   Andrija Hajdina i
-   Andrija Trakač.
Zbor varoških prisežnika nosi ime "senat". Izmedju one šestorice prisežnika, što ih je birao sam sudac, bijaše takodjer zamjenik suca varoškoga; on stoji u popisu na prvom mjestu medju prisežnicima. Takvim zamjenikom suca varoškoga izričito se god. 1592. i 1597. spominje mesar Mirko Rigjanec. (Liber fassionum, str. 1. i 338. Prothocollum magistratuale, str. 31., 55. , 89., 109., 141., 185., 212., 222., 253., 287. i 317.)

4. Zastupstvo

Ono, što su danas gradski zastupnici, bijahu u 16. vijeku "viri communes", dakle općinski zastupnici. Varaždin se naime tada sastojao iz više dijelova, a svaki je dio morao bili zastupan u varoškoj upravi. Središte Varaždina činila je nutarnja varoš, koja bijaše okružena bedemima i grabama. Ovu nutarnju ili pravu varoš zastupalo je god. 1598. pet gradjana, poimence : Petar Čafuk, Gjuro Padar, Ivan Šambar, mesar Petar Vitković i krznar Ivan Bubetić. Oko nutarnje varoši nanizalo se pet predgradja.

1.   Prema Dravi protegnuo se "Dravički konec";
2.   nedaleko od njega bijaše "Brodovski konec", danas Magjarska ulica i Ledine;
3.   sjeverno od varoši nalazio se "Milićki konec",
4.   a zapadno "Vidovski konec" i "
5.   Kraljevska ulica," koja se kasnije zvala takodjer "Dugi konec".
-   Godine 1598. zastupahu Dravički konec: Petar Šalec i brijač Blaž,
-   Brodovski konec: Gjuro Čoklić i Ambroz Rosman,
-   Milički konec: Matija Fruk i Gjuro Križanić,
-   Vidovski konec: literat Lovro Cašić, a
-   Kraljevsku ulicu: Gjuro Černjak i mesar Andrija Brcković.
Čini se, da nije bilo odredjeno, koliko mora Varaždin imati općinskih zastupnika, jer ih jedne godine nalazimo 11, druge 12, treće 13, dapače i 14. Općinski zastupnici zajedno s prisežnicima i varoškim sucem čine t. zv. varoško vijeće, koje u ime varoši stvara odluke i daje odredbe. Svaki gradjanin mora se pokoriti zaključcima varoškoga vijeća, protiv kojega se ne može prizvati ni na koju oblast. Odredbe varoškoga vijeća nose ovaj latinski naslov: "Deliberationes dominorum judicis, juratorum ac totius com-munitatis". Mjesto izraza "tota communitas" dolazi gdjekada u protokolima izraz "universitas civium". Općinskim zastupnicima povjeravaju se u ime varoškoga vijeća razni poslovi, n. pr. popis kuća, razredjenje poreza, nadzor javne gradnje i t. d. Ako je predmet parnice na varoškom sudu veoma važan, onda se varoškomu sucu i prisežnicima pridijeli takodjer nekoliko općinskih zastupnika. Izbor zastupnika obavlja se svake godine o Martinju. (Prothocollum magistratuale liberae et regiae civitatis Varasdiensis pro anno 1592.-1602. str. 253. i 254.)

5. Procjenitelj

Važnu je službu obnašao varoški procjenitelj. On se latinskim jezikom zvao "magister fori", dočim ga je narod zvao imenom "šacmešter varaša varaždinskoga". Služba procjenitelja razabire se iz prisege, koju je polagao hrvatskim jezikom, a glasila je ovako: "Jaz šacmešter varaša varaždinskoga prisižem na Boga živućega, oca, sina i duha svetoga, sveto trojstvo jedino boštvo, da jaz hoćem varoške dohotke verno i pravo zbirati, vu legistrom vciniti zapisavati i š njih pravi račun dati, i štogoder se moje časti dostoji, da vu njem hoćem pravo i verno hoditi i pravo šacati. Tako mene Bog pomozi i moja vera kršćanska". Varoški je procjenitelj imao dužnosti:
1.   da pazi na kakvoću robe, koja se na trgu prodaje,
2.   da nadzire vage i mjere,
3.   da pobire pijacovinu i
4.   da provodi odredbe varoškoga poglavarstva glede limitacije pojedine robe.
Varaždin je imao dva varoška procjenitelja, koji se birahu svake godine prve nedjelje iza Martinja. Ovu službu obnašahu razni obrtnici, n. pr. zlatar Mijo Kočinski, krojači Mijo Kelečić i Luka Maltarić, krznari Ivan Bubetić i Stjepan Črnković, zatim gradjani posjednici, n. pr. Ivan Šporar, Valentin Petanić, Nikola Perko i Gjuro Peterjanci, te cestar Antun Modrović i sokač Ivan Lupčić. Varoški je procjenitelj dakle bio ono, što je danas tržni nadzornik. (Prothocollum magistratuale, str. 183.)

6. Kmetski sudac

Prve nedjelje iza sv. Tri kralja birao se upravitelj gradskih posjeda i kmetova. U narodu bijaše poznat kao "sudac varoških kmetova", dočim se službeno latinskim jezikom zvao "decanus sive officialis bonorum et colonorum civitatis". Njegova se služba razabire iz prisege, koju polaže ovako: "Jaz sodec kmetov ovoga varaša prisežem . . ., da jaz hoćem polje i vinograde varaške s kmetmi verno vciniti delati i gospoćino na varaško vsakovačko potreboću vciniti obslužavati, varaškoga čuvati, na nje marlivo pasko nositi i verno spravljati, i vu vsem onom, što se vezdašnje moje česti dostoji, verno hoditi i pasko na nje nositi, kako najbolje budem znal i mogel. Tako mene Bog pomozi i moja vera kršćanska. Amen". - Gradu Varaždinu pripadahu susjedna sela Svibovec, Žabnik, Sračinec i Kneginec, gdje stanovahu varoški kmetovi. Ovi su poput svih drugih kmetova podavali gradu neke daće i besplatne službe. Sudbenost nad varoškim kmetovima obavljao je spomenuti upravitelj varoških posjeda i kmetova; zato se i zove "kmetski sudac" za razliku od "varoškoga suca", koji sudi samo gradjanima. - Varaždin je imao svoja polja i vinograde, a kmetski sudac morao se brinuti, da kmetovi za vremena obrade ove varoške posjede. Prihod ovih posjeda išao je u korist varoške blagajne, pa je time Varaždin podmirivao jedan dio varoških troškova. - Za kmetskoga suca birao se svake godine po jedan gradjanin varaždinski. Tako je n. pr. ovu službu god. 1593. obavljao krznar Matija Šambar, g. 1594. mesar Petar Vitko vić, a god. 1599. krojač Valent Anošić. (Prothocollum ma­gistratuale, str. 58., 94., 183. i 257.)

7. Druge službe

Varaždin je već u 16. vijeku imao svoju pučku školu. Vidi se to iz gradskoga zapisnika od 14. siječnja 1588. Tada se naime obavljala instalacija novoga ravnatelja škole (rector scholae.) Prisutni bijahu : varoški sudac literat Blaž Škrinjarić, bilježnik literat Blaž Antilović, župnik (Antun Vramec), prisežnici : Luka Jakopčić, Mijo Seršić, Leonardo Petrović i Martin Cik, zatim svećenik (prebendar) Mijo (Zedinić) i učitelj Nikola Cena. Svi ovi uvedoše u čast i službu ravnatelja gradske pučke škole literata Blaža Dragšića, odredivši, da mu godina počima sa danom 14. siječnja. (Liber fassionum, str. 58.)



Naslov: Varaždin koncem XVI. vijeka
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 11:28:32

U Varaždinu postojala je takodjer varoška bolnica. Upravitelj bolnice zvao se "magister xenodochii" (ali takodjer "magister hospitalis"), a birao se svake godine na prvu nedjelju iza sv. Triju kraljeva. Takvu službu obnašao je god. 1588. plemić Ivan Taclin, g. 1592. Ivan Rükel, g. 1593. mesar Petar Vitković, g. 1594. Petar Cafuk, g. 1599. Andrija Trakač, g. 1600. i 1691. Gjuro Čoklić, a g. 1602. Nikola Dihtić. Bolnica je imala i svoj vrt. koji je god. 1588. prodan provizoru Ivanu Vodoviću za 12 ugarskih foritinti.
Prigodom požara 11. travnja 1592. izgorjela je takodjer bolnica varaždinska. Za obnovu i popravak bolnice dao je varoški sudac Franjo Sveršić 27. travnja 1592. Ivanu pl. Rukelu 21 forint. (Liber fassionum, str. 54. i 289. Prothocollum magistratuale, str. 23., 58., 94. i 257.)

Utvrdjeni (nutarnji) dio varoša varaždinskoga imao je dvoja vrata: jedna prema Dugoj ulici, a druga prema Dravskoj ulici. Kod vrata bijahu namješteni vratari, koji prisizahu ovako: "Jaz vratar ovoga varaša vrat obran prisežem . . da jaz hoćem vrat varaždinskih i klučev verno čuvati; dohotke varaške i mostoino verno zbirati i vu peruško metati; a što z vuna bodem čul, na kvar i na pogibel varašku, da hoćem gosponu rihtaru povedati i vu moje časti pravo hoditi. Tako mene Bog pomozi i moja vera kršćanska. Amen". U toj prisezi opisana je i služba vratara. Izvan ovih utvrda imao je Varaždin t. zv. šarampove. To su malte, gdje stoje i straže. Gradsko je vijeće god. 1588. odredilo, neka varoški sudac što prije na varoški trošak podigne 3 šarampova, i to jedan nad kraljevskom ulicom (Dugi konec), drugi nad Bro-dovskim koncem, a treći kod marofa pokojnoga trgovca Simona. (Liber fassionum, str. 53. Prothocollum' magistratuale str. 183.)

Cijeli Varaždin bijaše podijeljen u 4 gradska kotara, nad kojima su nadzor vodili t. zv. magistri quartaliones. Svaki od ovih magistra zastupao je po jednu varošku četvrt. Za istočni i sjeverni kraj (Dravički i Brodovski konec) bijaše odredjen poseban kapetan; drugi takav kapetan nadzirao je južni i zapadni kraj (t. j. Dugi konec, Vidovski konec i Milićki konec), a treći kapetan nutarnju varoš. Izbor ovih gradskih službenika obavljao se svake godine o Martinju. Ove službe obavljahu većinom obrtnici i posjednici.

8. Gradski kapetan u Varaždinu

Onaj član grofovske obitelji Erdödy, komu je pripadao stari grad (tvrdja) u Varaždinu, bijaše podjedno kapetanom varoši varaždinske. Kao takav primao je takodjer stalnu godišnju plaću. Tako je n. pr. grof Tomo Erdödy (inače ban hrvatski) dobivao od varoša Varaždina godimice 160 ugarskih forinti, t. j. zlatnih dukata, što je u 16. vijeku bila znatna plaća. Da se ova svota namakne, sabirahu se u Varaždinu pristojbe od pojedinih kuća. Koncem 16. vijeka nije se mogla takvim načinom sabrati dovoljna svota, već je varoški ofïcijal morao obično pridati još 40 do 50 forinti iz gradske blagajne. O tomu je gradsko vijeće raspravljalo u nedjelju iza sv. Tri kralja g. 1599., pa je stvorilo ovaj zaključak: Neka se dosadašnje pristojbe povećaju prema veličini i položaju kuća gradjana varaždinskih. U tu svrhu bira gradsko vijeće posebno povjerenstvo, u kome će uz varoškoga suca, bilježnika i prisežnika biti takodjer 2 gradjana, poimence: brijač Blaž Šambar i krznar Ivan Bubetić. Ovo će povjerenstvo obaviti reviziju gradjanskih kuća i zemljišta toli unutar varoških zidova koli izvan njih, te prema količini i položaju njihovu odrediti pristojbe za plaću kapetana gradskoga. (Protho­collum magistratuale, str. 258.)

B. SUDSTVO

9. Varoški sudac Ivan Rükel

Godine 1589. bila je na hrvatskom saboru u Zagrebu pročitana povelja, kojom kralj Rudolf II. podjeljuje plemstvo Ivanu Rukelu. Novi plemić imao je u grbu naslikana dva lava, koji su okrenuti jedan prema drugomu, te prednjim nogama zajednički drže ljiljan. Ovaj Ivan Rükel stanovao je u gradu Varaždinu, gdje je kod gradjana stekao toliko štovanje, da ga o Martinju god. 1591. izabrale gradskim sucem (načelnikom) za god. 1592. Gradjani bijahu za-zadovoljni s Rukelovom službom ; zato ga ponovno birahu takodjer god. 1597., 1598. i 1599. No čini se, da je Rukelu dosadila služba suca gradskoga, jer su neki gradjani nemarno vršili svoje dužnosti, a podjedno od suca tražili razne protekcije. Zato je Rükel god, 1599. primio izbor samo pod ovim uvjetima:

1.   Svaki gradjanin mora svoje pristojbe (porez) platiti do roka, koji odredi sudac sa prisežnicima; tko se ne bude držao toga roka, mora platiti dvostruku svotu, a globit će ga oni, koje pošalje gradski sudac.
2.   Ako koji gradjanin ne može sam doći na javne radnje neka mjesto sebe pošalje vrsnoga radnika; tko to propusti učiniti ili tko pošalje samo dječaka, morat će platiti 1 rajnsku forintu kao globu. Zauzme li se tko za takvoga globom kažnjenoga gradjana, tada će se i on kazniti globom od 1 rajnske forinte. (Prothocollum magistratuale liberae et regiae civitatis Varas-dinensis pro anno 1592.—1602., str. 278.)
Kada se o Martinju g. 1600. obavljao izbor magistrata, bude gradskim sucem izabran brijač Franjo Sveršić, koji imenuje Ivana pl. Rukela prvim prisežnikom gradskim. Prigodom pak izbora o Martinju god. 1601. bio je Rükel po petiput izabran sucem varoškim. (Prothocollum, str. 317. i 375.)

10. Kako će god. 1592. kaznilo čedomorstvo

Najteže kazne za čedomorke
U starom su se Varaždinu pojavljivali i pojedini slučajevi čedomorstva. Ti su delikti bili rijetki, a kažnjavali su se najteže. Toliko se to smatralo teškim zločinom da je i roditelj osuđene čedomorke ponekad stajao na strani suda i odbijao pomoći vlastitom djetetu. Takvo shvaćanje roditelja obično je bilo zbog religioznog uvjerenja, ali i zbog osjećaja povrijeđene časti. Država pak je bila zainteresirana iz populacijsko -vojnih razloga da se novorođenčad ne ubija.

Kazna za čedomorstvo je gotovo uvijek bila ista: odsijecanje glave počiniteljici. No, postoje podaci da su kazne za čedomorstvo bile i drugačije.

Godine 1592. je gravidna žetelica Jelena Morović žela žito na polju varaždinskoga građanina Martina Kavurića. U toku tog posla rodila je sina, kojeg je odmah zakopala i nastavila dalje raditi. Sutradan je vlasnik zemlje našao zakopano dijete i pokazivao ga. Žetelice koje su radile s Jelenom posumnjale su u nju, pa je protiv nje podignuta optužnica. Optužnicu je zastupao literat Mihalj Bijenik. Optužena je najprije negirala djelo, a poslije ga je priznala. Osuđena je 11. listopada 1592. godine prema načelu oko za oko - zub za zub: bila je živa zakopana, a u jamu su prethodno pod nju stavili trnje.

Godine 1703. osuđena bila je Katarina Rovenščak, jer je novorođeno dijete utopila u Dravici. Krvnik joj je odsjekao glavu. Optužena je bila i Jana Mikleček iz Žabnika da je rodila vanbračno dijete koje je imala sa slugom župnika iz Bele. Dijete je, prema optužbi, ubila i zakopala u vrtu svog brata u Žabniku kamo je došla roditi. Kako nije priznala čedomorstvo, uporno tvrdeći da se je dijete mrtvo rodilo, i da ga je ona već mrtvog pokopala, bila je podvrgnuta torturi. Ali, ni pod najtežim mukama Jana nije priznala ubojstvo.

Da li zbog toga što je sud stekao uvjerenje o stanovitoj krivici optužene ili zbog vlastitog ugleda, bila je osuđena 18. prosinca 1730. samo na 50 udaraca šibom na sramotnom stupu i izgnanstvom izvan područja jurisdikcije varaždinskog suca. Nije mogla biti osuđena na smrt, jer prema ondašnjim pravilima inkriminirano djelo nije priznala uprkos svim gradacijama torture.

Kasnije već nailazimo na sasvim definirane preventivne mjere propisane s najviših mjesta, s ciljem da se takvi zločini spriječe. Godine 1769. izdana je tako naredba kojom su u svim mjestima imenovane posebne osobe, čija je dužnost bila paziti na žene koje zatrudne izvan braka i koje su morale upozoravati njihove roditelje da te žene eventualno ne počine čedomorstvo. Takve trudnice se više nisu smjele protjerivati iz kuće, što je inače bio ondašnji običaj. Naprotiv, trebalo ih je zadržavati i osigurati stan kako ne bi novorođeno dijete dospjelo u opasnost da ga mati ubije.

Ako bi koja od neudatih trudnica češće mijenjala stan, trebalo je ispitati razloge zašto to čini i spis o tom predati sucu ili činovniku koji će se pobrinuti za sigurnost poroda. Dogodi li se ipak čedomorstvo, pozvat će se na odgovornost i imenovana osoba i sudac i kazniti zbog nedovoljnog izvršavanja spomenute naredbe. Na kraju se te naredbe kaže da se takve trudnice ne smije šibati, premda, priznaje se - strah od šibanja odvraća od zločina...

Slučaj Magdalene Kekaizen

Da su čedomorke u starom Varaždinu bile tretirane kao najteže prijestupnice, dokazuje i slučaj od 23. svibnja 1763. godine, kada je Magdalena Kekaizen zbog čedomorstva osuđena na smrt -odsijecanjem glave. Osuđenica je odmah apelirala na Kraljevski sud da joj se poštedi život. Tijekom sudskog postupka izvršili su pregled ubijenog djeteta varaždinski gradski kirurzi Antun Grübner i Karlo Gogg te 13. svibnja 1763. podnijeli svoj izvještaj. Povodom apelacije osuđene koju je izjavila odmah po presudi, Magistrat dobiva odgovor 23. siječnja 1764. iz Pešte. U njemu stanoviti Antun Voros javlja u ime curiae regalis (Kraljevskog suda) da čedomorka Magdalena Kekaizen može podnijeti apelaciju samo uz kraljevu dozvolu, radi toga jer je neplemenita i, štoviše samo sluškinja. Neka, dakle, pokuša pribaviti kraljevu privolu.

Iz istog spisa je vidljivo da je suđenju Magdaleni Kekaizen prisustvovao i njen otac. Savjetovano mu je da se zbog osude obrati sucu ili molbom kraljici. Magdalenin otac nije htio ništa poduzeti, pa se prokurator osuđene obratio prisjednicima suda i nagovorio ih da dopuste osuđenici apelaciju kraljici.

Vidljivo je iz spisa, nadalje, da je kraljica Marija Terezija preinačila kaznu Magdaleni Kekaizen, pa je umjesto na kaznu smrti osuđena na kaznu torture svih triju stupnjeva. Varaždinskom je magistratu to javljeno iz Požuna 21. Veljače 1764. godine.

U međuvremenu je kraljičin sin Josip -poslije kralj Josip II. -izabran za rimskog kralja. U povodu toga je kraljica preko bana Nadasdvja pozvala i Varaždinski magistrat da dade podatke o osobama koje ima zatvorene, radi mogućeg pomilovanja. Odgovarajući još istoga dana, 24. ožujka, 1764. godine Magistrat izvještava da u gradskoj tamnici ima od 14. travnja 1763. čedomorku Magdalenu Kekaizen, staru oko 25 godina, rodom iz Gmünda u Austriji, te da joj je bilo dozvoljeno apelirati na Kraljevski sud nakon izricanja smrtne kazne. Smrtna joj je kazna bila zamijenjena torturom. Međutim, ta nova kazna nije po zakonskoj formi bila prihvaćena, pa stoga na osuđenici nije ni bila primijenjena. U odgovoru Magistrata se dalje navodi da drugih osuđenika u tamnici nema.

Ban Nadasdy javlja Magistratu 18. srpnja 1764. godine kraljičinu naredbu povodom osude Magdalene Kekaizen -da zbog sretnog izbora nadvojvode Josipa za rimskog kralja, umjesto izrečene kazne, osuđenica bude kažnjena zatvorom kroz tri godine[/b].

Bilo je još nekoliko sumnji i optužbi zbog čedomorstva u Varaždinu. Tako 2. studenoga 1771. ban grof Nadasdy naređuje Varaždinskom magistratu da uhvati i zatvori Magdalenu Svele i optuži je zbog čedomorstva. Nisam našao daljnjih podataka o tom slučaju. A 4. kolovoza 1760. godine bila je završena istraga protiv Kate, kćeri Andrije Cesara iz Zagreba, također zbog sumnje na čedomorstvo. No, ona je puštena kućoslobođena sumnje.

Dr. Gustav Piasek
______________

Socijalna slika iz 18. vijeka
Kako je g. 1730. iz Varaždina izagnana Anka Mikleček
Naš uvaženi historičar prof. dr. Rudolf Horvat napisao je za "Hrvaticu" ovaj vanredno zanimljiv historijski prikaz sudbenog postupka protiv nekoj djevojci u 18. stoljeću.

Na tužbu Andrije pl. Dolovšćaka, koji bijaše zamjenik fiskuša u Varaždinu, sastao se ondje U. prosinca 1730. sud pod predsjedanjem gradskoga suca Stjepana pl. Somšića. Trebalo je suditi Anki Mikleček, djevojci iz Žabnika, koji je tada spadao pod grad Varaždin. Anka bijaše optužena, da je ubila svoje nezakonito, ali živo rodjeno dijete. Optužbu je zastupao Franjo Trgovčić, dočim Anka nije dobila branitelja svoga. Nesretna je djevojka na sud dovedena u okovima, te je svoj grijeh ispričala ovako (navodimo doslovce, kako je u sudbenom zapisniku:



Naslov: Varaždin koncem XVI. vijeka
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 11:31:18

"Da prešestno [1] leto 1729. okolu Božića zanosila je dete, in actione [2] postavljeno, od nekojega sluge gos. plebanuša beljanskoga, [3] Bartola imenovanoga s petrijanske fare, [4] pri kojem gosponu plebanušu feljanskomu za onda
i rečena incusata [5] vu službe jest bila. I odonud je v Žabnik [6] svojemu bratu Greguru Miklečaku potlam [7] odišla, i odonud pale vu službu ondešnjega plebanuša prešla; kade četiri mesece vekšim taljem [8] betežna [9] buduća nazopet [10] vremenom k imenuvanomu svojemu bratu odišla je, i po dnevu svete Ane v sobotu iliti k nedelje jutru leta sada
tekućega 1730. na vert svojega rečenoga brata, nikomu se neoglasivši, prešla, kade [11] veli, da je jako i pervo pred tem toga i onda kervjum metala [12] i zatem mertvo dete ženskoga spola iliti deklića porodila; i bojeći se, da ju ljudi ne potvore, da je bila ona (dete zagušila, vu razgonju [13] rukami iliti ščepci [14] skopavši jamicu suproti [15] šlive zakopala i s dračem naterganim zametala. I to do
glave taji [16] da bi isto dete živo bila porodila, a još menje vumorila; ar veli, da ga dugo vremena vu utrobi živoga
ne ćutila."


Medjutim su iskazi svjedoka, što ih je iznio Franjo Trgovčić, teretili Anku Mikleček. Prigodom istrage iskazaše svjedoci, koji su dijete u vrtu našli i iskopali, da su uvjereni o tomu, da je
dijete bilo živo rodjeno. Na samoj raspravi nijesu ovi svjedoci bili preslušani, već je Trgovčić zatražio, neka se optužena Anka Mikleček stavi na muke i ovako podvrgne ispitivanju. Sud je udovoljio zahtjevu optužbe, te je - pozivom na 4., 5., 6. i 8. paragraf 66. članka "Praxis Criminalis" - odredio, neka se Anka Mikleček stavi na muke, da odgovori na pitanje: da li je dijete rodila živo ili mrtvo, te da li ima sukrivaca u tome zločinu? (Mučenje je nužno, jer da "u ovakovim kriminalnim parnicama, gdje je gradja veoma delikatna, mora sve biti jasno poput sunca
podnevnoga".


Tjedan dana poslije toga (18. prosinca 1730 sastao se opet gradski sud, da dovrši raspravu u parnici protiv Anke
Mikleček. Optužbu je opet zastupao isti
Franjo Trgovčić, dočim Anka Mikleček nije mogla biti prdvedena na sud, jer je oboljela od prepaćenih muka. Iz predloženog izvještaja razabralo se, da
je nesretna djevojka hrabro podnijela mučenje, a da nije priznala podmetnute joj krivnje. Ipak je Trgovčić stavio pri jedlog, neka se Anka osudi na smrt kao čedomorka.

Sud nije usvojio zahtjev optužbe, već je izrekao ovu osudu, koju prenašam u slobodnom prijevodu iz latinskog jezika: Kako se vidi iz izvještaja, što ga podniješe gospoda izaslanici, ostala je optuženica prigodom prepaćenog mučenja kod prijašnjeg odgovora svoga. Time je Anka Mikleček sebe zaštitila od inače
sigurne kazne smrti. Ipak ne može izbjeći kazni, koju traže 15. paragraf 66. članka "Praxis Criminalis", te 8. guaestio 6. caputa u Kitoničevom djelu. Pošto Anku Mikleček terete iskazi svjedoka, preslušanih u istrazi, osudjuje se na izgon iz Varaždina.

Ovaj će se izgon provesti ovako: Kada se Anka oporavi od boli, pretrpljenih prigodom mučenja, neka se odvede na trg, gdje je "stup sramote" (pranger. Ondje će joj - na očigled naroda - krvnik odrapiti 50 šiba. Iza toga tjerat će ju krvnik - ali bez nastavka šibanja - kroz ulice do gradskih vratiju. [17] Sve dotle mora Anka ostati okovana.
Tada će joj se okovi skinuti, te ona
mora za uvijek ostaviti Varaždin i čitav njegov teritorij (t.j. gradska sela. Ako
bi se ikada kasnije vratila na teritorij grada Varaždina, neka se odmah uhvati, zatvori, te podvrgne novom sudu i kazni. Tako se Anka Mikleček proskribuje za čitav svoj život. [18] (Prothocollum sessionum magistratualium. Rukopis u arhivu grada Varaždina.


Bilješke (Opaske k članku "Kako je g. 1730. iz Varaždina" i t.d.

  [1] Prešestno = prošlo

  [2] In actione = u tužbi

  [3] Bela je selo nedaleko grada Varaždina

  [4] S petrijanske fare = iz župe u Petrijancu (kod Varaždina

  [5] Incusata = optužena

  [6] Selo Žabnik zove se sada Bartolovec. Tamo je i sjedište župe.

  [7] Potlam = kasnije
  [8] Vekšim taljem = većim dijelom
  [9] Betežna = bolesna

[10] Nazopet = ponovno
[11] Kade = gdje
[12] Kervjum metala = krvarila
[13] Vu razgonju = za svitanja
[14] Šćepci = vršci na prstima

[15] Suproti = sučelice (nasuprot
[16] Do glave taji = nikako ne priznaje
[17] Postquam igitur ex dolorlbus torturae
eadem incusata reconvaluerit, hic in foro columnae eadem incusata aligandam et ibidem medio ictuum numero per carnificem virgandam et post virgationem usque ad portam civitatis - absgue tarnen continuata virgatione - comitandam, et ab hoc civitate et tota ejusdem jurisictione et tereno amandandam.

[17] Tko je bio izagnan iz područja, na kojem se rodio, nije mogao steći zavičajnost u drugom gradu. Takvoga su nesretnika tjerali poput kakve zvijeri. Zato se često dogadjalo, da se onaj, koji je dobio izgon, konačno sam ubio.

Prof. dr. Rudolf Horvat
Hrvatica, 1. prosinca 1939

11. Milosrdje gradjana varaždinskih

Mjeseca siječnja godine 1601. buknuo je u Varaždinu velik požar, koji je uništio 66 kuća u Vidovskoj ulici. Pošto je vatra nastala u kući gradjanina Ivana Levaka, morao je po tadašnjem zakonu biti oštro kažnjen. O njegovoj kazni raspravljalo se u subotu poslije svetkovine obraćenja sv. Pavla (dakle 28. siječnja) god. 1601. u kući krznara Matije Šambara, koji bijaše tada varoški sudac u Varaždinu. Uz gradskoga bilježnika Stjepana Fortunu i prisežnika Ivana Bubetića bijahu na sud pozvani svi pogorelci ; medju ovima pak poimence se spominju gradjani: Gašpar Goljak, Gjuro Greh, Antun Cvetković i Lovro Cašić. Nesretni Levak bude osudjen na gubitak svih svojih dobara - toli pokretnina koli nekretnina; osim toga kažnjen je na izgon iz grada Varaždina, u koji se nikada više ne smije svratiti niti on niti njegova žena, dapače niti djeca njegova. Kako je Levak imao dva dobra prijatelja, - krojača Miju Keletića i krznara Gašpara Četa, - posredovahu oni kod spomenutih gradjana pogorelaca, da se ublaži ova oštra kazna. Same pako gradjane obuze čuvstvo milosrdja prema sudbini svoga sugradjana Levaka, koji je takodjer stradao prigodom spomenutog požara. Gradjani se sjetiše, kako ih na milosrdje nuka sam Isus Krist. Osim toga uvidješe, da nitko od njih nije siguran, ne će li ga jednom zadesiti isto takva nesreća, t. j. da se upravo u njegovoj kući porodi vatra, koja će poharati i kuće susjeda njegovih. Uzevši sve to u obzir, odlučiše gradjani varaždinski, da svome sugradjaninu Levaku oproste dosudjenu mu kaznu. Ipak od njega očekuju, da će nastradale pogorelce pomagati prema svojim silama, te se za njih Bogu moliti. Gradjani podjedno zamoliše gradskoga suca i prisežnike, neka ovaj slučaj njihove pobožne i bratske sućuti pribilježe, da se ovako uzmogne postupati takodjer kasnije, ako bi se komu od gradjana dogodila slična nesreća kao Levaku. Napokon odredjuju gradjani, da se Ivan Levak ipak kazni ovom dosudjenom kaznom, bude li zatečen u kakvom drugom zločinu. (Protho­collum magistratuale liberae et regiae civitatis Varasdiensis, str. 330. i 331.)

12. Kako se postajalo gradjaninom varaždinskim

Matija P. Jovdinec bijaše godine 1592. kmet tvrdje varaždinske, koja je tada pripadala banu Tomi Erdödyu ; inače pak obnašao je službu maltara. Plovdinec htjede postati gradjaninom varaždinskim. U tu svrhu kupio je najprije od varaždinskoga gradjanina Nikole Voksića unutar varoških bedema za svotu od 75 ugarskih forinti prikladan grunt (fundus) s kućom, pivnicom i kuhinjom. U potporu varoši platio je Plovdinec varoškom sucu Mirku Rigjancu 6 ugarskih forinti, našto ga je gradsko vijeće primilo u red pravih gradjana varaždinskih. (Prothocollum magistratuale Mb. et reg. civitatis Varasdiensis, str. 16.)
Istodobno dobio je Varaždin još dva nova gradjana. Ambroz Segar dao je kao novi gradjanin u gradsku blagajnu 7 ugarskih forinti kao potporu varošu, koji bijaše zbog rata i požara pritisnut velikim troškovima. Gradsko vijeće primilo je za pravoga gradjana takodjer Mihajla Jandreševića, koji bijaše do tada varoški kmet, a stanovao je u gornjem Knegincu. Kao novi gradjanin položio je Jandrešević u gradsku blagajnu 1 i pol ugarske forinte; osim toga dao je on 2 ug. forinta kao dobrovoljni prinos za gradnju krova varoške kuće, koja je pogorjela 11. travnja 1592. (Prothocollum, str. 20.)
Kako se postajalo gradjaninom varaždinskim, najljepše nam prikazuje slučaj sa Dmitrom Kalmanom iz Koprivnice. On je na Cvjetnu nedjelju godine 1588. stupio pred varoškoga suca, te mu kao novi gradjanin varaždinski u gotovu novcu isplatio 10 ugarskih forinti kao pripomoć varošu. Osim toga platio je po starom običaju 3 denara gradskomu sucu i 3 denara gradskomu bilježniku, kojima se prijavio kao novi gradjanin. Podjedno se Kalman izjavio pripravnim, da svojedobno poput ostalih sugradjana položi prisegu i tom prigodom opet plati 1 zlatan forint. To će učiniti onda, kada ga na to pozove varoški sudac. Tekar poslije ove prisege smatrat će se pravim gradjaninom varaždinskim. (Liber fassionum, knjiga III. str. 201.)
Gradsko je vijeće budno pazilo, da se u gradjanstvo ne ušuljaju sumnjivi stranci. Zato je god. 1600. stvorena odredba, da nijedan gradjanin ne smije svoje kuće prodati strancu bez privole varoškoga suca i vijeća. Ovi će dobro ispitati, da li je zgodno dotičnoga kupca primiti za gradjanina. Tko se ne pokori ovoj odredbi, kaznit će se gubitkom one kuće, koju želi prodati ili ju je već možda prodao. (Protho­collum magistratuale, str. 304.)
Istodobno stvorena je takodjer druga odredba, da se ne bi neprikladni stranci priženili u Varaždin, pa na taj način postali gradjanima. Nijedna se naime djevojka ili udovica ne smije udati za stranca bez znanja, ispitivanja i privole varoškoga suca i prisežnika gradskih. Tko učini protivno od toga, taj se nikako ne će moći primiti u red gradjana varaždinskih. (Prothocollum magistratuale, str. 304.)
Treći dan Duhova godine 1595. obavilo se svečanim načinom zaprisegnuće novih gradjana varaždinskih. Osim varoškoga suca i prisežnika gradskih bijaše prisutan takodjer literat Petar Laztes kao prefekt tvrdje varaždinske. Novi gradjani prisegoše, da će biti vjerni kralju, a pokorni gradskomu kapetanu, što je u ono doba bio grof Tomo Erdödy, pa da će slušati odredbe suca varoškoga. Iza ove prisege morao je svaki novi gradjanin platiti propisanu pristojbu. (Prothocollum magistratuale, str. 125.)

13. Gubitak gradjanske časti

Prigodom strahovitog požara, koji je grad Varaždin zadesio 11. travnja 1592., izgorjela je takodjer kuća gradskoga prisežnika Martina Cika. Svatko je nastojao, da spasi barem pokretni svoj imetak, kada već moraju propasti kuće i gospodarske zgrade. Mnogi gradjani odnašahu svoje pokućtvo, odijelo i dragocjenosti na gradske bedeme, gdje su ih onda čuvali od kradje. Drugi su pak mislili, da će svoju sirotinju spasiti, ako ju odnesu u župnu crkvu sv. Nikole. Onamo je takodjer Cikova žena odnijela "oblačilo" od blazine, upotrijebivši to u brzini kao vreću. U tu vreću stavila je svoje dragocjenosti (zlatninu, srebrninu i gotov novac), a uz to i nešto rubenine. Ostavivši tu vreću u crkvi, poletjela je uzrujana žena kući, da donese još neke druge stvari; kada se vratila u crkvu, opazila je, da ondje više nema ostavljene vreće. Bijedna žena odmah uvidi, da je njezinu vreću netko kradomice odnio iz crkve. Marljivo ispitujući doznade Čikova žena, gdje se nalazi njezina vreća. Kad je naime zaplakanu ženu vidio Mijo Lopatica, reče joj, da on znade, gdje je njezina vreća; on je naime na svoje oči gledao, kako je ovu vreću brijač Gjuro Herceg donio na gradski bedem kod kuće Markoine. Čim je za to doznao od svoje žene, odmah je Martin Cik spomenutoga Miju Lopaticu odveo pred varoškoga suca Ivana pl. Rukela. Saslušavši izvještaj, naložio je sudac Lopatici, neka odmah Cika i njegovu ženu odvede na gradski bedem, da se ustanovi, da li se ondje zbilja nalaze ukradjene stvari njihove. Martin Cik podje sa svojom ženom i s Mijom Lopaticom na gradski bedem, te pristupe k stvarima, što ih je onamo iz svoje kuće odnio brijač Gjuro Herceg. Cikova žena odmah prepozna svoju vreću, ali ju nadje praznu ; zato je brijača zapitala, gdje li su njezine stvari, što ih je ona spremila u ovu vreću? Herceg joj odgovori, da ne zna, tko je ovu vreću donio medju njegove stvari ; podjedno priznade, da je našao bijelu novčarku, u kojoj bijaše 31 talir, 1 dvostruki dukat, 1 zlatan prsten i 1 srebrna žlica. Ove stvari dade Herceg odmah Ciku, a sutradan mu donese još Hercegova žena pregaču i jedan ručnik. No to bijaše tek jedan dio Cikovih stvari. U svojoj žutoj novčarki spremila je Cikova žena 44 mala dukata, a u taftu (svilenoj tkanini) 25 dukata, 20 talira, 2 rajnska forinta, 12 srebrnih žlica, 7 srebrnih čaša, 7 zlatnih prstena, te nekoliko drugih zlatnih i srebrnih predmeta. Pošto je Herceg tvrdio, da on nije vidio ovih stvari, koje bijahu čuvane u spomenutoj vreći, prijavio ga je Cik varoškomu sudu, da sudbenim putem dodje do svojih dragocjenosti. U ono doba nije se parnica vukla tako dugo, kao što se vuče danas. Požar Varaždina zbio se 11. travnja, a već 17. travnja sastaje se varoški sud, da kroji pravdu. Parnica se vodila u gradskoj vijećnici. Sudu je predsjedao gradski sudac Ivan pl. Rükel, zapisnik je vodio gradski bilježnik Nikola Kolarić, a prisutni bijahu gradski prisežnici: Mirko Rigjanec, Joza Ratki, Marko Cingiser, Petar Fortuna, Matija Paisarto i Andrija Moroić. Radi veličine i važnosti same parnice odlučilo je gradsko poglavarstvo, da se sud ima obaviti u prisutnosti zastupnika puka.


Naslov: Varaždin koncem XVI. vijeka
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 11:32:58

Od ovih pristupiše k sudu gradjani: Ambroz Rosman, Gjuro Černjak, Andrija Hajdina, zlatar Krsto Žirko, krznar Matija Šambar, Ivan Taci, Blaž Barber, Mijo Levak, Blaž Strelec i Šimun Vidan, koji bijaše kmet tvrdje varaždinske. Na sud dodjoše osobno tužitelj Martin Cik i tuženik Gjuro Herceg. Cik je na sud doveo 4 svjedoka, a Herceg samo 3  zato je Herceg molio, neka se rasprava odgodi, jer da sa sobom nema dovoljan broj svjedoka, koji će dokazati njegovu nedužnost. Odgodi se usprotivio tužitelj s razloga, što tuženik nije odgodu molio prije nego li se sastao sud; dan parnice odredjen je sporazumno izmedju tužitelja i tuženika već u prvoj instanciji, t. j. prigodom istrage, koju je vodio gradski sudac. Ovo mnijenje prihvatio je takodjer sud, koji izjavi, da se parnica ima svakako voditi danas. Nato je započela parnica. Najprije se imao preslušati okrivljenik Herceg. On se pozivao na Boga, da nije ništa kriv, jer da nije iz crkve odnio Cikovu vreću sa dragocjenostima, nego je ovu vreću našao na bedemu, a isto tako i onu novčarku, u kojoj bijahu 31 talir, 2 dukata, 1 zlatan prsten i srebrna žlica. Herceg moli, neka se sada preslušaju svi prisutni svjedoci. Sud je tomu udovoljio, te je redomice preslušao Čikove svjedoke: Miju Lopaticu, Dmitra Vogrina, Matiju Kolara i Andriju Hajdinu, a zatim Hercegove svjedoke: Jelenu Perprevnjak, Jelenu Fabijanicu i Jelenu Gladovan. Svi svjedoci bijahu zaprisegnuti, a istom poslije prisege ispitivani. Svjedok Mijo Lopatica iskazao je, da je na svoje oči vidio, kako Herceg iz župne crkve nosi Cikovu vreću na gradski bedem. - Svjedok Dmitar Vogrin čuvao je na nasipu stvari udovice Bevčeice; ondje je vidio brijača Hercega, kako je k svojim stvarima donio Cikovu vreću, te na njoj ležao. Vogrinu se Herceg činio sumnjiv; zato ga je neko vrijeme držao na oku, te je vidio, kako se Herceg udaljio s nasipa u nedaleku Sambukovu šikaru i ondje nešto ostavio. - Svjedok Matija Kolar iskazuje, da mu je neki Ivan Barati prigodom požara pripovijedao ovo: Kada se vatra već približavala župnoj crkvi, izišao je iz crkve brijač Herceg sa Cikovom vrećom, koja bijaše puna raznih stvari. Ovu vreću nosio je Herceg preko groblja (koje bijaše kod župne crkve) na gradski bedem. Na tome putu ispadoše mu iz vreće 4 srebrne žlice i nekakva ženska novčarka. Ove je stvari digao Ivan Barati, komu je Herceg doviknuo: Uzmi i sakrij nekamo ! - Četvrti svjedok Andrija Hajdina reče, da se u kritično doba nalazio pred svojom kućom. Ondje je vidio Hercega, kako na ledjima nosi neku vreću, dosta punu ; kad je Hercega zapitao, što nosi, odgovorio je, da nosi svoju vreću. Hercegova svjedokinja Jelena Perprevnjak iskazala je ovo: Ona je na gradskom bedemu čuvala svoje stvari tik Hercegovih stvari. Sjeća se, da je Herceg pošao u župnu crkvu, te ondje ostao skoro čitav sat, kroz koje vrijeme je ona čuvala i njegove stvari. Svjedokinje Jelena Fabijanica i Jelena Gladovan nijesu ništa iskazale u prilog brijača Hercega. Time je preslušavanje svjedoka bilo dovršeno. Nato je sud počeo vijećati glede osude, pa je stvorio ovu odluku: Sud se uvjerio, da je brijač Gjuro Herceg iz župne crkve odnio dragocjenosti Martina Cika; time je počinio ružnu kradju, te bi se radi toga morao kazniti smrću na vješalima. No pošto Martin Cik ne traži Hercegovu glavu, već gubitak njegove časti i slobode, a podjedno i povratak svojih stvari, zaključuje sud ovo:

1.   Prema 1. paragrafu 9. članka "Tripartita" gubi Herceg čast i naslov slobode.
2.   Herceg mora od svoga imetka nadoknaditi sve stvari, za koje će Martin Cik slijedećega petka priseći, da su mu nestale prigodom spomenute kradje.
3.   U roku od 15 dana mora Herceg prodati sav svoj pokretni i nepokretni imetak u varoši i na teritoriju varoši varaždinske, te se odseliti, kamogod hoće.
4.   Nikada više ne smije se Herceg vratiti u Varaždin, niti može više kada steći gradjanstvo. (Prothocollum magistratuale liberae et regiae civitatis Varasdinensis pro anno 1592.-1602., str. 16.-19:)

Takva osuda zadesila je eto brijača Gjuru Hercega, koji bijaše nekada ugledan gradjanin varaždinski. Prigodom naime gradskih izbora god. 1587. i 1588. bio je Herceg biran za prisežnika varoškoga. (Liber fassionum, str. 1. i 339.)

C. CRKVA

14. Oženjeni svećenici u Varaždinu

Koncem 16. vijeka bijahu oženjeni gotovo svi svećenici u Varaždinu i u najbližoj okolici gradskoj. Oženjen je gradski župnik Ladislav Kerhen, nasljednik historičara Antuna Vramca. Kerhen se god. 1592. zavadio s Varaždincima, te je otišao za župnika u Biškupec. Prije odlaska iz grada stupio je pred gradsko vijeće, te je izjavio, da svoju privatnu kuću (resi-dentiam suam civilem) u Varaždinu ostavlja svojoj supruzi i djeci svojoj. (Prothocollum magistratuale liberae et regiae civitatis Varasdiensis, str. 43.) Kerhenova supruga živjela je u Varaždinu još godine 1601., dočim je njezin muž bio župnikom u Biškupcu. Vidimo to po tužbi, koju je protiv nje kod grada podigao kovač Ivan Hervatić. (Prothocollum str. 352.)
Mjesto Kerhena izaberu Varaždinci svojim župnikom Tomu pl. Makara, koji bijaše do onda kapelan u Varaždinskim Toplicama. I ovaj Makar bio je oženjen, te je imao troje djece. Tako se n. pr. u gradskim zapisnicima god. 1601. spominje Makarov sin Andrija[/b] (nobilis Andreas, filius vene-rabilis condam Thomae Makar). Jedna kćerka Makarova zvala se Dora, a druga Suzana. Suzana spominje se god. 1595., kada je njezin otac jošte živio (Susanna, filia reverendi domini Thomae Makar), a Dora god. 1601., kada je otac njezin već bio mrtav. (Dorothea, filia condam reverendi domini Thomae Makar, plebani ecclesiae s. Nikolai Varasdini). Ova Dora bijaše tada već udata za gradjanina lončara Matiju, dočim se Suzana već god. 1593. spominje kao supruga Ivana Korata. (Prothocollum magistratuale, str. 80., 116., 369. i 373.) Godine 1594. spominju se u nekom ugovoru kuće u predgradju grada Varaždina. Medju ostalima navodi se ovdje takodjer kuća udovice pokojnoga svećenika Stjepana. U zapisnicima pak za godinu 1600. spominje se takodjer vinograd ove udovice; ovdje se naročito kaže, da je ona udovica pok. svećenika Stjepana Stormana (vinea relictae Stephani condam presbiteri Storman). Nije mi poznato, gdje je ovaj Storman služio kao svećenik. (Prothocollum magistratuale, str. 99. i 295.)
U sv. Iliji kod Varaždina bijaše župnikom Gjuro, koji se oženio sa čestitom udovicom Uršulom Bogač, sestrom Matije Bogdana. Ursula je već iz prvoga braka imala sina Petra Bogača, a u ovom drugom braku rodila je više djece. Ova djeca bijahu još malena, kad im pomriješe i otac i majka. Iza smrti župnikove ostade mnogo vina, žita, stoke i raznih stvari. Sve ovo preuzela je Margareta, udovica Matije Bogdana. Ona je godine 1594. zajedno sa svojim nećakom Petrom Bogačem stupila pred gradski sud u Varaždinu, te se obvezala, da će djeci pokojnoga župnika Gjure dati 180 ugarskih forinti i 3 dojne krave u zamjenu za spomenute stvarL (Prothocollum magistratuale, str. 96.) Nigdje nijesam u gradskim zapisnicima našao, da bi Varaždinci svojim svećenicima zamijerali ženidbu. Gradski prebendar Mihajlo Zedenić bijaše dapače dvaput oženjen. U svojoj oporuci od god. 1588. ostavlja on zapis Jeleni, sestri prve svoje supruge (Helenae, prioris meae consortis sorori). Bačvu bijeloga vina ostavlja svojoj kćeri Ani iz prvoga braka (meae filiae Annae ex priori consorti' meać). Drugoj svojoj supruzi Ani (Annae, praesenti meae consorti) ostavlja 20 vedara vina. Sjeća se i svoje kćerke Magdalene iz drugoga braka (alterae meae filiae Magdalenae ex praesenti consorti mea Anna). A samo nuzgredice spominjem, da je ovaj prebendar Zedenić ostavio jedan rajnski forint bivšemu gradskomu učitelju Nikoli Kolariću. (Liber fassionum, III. str. 63. i 64.)

15. Požar župne crkve god. 1592

U subotu dne 11. travnja 1592. buknula je vatra u kući varaždinskoga gradjanina Gjure Čoklića. Silan vjetar raznio je vatru po gradu, te je izgorio veći dio kuća, dapače i gradska vijećnica. Medju ostalima stradala je od požara takodjer župna crkva sv. Nikole, jer joj je izgorio drvom pokriveni krov. Gradjani varaždinski nastojahu, da župna crkva što prije dobije novi krov. Tada naime nijesu još u Varaždinu postojale pavlinska i uršulinska crkva; zapuštena bijaše takodjer stara franjevačka crkva, jer je zajedno s franjevačkim samostanom nastradala prigodom velikog požara, koji je grad Varaždin zadesio 20. svibnja 1582. Dok se dakle ne obnovi krov na župnoj crkvi, ne će Varaždinci imati prave crkve unutar gradskih bedema; izvan bedema gradskih stajala je crkva sv. Vida u istoimenom predgradju. U nedjelju dne 3. svibnja 1592. sastalo se varoško vijeće, te je stvorilo ove zaključke: Ivanu pl. Rukelu i kamenaru Ivanu Kamaršeu povjerava se briga za krov župne crkve. Oni će primati novce, te kupovati sve potrebne stvari za pokrivanje župne crkve, pa onda o svemu položiti račune. Sav crkveni novac, gdjegod je i kod kogagod je posudjen, ima se bez ikakova oklijevanja predati gradskomu sucu, te upotrijebiti za gradnju krova crkvenoga. Gjuro Čoklič, u čijoj se kući porodio požar, mora za kaznu bez ikakove isprike platiti globu od 90 ugarskih forinti, što će se takodjer obratiti u korist gradnje krova crkvenoga; ne učini li toga, lišit će se svih svojih pokretnina i nepokretnina. (Čoklić se tomu nalogu pokorio, te je odmah gradskomu sucu platio 40 ugarskih forinti, a na Duhove mu položio još 50 ug. for.) Neka se barem privremeno stavi nekakav krov takodjer na gradsku vijećnicu. Na molbu varoškoga vijeća dozvolio je grof Bacani, da se iz njegove šume vozi u Varaždin drvo za krov župne crkve. Na Duhove, 17. svibnja 1592. pozvalo je gradsko vijeće sve one gradjane, koji imaju goveda, neka slijedećega četvrtka podju u Baćanijevu šumu po drva za crkveni krov. Tko nema zgodna kola i goveda, mora platiti 20 denara ili dati drva voziti po komu drugomu. Usprotivi li se koji gradjanin ovoj odredbi, platit će jedan rajnski forint globe, što će se upotrijebiti u korist crkve; ali i u tome slučaju morat će ipak naknadno dovesti odredjenu količinu drva. Tko bi se pak usudio, da ovo gradsko drvo bez znanja i privole varoškoga vijeća okrene u svoju korist, kaznit će se globom od 6 ugarskih forinti. - Pošto dopremljena drva nedostajahu za gradnju krova crkvenoga, odredilo je 2. kolovoza 1592. varoško vijeće, da svi gradjani, koji imaju goveda, moraju slijedećega četvrtka (na Preobraženje 6. kolovoza) ponovno ići u šumu po gradjevno drvo za krov župne crkve. Tako se evo za nekoliko mjeseci složnim silama gradjana varaždinskih obnovila župna crkva sv. Nikole. (Prothocollum magistratuale, str. 24., 29. i 44.)

16. Odlikovanje svećenika Šumnića

Koncem 16. vijeka umro je u Varaždinu neki postolar Dmitar. Pošto nije imao nikakovih potomaka ni baštinika, pripade njegova kuća po tadašnjem zakonu varošu Varaždinu. Ova kuća nalazila se u ulici "Brodovski konec" izmedju kuća Ivana Dolenca i Gašpara Fizeka. U sjednici dne 27. veljače 1600. darovao je varoški sudac Ivan Rükel jednoglasnom privolom gradskih prisežnika ovu kuću sa svim onim, što joj pripada (dvorište, vrt i gospodarske zgrade), svećeniku Antunu Sumniću, prebendaru crkve bl. Nikole u gradu Varaždinu. Sve ovo daruje grad Šumniću i njegovim baštinicima na vječna vremena (jure perpetuo); čini pak to u znak priznanja Šumnićevih osobnih vrlina i vjerne službe njegove. Cijeli je varoš Varaždin izvanredno zadovoljan s prebendarom Šumnićem, koji obećaje, da će do smrti svoje službovati u Varaždinu. (Prothocollum magistratuale, str. 297.)

U Varaždinu postojalo je "bratstvo tijela Isusova" (con-fraternitas corporis Christi).Tomu bratstvu pripadahu neki vinogradi na brdu "Dugi vrh." Do godine 1597. obradjivao je ove vinograde Gašpar Mazalen. Za slijedeće tri godine povjerio je varoški sudac Franjo Sveršić 23. ožujka 1597. obradjivanje spomenutih vinograda Nikoli Ljubačiću, Marku Malekoviču, Gjuri Kokotiću i Miji Lončaru, stanovnicima gornjega Kneginca. Za uživanje priroda s ovih vinograda plaćat će svaki od ove četvorice stanovnika polovicu vedre vina, što će se upotrebljavati za ispovijed i pričest. Budu li ovi žitelji htjeli spomenute vinograde obradjivati i poslije trogodišta, podavat će u ime daće svaki treći mjerov dobivenog vina. Tik ovih vinograda imalo je "bratstvo tijela Isusova" takodjer nešto šuma. (Prothocolum magistratuale liberae et regiae ci­vitatis Varasdinensis pro anno 1592.-1602., str. 201.)

18. Skinuće župnika varaždinskoga

Kao kraljevska i slobodna varoš imao je Varaždin pravo, da sebi sam bira župnika svoga. Izbor župnika obavljalo je varoško vijeće, t. j. varoški sudac, notar, prisežnici i općinski zastupnici. Tako je godine 1585. župnikom varaždinskim izabran hrvatski historičar Antun Vramec, a po njegovoj smrti (godine 1588.) svećenik Ladislav Kerhen. Ovaj Kerhen bijaše nekada kanonik zagrebački i arhidjakon varaždinski, ali je ove službe i časti bio lišen 22. prosinca 1582. Historičar Krčelić veli, da je Kerhena sa časti kanonika i arhidjakona skinuo zagrebački biskup Ivan Monozlaj, i to radi toga, što se Kerhen ne hjede rastaviti od svoje zakonite žene, premda je to obećao prijašnjemu biskupu Draškoviću. (Historiarum cath. eccl. zagrabiensis, I. str. 258.)


Naslov: Varaždin koncem XVI. vijeka
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 11:35:53

Iz zapisnika grada Varaždina doznajemo, daje Ladislav Kerhen bio bogat čovjek, ali nevaljan svećenik. Varoško vijeće bijaše prisiljeno, da 30. travnja 1592. oduzme Kerhenu službu župnika varaždinskoga. Ovaj svoj čin motiviralo je varoško vijeće velikim Kerhinovim pogrješkama, koje redomice nabraja ovako:

1.   Župnik Kerhen dira u čuvstva svojih vjernika time, što huli Boga, nazivajući ga lašcem.
2.   Kerhen je nemaran u vršenju svoje službe, koju obavlja bez ikakove pobožnosti.
3.   Prečesto je već zanemario svetu misu i propovijed, jer je više odan piću nego li dužnostima svojim.
4.   Gdjekada dolazi pijan u crkvu za vrijeme večernjih molitava, te se ondje na prebendara i učitelja nabacuje takvim psovkama, da time izaziva najveći skandal medju pobožnim ljudima u crkvi.
5.   Kerhen se bez ikakove potrebe u neznatnim stvarima običaje krivo kleti.
6.   Nikomu ne iskazuje dužne počasti, jer nikoga ne smatra sebi ravnim čovjekom.
7.   Kerhen ogovara i kleveće varoškoga suca, prisežnike i poštene gospodje, kojima se ruga i kudi ih.
8.   U crkvu župnu uveo je mnoge zloporabe. (Prothocollum magistratuale, str. 24. i 25.)
O skinuću župnika Kerhena raspravljalo je varoško vijeće takodjer na Duhove godine 1592., te je stvorilo ovaj zaključak: Župnik Kerhen mora što prije prodati svoje pokretnine i nepokretnine, pa otići iz Varaždina, gdje ga više nikada ne će nitko priznavati župnikom svojim. Ovaj zaključak mora provesti varoški sudac sa prisežnicima, kojima varoško vijeće obećaje svoju zaštitu, ako bi ih radi toga progonio zagrebački biskup ili tko drugi. (Prothocollum ma­gistratuale, str. 29.)
Da izbjegne zaključku glede prodaje svoga posjeda u Varaždinu, stupio je Kerhen 28. srpnja 1592. pred varoško vijeće, u kome su bili osobno nazočni varoški sudac, bilježnik i 4 prisežnika, te je položio pristojbu od 6 denara (4 za suca, a 2 za bilježnika), da se u zapisnik stavi ovo očitovanje : Kerhen ne će više biti gradjaninom varaždinskim; zato on svoju privatnu gradjansku kuću predaje svojoj supruzi i djeci svojoj. (Prothocollum, str. 43.)
Kerhenova obitelj ostade i poslije toga u Varaždinu, dočim je on postao župnikom u Biškupcu, dakle gotovo u predgradju varaždinskom. Župnikom pak u Varaždinu bude izabran Tomo Makar, koji se u zapisnicima prviput spominje 24. travnja 1593. (Prothocollum magistratuale, str. 67.)

19. Sjedala u župnoj crkvi

Varaždinski župnici običavahu u 16. vijeku pojedinim gradjanima i gradjankama varaždinskim prodavati posebna mjesta u župnoj crkvi. Na takvim mjestima uredili bi onda sebi Varaždinci klupe, da uzmognu sjediti prigodom sv. mise i propovijedi; od svake pako klupe plaćali bi župniku odredjenu najamninu. - Kad je župna crkva sv. Nikole pogorjela prigodom strahovitoga požara, koji je Varaždin zadesio 11. travnja 1592., razmišljalo je varoško vijeće, kako da namakne sredstava za popravak župne crkve. Tako je 19. travnja 1592. odredilo, da za novi krov župne crkve svaki gradjanin mora po jedan ugarski forint dati od svakoga sjedala, što ga ima u crkvi; Sigismund Palfi mora pak dati 4 ugarska forinta, jer je njegova klupa vrlo velika. Ova pristojba ima se ubrati odmah sutradan; tko ne plati, neka mu se klupa odstrani iz crkve. - Podjedno je varoško vijeće odredilo, da odsada više nema župnik prava, da prodaje odnosno iznajmljuje posebna mjesta u župnoj crkvi. Ovo pravo vršit će u buduće crkvene starješine u sporazumu s varoškim sucem; onaj pak novac, što će doći od ovih pristojba, upotrebljavat će se za crkvene potrebe. (Prothocollum magistra­tuale, str. 20.) - Izbor crkvenih starješina obavljao se svake godine na prvu nedjelju iza sv. Tri kralja. Uvijek se birahu 2 starješine, i to ponajviše iz redova gradjana obrtnika ili poljodjelaca; samo god. 1599. i 1600. spominje se kao crkveni starješina "literat" Lovro Cašić.

D. PRIVREDA

20. Vinogradski težaci god. 1600.

Varoško vijeće u Varaždinu stvorilo je u nedjelju 12. ožujka g. 1600. glede plaća radnika u vinogradima ove odredbe: Oni rezači trsja, koji rade o svojoj hrani, te im se ne daje objed, dobivat će dnevnu plaću od 10 denara; ako primaju objed, dobit će samo 8 denara plaće; dobivaju li pak zajutrak, objed i večeru, tada im pripada samo 5 denara. Iste plaće imat će oni težaci, koji se u vinogradima bave iskorjenjivanjem ili vezanjem. Naprotiv će oni težaci, koji čiste i kopaju, brati dnevnu plaću od 12 denara; ako pak dobivaju zajutrak, objed i večeru, onda im se ne smije platiti više nego li 5 denara. Tkogod od gradjana prekrši ove odredbe, kaznit će se globom od 6 ugarskih forinti. Ne bude li pak s ovakvom plaćom zadovoljan koji težak, te će oklijevati poći na radnju, neka se odmah odvede pred gradska vrata, gdje će dobiti 3 batine. (Prothocollum magistratuale liberae et regiae civitatis Varasdinensis pro anno 1592.-1602., str. 301.)

21. Inventar varoške imovine god. 1593.

Varaždin je imao svoje kmetove, koji morahu gradu podavati besplatne službe i još neke daće. Velik dio svojih obveza podmirivahu kmetovi podavanjem prirodnina. Oni su uz to gradu u odredjeno vrijeme dovozili vino, sijeno i žito, što je urodilo na varoškom zemljištu, koje obradjivahu kmetovi. Zato je grad Varaždin morao urediti svoja skladišta, u koja će stavljati tako dobiveni živež. Za vino imao je grad svoju posebnu pivnicu. Žito se čuvalo u gradskoj "bolti", dočim je za sijeno bio poseban gradski marof. Mnogi gradski činovnici i službenici dobivahu od grada osim plaće takodjer po koji dio žita ili vina. Nema pak sumnje o tom, da je grad jedan dio živeža prodavao drugim ljudima. Svu brigu nad gradskom imovinom vodio bi gradski "oficijal", koji je takodjer bio kmetski sudac. Tako je n. pr. u nedjelju iza sv. Tri kralja god. 1593. za "oficijala" izabran krznar Matija Šambar. Njemu je prijašnji oficijal Petar Svetigalić 20. siječnja 1593. predao svu gradsku imovinu. Tomu činu prisustvovahu gradski prisežnici Andrija Trakač i Andrija de Argento. U gradskoj bolti našlo se 11 mjerova raži, 24 mjerova prose, 59 mjerova heljde (hajdine) i 21 mjerov zobi. O tomu je mjerenju sastavljen u kući gradskoga suca Ivana Rukela zapisnik, što ga je sastavio gradski notar u prisutnosti gradskih prisežnika Mirka Rigjanca i Martina Cika. Na gradskom marofu našao se jedan kup sijena, a u gradskoj pivnici jedna posve puna bačva vina, dočim je u drugoj bačvi manjkala polovica sadržine. (Prothocollum magistratuale Hb. et regiae civitatis Varas-dinensis pro anno 1592.-1602., str. 58.)

22. Limitacije svijeća u 16. vijeku

Nekada su u Varaždinu mnoge žene pravile svijeće, i to iz voska. Pošto u ono doba nije bilo druge rasvjete, nego li svijeće i ulje, pazilo je gradsko vijeće, da se ne pretjeruju cijene takve svakomu potrebite robe. Tako je n. pr. gradsko vijeće o Martinju godine 1594. odredilo, da se od jedne funte voska dozvoljava načiniti samo 10 svijeća, a pojedina svijeća smije se prodavati po 1 denar. Jednaku odredbu izdalo je gradsko vijeće o Martinju god. 1595. Pošto je medjutim cijena vosku porasla, moralo je gradsko vijeće o Martinju god. 1597. dozvoliti, da se od jedne funte smije načiniti 12 svijeća mjesto 10, a svaka će se svijeća prodavati po 1 denar. Nitko ne smije kod kuće potajno svijeće prodavati, a niti ih smije po stranim ljudima izvesti iz grada; tko prekrši ovu odredbu, platit će globu u iznosu od 1 ugarske forinte. I o Martinju god. 1598. zaključilo je gradsko vijeće, da 12 svijeća mora vagati 1 funtu, a prodavat će se po 1 denar. Tko drukčije učini, platit će prviput 1 rajnski forint, a drugiput 2 rajnska forinta globe, dočim će trećiput izgubiti sve svijeće. (Prothocollum magistratuale liberae et regiae civi­tatis Varasdinensis pro anno 1592.-1602., str. 110., 142., 216. i 255.)

23. Limitacije mesa

Glede cijene mesa stvorilo je gradsko vijeće (sudac, prisežnici i cijela općina) u Varaždinu na svojoj sjednici, koja se držala 8. ožujka 1592. u gradskoj vijećnici, ovaj zaključak: Odsada moraju mesari funt govedine prodavati po dva denara, a funt teletine po 5 "beča". (Tri beča čine jedan denar, a sto denara jedan ugarski forint; rajnski forint ima samo 80 denara, a zlatan forint 160 denara.) Meso, koje se prodaje, mora biti debelo i tusto. Ustanovi li "magister fori" (tržni nadzornik), da je govedina tanka i mršava, tada se i ona mora poput teletine prodavati po 5 beča, a ne po dva denara. Nijedan mesar ne smije meso prodavati skuplije, nego li je odredjeno[/b]. (Prothocollum magistratuale liberae et regiae civi­tatis Varasdiensie pro anno 1592.-1692., str. 1.)
Na molbu varaždinskih mesara pristalo je 27. ožujka 1595. varoško vijeće, da se funt mesa od debeloga i tustoga vola smije prodavati po 7 "beča," dočim mesu od tankih i mršavih volova kao što i od krava ostaje dotadašnja cijena (funt po dva denara). Teleće glave imaju se prodavati po 5 denara, ako su debele, a po 4 denara, ako su mršave. Noga debeloga vola prodavat će se po 4 denara, a kravske noge i noge mršavih volova po 3 denara. Ove cijene vrijede samo do Duhova, kada će opet vrijediti prijašnje cijene. Nadzor nad prodajom mesa vodit će "magistri fori," kojima će pomagati prisežnici: Valent Anošić i Mijo Kočinski. Tko se od mesara ne pokori ovoj odredbi, njemu će se zaplijeniti sve meso, što ga je donio na trg. (Prothocollum, str. 1171)
0 Martinju g. 1597. odredilo je gradsko vijeće, da se odsada funta tustoga mesa ima prodavati po 7 beča, a mršavoga po 2 denara. (Prothocollum str. 216.)
Prigodom rata god. 1601. porasla je cijena mesa. Zato je gradsko vijeće moralo zaključiti, da se funta mesa smije prodavati po 3 denara; tko bi od mesara prodavao skuplije, gubit će meso. (Prothocollum str. 370.)

24. Limitacije vina

U svojoj sjednici, koja se držala 28. svibnja 1593., zaključilo je gradsko vijeće, da se pinta dobroga vina ima točiti po 12 denara, jednostavnijeg vina po 10 denara, a lošijeg prema vrijednosti. Procjenu vina obavljat će gradjani Andrija Moroić, Mijo Kelečić i Mijo Kočinski ; potonja dvojica bijahu tržni nadzornici (magistri fori). (Prothocollum, str. 73.)
0 Martinju 1597. odredilo je gradsko vijeće, da se pinta novoga vina ima do t. siječnja 1598. točiti po 4 denara, a kasnije pod istu cijenu, kako će točiti ljudi grofa Erdödya u u Varaždinu i po okolišnim mjestima. (Prothocollum str. 216.)
Na jesen g. 1601. vladala je u Varaždinu tolika nestašica vina, da se pinta novoga vina prodavala po 10, a staroga po 16 denara. (Prothocollum, str. 375.)

25. Daće i porezi

Gradjani varaždinski bijahu opterećeni raznim daćama i porezima. Najbolje nam to prikazuje popis daća i poreza, što ih je literat Grgur pl. Lacković morao ubrati od kuće i drugih posjeda pokojnoga varaždinskoga gradjanina Gjure Flajsmana.

Redovit porez (taxa ordinaria) bio je Gjuri Flajsmanu za godinu 1591. propisan ovako: od kuće 25 krajcara, od marofa 15 krajcara, od vrta Mazalenice 12%, od posjeda (a fundo) Diakušić 25, od posjeda Kunilec 25 i od posjeda Mo-slavec 25 krajcara; ukupno dakle 127 72, krajcara. Isto tolik porez bijaše Flajsmanu propisan takodjer za godine 1592., i 1593. i 1594. On je dakle za ove četiri godine imao platiti 510 krajcara, što čini 872 rajnskih forinti, jer 60 krajcara ide u jedan rajnski forint.

Drugi porez zvao se "škarta" te je Gjuri Flajsmanu za godinu 1591. bio odredjen ovako: 60 krajcara od kuće, 16 od marofa, 8 od vrta, a po 60 krajcara od posjeda Diakušić, Kurilec i Moslavec. U svemu dakle imao je Flajsman za godinu 1591. platiti 264 krajcara, a isto toliko i za slijedeće tri godine, što onda čini 1056 krajcara, dakle 17 rajnskih forinti i 36 krajcara.

Za vrijeme rata slao bi grad Varaždin u banov tabor oboružane svoje kmetove iz Svibovca, Žabnika, Sraćinca i Kneginca. Za uzdržavanje ovih "haramija" plaćahu gradjani posebnu pristojbu ("taxa haramialis" ili "pecunia haramialis"). Za godinu 1591. bijaše Gjuri Flajsmanu odredjena ova pristojba sa 3 rajnska forinta i 45 krajcara, ali mu je i oproštena poradi druge službe, koju je on dao varošu svome ; za godinu 1592., kada se haram, pristojba pobirala 4 puta, oporezovan bje Flajsman sa 4 rajnska forinta, 18 krajcara i 3 "beča"; a za godinu 1593., kada je Varaždin morao triput slati svoje haramije u tabor bana Tome Erdödya, koji se borio protiv Hasan paše, odredjena je Flajsmanu haramijska pristojba od 9 rajnskih forinti, 37 krajcara i 2 "beča". Kad je godine 1592. pogorjela župna crkva sv. Nikole, morao je Gjuro Flajsman platiti 1 rajnski forint kao pripomoć za gradnju crkvenoga krova.

Za dovoz kamena, koji se upotrebljavao za preudezbu varoškoga bedema kod južnih vratiju (prema Dugoj ulici) morao je svaki gradjanin od svakoga posjeda i od pojedine kuće platiti po 20 krajcara; ova daća odredjena je za Flajsmana u iznosu od l rajnskog forinta i 20 krajcara. Napokon je Flajsman sa 1 Va rajnskoga forinta oporezovan za dovoz drva, što ih je Varaždin tečajem 3 godine trebao za popravak crkve, mostova i drugih gradnja.

U svemu iznosile su porezne dužnosti Gjure Flajsmana za godine 1591.-1594. svotu od 47 rajnskih forinti, 37 krajcara i 1 "beča". (Prothocollum magistratuale, str. 88.)


Naslov: Varaždin koncem XVI. vijeka
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 11:40:28

26. Prihodi varoških službenika

Varaždin je svojim činovnicima i službenicima davao plaću ponajviše u prirodninama. Varoš je naime imao svoje vinograde i polja, a osim toga dobivao je razna podavanja od svojih kmetova u Svibovcu, Žabniku, Sraćincu i Knegincu. Tako su n. pr. o Božiću godine 1587. kmetovi iz Kneginca doveli 24 kopuna, iz Žabnika 16, iz Sraćinca 13, a iz Svibovca 5 kopuna. Osim toga dovezoše kmetovi iz Kneginca 21 voz drva, iz Sraćinca 12, a iz Žahnika 11 vozova. Tom prigodom dobio je varoški sudac Blaž Škrinjarić 1 voz drva, 6 kopuna i 8 kruha; bilježnik Blaž Antilović 6 kopuna i 8 kruha; župnik Antun Vramec 3 voza drva, 2 kopuna i 6 kruha ; kmetski sudac Mijo Seršić 2 voza drva, 3 kopuna i 6 ruha; "špitalmeštar" Ivan Taclin 1 kopuna i 4 kruha; tržni nadzornik Ivan Sokač 1 kopuna i tri kruha; drugi tržni nadzornik Ivan Šporar 1 kopuna i 2 kruha; varoški kapetan Petar Svetigalić jedan voz drva, 1 kopuna i 4 kruha; drugi varoški kapetan Matija Pajsarto 1 voz drva, 1 kopuna i 3 kruha; prvi prisežnik (zamjenik varoškoga suca) Gjuro Flajsman 3 kopuna i 8 kruha; stari prisežnici (literat Ivan Pergošič, Luka Jakopčić, Leonardo Petrović, brijač Franjo Sveršić, Martin Cik i kositrar Marko Serajiner) svaki po 3 kopuna i 6 kruha; novi prisežnici (Andrija Moroić, Andrija Talijan, Ivan Šporar i Gjuro Herceg) po 1 kopuna i 4 kruha ; četvrtinjaci (quartaliones) i općinski zastupnici po 1 kopuna i 3 kruha; napokon siromasi u bolnici 2 voza drva, svećenik Mijo Zedenić 1 voz drva, te varoški prokurator Josip Ratki 2 voza drva. (Liber fassionum, str. 35.-37.)

Varoški sudac imao je stalan dohodak od većine podnesaka gradjana varaždinskih. Kad bi mu naime koji gradjanin predao tužbu, morao je položiti u ime pristojbe 3 krajcara ili 4 denara. Isto takva se pristojba polagala, ako je tko uložio utok, prosvjed ili štogod slična. U svakoj takvoj prigodi morao je gradjanin platiti takodjer 2 denara varoškomu bilježniku kao pristojbu za pisarski posao. Ove pristojbe bilježe se u zapisnik brojkama ili pak oznakom "depositis deponendis domino judici et notario." (Prothocollum magistratuale, str. 37., 313. i 328.)

Zbog raznih prestupaka bijahu gradjani varaždinski dosta često kažnjeni na platež globe. Kada se takvih globa nakupilo nešta više, onda bi se dotična svota na jednake dijelove razdijelila medju prisežnike, suca i notara. Tako se n. pr. pred Božić god. 1587. podijelilo 12 forinti, 8. siječnja 1588. opet 2 forinta, 8. ožujka 14 forinti, 15. srpnja 4 forinta, a 9. rujna iste godine 6 forinti. Ovu diobu obavljao je prvi prisežnik, a u njegovoj odsutnosti varoški bilježnik. (Liber fassionum, str. 33., 52., 190., 288. i 314.)

Ako je globa uslijedila na tužbu kojega gradjanina, onda je i ovaj gradjanin tužitelj dobio treći dio ove globe. Tako je n. pr. Sigismund Palij primio trećinu od ona 2 forinta, što ih je kao globu platio Nikola Kovač. (Liber fassionum, str. 33.)

Neki varoški službenici dobivahu takodjer stalnu plaću u gotovu novcu. Tako je n. pr. Mateić, varoški kaštelan u tvrdji Knegincu, pred Božić god. 1587. molio varoš, neka mu isplati dužnih 15 forinti, pa je varoško vijeće zaključilo, neka sudac Škrinjarić ovu svotu što prije isplati Mateiću. (Liber fassionum, str. 33.)

Varoški sudac Blaž Škrinjarić primio je na proljeće god. 1588. od kmetskoga suca Mije Seršića 4 mjerova raži, 3 mjerova prose i 3 mjerova hajdine iz varoškoga hambara. (Liber fassionum, str. 102.) Čini se, da je varoš time sucu svome otplatila kakav dus; Sudac je naime po svoj prilici dobivao takodjer neku stalnu plaću. Tako se barem dade naslućivati po računu, što ga je 7. siječnja 1593. varoši podnio prijašnji sudac Franjo Sveršić. Po tome računu dugovao je Varaždin prijašnjemu sucu 42 ugarska forinta, 85 denara i 2 "beča". Od ove svote poklonio je Sveršić siromašnoj varoši 22 for., 85 denara i 2 "beča". Za preostalih pak 20 ug. forinti dati će varoš Sveršiću o Miholju god. 1593. mošt iz svojih vinograda pod onu cijenu, kako će biti "na-mostno." (Prothocollum magistratuale, str. 58.)

Čini se, da je sličnim načinom do svoje plaće godine 1588. došao prijašnji sudac Gjuro Flajsman. U varoškom naime zapisniku stoji zabilježeno, da je Flajsmanu kmetski sudac Mijo Sveršić dao 12 vedara varoškoga vina, računajući svako vedro po 1 rajnski forint, kako je za godinu 1588. bilo odredjeno "na-mostno". (Liber fassionum, str. 102.)

27. Novci

Koncem 16. vijeka kolaju u Varaždinu ugarski i njemački novci. Od sitnih novaca spominju se "denari", "krajcari" i "beči". Denari nose svoje ime po rimskim novcima "denarii". Denar je malen srebren novac, koji vrijedi od prilike 12 filira u današnjem novcu našem. Varaždinci su denar u hrvatskom jeziku zvali "soldin", a Turopoljci "novac". Krajcar (latinski "crucifier" njemački "Kreutzer") dobio je svoje ime po križu, koji bijaše otisnut na liku toga novca. Krajcar je takodjer srebren novac, a vrijedi za trećinu više nego li denar, dakle 16 filira u današnjem novcu našem. Uvijek se računalo tako, da tri krajcara vrijede 4 denara. Beč (latinski "viennensis") dobio je svoje ime po gradu Beču, u kome se kovao. Ipak se gdjekada i "beč" zove imenom "denar". Zato se počelo razlikovati ugarski denar (denarius hungaricalis) od bečkoga denara (denarius viennensis). Ugarski je denar kovan od srebra, a bečki od bakra, radi čega se "beči" zovu takodjer "crni denari" ("denarii nigri"). Prvi-put se bečki denar [1] u našim krajevima spominje god. 1438. "Beč" je najmanji novac, jer tri "beča" jedva čine jedan denar. Najljepši dokaz za ovakav razmjer u vrijednosti izmedju denara, krajcara i "beča" pruža nam zapisnik grada Varaždina. Ondje je naime za god. 1594. zabilježeno: [2] "Namostno aestimatum est per cruciferos septuaginta, hoc est per denarios 93 viennensem 1". Tu se dakle jasno kaže, da 70 krajcara vrijedi 93 denara i 1 "beč"; to pako znači, da 3 krajcara čine 4 denara, jer 70:3 = 2373, što opet pomnoženo sa 4 doista čini 93 denara i 1 "beč". Medju sitne novce može se računati takodjer "groš" (latinski "grossus"). Prve groše uveo je kod nas kralj Karlo Roberto u 14. vijeku. Jedan groš vrijedio je u Varaždinu koncem 16. vijeka tri krajcara ili četiri denara.

Od većih novaca kolaju u Varaždinu "forinte", "taliri" i "dukati". Forint je ime svoje dobio od riječi "tlos" jer je na tome novcu bio urezan cvijet, grb grada Firence. Koncem 16. vijeka razlikuje se u Varaždinu ugarski i rajnski forint. Ugarski forint (florenus hungaricalis) vrijedi 100 denara, a rajnski samo 80 denara. Čini se, da je ugarski forint koncem 16. vijeka bio samo idejalne (nominalne) vrijednosti, t. j. ne bijaše srebrenih ugarskih forinti, već se po njima samo računalo. Nikada se naime izrijekom ne spominje, da bi u prometu doista tekao ugarski forint kao srebren novac. Naprotiv se više puta izrijekom nabrajaju drugi novci mjesto forinta. Tako se na primjer kaže, [3] da je netko kupio vinograd za 77 ugarskih forinti, pa je ovu kupovninu isplatio tako, da je prodavaču uručio 60 for. u obliku srebrnih talira, a 17 for. u sitnome novcu. (Pro llorenis hungaricis 77, in forma videlicet argenti talleris 60, ac in parva moneta flor. 17, qui simul computati efficiunt summam praenotatam.) Drugi čovjek kupio je vinograd za 80 ugarskih forinti, pa je kupovninu isplatio sa 60 talira i 20 for. u sitnome novcu. [4] (Pro florenis hungaricis 80, in forma argenti talleris 60, in parva vero moneta 20.) Rajnski forint imao je 20 groša, odnosno 60 krajcara ili 240 beča, a ugarski forint 25 groša, odnosno 75 krajcara ili 300 beča.

Talir je svoje ime dobio po "Joachims Talu" u Češkoj. Ondje je naime početkom 16. vijeka nadjena vrlo bogata žila srebra, pa je zato ondje godine 1516. počeo grof Stjepan Schlick kovati srebrene novce "talire". Kasnije se ovaj novac zvao takodjer "imperialis" (carski novac), jer je najprije bio uveden kao obvezatan u rimsko-njemačkom carstvu. Na prijedlog kralja Ferdinanda I. stvorio je ugarski sabor godine 1553. zaključak, neka se odsada samo polovica srebra upotrebljava za kovanje ugarskih denara i "filira", a druga polovica za kovanje talira i polutalira; ugarski taliri moraju biti isto takvi, kakvi su bečki taliri, samo se na njima mora otisnuti lik blažene djevice Marije. - Talir je velik srebren novac, a vrijedi 100 denara. Dokaza tomu nalazimo u oporuci [5] varaždinskoga krojača Gašpara Kreza, koji godine 1588. svome slugi kočijašu ostavlja 10 talira po 100 denara (decem talleros per denarios centum numerandos). Uz talire kolahu takodjer polutaliri, koji su vrijedili 50 denara. Varaždinski gradjanin Ivan Pačić posudio je godine 1593. od varaždinskoga župnika Tome Makara 2372 talira srebra [6] (quoddam argentum ponderans 2372 talleros integros). Talir je po vrijednosti svojoj bio posve ravan ugarskomu forintu. Razabire se to iz ugovora, kojim je Ivan pl. Budor godine 1597. svoj malen vrtić u Varaždinu prodao gradjaninu Ivanu Prambergeru za 10 ugarskih forinti, t. j. za 10 potpunih talira [7] (pro Hörems hungaricis decem integris scilicet talleris). Medju zlatnim novcima najčešće se spominje zlatan forint. Na saboru u Požunu odredio je godine 1430. kralj Sigismund, da u svim državnim i crkvenim računima jedan zlatan forint vrijedi 100 većih denara ili 400 malih denara t. zv. četvrtaka (quartini), kakvi onda kolahu u prometu. [8] Prema tomu je "zlatan" forint vrijedio onoliko, koliko i "ugarski" forint. Hrvati su zlatan forint nazivali dukatom. Ovo ime doprlo je k nama iz Italije. Na mletačkim naime "cekinima" stajao je napis: "Sit tibi, Christe, datus, quem tu regis, iste Ducatus". Da je dukat isto, što je i zlatan forint, jasno se razabire iz obveznice zagrebačkoga kaptola od 9. kolovoza god. 1427. Ovdje se naime kaže, da je kaptol od župne crkve sv. Ivana u Novoj Vesi posudio 283 forinta čistoga zlata [9] (ducentos octuaginta et tres florenos puri auri), te se obvezuje, da će istoj crkvi vratiti ova 283 dukata dobroga zlata [10] (quibusquidem ducentis octuaginta et tribus ducatis boni auri eidem ecclesie sancti Joannis Baptiste obligamur). Isti ovaj kaptol zagrebački zaključio je 9. ožujka 1492., da će Henriku Almanu, doktoru medicine, davati godišnju plaću od 50 dukata (quinquaginta ducatos), pa odmah odredjuje, gdje da se uzme ovih 50 forinti [11] (quos quidem quinquaginta florenos domini deputaverunt ....). Ugarski dukati ili zlatni forinti kovani su u Kremnici, te se odlikovahu čistoćom zlata; pojedini komad vagao je 23% karata, a vrijedio je od prilike 11 kruna 55 filira. Kao dobar novac bude dukat god. 1559. uveden i u Njemačku, gdje ostade u porabi sve do god. 1857. Da je dukat zbilja vrijedio isto toliko, koliko i ugarski forint, vidi se iz založnice turopoljskoga vlastelina Pavla Šabarića od 24. veljače 1628. Ondje se naime kaže doslovce ovako: [12] "za dvadeset i šest ugarskih dukat tekuće dobre monete, vsaki dukat po sto novac (denaia) vugerskih brojeći". Dukat je dakle vrijedio 100 denara.

No kovani su takodjer i veći komadi zlatnoga novca. Tako n. pr. iz protokola grada Varaždina doznajemo, [13] da je literat Petar Lastez god. 1592. imao velik "zlatan novac, koji je u sebi sadržavao dva dvostruka zlatnika odnosno četiri zlatna forinta ili dukata." (Unam monetam auream, duas aureas dupplas, quatuor vero aureos florenos sive ducatos in se continens). Ova nam bilješka kazuje, da se i u Varaždinu zlatan (ugarski) forint zvao dukat, pa da su u prometu kolali i dvostruki i četverostruki dukati. Imamo dokaza takodjer o tom, da su u Varaždinu kolali i njemački zlatni novci. Tako je n. pr. gradjanin Valentin Anošić god. 1592. od svoga župnika Ladislava Kerhena posudio deset zlatnih forinti, od kojih je svaki pojedini vrijedio 2 rajnska forinta. [14] (Decem aureos florenos, singulum videlicet florenum aureum per re-nenses florenos duos computando.) Ovaj dakle njemački zlatni forint vrijedio je 160 denara ili 120 krajcara odnosno 480 "beča". Varaždinski krznar Benko Vitković založio je god. 1592. svome župniku Ladislavu Kerhenu svoj majur sa 5 jutara oranice za 90 ugarskih forinti, pa nabraja, da mu je župnik ovu svotu isplatio slijedećim novcem: 1.) cijelih 16 talira, 2.) petnaest zlatnih forinti, računajući svaki zlatni forint po 160 denara, i 3.) pedeset ugarskih forinti u sitnome novcu. [15] Pošto spomenutih 15 zlatnih forinti po 160 denara iznosi 24 ugarska forinta, vidimo, da je talir u Varaždinu vrijedio isto toliko, koliko i ugarski forint, jer samo tako dobiva se gornja svota od 90 ugarskih forinti (16 + 24 + 50).

________

Opaske
  1 Tkalčić: Spomenici grada Zagreba, knjiga II. str. 164.
  2 Prothocollum magistratuale liberae et regiae civitatis Varasdinensis pro anno 1592.—1602., str. 109.
  3 Prothocollum magistratuale, str. 200.
  4 Prothocollum, str. 197.
  5 Liber fassionum civitatis Varasdinensis, str. 95.
  6 Prothocollum magistratuale, str. 80.
  7 Prothocollum, str. 199.
  8 Tkalčić: Spomenici grada Zagreba, knjiga II. str. 69.
  9 Ibidem, str. 58.
10 Tkalčić: Spomenici grada Zagreba, knjiga II. str. 59.
11 Ibidem, str. 482.
12 Lopašić: Hrvatski urbari, str. 389.
13 Prothocollum, str. 12.
14 Prothocollum magistratuale, str. 11.
15 Parata in pecunia talleros integros sedecim, florenos aureos quindecim, singulum florenum aureum per denarios centum et sexaginta computans, item in parva pecunia florenos hungaricales quinquaginta, in toto hungaricales florenos nonanginta, singulum florenum ad denarios centum computans. (Protho­collum magistratuale, str. 2.

Dr. Rudolf Horvat
Vjesnik 13. (Zagreb, 1911.)
Strana 278


Naslov: Varaždinsko zdravsto u 17. stoljeću
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 11:43:00

 Varaždinsko zdravsto u 17. stoljeću  

U gradu se od osnivanja Vojne krajine 1533. nalazi zapovjedništvo Krajine na čelu s generalom i mnogobrojna vojska. U 17. stoljeću Turci izravno ne ugrožavaju grad. Napadaju južnu Mađarsku i istočnu Štajersku, pa im Varaždin nije na pravcima vojnih pohoda. Osim turske opasnosti, stanovnicima prijeti i povremeno se javlja kuga i nerijetko haraju požari. Zbog zapaljivosti drvenih kuća i drugih zgrada požari izazivaju ne samo oštećenja nego i uništavanja cijelih dijelova grada. U gradu nema ni vodovoda ni kanalizacije i još nije organizirana ni protupožarna zaštita.

Opasnost od Turaka potakla je gradnju utvrda-zidina, kula i opkopa koji su obuhvaćali cijelo uže gradsko područje i Stari grad. Izgradnja je započeta 1515. i nastavljala se dalje kako je opasnost prijetila. U gradske opkope dovođena je voda iz rijeke Drave i iz njih je odvođena sustavom kanala. Kako se kanali nisu redovito čistili i održavali, voda u opkopima je kao voda stajaćica s brojnim barama postala leglo komaraca pa je malarija[/b] s vremenom postala prava pošast za grad.

Život građana grada Varaždina u 17. stoljeću obilježen je i neprekidnim sukobima s vlasnicima varaždinske tvrđave - Staroga grada, koji su svakom prigodom nastojali na silu pribaviti materijalne koristi od građana. To je rezultiralo čestim tužbama i žalbama carskomu dvoru kamo su se mogli kao stanovnici slobodnoga kraljevskoga grada obraćati preko svog magistrata. Varaždin je postao slobodnim kraljevskim gradom poveljom kralja Andrije II. Arpadovića god. 1209. imao je vlastitu upravu kojoj je na čelu bio gradski sudac (rihtar, vrhovni nositelj upravne i sudačke vlasti), a pomagali su mu notar i senatori od kojih su pojedini bili odgovorni za određene poslove. Taj se način uprave zadržao do 1750. kada je odlukom kraljice Marije Terezije (1740.-1780.) zamijenjena i modernizirana gradska uprava. Ta je promjena ubrzana i zbog brojnih pritužbi građana na pojedinačne zlouporabe vlasti i položaja pojedinaca iz magistrata. Od tada se sudac i drugi članovi magistrata biraju svake godine na blagdan sv. Jurja, 23. travnja (do tada su se birali na blagan sv. Martina, 11. studenoga i svi primaju redovitu plaću.

Do tog vremena, kao ni poslije god. 1750., nijedan senator nije bio posebno određen za brigu oko zdravlja građana. To je određeno tek Zakonom o zdravstvu koji je objavljen za sve države Habsburške Monarhije god. 1770. osnivanjem funkcije liječnika fizika. Treba istaknuti daje u Varaždinu još prije toga, god. 1767. osnovan Zdravstveni savjet kao zdravstvena vlast, koja djeluje i kad ne traje epidemija, u okviru Vijeća Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. To je vijeće 11. kolovoza iste godine smješteno u grad gdje je bio i ban, čime je Varaždin postao glavnim gradom Hrvatske.

HOSPITALI

Institucija hospitala (ksenodohija) * ima u Varaždinu dugu tradiciju. Ne zna se točno kad je osnovana. Prvi podatak o hospitalu, kao i to da je ta institucija već postojala, nalazimo u zapisniku grada Varaždina sastavljenom na suđenju "tri dana poslije blagdana sv. Doroteje, djevice i mučenice, god. 1454." (9. Veljače) pod točkom 13. Iz tog podatka, međutim, nije vidljivo gdje se spominjani hospital nalazio niti otkad postoji. Prema Ivy Lentić-Kugli, u središtu Varaždina u 15. stoljeću nalazio se hospital u blizini franjevačke crkve i samostana. Na tom mjestu (današnjem Franjevačkom trgu) koncem 18. stoljeća sagradio je plemić i kraljevski poštar Franjo Herczer svoju palaču u kojoj se danas nalazi dio fundusa Gradskog muzeja Varaždin.

U17. stoljeću hospital postoji u gradu i spominje se do konca stoljeća i poslije sve do 19. stoljeća.

Povjesničar Varaždina Krešimir Filić u svom prikazu naziva gradskih ulica i trgova u starom Varaždinu spominje za razdoblje 1742.-1744. da se područje Sajmišta nazivalo Platea spitalszka. Je li se možda ondje nalazio hospital? Za to nisu nađeni dokazi.

Prije i poslije 1750. jedan od gradskih senatora bio je određen za nadzor gradskog hospitala. U zapisnicima Poglavarstva grada Varaždina nalazimo podatke o gradskom hospitalu, upraviteljima hospitala (magistri), posjedima, korisnicima (hospites seu inquilini), no nigdje nije zapisano gdje se hospital nalazio. Zapisnici navode pojedine posjede hospitala, a i za njih je teško reći išta određeno jer im se lokacija označava susjednim zemljama i imenima njihovih vlasnika, a to nam ništa ne kaže. Može se tek nešto razabrati, ako je spomenut dio grada ili podgrađe (suburbium). Ovi su podaci unijeti u zapisnike samo zbog kupnje, prodaje ili prijenosa vlasništva.

Imena građana izabranih za upravitelje hospitala vjerojatno su zbog jednakih razloga zapisana kako bi se znalo tko je izabran i dužan brinuti se za hospital u administrativnom i gospodarskom smislu, upravitelji hospitala nisu bili zdravstveni djelatnici, već ugledni građani koji su često prije ili nakon te funkcije bili izabrani na mjesto gradskog suca.

Funkcije hospitala danas je teško u cijelosti razumjeti jer slične ustanove više ne postoje. To su bile ponajprije socijalne ustanove u koje su se primali stari i nemoćni građani, a ne može se isključiti ni da su se u njima nalazili i bolesnici, osobito oni koji su zbog bolesti postali nesposobni za rad i brigu o sebi. Hospital je imao vlastiti posjed i kmetove koji su obrađivali zemlju na posjedu. Novčana sredstva osiguravala su se od grada, djelomice raznim globama, od kamata na novac koji je hospital posuđivao zainteresiranima ako je raspolagao slobodnim viškom novca, kao i od zaklada, darova i/ili oporučno ostavljenog novca ili zemlje. Štićenici hospitala imali su osiguran smještaj, zahvaljujući posjedu dobivali su meso i drugu hranu, a odjeću su morali pribavljati sami.

Podaci iz zapisnika u kojima se spominju hospitali upravitelj hospitala birao se svake godine prve nedjelje nakon blagdana sv. Tri kralja (6. Siječnja). Prema zapisnicima Poglavarstva grada Varaždina, 9. siječnja 1600. izabran je za upravitelja hospitala Juraj Čoklić, a 7. siječnja 1601. Petar Vitković, po zanimanju mesar. Vitković je bio upravitelj hospitala i 1593., a 1594. izabran je za gradskog suca. Godine 1602., 13. siječnja, za upravitelja hospitala izabran je Nikola Dihtić, a 8. siječnja 1617. drugi put je izabran Andrija Makšan. Dana 7. siječnja 1618. upraviteljem je postao Nikola Kačić, za kojeg je zabilježeno da stanuje u Platea regalis, današnjoj Draškovićevoj ulici u središtu Varaždina.

Za vrijeme upravitelja hospitala Nikole Miklečića zabilježeno je da 13. kolovoza 1624. prodaje jedan ral oranice što ga je hospitalu oporučno ostavila pokojna Agata Dolenčić. Dobivena zemlja smjela se prodati ako ona sama ili njezina lokacija nisu odgovarale hospitalu. Godine 1650. spominje se obradiva zemlja izvan grada u vlasništvu hospitala, na mjestu koje se naziva Stubić. U zapisniku od 26. rujna 1653. spominje se kmet hospitala, a 25. kolovoza 1658. službenik hospitala Ivan Petračić koji mijenja zemlju hospitala za drugu. U zapisniku od 20. svibnja 1659. spominje se ponovno obradiva zemlja u vlasništvu hospitala koja se nalazila na području zvanom Široke ledine, što su tada, po svoj prilici, bila udaljena polja. Zanimljivo je da je to dio Varaždina koji je do dana današnjeg zadržao isto ime.

Dana 27. veljače 1659. zapisano je da Petar Brcković duguje hospitalu 147 mađarskih forinti, a Mihael Rükel duguje 34 mađarske forinte i 72 denara, u oba slučaja uz šestpostotne kamate. Iz tog primjera može se zaključiti da je hospital dobro poslovao, raspolagao priličnim iznosom slobodnog novca te, usto stoje bio socijalna ustanova, po potrebi služio i kao neka vrsta banke.

Gradski sudac, senatori i cijelo poglavarstvo odredili su 13. travnja 1661. za sva buduća vremena da svaki građanin mora u oporuci prije svega namijeniti određeni iznos, prema vlastitoj volji, za župnu crkvu i hospital, jer se inače oporuka neće smatrati valjanom.

KIRURZI I KIRURZI-BRIJAČI

Uz hospital u gradu su postojali i kirurzi. U srednjem vijeku i poslije kirurzi su bili obrtnici bez veće školske naobrazbe koji su svoje vještine učili uz kakvog starijeg kirurga-majstora i od njih dobivali diplome pa su mogli uz dozvole raditi svoj posao i liječiti ljude mehaničkim sredstvima i rukama. Od toga je i sam naziv kirurg (grč. heir -ruka; ergon -rad). Od 17. stoljeća, kad se u gradu nalaze školovani liječnici -doktori medicine, rad kirurga odvaja se od rada fakultetski naobraženih liječnika. Sami liječnici (fizici) ograđuju se od kirurga smatrajući njihov ˝rad rukama˝ nedostojnim učenosti doktora medicine.

Podaci iz zapisnika

U zapisnicima Poglavarstva grada Varaždina kirurzi se nazivaju i brijačima-ranarnicima (barberius), a to je različito od zanimanja tonsor ili barbitonsor, što je brijač u današnjem smislu. U starom Varaždinu pod nazivom brijača razumijevao se kirurg. Brijači, kirurzi (ranarnici) i kupalištari (balneatori) imali su u Varaždinu zajednički ceh i svoja pravila iz godine 1557. i 1561. Ta je pravila poslije potvrdio i kralj god. 1724.

Tijekom 16. stoljeća bilo je ponekad istodobno do 25 kirurga u gradu. Poznata su i zabilježena njihova imena. Dolaskom liječnika i njegovim stalnim boravkom u gradu u 17. stoljeću postupno se smanjuje broj kirurga.

Osnutkom Vojne krajine i prisutnošću većeg broja vojnika u gradu, u grad dolaze i vojni kirurzi koji su vojsci bili od mnogo veće koristi negoli liječnici. Za razliku od građanskih, vojni kirurzi su stranci, Nijemci.
Tako se god. 1557. spominje Matija Palbirer, god. 1579. neimenovani Wundarzt i god. 1598. vojni kirurg Hans Haselaurer ili, po nekima, Haselower.

Posebno su zanimljivi podaci koji se mogu naći o Hansu Haselaureru. Iz popisa njegove ostavštine od 24. veljače 1616. može se vidjeti do kakvog je imetka mogao doći tadašnji vojni kirurg. Osim kuće koju je imao u gradu na središnjem trgu i koju je poslije njegove smrti kupio Juraj pl. Kusen 31. kolovoza 1626., Haselaurer je imao i posjed u okolici grada. U popisu stvari koje su nađene za predaju njegovim potomcima nalazi se, od vrijednih predmeta, 8 srebrnih čaša od kojih su neke pozlaćene, ukupne (preračunane) težine od oko 4.717 g, zatim 4 manja lanca od 1.067 g, 3 pozlaćena srebrna pehara od 420 g, srebrnih žlica od 385 g, dječji ukrasi, 15 zlatnih prstenova i mala narukvica ukupne težine 70 g, pozlaćeni srebrni pehar i srebrna zdjelica, 120 zlatnih dukata i jedna pozlaćena sablja. U naknadnom popisu ostavine pok. Hansa Haselaurera, kojeg zovu chyrurgus germanicus, od 3. kolovoza 1616., uz popis raznih tekstilnih odjevnih predmeta i tekstila u komadima (rolama), zapisano je i daje imao: liječničku knjigu autora Kristofora Versinga, liječničku knjigu autora Antuna Ryffa, liječničku knjigu autora Laib Artznay Pueh, 9 rukopisnih knjiga o zdravstvu, herbarij dr. Janosa Comerariuma te još nekoliko velikih knjiga pisanih rukom. Spomenuta je još kućna apoteka, a od oružja 4 puške i 4 komada raznog hladnog oružja. Nismo našli sličnih podataka u popisima građanskih (civilnih kirurga da bismo usporedili njihovo imovno stanje.

U zapisnicima Poglavarstva spominje se 12. studenoga 1600. brijač-kirurg Franjo Sveršić (ponegdje se spominje i kao Svršić). Njegova je diploma izdana u Požunu 1576. i čuva se u Gradskom muzeju Varaždin. Rođen je u Križevcima, a brijačkokirurški zanat učio je kod požunskog kirurga-majstora Dystelera i osposobljen je da ga obavlja, kako je upisano u diplomi, "u svim mjestima i gradovima zemlje". Imao je kuću u Varaždinu. Bio je izabran za gradskog suca ukupno pet puta. To je bilo po nekim autorima god. 1592., 1596. i 1597., po drugima 1591., 1594., 1595. i 1596. i posljednji, peti put, 1600., 12. studenoga. Unaknadnoj bilješci zapisnika za taj dan upisano je da je Sveršić umro uskoro nakon toga, 27. studenoga 1600., u 10 h noću od kuge.

Na dan 23. veljače 1601. spominje se u gradu barber Stjepan Trobel i iste godine 16. prosinca brijač-barber Nikola (nezabilježenog prezimena koji je bio u službi Benedikta Turoczyja, suca i bilježnika iz Ludbrega.


Naslov: Varaždinsko zdravsto u 17. stoljeću
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 11:47:46

LIJEČNICI

Do 16. stoljeća Varaždin nije imao školovane liječnike. Prvi liječnik (medicinae doctor) koji je boravio i radio u Varaždinu 1588. bio je Paulus Fabricius. U Varaždinu djeluje kao liječnik u vrijeme kad je grad pun vojske i ranjenika koji dolaze s bojišta. Ubrzo umire god. 1589.

Godine 1603. u Hrvatsku dolazi doktor Rosemberg. Nije sa sigurnošću utvrđeno je li bio i u Varaždinu. Umro je 1628. S njim je bio dr. Justus Spada koji ga je trebao naslijediti, ali je nakon Rosembergove smrti otišao.

O liječnicima je raspravljao Hrvatski sabor god. 1641. Zaključeno je da u Hrvatskoj moraju biti dva državna liječnika; jedan u Zagrebu i drugi u Varaždinu, te da se taj drugi ima primiti u službu što je moguće prije. Određeno je da će morati stalno živjeti u Varaždinu. Treba podsjetiti da je Varaždin u to vrijeme bio veći grad od Zagreba. Unjemu su živjele brojne plemićke obitelji, nositelji vlasti u ondašnjoj Hrvatskoj.

Ponovno se u Saboru raspravljalo o liječnicima god. 1650. i zaključilo da liječnike treba više plaćati želi li se da ostanu u domovini.

Godine 1652. primljen je u službu na mjesto drugoga državnog liječnika u gradu Varaždinu Leonardus Romanus, doktor medicine i fizike. Određena mu je plaća u iznosu 150 rajnskih dukata na godinu. Stalno je boravio u gradu. Svi su bili zadovoljni njegovim radom pa mu je god. 1654. plaća povećana za 50 rajnskih dukata. Juraj Habdelić u svojem izvješću generalu isusovačkog reda u Rimu 1652. javlja da se "sad u Varaždinu nalazi dobar liječnik te da ima i dobra ljekarna". Romanus je službovao u Varaždinu do god. 1668.

Godine 1668., 6. studenoga, imenovan je za državnog liječnika u Varaždinu Ivan Stančević (Johannes Sztanchevicz). I njegovim su radom bili svi zadovoljni pa mu je plaća povećana na 200 rajnskih dukata. Doktor Stančević je bio i izvrstan kemičar i sam je priređivao lijekove za svoje bolesnike. Prije negoli je postao liječnik izrađivao je barut i prodavao ga krajiškim haramijama. Potpisivao se kao doctor varasdiensis. Na dan 2. ožujka 1671. kupuje sa svojom ženom Anom pl. Hanzić kuću od Uršule Gašparić i njezina sina u ondašnjoj Milićkoj ulici (današnjoj ulici braće Radić). Kuća se nalazila u dijelu koji se nazivao suburbium. Godine 1675., 12. prosinca, kupuje zajedno sa ženom zidanu kuću sa zemljištem od udovice Mihaela Rukela, nekadašnjega gradskog suca, koja se nalazila u unutarnjem gradu. Nije sigurno je li Stančević umro 1677. ili se odselio iz Varaždina.

Godine 1678. dolazi za državnog liječnika u Varaždin Ivan Mihael Karis, u zapisnicima naveden još i kao Czaris, Karys ili Kariss. Bio je mlad pa ga ne oslovljavaju s excellentissimus dominus, već samo s clarissimus doctor medicinae. Manja mu je i plaća, a kako nije mogao udovoljiti svim potrebama u gradu, Sabor je angažirao ptujskog liječnika Ivana Wognera za ispomoć Karisu. Wogneru je određena od Sabora nagrada za taj rad. Godine 1680. Karis je uspio steći potrebnu vještinu i od tada obavlja samostalno poslove za koje je zadužen u gradu. Da bi se osigurao liječnik za Varaždin u budućnosti, Sabor stipendira studenta medicine Adama Štotelića. Nakon završetka studija Štotelić postaje državnim liječnikom god. 1682., nakon što se Karis odselio u Graz. Štotelić je bio i izučeni ljekarnik i prije studija medicine radio je kao pomoćnik zagrebačkog ljekarnika Vuka Skolara. oslije Skolarove smrti vjenčao se s njegovom udovicom koja je u brak donijela imetak naslijeđen nakon muževe smrti pa je Štotelić bio materijalno dobro zbrinut. Radio je u Varaždinu do 1689.

Nakon Adama Štotelića, državnim liječnikom u Varaždinu imenovan je Ivan Gotfrid Karlek ili Ivan Godefried Carlegg. Doktora Karleka u gradskim spisima nazivaju excellentissimus. Dugo je službovao u gradu. Obvezao se prisegom da će ostati raditi u Hrvatskoj pa mu je Sabor povisio plaću. Za vrijeme suspenzije zagrebačkog liječnika Ivana Fliszera god. 1700. Karlek je odlazio i u Zagreb i zamjenjivao ga gotovo pola godine. Izabran je za senatora grada Varaždina, a spominje se da je bio i protomedik. Imao je puno djece kojoj su kumovali ugledni varaždinski plemići kao Bathyany, Erdödy, Patačići, Najšići i Draškovići. Jedan od Karlekovih sinova, Ivan Godefridus a Kartegg de Trenneneg, bio je doktor medicine i doktor filozofije. U Varaždinu na uglu današnjeg Trga kralja Tomislava i Kukuljevićeve ulice, na mjestu zgrade u kojoj se sada nalazi ljekarna, bile su u 17. stoljeću tri kuće. Jedna u Kukuljevićevoj ulici, druga na samom uglu i treća na trgu. Prva od njih bila je drvena i pripadala je doktoru Karleku.

ŠKRINJA  KOVAČKOG  CEHA

U Gradskom muzeju Varaždin sačuvana je škrinja izrađena od smeđe hrastovine, a potječe iz druge polovice 17. ili najkasnije iz prve polovice 18. stoljeća. Pripadala je kovačkom cehu. Na poklopcu škrinje vidi se jasno izrezbaren lik kovača koji kuje i nosi naočale.

To je veoma zanimljiv nalaz. U to je vrijeme već bila poznata uporaba naočala, ali kao privilegij plemića i imućnijih ljudi. Rezbarija na škrinji svjedoči ili da je u Varaždinu i "običan građanin" već u to vrijeme nosio naočale ili, kako smatraju neki povjesničari, da se radi o zaštitnim naočalama pri radu. Teško je braniti potonju smjelu tvrdnju o zaštitnim naočalama. S druge strane, zašto bi se upravo kovač prikazivao osobom slaba vida? Još je manje vjerojatno da su naočale prikazane kao simbol ceha.

ODREDBA O POPISU NEUDANIH ŽENA

Potkraj 16. stoljeća donesena je zanimljiva odredba magistrata koja se provodila sve do 18. stoljeća. Na dan 10. siječnja 1599. određeno je da se "pomno potraže i popisu sve slobodne služavke, mlade udovice i mlade žene bez muževa, koje žive od vlastitog rada i neće raditi kod dobrih i časnih žena i domaćica". Je li se već tada radilo o suzbijanju postojeće prostitucije u gradu s obzirom na prisutnost brojnih stranaca i vojske ne može se potvrditi. Međutim, poznato je da su kasnije, tijekom 18. stoljeća, u Varaždinu provođene organizirane racije protiv spolno zaraženih prostitutki. To je vrijeme kad u Varaždinu djeluju županijski fizik Ivan Krstitelj Lalangue (1771. -1799.) i državni liječnik Ivan Mihael Hinterholzer (1767.) imenovan članom Zdravstvenog savjeta Kraljevskog vijeća u Varaždinu, a Varaždin je glavni grad Hrvatske (1767. -1776.).
Vezano za te zaslužne stare varaždinske liječnike, zanimljivo je spomenuti još i to da su obojica, iako stranci, ostali živjeti u gradu i nakon velikog požara (nakon čega glavnim gradom postaje Zagreb), sve do smrti i obojica su pokopani u Varaždinu (Lalangue 1799., a Hinterholzer 1800.

LJEKARNE I LJEKARNICI

Hrvatski sabor na svom zasjedanju u Varaždinu 21. listopada 1599., za vrijeme kuge u Zagrebu, raspravljajući o zdravstvenom stanju u državi, konstatira da u Varaždinu trenutačno nema ni jednog liječnika a jednako tako ni ljekarnika. Zaključeno je da treba što žurnije pozvati sposobnog liječnika i sposobnog ljekarnika u grad, no to nije bilo moguće lako i brzo provesti u djelo. Takozvani "turski strah" i k tomu strah od kuge odbijali su dolazak liječnika a u to vrijeme u gradu nije postojala ni jedna ljekarna. Prvi ljekarnik došao je u Varaždin tek 1603. Bio je to Sebastijan Grübner. Doselio se iz Ptuja odakle je pobjegao kao katolik jer su mu ptujski protestanti 1600. zatvorili ljekarnu koju je držao od 1587. Novoosnovanu ljekarnu u gradu nazvao je "K zlatnom anđelu". Godine 1611. prodaje tu ljekarnu i odlazi iz Varaždina.

I drugi ljekarnik u gradu došao je iz Ptuja, ali je zadržao i svoju ljekarnu u Ptuju. To je bio Ivan Baptist Donino, Talijan. Kao i njegov prethodnik Grübner, bio je i vojni ljekarnik. Prema podacima iz Gradskog arhiva, njegova je ljekarna pregledana 1657., nađena u potpunom redu i dobro opskrbljena lijekovima. Donino je umro 1677. Njegovu ljekarnu kupuje ljekarnik Andrija Jally (47, 48. Jally je umro od kuge, prema Tartalji god. 1678., a prema Androiću god. 1681.

U to vrijeme javlja se i treći ljekarnik u gradu, koji nije bio vojni ljekarnik, ali je bio Talijan kao i Donino. Zvao se Karlo Sardena ili Sardegna. U spisima ga nazivaju pharmacopeo civitatis. On je 18. travnja 1680. kupio od Matije Kučića kuću zajedno s vrtom i zemljištem koja se nalazila u predjelu Ciglenica. Potom 25. listopada 1683. kupuje od gradskog senatora Karla Ruesza još jednu kuću sa zemljištem koja se nalazila "iza odnosno pokraj gradske vijećnice". To je zgrada u današnjoj Gajevoj ulici na broju 4. U njoj uređuje novu ljekarnu (oficinu). Sardena je, dakle, u gradu imao dvije ljekarne. Neki smatraju da je on osnovao i prije spomenutu ljekarnu "K zlatnom anđelu". Nakon smrti ljekarnika Jallyja, Sardena dobiva dozvolu za opskrbljivanje vojske lijekovima. Poslije njegove smrti ljekarnu u sadašnjoj Gajevoj ulici vodila je njegova udovica. Nije imao potomaka.

Još za života Sardena je prodao jednu od ljekarna svojemu pomoćniku, ljekarniku Ivanu Korziskom. U to je vrijeme uslijedila reorganizacija franjevačkog reda i odcjepljenje od Mađarske, pa je u Varaždinu osnovana franjevačka provincija sv. Ladislava. franjevačkom samostanu uređen je infirmarij za liječenje bolesnih redovnika cijele provincije. Ljekarnik Korziski stupa u samostan, zaređuje se, uzima ime Maksimilijan i svoju ljekarnu kupljenu od Sardene prenosi u samostan.

Tako osniva franjevačku ljekarnu god. 1677. i nastavlja u njoj raditi. Prenesena je ljekarna bila najprije smještena u jednoj maloj prostoriji koja se nalazila uz svetište crkve, ali nije bila spojena s crkvom i u nju se ulazilo iz samostanskog hodnika. Franjevačka ljekarna se tu nalazila do 1678. Prostorijicu je poslije kupio varaždinski trgovac Praunsberger, dao probiti zid, spojiti je sa svetištem i u njoj je 1680. uredio obiteljsku grobnicu. Ta je prostorija i danas spojena s crkvom (kapelica sv. Josipa).

Godine 1693. podižu franjevci u dvorištu svojeg samostana zgradu koja i danas postoji i koja je poslije nadograđivana. U njoj je uređen infirmarij za redovnike, a u prizemlju je smještena ljekarna koju i dalje vodi Korziski. Nije poznato gdje se ljekarna nalazila između 1678. i 1693. Godine 1695. Korziski je imenovan i magistrom infirmarija. Ljekarna je uspješno djelovala sve do njegove smrti, a poslije je nazadovala zbog nesposobnosti i neangažiranosti ljekarnika i ponekad nije ni imala potrebnih lijekova. Neposredno poslije Korziskog ljekarnu je vodio ljekarnik Grtner.
Zidove franjevačke ljekarne oslikao je god. 1750. slikar pavlin Ivan Ranger (1700.-1753.). Freske su danas, na žalost, veoma zapuštene, ali su boje još svježe. Tijekom 2003. započeta je njihova restauracija. Franjevačka ljekarna zatvorena je odlukom Hrvatskoga kraljevskog vijeća u listopadu 1772., inventar je prodan i danas nije poznato gdje se nalazi.

Još za života ljekarnika Sardene u Varaždinu je imao ljekarnu Franjo Antun Waith. Nakon Sardenine smrti Waith je dobio dozvolu i za vođenje vojne apoteke. Ljekarnu je naslijedio sin Henrik Waith i prodao je ljekarniku Antunu Siegelu. Sam je vodio vojnu apoteku, a nakon njegove smrti to je nastavila njegova udovica. Siegel je bio gradski senator i zamjenik gradskog suca. Imao je kuću u Varaždinu na uglu današnjeg Trga slobode nasuprot palači Puttar. Na starim varaždinskim ljekarnama često se nalazio natpis "Smrti nema lijeka" (Mors non habet medicinam). Natpis je trebao upozoravati građane da lijekovi nisu svemoćni ili je to, možda, bila isprika za moguću nedjelotvornost lijeka. Nije isključeno ni da se to pisalo iz sasvim određenog razloga, a taj je da se doskoči osvetoljubivim pojedincima.

Osim ljekarnika koji su imali svoje ljekarne, u gradu su postojali i tzv. materijalisti koji su vodili drogerije. Ti su materijalisti, a često i drugi trgovci u svojim trgovinama, prodavali "lijekove" i tako konkurirali apotekama. Ljekarnicima to nije išlo u prilog ne samo zbog materijalne strane već i zbog nestručnosti materijalista i trgovaca pa nisu bile rijetke pritužbe vlastima.

KUGA

Epidemija kuge prvi put se spominje u Varaždinu god. 1522. U 17. stoljeću zabilježena je god. 1600. zajedno sa sušom. Hrvatski sabor na svom zasjedanju u Krapini donosi zaključak da nitko ne smije izlaziti iz zaraženih područja ni ulaziti u zaražene predjele. Tko se ne bude pridržavao ove odluke, izbatinat će se, a ako je trgovao, zaplijenit će mu se sva roba. Kuga je harala osobito Podravinom i prestala je tek sljedeće godine. Godine 1629. razbuktala se epidemija kuge cijelom Hrvatskom takvom žestinom da je jedva koje mjesto ostalo pošteđeno. Umro je velik broj ljudi, a uz kugu vladala je i glad.

Kuga se najčešće širila iz istočnih krajeva, točnije iz Bosne preko Slavonije, područja koja su bila pod turskom vlašću, a prenosili su je prebjezi i vojska. Polovicom 17. stoljeća, 1644. prijetila je opasnost od kuge Varaždinu sa sjevera iz Mađarske. Da bi se grad i okolica zaštitili, postavljene su na Dravi guste straže kojima je naređeno da ne smiju nikomu dopustiti prijelaz iz zaraženih područja te da pošto –poto sprječavaju ljudima iz krajeva s kugom bilo kakav dodir s gradom i građanima Varaždina. O tim su zaštitnim mjerama posebnim izaslanstvom obaviješteni grofovi Zrinski, gospodari Međimurja, kako ne bi krivo shvatili poduzete mjere Varaždinaca. Kuga će se ponovno javiti u Varaždinu nakon 30 godina, 1674.


Naslov: Varaždinsko zdravsto u 17. stoljeću
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 11:53:45

Na dan 10. ožujka 1678. javlja Gradski magistrat iz Ptuja Varaždinskomu magistratu da ondje vlada neka zarazna bolest. Na upit Varaždinaca vlastelinstvo iz Zavrča odgovara 19. ožujka iste godine da i ondje vlada neka epidemijska bolest. Da se pod tom epidemijskom odnosno zaraznom bolešću najvjerojatnije mislilo na kugu, može se zaključiti po prije spomenutom uzroku smrti varaždinskog ljekarnika Jallyja koji je upravo god. 1678. umro od kuge. I sljedeće godine, 1679. hara kuga u Varaždinu. Znamo o tome tek toliko daje u gradu bilo požara i raznih razbojstava te daje umrlo mnogo ljudi. Nisu sačuvani podaci kako su se liječili oboljeljesu li poduzimane ikakve zdravstvene mjere. Budući da su stanovnici umirali u velikom broju, a zdravstvo nije moglo pomoći, ljudi su se osjećali posve nemoćno. Zaštitu preuzima država određujući posebne mjere i kazne, a ljudi pomoć očekuju još jedino od Crkve.

Na obavijest natporučnika grofa Julija Bona, 10. rujna 1680. Varaždinskomu magistratu da u Ptuju opet hara kuga, sastaju se 14. rujna 1680. U Gradskoj vijećnici gradski sudac, senatori i ostali općinari i proglašavaju:

... da bi se oduprli jedinstvenom, biču Boga svemogućega koji kao kuga u susjednim krajevima, naročito u Ptuju, moćno napadajući prijeti, zaključuje se i jednoglasno je određeno da se na slavu Božju, prije svega najmilostivijoj i preslavnoj Djevici Mariji, najmoćnijoj zaštitnici, zatim na čast svetih Fabijana i Sebastijana, Roka, Franje Ksaverskoga i blažene Rozalije, zajedničkim odlukama građana izvan podgrađa u ulici Gornji Novaki na području ovog grada, sagradi kapelica ... .

Za organizatora pothvata odmah se imenuju Đuro Gašparić i Mihael Gasperlin koji će biti crkvenjaci i voditi brigu o dovozu potrebnog kamena za gradnju zavjetne kapelice. Također su imenovani i povjerenici za otkrivanje i izolaciju oboljelih, i to za područje grada Ivan Vidaković i Elija Smuker s kirurgom Adamom Benčićem, za područje gornjeg podgrađa Mihael Ennyey i Đuro Krančić s kirurgom Filipom Krajačićem te za donje podgrađe Đuro Klik stariji i Mihael Glavač s kirurgom Laurencijem Juraićem iz obitelji Blaži.

Iste godine 21. listopada bit će svečana procesija do mjesta označenog za izgradnju kapelice gdje će gradski župnik Ivan llinić položiti temeljni kamen kako je dopustio preuzvišeni biskup Martin Borković. Zavjetna kapelica sv. Fabijanu i Sebastijanu u Optujskoj ulici posvećena je 8. prosinca 1688.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Zavjetna%20kapelica%20sv_%20Fabijanu%20i%20Sebastijanu%20u%20Optujskoj%20ulici%20-%20posvecena%208_%2012_%201688_g.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Zavjetna%20kapelica%20sv_%20Fabijanu%20i%20Sebastijanu%20u%20Optujskoj%20ulici%20-%20posvecena%208_%2012_%201688_g.jpg)

Godine 1681. ponovno prijeti kuga Varaždinu. Ban Nikola Erdödy naređuje gradu Varaždinu 30. srpnja 1681. da se radi sprječavanja unošenja bolesti u grad odgodi održavanje sajmova, a 15. kolovoza iste godine daje posebne naputke s jednakom svrhom. Grof Mirko Erdödy na županijskoj skupštini održanoj god. 1682. u Novim Dvorima upozorava na opasnost od kuge. Prateći te događaje, stječemo dojam kao da je sve zastalo u iščekivanju nemilih događaja i kao da su se svi bili fatalistički pomirili s tim. Isusovačka gimnazija u Zagrebu odgađa početak školske godine, a kuga već hara srednjom Europom, pojavljuje se nadomak u Austriji, Štajerskoj i Grazu, širi se u južnu Štajersku do Ptuja i odatle prelazi u okolicu Varaždina. Umire velik broj ljudi u selima Vidovec, Ivanec, Križovljan i Gornja Voća, a u Zagorju osobito u Zajezdi i Hrašćini. Postoje podaci da je kuge bilo i u Varaždinu. Pojavila se u župi Novaki odakle je unesena u grad. Epidemija je trajala od proljeća 1682. do početka siječnja 1683. Škole su ponovno otvorene 12. siječnja 1683.

Veliki župan Varaždinske županije Mirko I. Erdödy (1682.-1690.) određuje da se na području Županije smije puštati samo onaj tko ima valjanu potvrdu u kojoj izrijekom piše da je zdrav. Suci pak moraju voditi točnu evidenciju od čega je netko umro i koliko je ljudi pomrlo od koje bolesti. Tijela umrlih treba duboko zakapati. Propusti li gradski sudac provesti bilo koju od ovih naredaba, kaznit će se globom od 25 forinti, a gradska općina sa 100 forinti ako se ogriješi o bilo koji propis ili ne ispuni neku od naredaba. Te su mjere poduzete ponajprije protiv izbjeglica i s istoka i sa sjevera gdje se neprekidno ratuje i/ili haraju svakakve bolesti. Nastoje doći u Varaždin kao u oazu mira i sigurnosti.

Kao mogući uzroci bolesti za to su, između ostalih, okrivljavane i nečiste jame oko tvrđave prepunjene raznim otpadcima i smećem. Stoga Županijska skupština naređuje da se to, sukladno članku 6. zaključka iste skupštine iz god. 1606., odmah dade očistiti. tu će se svrhu prikupiti potrebni radnici, i to tako da se "od svakog dimnjaka mora javiti na rad jedna osoba tijekom 8 dana iz cijele Županije, odnosno iz područja dokle seže vlast županijskih sudaca".

Polovicom kolovoza 1691. zatvaraju se škole zbog prijetnje kuge i otvaraju se tek potkraj studenoga iste godine. U to vrijeme kuga izbija oko rijeke Kupe, osobito u Karlovcu i okolnim selima sve do Plaškog i Vrhovina, a sjeverno se širi do Siska, Petrinje, Zrinja i Kostajnice. to se vrijeme opet ratovalo s Turcima. Godine 1691. konačno je oslobođena Slavonija i vojnici raznose bolest. Još 1684. Hrvatski je sabor zaključio da se u Hrvatskoj utemelji funkcija "učitelja zdravlja" (magister sanitatis), tj. da se imenuje liječnik koji će se baviti samo suzbijanjem epidemije. Godine 1691. Sabor moli štajersku vladu da dr. Adamu Rumoru, koji je na glasu kao dobar učitelj zdravlja, dopustiti doći u Hrvatsku iz Graza da pomogne u suzbijanju kuge. Ponovno se o tome raspravlja i 1692. i određuje plaća doktoru Rumoru u iznosu od 50 rajnskih dukata samo za rad na suzbijanju epidemije kuge.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Zavjetni%20stup%20protiv%20kuge%20u%20Vara%C5%BEdinu%20iz%20godine%201682_%20Od%201878%20postavljen%20u%20Optujskoj%20ulici%20u%20dvoristu%20kuce%2038c.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Zavjetni%20stup%20protiv%20kuge%20u%20Vara%C5%BEdinu%20iz%20godine%201682_%20Od%201878%20postavljen%20u%20Optujskoj%20ulici%20u%20dvoristu%20kuce%2038c.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Zavjetni%20stup%20protiv%20kuge%20u%20Vara%C5%BEdinu%20iz%20godine%201682_%20Od%201878%20postavljen%20u%20Optujskoj%20ulici%20u%20dvoristu%20kuce%2038c-2.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Zavjetni%20stup%20protiv%20kuge%20u%20Vara%C5%BEdinu%20iz%20godine%201682_%20Od%201878%20postavljen%20u%20Optujskoj%20ulici%20u%20dvoristu%20kuce%2038c-2.jpg)

Zavjetni stup protiv kuge u Varaždinu iz godine 1682. Od 1878 postavljen u Optujskoj ulici u dvorištu kuće 38c

Osim spomenute sagrađene kapelice, zavjetne crkvice protiv kuge, koja se i danas nalazi u Optujskoj ulici u Varaždinu, u gradu iz tog vremena postoji i zavjetni stup u istoj ulici uz kućni broj 38c. Prema natpisu na stupu kojeg više nema, ali ga je zapisao Đuro Szbo u svojoj knjizi "Hrvatsko zagorje", stup je podigao tadašnji varaždinski plemićki sudac i pravnik Andrija Hus sa svojom ženom Barbarom Žitomerski kao svoj zavjet god. 1682. Prema povjesničaru Krešimiru Filiću, stup je bio najprije postavljen uz južna gradska vrata, otprilike ondje gdje je sada Glavna pošta u Varaždinu ili u njezinoj blizini, a god. 1878. premješten je u Optujsku ulicu. Ni ovaj se podatak više ne vidi na stupu, jer je prlikom obnavljanja kuće vlasnik ožbukao i postolje stupa tako daje, na žalost, prekrio i natpise na njemu.

Franjevački trg br. 6 (ugao s Uršulinskom ulicom)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/1-varazdinski%20hospital-xenodochium.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/1-varazdinski%20hospital-xenodochium.jpg)

Na mjestu današnje palače Herzer dugi se niz godina nalazio varaždinski hospital-xenodochium. Napušten je u drugoj polovici 18. stoljeća i sagrađen novi u sadašnjoj Nazorovoj ulici br. 26.
Godine 1775. uprava varaždinskog ksenodohija prodala je zemljište s dvije kuće što se nalazilo na mjestu sadašnjega Franjevačkog trga 6 pivaru Matiji Rieneru. To je poslije kupio varaždinski poštar Franjo Herzer, od g. 1790. plemić, i 1791. sagradio palaču koja i danas postoji.

Nazorova ulica br. 26

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/2-varazdinski%20novi%20hospital-xenodochium%20u%20Nazorovoj%20ulici.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/2-varazdinski%20novi%20hospital-xenodochium%20u%20Nazorovoj%20ulici.jpg)

"XENODOCMUM CIVICUM LIBERAE REGIAE CIVITATIS VARASDIENSIS EX FUNDAMENTIS ERECTUM 1776. RENOVATUM 1827. ET 1903." Natpis koji je bio iznad ulaza. Sada je to stambena zgrada.
/"Gradski ksenodohij kraljevskoga slobodnog grada Varaždina podignut
1776., obnovljen 1827. i 1903."/
Izgradio ga je varaždinski majstor-zidar Jacobus Eber.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/3-varazdinski%20novi%20hospital-xenodochium%20u%20Nazorovoj%20ulic-Nise%20u%20dvori%C5%A1nom%20zidu%20prizemlja%20i%20kata%20u%20kojima%20su%20stanovnici%20cuvali%20hranui.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/3-varazdinski%20novi%20hospital-xenodochium%20u%20Nazorovoj%20ulic-Nise%20u%20dvori%C5%A1nom%20zidu%20prizemlja%20i%20kata%20u%20kojima%20su%20stanovnici%20cuvali%20hranui.jpg)
Niše u dvorišnom zidu prizemlja i kata u kojima su stanovnici (inquilini) čuvali hranu. Bile su proviđene ventilacijskim otvorima.

Prešernova ulica - nekadašnji br. 10

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/4-Hospital%20sagradjen%20godine%201839%20-%20srusen%201982.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/4-Hospital%20sagradjen%20godine%201839%20-%20srusen%201982.jpg)

Hospital sagrađen godine 1839., srušen 1982. U trokutastom izdignuću iznad ulaznih vrata bio je natpis: "KRANKENHAUS DES ARMEN-INSTITUTS MDCCCXXXIX" Iako to nije bila bolnica, građani su tu ulicu nazivali Bolnička ulica.

Varaždinsko humanitarno društvo VARAŽDINSKA DOBROČINSTVA SLOŽNOST ili po nekima DRUŠTVO DOBROČINSTAVA

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/5-Bolnica%20u%20ulici%20baruna%20Trenka%20br_%2048.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/5-Bolnica%20u%20ulici%20baruna%20Trenka%20br_%2048.jpg)

(WohlthatigskeitVereins zu Varaždin) osnovano g. 1828. raspolagalo je godine 1857. glavnicom 9.300 forinti a.v. i kućom u Ulici baruna Trenka br. 48. Dozvolom "visokog carskog i kraljevskog ministarstva od 16. kolovoza 1859." društvu je dozvoljeno osnivanje i povećavanje bolnice kao javne ustanove. Bolnica je osnovana u vlastitoj zgradi u spomenutoj ulici, imala je 20 postelja, a liječenje je provodio liječnik uz pomoć kirurga s bolničarima.


Naslov: Varaždinsko zdravsto u 17. stoljeću
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 11:55:59
Sveobća javna bolnica u Varaždinu iz g.1866.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/6-Sveobca%20javna%20bolnica%20u%20Varazdinu%20iz%20g_%201866.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/6-Sveobca%20javna%20bolnica%20u%20Varazdinu%20iz%20g_%201866.jpg)

Zgrada bolnice na uglu Vrazove i Hallerove ulice od 1866.-1898.

Vojna (četna) bolnica u Optujskoj ulici od 1895. g. korištena do lipnja 1978. Kapelica uz nju je iz 1991.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/7-Vojna%20bolnica%20u%20Optujskoj%20ulici%20od%201895_%20g.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/7-Vojna%20bolnica%20u%20Optujskoj%20ulici%20od%201895_%20g.jpg)

Otpusnica Bolnice u Varaždinu iz 1866. godine

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/8-Otpusnica%20Bolnice%20u%20Varazdinu%20iz%201866_%20godine.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/8-Otpusnica%20Bolnice%20u%20Varazdinu%20iz%201866_%20godine.jpg)

Prvi ravnatelj bonice iz g. 1898. (od 24. VII. 1898.-23. XII. 1924.) prim. dr. IVAN MAIXNER, kirurg. Pod njegovim je djelovanjem bolnica uskoro stekla status ŽUPANIJSKA BOLNICA

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/9-Ivan%20Maixner%20dr_%20kirurg-prvi%20ravnatelj%20bolnice%2024_7_1898-23_12_1924.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/9-Ivan%20Maixner%20dr_%20kirurg-prvi%20ravnatelj%20bolnice%2024_7_1898-23_12_1924.jpg)

Gradska javna bolnica "Franje Josipa I." u Varaždinu (Otvorena 22. listopada 1898.)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/10-Gradska%20javna%20bolnica%20Franje%20Josipa%20I_%20u%20Varazdinu%20otvorena%2022_10_1898.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/10-Gradska%20javna%20bolnica%20Franje%20Josipa%20I_%20u%20Varazdinu%20otvorena%2022_10_1898.jpg)

Zarazni odjel i mrtvačnica (g. 1898.)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/11-Gradska%20javna%20bolnica%20Franje%20Josipa%20I_%20u%20Varazdinu-zarazni%20odjel%20i%20mrtvacnica%20g_%201898.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/11-Gradska%20javna%20bolnica%20Franje%20Josipa%20I_%20u%20Varazdinu-zarazni%20odjel%20i%20mrtvacnica%20g_%201898.jpg)

Ekonomski dio glavne zgrade (g. 1898.)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/12-Gradska%20javna%20bolnica%20Franje%20Josipa%20I_%20u%20Varazdinu-ekonomski%20dio%20glavne%20zgrade%20g_%201898.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/12-Gradska%20javna%20bolnica%20Franje%20Josipa%20I_%20u%20Varazdinu-ekonomski%20dio%20glavne%20zgrade%20g_%201898.jpg) 

Zgrada -stan primarnog liječnika dr. Ivana Maixnera (Hirnschrodtova kuća). Poslije: Bakteriološka stanica, Djelatnost za transfuziju krvi i Hitna medicinska pomoć

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/13-Zgrada%20-stan%20primarnog%20lijecnika%20dr_%20Ivana%20Maixnera%20-Hirnschrodtova%20kuca.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/13-Zgrada%20-stan%20primarnog%20lijecnika%20dr_%20Ivana%20Maixnera%20-Hirnschrodtova%20kuca.jpg)

Sterilizacija bolnice iz g. 1898.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/14-Sterilizacija%20bolnice%20iz%20g_%201898.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/14-Sterilizacija%20bolnice%20iz%20g_%201898.jpg)

Rodilište - u zgradi nacionalizirane kuće kirurga dr. Šanjeka u Kolodvorskoj ulici

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/15-Rodiliste%20-%20u%20zgradi%20nacionalizirane%20kuce%20kirurga%20dr_%20Sanjeka%20u%20Kolodvorskoj%20ulici.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/15-Rodiliste%20-%20u%20zgradi%20nacionalizirane%20kuce%20kirurga%20dr_%20Sanjeka%20u%20Kolodvorskoj%20ulici.jpg)

Oduzeta zgrada Kapucinskog samostana radi smještaja Zaraznog odjela, poslije Odjela za ginekologiju i kliničkog laboratorija prema rješenju Okružnog NO -zdravstveni odjel broj: 3742/90 od 4. XII. 1945., Varaždin.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/16-Oduzeta%20zgrada%20Kapucinskog%20samostana%20radi%20smjestaja%20Zaraznog%20odjela.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/16-Oduzeta%20zgrada%20Kapucinskog%20samostana%20radi%20smjestaja%20Zaraznog%20odjela.jpg)

Improvizirane vojne bolnice u Varaždinu za vrijeme ratova

Za vrijeme rata s Napoleonom Bonaparteom u godini 1797 - vojna bolnica u Zakmardyjevoj palači

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/17-Za%20vrijeme%20rata%20s%20Napoleonom%20Bonaparteom%20u%20godini%201797%20-%20vojna%20bolnica%20u%20Zakmardyjevoj%20palaci.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/17-Za%20vrijeme%20rata%20s%20Napoleonom%20Bonaparteom%20u%20godini%201797%20-%20vojna%20bolnica%20u%20Zakmardyjevoj%20palaci.jpg)

Za vrijeme rata s Napoleonom Bonaparteom u godini 1797 - vojna bolnica u Isusovačkom kolegiju

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/18-Za%20vrijeme%20rata%20s%20Napoleonom%20Bonaparteom%20u%20godini%201797%20-%20vojna%20bolnica%20u%20Isusovackom%20kolegiju.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/18-Za%20vrijeme%20rata%20s%20Napoleonom%20Bonaparteom%20u%20godini%201797%20-%20vojna%20bolnica%20u%20Isusovackom%20kolegiju.jpg)

U I. svjetskom ratu g. 1914-1918 - u Domobranskoj vojarni sa 600 postelja

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19-U%20I_%20svjetskom%20ratu%20g_%201914-1918%20-%20u%20Domobranskoj%20vojarni%20sa%20600%20postelja.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19-U%20I_%20svjetskom%20ratu%20g_%201914-1918%20-%20u%20Domobranskoj%20vojarni%20sa%20600%20postelja.jpg)

U I. svjetskom ratu g. 1914-1918 - u zgradi gimnazije sa 400 postelja

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/20-U%20I_%20svjetskom%20ratu%20g_%201914-1918%20-%20u%20zgradi%20gimnazije%20sa%20400%20postelja.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/20-U%20I_%20svjetskom%20ratu%20g_%201914-1918%20-%20u%20zgradi%20gimnazije%20sa%20400%20postelja.jpg)

U I. svjetskom ratu g. 1914-1918 - u Topničkoj vojarni sa 407 i još naknadnih 120 postelja

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/21-U%20I_%20svjetskom%20ratu%20g_%201914-1918%20-%20u%20Topnickoj%20vojarni%20sa%20407%20i%20jo%C5%A1%20naknadnih%20120%20postelja.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/21-U%20I_%20svjetskom%20ratu%20g_%201914-1918%20-%20u%20Topnickoj%20vojarni%20sa%20407%20i%20jo%C5%A1%20naknadnih%20120%20postelja.jpg)

Bolnica Saluti (1890.-1920.) u Možđencu kraj Novog Marofa. Erdödyjeva zgrada iz g. 1780. Sadašnji izgled zgrade bolnice-lijevo zgrada nekadašnje oružničke postaje

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/22-Bolnica%20Saluti%201890_-1920%29%20u%20Mozdjencu%20kraj%20Novog%20Marofa.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/22-Bolnica%20Saluti%201890_-1920%29%20u%20Mozdjencu%20kraj%20Novog%20Marofa.jpg)

Ljekarne i ljekarnici

Gundulićeva Ulica br. 4.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/a-Varazdin-Ljekarna%20u%20Gundulicevoj%20ulici%20br_%204.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/a-Varazdin-Ljekarna%20u%20Gundulicevoj%20ulici%20br_%204.jpg)

Nakon 1699. g. vlasnik Henricus Walth, ljekarnik. Oko 1730. g. vlasnik Franciscus Antonius Siegl, ljekarnik (ljekarnu je preuzeo od Henrika Waltha oko 1715. g.). Nije sigurno je li poslije imao na istom mjestu ljekarnu Antunov sin Franjo, ali je sigurno da je posjedovao tu kuću. U nišama I. kata su kipovi Bogorodice i sv. Josipa.


Naslov: Varaždinsko zdravsto u 17. stoljeću
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 11:58:17

Kukuljevićeva ulica br. 3.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/b-Varazdin-Ljekarna%20u%20Kukuljevicevoj%20ulici%20br_%203.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/b-Varazdin-Ljekarna%20u%20Kukuljevicevoj%20ulici%20br_%203.jpg) 

Kuća je sagrađena prije, a od 1770.-1785. vlasnik je Ignacije llling, ljekarnik, i ima u njoj svoju ljekarnu 1785.-1789. vlasnici su lllingovi nasljednici. (Ignacije llling kupio je ljekarnu od udovice Franje Siegela koji je imao ljekarnu u Gundulićevoj ulici. Nakon smrti Ignacija lllinga ljekarna je prodana Antunu Halteru).

Gundulićeva ulica br. 9.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/c-Varazdin-Ljekarna%20u%20Gundulicevoj%20ulica%20br_%209.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/c-Varazdin-Ljekarna%20u%20Gundulicevoj%20ulica%20br_%209.jpg) 

Kuća je sagrađena prije 1743. godine. Vlasnici:
1776.-1807. Josip Hartl, ljekarnik, imao je svoju ljekarnu
1807.-1818. Karlo Bernard Altmann, ljekarnik, imao je svoju ljekarnu
1818.-1836. udovica ljekarnika Altmanna, Klara Altmann (preudala se za Karla Agića).
1836.-1840. Karlo Agić
1840.-neutvrđeno, ljekarnik Henrih Bernath, imao je svoju ljekarnu
1851. -vlasnik je Hinko Bernath
Od druge polovice 19. stoljeća ljekarna i kuća je vlasništvo ljekarnika dr. sc. pharm. Artura Krajanskog koji se ubio 6. IV. 1941.

Gundulićeva ulica br. 11. - ugao s Habdelićevom ulicom

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/d-Varazdin-Ljekarna%20u%20Gundulicevoj%20ulici%20br_%2011-ugao%20s%20Habdelicevom%20ulicom.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/d-Varazdin-Ljekarna%20u%20Gundulicevoj%20ulici%20br_%2011-ugao%20s%20Habdelicevom%20ulicom.jpg) 

Kuća je sagrađena prije g. 1743. Vlasnici:
1797./98. -1805. Josip Hartl, ljekarnik
1806. -1807. Karlo Bernard Altmann, ljekarnik
1807. -1818. Andrija Friedrich, magister chyrurgiae
1818. -1839. nasljednici Andrije Friedricha, ljekarnici
1839. -1844. Karlo Agić
1844. -neoznačeno, Mathias Weber, ljekarnik

Gajeva ulica br. 4. "Liekarna Halterova"
Nekadašnji izgled kuće u Gajevoj ul. br. 4

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/d-Varazdin-Ljekarna%20u%20Gajevoj%20ulici%20br_%204.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/d-Varazdin-Ljekarna%20u%20Gajevoj%20ulici%20br_%204.jpg) 

Od g. 1786./87. stanuje u kući kod Martina Kraicza ljekarnik Antun Halter
1788.-1819. vlasnik je kuće i ima u njoj ljekarnu
1819.-1852. vlasnik je kuće i ima u njoj ljekarnu Ivan Halter od 1852. g. dalje vlasnik je i ima ljekarnu Aleksandar Halter

Ljekarnik Antun Halter

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/e-Varazdin-Ljekarnik%20Antun%20Halter.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/e-Varazdin-Ljekarnik%20Antun%20Halter.jpg)

Gajeva ulica br. 6.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/f-Varazdin-Ljekarna%20u%20Gajevoj%20ulici%20br_%206.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/f-Varazdin-Ljekarna%20u%20Gajevoj%20ulici%20br_%206.jpg) 

1770.-1786. vlasnik je kuće kirurg Antun Gruber
1807.-1829. vlasnik je kuće kirurg Adam Beil
1829.-1836. vlasnik je kuće Antun Telepechek, magister kirurgije od 1836. i dalje vlasnik je kuće Tomo Loborecz, kirurg

Trg kralja Tomislava br. 2.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/g-Varazdin-Ljekarna%20na%20trgu%20kralja%20Tomislava%20br_%202.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/g-Varazdin-Ljekarna%20na%20trgu%20kralja%20Tomislava%20br_%202.jpg) 

U ovoj je kući g. 1838. osnovana ljekarna "SALVATORU". Zadnji je vlasnik ljekarne bio mr. ph. Ornik, prije njega mr. ph. Jurjević.
Na mjestu sadašnje zgrade označene sa "x" bila je kuća varaždinskog liječnika dr. Carlegga (Karleka) kupljena g. 1734., drvena. Dr. Charlegg umro je godine 1759., kuću je prodala njegova udovica g. 1760.

Detalj ljekarne SALVATORU iz godine 1838. sada u ljekarni na Trgu kralja Tomislava 2

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/h-Detalj%20ljekarne%20SALVATORU%20iz%20godine%201838_%20sada%20u%20ljekarni%20na%20Trgu%20kralja%20Tomislava%202.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/h-Detalj%20ljekarne%20SALVATORU%20iz%20godine%201838_%20sada%20u%20ljekarni%20na%20Trgu%20kralja%20Tomislava%202.jpg) 

Vrazova ulica br. 27. (Perkova vojarna)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/i-Varazdin-Ljekarna%20u%20Vrazovoj%20ulici%20br_%2027%20Perkova%20vojarna.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/i-Varazdin-Ljekarna%20u%20Vrazovoj%20ulici%20br_%2027%20Perkova%20vojarna.jpg) 

Na mjestu sadašnje zgrade bila je kuća grofa Petheo de Gerse koji ju je prodao 30. XI. 1721. 5. lipnja 1827. prodaje Karlo Erdoödy sadašnju zgradu varaždinskom trgovcu Ljudevitu Perku. Kuća je tada broj 788 i u njoj je stanovao varaždinski ljekarnik Teodor Fodor, umro 4. siječnja 1874.
Godine 1785. dolaze ulani u Varaždin i smještavaju se u tu zgradu koja od tada nosi ime Perkova vojarna. S ulanima je došao i njihov kirurg Josip Prettenberger. Umro je iste godine.

Franjevački trg br. 9.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/j-Varazdin-Ljekarna%20na%20Franjevackom%20trgu%20br_%209_.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/j-Varazdin-Ljekarna%20na%20Franjevackom%20trgu%20br_%209_.jpg) 

Zgrada se g. 1767. spominje kao kuća Hauptmanna Fritza. Od godine 1805. do 1835. vlasnik kuće je kirurg Stjepan Kunović, a nakon njega do 1840./41. njegova udovica. Prije 1945. g. u toj je zgradi imao vlastitu ljekarnu mr. ph. Bogomir Maltarić kojemu je konfiscirana. Mr. ph. B. Maltarić je nakon toga bio nadzornik ljekarni za područje Higijenskog zavoda Varaždin.

Ljekarna "Caritas" u Varaždinu
Ulaz u ljekarnu iz dvorišta Franjevačkog samostana

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/k-Varazdin-Ljekarna%20Caritas%20uz%20franjevacki%20samostan.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/k-Varazdin-Ljekarna%20Caritas%20uz%20franjevacki%20samostan.jpg) 

Osnovana nastojanjem franjevaca u dograđenom dijelu samostana godine 1993. Djeluje od g. 1993. Prva voditeljica ljekarne je mr. pharm. Milka Metlikovec.

Unutrašnjost ljekarne

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/l-Varazdin-Ljekarna%20Caritas%20uz%20franjevacki%20samostan-unutrasnjos%20ljekarne.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/l-Varazdin-Ljekarna%20Caritas%20uz%20franjevacki%20samostan-unutrasnjos%20ljekarne.jpg) 


Naslov: Varaždinsko zdravsto u 17. stoljeću
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 12:01:56

Franjevački samostan u Varaždinu

U koji je ljekarnik Ivan Korziski kupljenu ljekarnu od Karla Sardene (Sardegne) prenio u samostan zaredivši se (uzeo ime Maksimilijan) godine 1676.* Ljekarna je bila u maloj prostoriji u koju se ulazilo iz samostanskog hodnika do godine 1678.

Zgrada u dvorištu Franjevačkog samostana gdje je u prizemlju smještena ljekarna g. 1693.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/n-Varazdin-Zgrada%20u%20dvori%C5%A1tu%20Franjevackog%20samostana%20gdje%20je%20u%20prizemlju%20smjestena%20ljekarna%20g_%201693.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/n-Varazdin-Zgrada%20u%20dvori%C5%A1tu%20Franjevackog%20samostana%20gdje%20je%20u%20prizemlju%20smjestena%20ljekarna%20g_%201693.jpg) 

Ulaz u ljekarnu iz g. 1693.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/o-Varazdin-Ulaz%20u%20franjevacku%20samostansku%20ljekarnu%20iz%20g_%201693.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/o-Varazdin-Ulaz%20u%20franjevacku%20samostansku%20ljekarnu%20iz%20g_%201693.jpg) 

Rangerova freska - Zidove ljekarne oslikao je slikar pavlin Ivan Ranger g. 1750. Slike su jako oštećene.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/p-Zidove%20ljekarne%20%E2%80%93freske-oslikao%20je%20slikar%20pavlin%20Ivan%20Ranger%20g_%201750_.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/p-Zidove%20ljekarne%20%E2%80%93freske-oslikao%20je%20slikar%20pavlin%20Ivan%20Ranger%20g_%201750_.jpg) 

Nepoznato je gdje je ljekarna bila smještena od g. 1678. do 1693. g.

Uršulinski samostan u Varaždinu

Osnovali su ga grofovi Draškovići godine 1703.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/r-Varazdin-Ursulinski%20samostan_Osnovali%20su%20ga%20grofovi%20Draskovici%201703.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/r-Varazdin-Ursulinski%20samostan_Osnovali%20su%20ga%20grofovi%20Draskovici%201703.jpg) 

U samostanu je bio djevojački internat, škola za djevojke i samostanska ljekarna koju su vodile izučene i diplomirane opatice u statusu farma-ceutskih tehničara, a ispite su polagale ili na Bečkom sveučilištu ili pred komi-sijom sastavljenom od gradskih fizika i gradskih ljekarnika.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/s-Varazdin-Usulinski%20samostan-Detalji%20iz%20samostanske%20ljekarne.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/s-Varazdin-Usulinski%20samostan-Detalji%20iz%20samostanske%20ljekarne.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/t-Varazdin-Usulinski%20samostan-Detalji%20iz%20samostanske%20ljekarne.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/t-Varazdin-Usulinski%20samostan-Detalji%20iz%20samostanske%20ljekarne.jpg)
Detalji iz ljekarne Uršulinskog samostan

Autori: Gustav Piasek i Martina Piasek
Trakošćanska 5c, Varaždin;
Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada, Zagreb

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Prim_%20dr_%20Gustav%20Piasek.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Prim_%20dr_%20Gustav%20Piasek.jpg)
Prim. dr. Gustav Piasek 
Specijalist medicine rada i povjesničar medicine
Datum rođenja: 11.08.1925. (Veliki Grđevac, HR)
Datum smrti: 05.09.2007. (Varaždin)
Mjesta djelovanja: Glina, Zlatar, Varaždin, Novi Marof, Konjščina
 


Naslov: Smrtna osuda radi uvrede hrvatskog naroda u Varaždinu g. 1704.
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 12:07:02

 Smrtna osuda radi uvrede hrvatskog naroda u Varaždinu g. 1704.  

Andrija Verbnji pritužio se kod kralja Leopolda radi zlostava i progona, koje je doživio u Varaždinu. Tim povodom zametnula se velika istraga. Gore rečene godine 22. studena uredovalo je istražno povjerenstvo u kući gradskoga sudca Juraja Kalandera u Varaždinu. Kraljevski povjerenik bijaše Antun Gušić, podžupan varaždinski, a njemu bijaše pridieljen Nikola Mikšić, kanonik čazmanski iz Zagreba.

Andrija Verbnji bio je ulovljen i uzapćen u kućama Matije Patačića, nalazećim se unutar gradskih bedema, kad se rečene godine držao godišnji jurjevski sajam. Ulovljen je i zatvoren, a da nije dobio niti poziva k sudu, niti bio sudjen. Taj Andrija Verbnji morao je biti Magjar, pa je vjerojatno vriedjao hrv. narod i izazivao Hrvate. Toga radi digla se nanj varaždinska gospoda, velikaši i činovnici, koji su ga i dali uhvatiti po tako zvanim stipendijatorima, t.j. plaćenim banskim vojnicima. Krivnja njegova bila je, što je rekao bio negdje ove rieči: "gospoda hrvatska donesla su kući sa ratišta s dopuštenjem govoreć, pune g ..." hoteć time reći, da su Hrvati strašivice i kukavice. To da je naročito čuo podžupan Franjo Kiš[/b].

Iz kuća Patačićevih vodili su vojnici Verbnjija po trgovima i ulicama gradskim, a pratila su ga med ostalima gospoda Stjepan Druškovec, Nikola Škarica i Adam Gereči. Putem zlostavljali sa vojnici Verbnjija. Žena gradjana Tome Čalapije zapita Nikolu Škaricu: "šta znamenuje, moj gospodine, ovo vodjenje toga čovjeka?" a on joj odvrati: "dati će mu se malo potlam tri četiri kuglje". Po času zapita ta odvažna žena i opet istoga Škaricu: "a čime je ipak zaslužio smrt?" na što joj on odrapi: "jezik za zube".

Za vrijeme ovoga dogadjaja boravila je u isusovačkoj crkvi žena Škarice, rodj. Druškovci, te je mahanjem ruku izražavala okolišnim ljudima, što da čeka Verbnjija, kažući kao da nabija pušku.

Verbnjija vodila je straža od kakovih 17 vojnika k patrom kapucinom. Tu se je morao ispovijediti a smrt mu je najavio kapucin Damaz, koji je i molio gospodu velikaše, natočito Petra Keglevića, za onda ban, namjesnika, da okrivljenika pomiluju. Tu kod vrata kapucin, samostana pade na koljena žena Verbnjija i moljaše ga za milost i pomilovanje svoga muža. Grof joj izjavi, da jeVerbnji za sada pomilovan, "ali u budućem sabor, zasijedanju", reče "protjerat ćemo sve Magjare iz kraljevstva kao pse".

Kod toga bio je prisutan i Antun Domjanić, stojeći vojnikom iza ledja. Na to morade Verbnji preko gradskoga mosta poći bosonog u hrpi sa množinom nazočnih do crkve B. D. Marije u Biškupce. Nesmiljena straža putem tukla je i na zemlju bacala suprugu Verbnjijevu, koja je bila noseća. U Biškupcima gledajuć ovu strahotu reče Verbnji vojnikom: "ta ne postupajte tako s mojom ženom, da ne pogubite dvije duše".

Što se dalje u Biškupcima dogadjalo i kakovu još pokoru morao je tu obaviti Verbnji, to nije zabilježeno. Dokazano je, da je Verbnji pomilovan i život mu sačuvan, jer se je zauzela banica grofinja koje se ime ne spominje, ali je to morala biti supruga Ivana Palfija, još neustoličenoga bana, koji je običavao mnogo boraviti izvan Hrvatske.

Iza svega toga dogadjaja hotio je gradski liječnik Verbnjemu žilu pustiti, valjda da mu radi pretrpljenog straha ne pane kap; ali Verbnji zahtievao je, da se to odgodi.

Konačno evo još imena preslušanih u toj istrazi svjedoka: Grga Zebec, gradski vrhovni preuzimatelj plodina; Katarina Barlović, žena gradjana Tome Čalapije; sudac gradski Juraj Kalander; Ana Mustafa rodj. Belovari; Ana Hržić rodj. Goljak; Mijo Hudoden, namjesni plemićki sudac županije

Varaždinske; Franjo Žižković, pristav sl. i kr. draga Varaždina, Barbara Gumboši r. Horvat, Juraj Pavelić gradski pristav, Mijo Paluša gradski kirurg, Mijo Magdić carske i kralj. straže kapral.

Ovako je zabilježena ova tragedija "radi žalne obšanosti i ošpotanja hrv. naroda" u protokolu 7. Str. 645 arkiva čažmanskoga.

Priopćuje Milan Kučenjak
Volja naroda, u Varaždinu, 4. Srpnja 1918


Naslov: Varaždinska groblja
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 12:09:59

 Varaždinska groblja  

Pokapanja unutar grada

Groblja su u starom Varaždinu, kao uostalom i u drugim hrvatskim gradovima, predstavljala uvijek velik javnoz-dravstveni i komunalni problem. Umrle se, naime, nije pokapalo izvan naselja, nego uz postojeće crkve i kapelice. Tako su i umrli varaždinski građani rimo-katoličke vjere pokapani uz već postojeće crkve - uz crkvu Sv. Florijana, kod i u župnoj crkvi, kod franjevačke crkve, kod crkve Sv. Vida te uz kapelicu Sv. Fabijana i Sebastijana.

Nekatolike se pokapalo na cementerium hereticum (groblju krivovjernih) pokraj trpećeg Isusa. To se varaždinsko groblje nalazilo na mjestu gdje danas Ulica Pavleka Miškine presjeca željezničku prugu (pothodnik), u blizini postojećeg svetačkog stupa na uglu Ulice kralja Krešimira IV. i Ulice P. Miškine.

Prvi podatak o lokaciji groblja izvan grada datira od 3. prosinca 1768. godine. Tada je Hrvatsko kraljevsko vijeće pozvalo varaždinski Gradski magistrat da prema odredbi kraljice poduzme sve šo je potrebno i zajedno s mjesnim župnikom ukine groblja unutar grada te potraži mjesto ili mjesta za lokaciju groblja izvan grada. Vijeće koje je poslalo taj zahtjev Magistratu u suglas-nosti je već i s biskupijom i na njihovom je nivou sve bilo dogovoreno.

Magistrat stoga opunomoćuje svog izaslanika, gradskog kapetana Ivana Jakoba Fricza, koji 10. prosinca 1768. upoznaje s tim varaždinskog župnika Antuna Smukovića. Zahtjev je bio dvojak: zabrana korištenja postojećih groblja uz crkve u gradu i pronalaženje odgovarajućeg mjesta za groblje izvan grada. Župnik je odgovorio da do tada nije primio nikakve obavijesti o tome od svoje duhovne oblasti (postojeća su groblja tada bila pod kompetencijom crkve). A što se tiče otvaranja novoga groblja, ispričao se da zbog bolesti ne može ići van potražiti prikladno mjesto.

S kapetanom Friczom pošao je tada prebentar Grangya i pokazao izaslaniku dva vrta uz vrt otaca kapucina na kojima bi se moglo otvoriti novo groblje. Ako to mjesto ne bi odgovaralo, predložio je i drugu lokaciju, sjeverno od kapelice Sv. Fabiiana i Sebastijana, uz polje otaca pavlina, gdje bi se također moglo otvoriti groblje. Grangya je napomenuo izaslaniku da mnogi varaždinski građani za života izjavljuju želju da budu pokopani upravo uz tu kapelicu.

Hrvatskom kraljevskom vijeću se žurilo s rješavanjem tog pitanja pa već 16. prosinca 1768. opominje Gradski magistrat i zahtijeva izvještaj o učinjenom u vezi s kraljičinom naredbom o lokaci ji groblja. Magistrat obavještava 24. prosinca 1768. gvardijana franjevačkog samostana u Varaždinu da se groblje oko njihove crkve smatra zatvorenim, a preko zapovjednika straže je to objavljeno i pučanstvu na znanje.

Hrvatskom kraljevskom vijeću je Gradski magistar odgovorio 30. prosin ca 1768. na njegovu urgenciju. U tom odgovoru je potvrdio prijedlog svojih izaslanika Ivana Jakoba Fricza i ljekarnika Ignaca Hinga, također izaslanika, o ukidanju groblja unutar grada, s napomenom da to mišljenje šalje na suglasnost Hrvatskom kraljevskom vijeću.

Groblje kao park mira

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Varazdin-Gradsko%20groblje-3.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Varazdin-Gradsko%20groblje-3.jpg)
Današnji izgled Gradskoga groblja u Varaždinu
Foto: http://www.tourism-varazdin.hr/

Novo groblje, cementerium novum - prvo izvan grada - spominje se godine 1772., odnosno 1773. godine, a nalazilo se između Jalkovečke ulice i topničke vojarne. No tamo se nije dugo održalo. Sadašnje varaždinsko groblje je otvoreno godine 1773. godine, za što je veliku zaslugu imao i tadašnji županijski fizik dr. Ivan Krstitelj Lalangue. Ipak, mrtvace se pokapalo unutar grada još 1789. godine.

U gradu je postojao običaj da se mrtvace prije pokopa prevozi iz kuća u crkvu u otvorenom lijesu. To je zabranjeno odlukom Hrvatskog kraljevskog vijeća 1772. godine. U obrazloženju te odluke se kaže da takav prijenos škodi zdravlju građana, naročito trudnicama, jer bi gledajući mrtvaca mogle dobiti strah (horror).

Spomenuti županijski fizik Lalangue, prouča-vajući zdravstvene prilike u gradu, predlaže Županijskoj skupštini 22. ožujka 1789. godine zatvaranje prenapučenog groblja kod crkve Sv. Vida, uz prethodno zapisivanje svih grobova dove-zenom zemljom u visini od najmanje dvije stope.

Istovremeno, zahtijeva zakapanje na drugom mjestu, bojeći se širenja zaraznih bolesti upravo iz groblja, zbog preplitkog zakapanja. Za potvrdu njegovih predviđanja - već iduće noći kako je na skupštini iznio svoje bojazni - oboljelo je četrdesetak osoba od neke zarazne bolesti u obližnjoj Dugoj ulici (sadašnja Zagrebačka ulica).

U pogledu pokapanja mrtvaca i u pogledu groblja donesene su godine 1895. dvije posebne naredbe Županijske oblasti u Varaždinu. Prva je bila naredba velikog župana kojom se zabranjuje održavanje gozbi dok je mrtvac u kući i neposredno iza pokopa. Drugom pak se naredbom objavljuje da svako groblje potpada pod redarstvenozdravstveni nadzor općine, ako već nije pod Veliko raspelo na središnjem je mjestu Gradskoga groblja u Varaždinu nadzorom kotara ili koje više instance. Županijske vlasti također su odredile tko je vlasnik groblja: crkvena ili upravna općina. Određeno je bilo, osim toga, kako treba uređivati groblja, kakav trebaju imati položaj i kakav mora biti sastav zemljišta, udaljenost od naselja, veličina grobova i razmak medu njima. Određena je bila i veličina groblja, te kada i kako se vrše prekapanja i, konačno, kakve trebaju biti mrtvačnice.

Zaključkom Gradskog magistrata od 30. svibnja 1895. godine namijenjen je iznos od 8.000 forinti za gradnju nove mrtvačnice na sadašnjem varaždinskom groblju, jer dotadašnja nije imala mogućnosti da se u njoj obavljaju obdukcije. Ta mrtvačnica, uz naknadne preinake, koristi se još i danas. Groblje se, inače, počelo uređivati već 1780. godine, kada se formiraju pristupne staze i putovi, te se obavlja parcelacija grobnih površina.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Varazdin-Gradsko%20groblje-5.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Varazdin-Gradsko%20groblje-5.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Varazdin-Gradsko%20groblje-4.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Varazdin-Gradsko%20groblje-4.jpg)

Suvremeno uređenje sadašnjega Gradskog groblja započinje 1905. godine, dolaskom gospodina Hermana Hallera za upravitelja. On preuređuje groblje na način kako su uređeni parkovi velikih evropskih gradova (Schönbrunn, Belvedere, Versaille), dajući mu sadašnji izgled, a naknadnom sadnjom breza i drugih stabala formirao je prekrasan park koji nije samo vječno poči-valište mrtvih. Na groblju su i brojna djela naših istaknutih kipara, pa stoga Varaždinci s pravom ističu kako je Gradsko groblje u Varaždinu i svojevrsni hortikulturni spomenik, park mira i ljepote, a svakako jedinstveni objekt te vrste u ovom dijelu Europe.

Prim. dr. Gustav Piasek 
Varaždinske vijesti, 07. 09. 1994 br. 36 - 37


Naslov: U Varaždinu oko 1830.g. žena narednik
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 12:12:48

Žena narednik

U Varaždinu živio je u XIX. vijeku narednik, za kojeg se iza smrti ispostavilo, da je žena! Ona se je borila na bojnom polju pod vodstvom (1825-1848) Jelačića.

Hrvatica, 1. veljače 1939


Naslov: Posveta ratnog spomenika
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 12:15:01

 Posveta ratnog spomenika  

Jutros u 11 sati otkriven je, posvećen i predan javnosti, na svečan način pred crkvom i samostanom č. oo. Franjevaca podignuti ratni spomenik. Samo otkriće usliedilo je prema opredijeljenom svečanosnom redu, a nosilo je biljeg jedne liepe i uznosite slave. Otkriću prisustvovali su u velikom broju naši svjetovni i crkveni odličnici, odaslanstva naših civilnih i vojničkih oblasti, svećenstvo, društva, korporacije, zastupstva pojedinih okolišnih kotara i općina, vojničtvo i mnoštvo puka.

U 10 sati odslužena je u crkvi č. oo.Franjevaca svečana misa, koju je celebrirao domaći župnik vel. g. dr. Eduard Risek uz asistenciju.

Na koru pratili su sv. Misu umilnim pievom Franjevački klerici i gradska glazba.

Iza sv. Mise porazmjestili su se naokrug spomenika naši odličnici, a iza njih natisnulo se ogromno mnoštvo znaličnoga svieta.

Iza što je spomenik otkriven, preduzeta je po župniku g. Dr. E. Riseku na uobičajeni način posveta spomenika, a po tom je spomenik po velikom županu presv. g. Stjepanu pl. Beloševiću predan javnosti slijedećim oduševljenim i patriotskim govorom:

-   Visoko cijenjeni sjajni sbore!
Zapala me častna zadaća, da kao veliki župan i predsjednik odbora za podignuće ratnog spomenika u gradu Varaždinu isti javnosti predam, koji spomenik želimo dovršiti Vašom pripomoći. Poznato Vam je velecijenjene gospodje i gospodo, da je u obim metropolama nikla, te u većini glavnih kao što i mnogim većim gradovima naše prostrane austro -ugarske monarkije oživotvorena nakana, stvoriti ratne spomenike iz drva u raznolikom obliku, koji se imadu požrtvovnošću općinstva željezom preobući. Željezno razdoblje željezni spomenici. Ta baš u tome i leži duboka simbolika. Jer kao što ima iz mekanog drva naše hrvatske lipe postati mjedeni spomenik, tako je ovim svijetskim ratom miroljubiv, radini i veseli hrvatski narod očeličao, prkoseć u herojskoj borbi poput tvrde zaštitne pregrade na svim ratištima premoći neprijatelja u ovom užasnom željeznom hrvanju. U toj orijaškoj borbi krijepi naše junake nepokolebiva odanost prema svom ljubljenom kralju i vruća ljubav domovini. U nami je već dulje vremena dozrela misao da ne možemo ni u tom pogledu zaostati za drugima, nu podjedno nam bijaše jasno, da ne smijemo oponašati ine gradove.
Pak pošto je njegovo ces. i kralj, apostolsko Veličanstvo naš premilostivi kralj i gospooar Franjo Josip I. koji je prije 67 godina sjeo na sjajno priestolje svojih pradjedova blagoudostojao g. 1849. premilostivo utemeljiti vojnički krst za zasluge, to je odbor jednodušno zaključio da ovaj naš ratni spomenik neka predstavlja takav vojnički krst, na kojim su osim razdoblja ovog svjet-skog rata uklesani grbovi slavne i starodrevne županije i najstarijeg u Hrvat-skoj slob. i kr. grada Varaždina.
Ovaj spomenik neka sjeća poznije naraštaje, da je ovaj veliki svjetski rat bio s naše strane borba za pravdu i istinu.
Mogu li naši mnogi neprijatelji isto reći o sebi i o svojoj borbi?
Zar možda srbijanski naručitelji potajnih umorstva ili perfidni sinovi Albiona? Zar možda potlačeno roblje Rusije sve do onog posljednjeg neprijatelja kojeg ja ime u ovom svečanom času neću niti da izustim, jer je i žigosano za sva vremena, a koji je dapače svoju zločinačku ruku pohotno pružio i za našom svetom hrvatskom grudom, za našim sinjim morem, kojega niti jedan Hrvat ne može pojmiti, jer za njegovu odurnu podiost, neima rieči u doličnom jeziku poštenoga naroda !
Nu ovaj spomenik uzvisuje još i plemenita svrha kojoj je namijenjen. Mnogi su doprinieli u patriotičrm svrhu pod lozinkom: "Zlato dadoh za željezo"
Naše geslo glasi: "Željezo neka postane zlatom", Svaki bo čavao koji će se zabiti u ovaj spomenik, dar je za privredno nesposobne junake županije varaždinske i grada Varaždina, za najmilije što su naši junaci ostavili, za njihove udove i sirotčad!
Visoko cijenjeni sbore!
Ako naš grad okitimo zastavama, a naša srca radosno zakucaju, kad do nas dopiru vijesti o sjajnim pobjedama koje je izvojevala naša junačka vojska tada nam se pričinja "pobjeda" kao nešto neosobnog, jer mi vidimo kod riječi pobjeda, samo lepršanje naših trobojnica te slušamo vesele koračnice i burne fanfare.
Nu mi nećemo zaboraviti, da su sve ove pobjede na čast naše domovine skupo plaćene, mi nećemo zaboraviti da sa svakim srcem junaka, koje je prestalo kucati na bojnim poljanama, krvare srca onih koji izgubiše svoje najmilije. Tada približit ćemo se s osobitim pietetom ovome spomeniku, ne da doprinosimo žrtve, - ne, ćedno zahvalna srca, usrećeni što smo se mogli barem donekle odužiti.
To je duboki smisao ovog svečanog časa u kojem svi prisižemo: "Na Vas mili junaci naši, da Vaše udovice i siročad ne ćemo nikad zaboraviti".
A grad Varaždin i županija varaždinska držati će ovu svetu prisegu.
Mnogo njezinih sinova prolilo je krvcu za svog kralja i domovinu, a mnogi će ju jošte žrtvovati.
Mnogome, koji je danas živ i zdrav oviti će boginja pobjede zeleni lovor vijenac o njegovo ledeno čelo. Ali oni koji kod kuće ostanu, žele doprinieti, da se zacijele rane, koje je uzrokovao ovaj užasni rat!
Već danas će svaki zlatni čavao koji će se zabiti, zasvedočiti zlatna srdca gradjanstva ovoga grada i općinstva ove županije. Nu svaki pa i najmanji dar, izpuniti će namijenjenu svrhu, te će nam dobro doći, jer će otrti suze onomu, koji si niesu kadri sami pomoći ili kojima je ugrabljen hranitelj.
Odbor je svoju glavnu zadaću iz punio, a što sijedi ... biti će Vaše djelo!
Predajem sada velemožnom gospodinu varaždinskom gradsk. načelniku ovaj spomenik u trajnu pažnju i zaštitu gradske općine, neka isti još nakon mnogo i mnogo godina svjedoči o požrtvovnosti gradjanstva ovog starodnevnog grada i općinstva slavne ove županije, da će naši potomci kad ga ugledaju kazati: godine 1914. 1915 i 1916 bijahu za nas Hrvate godine teške bijede i kušnje nu takodjer i godine slave i spasa.
Da Bog poživi Njegovo Veličanstvo našeg premilostivog cara i kralja Franju Josipa I.!

Govor vel. žup. kao i konačni poklik popraćen je po općinstvu sa burnim "Živio" dok je glazba intonirala kraIjevku.
Iza što se oduševljenje sieglo preuzima sa liepim prigodnim govorom varaždinski gradonačelnik u zaštitu grada spomenik ističući naročito odanost varaždinskog gradjanstva vladalačkom domu, hrabrost naših sinova na ratnim poljanama i požrtvovnost gradjanstva za vrijeme rata. Želi, da sve to bude zalog sretnije, bolje i. pomladjene Hrvatske. Sa Živio kralj, Živila Hrvatska, Slava junacima svršio je načelnik svoj govor na koje poklike je gradska glazba nadovezala "Liepu našu".

Po tom se je pristupilo zabijanju čavala. Prvi zlatni čavao zabija vel. župan u ime županije varaždinske, ističuć da istodobno polaže za "Zakladu" iznos od K 5000; drugi u ime gradske općine gradonačelnik uz doprinos od K 500. U ime bana, koji je uslied bolesti zapriečen doći na slavu zabija čavao vel. župan uz doprinos od K 100. Od vojske zabili su za generala Seea puk. Bibra, za 10. husarsku pukovniju pl. Horvat, 5. ulansku major Fišer[/b]. Od svećenstva kanonik monsig. Matija Stepinac, za korporacije kapetan Kišiček za gradjansku četu, zapov. Svoboda, za vatrogasni zbor. Broch za izrael. bog. općinu. Privatnike, koji su po tom slijedili donijeti ćemo u slijedećem broju. Tečaj proslave je fotografski snimljen.

Hrvatsko pravo, 11. prosinca 1915

_______________________

[1] Stjepan pl. Belošević (1857. - 1925. bio jegradonačelnik Varaždina (1894. - 1896., a zatim podžupan varaždinski i banski savjetnik (1909. - 1910.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Zupan%20Belosevic%20-%20DiS%2015_%20lipnja%201914.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Zupan%20Belosevic%20-%20DiS%2015_%20lipnja%201914.jpg) 

http://hr.wikipedia.org/wiki/Belo%C5%A1evi%C4%87

[2] Risek, Eduard (Eduardus, Eduardo, dr. (*20.I.1876. - †15.X.1918.. Rodio se 20. siječnja 1876. u Galovcu, župa Sv. Križ Začretje. Svećenički red primio je 1898. - Službuje u Nadbiskupskoj pisarni. Vjeroučitelj u Glini. Duhovni pomoćnik u Krapini i Mariji Bistrici (1904.-1909.. Usporedno nastavlja studij. Doktorat bogoslovlja postiže 1909. Vjeroučitelj u Požegi. Župnik u Varaždinu u župi sv. Nikole biskupa (1911.-1918.. Namjesni podarhiđakon (-1918.. Umro je od kapi 15. listopada 1918. u Varaždinu
http://www.dr-stjepan-sirovec.com/hr/knjiga62.html

[3] Hrvatsko pravo (1914.-1918.
U Tiskari Brus i Stein počinje 27. lipnja 1914. izlaziti tjednik Stranke prava pod naslovom Hrvatsko pravo. Novine u početku nose podnaslov List za politiku i narodno gospodarstvo, a kasnije Pučki ilustrovani list Stranke prava za politiku, gospodarstvo, pouku i zabavu, te kao takve obiluju ilustracijama. Kako je izlazio tijekom čitavog I. svjetskog rata, donosi brojne vijesti s ondašnjih europskih bojišta. Urednik lista do 10. broja bio je pjesnik i novinar Mihovil Danko, a potom ga je nastavio uređivati do kraja izlaženja, do listopada 1918., Srećko Gruber.


Naslov: Ratni spomenik u Varaždinu
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 12:19:02

 Ratni spomenik u Varaždinu  

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Ratni%20spomenik%20u%20Varazdinu%201915.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Ratni%20spomenik%20u%20Varazdinu%201915.jpg)

Dana 11. prosinca prošle godine svečanim je načinom u Varaždinu odkriven veličanstven ratni spomenik, što ga je postavio posebni odbor pod predsjedanjem vel. župana Beloševića. U 10 sati prije podne služena je u franjevačkoj crkvi bojna misa, a onda je blagoslovio gradski župnik dr. Risek ratni spomenik, kojeg je onda vel. župan s posebnim govorom predao gradonačelniku na vječitu pažnju i čuvanje gradkoj opčini. Gradska je glazba zašvirala "Bože živi", a iza govora načelnika, kojim je preuzeo spomenik, "Liepu našu". Zatim su prisutnici pribili čavle, a defiliranjem četa pred spomenikom svršila se lijepa ta svečanost. - Spomenik sam izradjen je od umjetnog kamena, a po osnovi poznatog stručnjaka inžinira Kaderaveka. Dvije stepenice vode do 1 i pol m. visokog podnožja, na kojem se uzdite kubus, u koji su s tri strane umetnuta tri vojnička križa za zasluge s ratnom dekoracijom, izradjen iz lipova drva, a oličena u istim bojama, koje nosi vojnički križ za zasluge. U te križeve se zabijaju zlatni, srebreni, bakreni i željezni čavli. Nad tim križevima nalaze se u željezu izradjena godišta rata: 1914., 1915. i 1916.
Nad prvim kubusom uzdize se drugi manji, u kojem su na prednjoj strani uklesani grbovi županije varaždinske i grada Varazdina, a nad njima kruna sv. Stjepana. Vršak spomenika sačinjava globus, koji okružuju četiri orla. Ispod globusa nalazi se napis "Svjetski rat". Kubus s vojničkim križevima okružuju debeli žrljezni lanci. Spomenik je smješten uz franjevačku crkvu, a otraga namještena je mramoma ploča, u koju će se poslije svršetka rata uklesati prigodan napis. Sav trosak za ovaj uspjeli spomenik sakupili su medju sobom novčani zavodi i trgovci grada Varaždina. Naše slike prikazuju sam spomenik, kaol samu svečanost otkrića.

Hrvatsko pravo, 8. siječnja 1916

* * *

Postavljanje nedavno pronađenog dijela spomenika žrtvama Prvog svjetskog rata i trojezične interpretacijske ploče.

„Tijekom arheoloških istraživanja prilikom obnove varaždinskog Franjevačkog trga 2008. godine pronađen je dio gornjeg dijela spomenika podignutog u spomen na žrtve iz Prvog svjetskog rata s područja grada Varaždina i Županije. Spomenik je na prostoru između franjevačke crkve i palače Herzer stajao do travnja 1931., kada je srušen zbog pripreme prostora za spomenik Grgura Ninskog od Meštrovića. Sa željom trajnog spomena na poginule u Velikom ratu Gradski muzej Varaždin postavit će trojezičnu interpretaciju i dio pronađenog spomenika.“

Ivan Meštrović je izradio ukupno tri spomenika Grguru Ninskom, prvi je prvotno bio postavljen u Splitu, a dvije godine kasnije preseljen je na Franjevački trg u Varaždinu 20. rujna 1931. Postavljen je uz Franjevačku crkvu obzirom da je Grgur Ninski bio hrvatska povijesna crkvena ličnost pa se smatralo da je prikladno da bude postavljen uz neki sakralni objekt

Ratni spomenik srušen je 16. g. nakon postavljenja i za vrijeme diktature kralja Aleksandra.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Spomenik%20Grguru%20Ninskom%20na%20Franjevacki%20trg%20u%20Varazdinu%20podignut%2020_%20rujna%201931%20%281%29.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Spomenik%20Grguru%20Ninskom%20na%20Franjevacki%20trg%20u%20Varazdinu%20podignut%2020_%20rujna%201931%20%281%29.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Spomenik%20Grguru%20Ninskom%20na%20Franjevacki%20trg%20u%20Varazdinu%20podignut%2020_%20rujna%201931%20%282%29.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Spomenik%20Grguru%20Ninskom%20na%20Franjevacki%20trg%20u%20Varazdinu%20podignut%2020_%20rujna%201931%20%282%29.jpg)

Mala jadna ploča na zidu je ostatak Ratnog spomenika iz 1915. g. Još jedan dokaz srpske diktature!


Naslov: I opet Varaždinci
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 12:20:56

 I opet Varaždinci  

Službeni izvještaj našeg glavnog stožera od 4. o. mj. javlja nam sa ruskog ratišta u kratko sliedeće:

Bitka u iztočnoj Galiciji traje dalje.

Neprijatelj je jučer nastavio svoje pokušaje prodiranja kod Toporoutza na besarabijskoj granici sa velikim silama. Njegov neuspjeh bio je isti kao i prijašnjih dana. Ruske navale svuda su suzbijene, djelomično u dugotrajnim krvavim borbama iz bliza. Osobito ogorčene bile su borbe momka protiv momka u razorenim jarcima kod Lovačke kuće istočno od Raranče, gdje se je osobito ponovno proslavila varaždinska pješačka pukovnija br. 16. Isto tako kao na besarabijskoj fronti, izjalovile su se neprijateljske navala sjeveroistočno od Okne i na mostni obkop Uščieska i svi s velikom tvrdokornošću ponovljeni pokušaji Rusa, da u prostoru sjevero-iztočno od Bucziacza prodru u naše jarke.

Neprijateljski gubitci su sada kao i prije izvanredno veliki. U jednom deset kilometara širokom odsječku nabrojili srno pred našom frontom 2300 ruskih lješina. Pojedini ruski bataljuni, koji su pošli u borbu sa 1000 ljudi, povratili su se prema njihovim vlastitim viestima sa 130 ljudi. Broj zarobljenika dopremljenih posljednjih dana sjevero-iztočno od Bucziacza, nadmašuje 800 ljudi. Na gornjoj Ikvi čete su generala vojne grupe Bohm-Ermolia hitcima oborile jedan ruski aeroplan. Njegovi putnici, dva častnika, su zarobljeni.˝

Ovo ponovno priznanje divnog junačtva i hrabrosti naše tiekom ovog rata već u više navrata ovakovim laskavim priznanjima odlikovane vara-dinske 16. pješačke pukovnije bez obzira na sve časne žrtve, koje su moguće doprinešene ponosom napunjuju grud svakog i sljednog Varaždinca čitavo varaždinsko gradjanstvo.

S’ ponosom i dubokom harnošću gledaju Varaždinci na divna djela svojih sinova, koji u glavnom sačinjavaju proslavljenu 16. pješačku pukovniju, na junačku obranu granica naše države pred premoćju ruskom.

Pa ako i izražaj ponosa i harnosti nad junačkimi djeli naših sinova nemože usljed nehaja i mliiavosti naših na to zvanih čimbenika, u prvom redu gradske općine na vidljiv način odjeknuti našim ulicama te na dostojan način doprieti u streljačke jarke, koje u krvavoj borbi za slavu kralja i domovine zapremaju naši varaždinski junaci to ipak u srcima pravih i čestitih Varaždinaca ne ponestaje nade, da će uskoro doći vrijeme, kad će se svi teški griesi naših mučaljivih, nehajnih i nepatriotskih čimbenika, kojima u ruci leži sudbina našega grada, a čija je podpuna nesposobnost tečajem rata već više puta utvrdjena biti snažnom voljom građjanstva ispravljeni i našim junacima data dolična zadovoljština.

Varaždinsko hrvatski i pošteno osjećajuće gradjanstvo divi se junačtvu dične 16, pječačke pukovnije i hvali junacima iste na njihovoj bezprimjerno junačkoj obrani našega carstva i kraljevstva pred premoćnim neprijateljem.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Zdravko%20Posavac%20narednik%20Varazdinske%2016_pjes_pukovnije.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Zdravko%20Posavac%20narednik%20Varazdinske%2016_pjes_pukovnije.jpg)
Zdravko Posavac narednik Varaždinske 16. pješ.pukovnije

Živila dična naša 16. pješačka pukovnija, živili naši hrabri junaci!

Hrvatsko pravo, 8. siječnja 1916.


Naslov: Varaždinska 16. pješačka pukovnija
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 12:22:31

 Varaždinska 16. pješačka pukovnija  

Stara je stvar, da gotovo od sviju naših hrvatskih pukovnija imade najsjajniju i najslavniju prošlost upravo 16. pješačka pukovnija, koju sačinjavaju Varaždinci. Od svojega opstanka proslavila je ta pukovnija svoje ime u ništa manje nego 123 bitaka, boreć se gotovo čitavom Evropom, počam od Napulja do Sjevernog mora, od Atlanskog oceana do Pripjatske močvare.

Do godine 1746. bili su varaždinski graničari uredjeni poput vojnice, a tek god. 1743. uredjene su bile dvije stalne varaždinske graničarske pukovnije, koje su godine 1871. bile stopljene u jednu pukovniju br. 16., koja je prozvana Varaždinska

Prvi neprijatelji, s kojima su se Varaždinci ogledali bili su Turci i to god. 1575 - 1796. Sa istima su izim toga vojevali još i god. 1663 - 1664, 1717. i 1757.

Učestvovali su zatim u ratovima, koje je monarkija vodila god. 1615 -1617. Sa Mljetcima, u tridesetgodišnjem ratu g. 1618 -1648., nadalje u ratovima od god. 1703., 1710., 1740 - 1748., 1792 - 1801., 1812., 1813 -1815. i u burnim godinama 1848 -1849. i 1859., ter su se svugdje borili najvećim uspjesima i bili gotovo od sviju vladara obilno obsipavani odlikovanjima i iskazima milosti.

Osobito je volio Varaždince nadvojvoda Ivan *. Kada je god. 1859. baš 20. travnja došao je jedan bataljun u Štajerski Gradac, začuo je to i nadvojvoda Ivan, koji je onda ležao na smrtnoj postelji te svojoj okolini izrazio želju: žSa Varaždincima stekao sam moj red Marije Terezije. Sinovi istih graničara neka mi iskažu posljednju službu. I toj se želji udovoljilo i k spro-vodu dne 4. svibnja izašli su i hrabri Varaždinci.

I u okupaciji Bosne i Hercegovine su se iskazali kod Banjaluke i Doboja - a evo i sada na srpskom tlu kod Loznice i Lješnice pod vodstvom pukovnika Raimunda Budinera.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Raimund%20von%20Budiner-16_%20varazdinska%20pukovnija.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Raimund%20von%20Budiner-16_%20varazdinska%20pukovnija.jpg)
Raimund von Budiner od Varaždinske 16. pješačke pukovnije

Hrabra je to i slavna regimenta. U njoj služe ponosni "purgarski" sinovi slobodnih kraljevskih gradova Varaždina, Koprivnice, Križevca, Bjelovara, Ivanićgrade, te dični naši seljaci iz naših najubavijih i najnaprednijih krajeva iz Ludbrega, Ivanca, Brega, Novigrada, Virja, Gjurgjevca, Pitomače, Mosti, Garešnice, Grubišnogpolja, Peteranca itd.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/16_%20varazdinska%20pukovnija.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/16_%20varazdinska%20pukovnija.jpg)

Der Stab des Warasdiner k.u.k. Infanterie-Regiments Nr. 16, das sich bei den jüngsten Kämpfen in Ostgalizien wieder in hohem Maße hervortat.

U Varaždinu, utorak 15. rujna 1914
______________

* Narodni princ nadvojvoda Johann (Ivan, brat austrijskog cara, zalagao se za dobrobit svih Štajeraca. Obrazovanje, kultura i gospodarstvo još i danas nose obilježja njegova djelovanja. ...
Više > http://www.steiermark.at/cms/beitrag/10040321/1947/



Naslov: Popis novo nadošlih ranjenika od 18. rujna 1914. u Varaždinu
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 12:24:43

Popis novo nadošlih ranjenika od 18. rujna 1914. koji se nalaze u rezervnoj bolnici (topnička vojarna)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Topnicka%20vojarna%20Varazdin.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Topnicka%20vojarna%20Varazdin.jpg)

U izkazu nalazi se na prvom mjestu redni broj, na drugom ime i prezime ranjenika, na trećem mjestu čin koji dotični obnaša i oznaka vrste vojničtva kojoj pripada, a na četvrtom oznaka satnije slomjena sa oznakom broja pukovnije kojoj ranjeni ili bolesni pripada.

Ranjenici smješteni u ovdješnjoj posadnoj bolnici imadu iza oznake čina i vrste kojoj pripadaju kratice p. b. (posadna bolnica, dok se svi drugi kod kojih spomenute oznake nema, nalaze se u improviziranoj topničkoj bolnici.

  1. Grgić Božo, prič. pješak P. P. P. 3/22.
  2. Šestanović Franjo, prič. domob. D. P. P. 12/37.
  3. Zlošilo Niko, prič. domobran D. P. P. 10/37.
  4. Vinszan Štefan, pješak P. P. 6/37.
  5. Vujatovič David, prič. desetnik P. P. 4/22.
  6. Filip Janos, pješ. P. P. 11/85.
  7. Lazar Bailius, prič. pješ. P. P. P. 1/63.
  8. Trcsik Gjuro, prič. pješ. P. P. P. 2/101.
  9. Schultz Dragutin, domobran D. P. P. 10/37.
10. Šivoljski Živan, pješ. P. P. 7/70.
11. Marinić Roko, D. P. P. /37.
12. Žigić Ilija, pješ. P. P. 6/70.
13. Matutinović Vinko, domobran D. P. P. 9/37.
14. Kandrić Imbre, pješak P. P. 9/4.
15. Brašković Antun prič. P. P. 4/222.
16. Benković Vinko prič. pješak 12/22.
17. Katić Sava prič. pješak 3/22.
18. Bacher Ivan prič. desetnik 10/49.
19. Hansel Štefan prič. desetnik 9/52.
20. Glck Josip prič. desetnik 2/63.
21. Szanto Štefan prič. pješak 3/48.
22. Krner Josip domobran 8/37.
23. Engelhart Franz narednik 11/59.
24. Elsesen Dragutin pješak 14/4.
25. Hepp Ignjat prič. vodnik 16/4.
26. Vidak Vite prič. domobran 5/37.
27. Gischek Vjekoslav pješak 24/4.
28. Tinauer Robert Dragutin pješak, 9/8.
29. Gjeka Petar prič. pješak P. P. 2/22.
30. Maričić Josip, prič. desetnik T. P. 1/25.
31. Padurean Konstantin, prič pješak P. P. 9/31.
32. Pruša Franjo, prič. pješak P. P. 9/8.
33. Lukić Mitar, pješak P. P. 4/10.
34. Risko Mihalj, desetnik P. P. 10/85.
35. Koller Ivan, prič. desetnik P. P. 9/85.
36. Httinger Matija, prič. desetnik P. P. 13/76.
37. Klenics Ivan, pješak P. P. 8/72.
38. Dvorak Franjo, pješak P. P. 1/102.
39. Sallai Mihalj, pješak P. P. 3/63.
40. Hasl Lavoslav, pješak P. P. 12/49.
41. Glos Vid, pješak P. P. 9/74.
42. Posnik Pavao, pješak P. P. 10/69.
43. Schnabl Franjo, pješak P. P. 81/Mg, 3.
44. Rath Franjo, prič. pješak P. P. 10/49.
45. Ridl Ferdinand, prič. desetnik P. P. 2/1.
46. Sedlak Josip, prič. desetnik P. P. 4/1.
47. Taschner Josip, prič. desetnik P. P. 12/76.
48. Zaradić Josip, vodnik D. P. P. 10/37.
49. Knigsberg Ivan, prič. topnik T. R. 9. bat. 11.
50. Cazan Lazar, pječak P. P, 1/31.
51. Knežević Kuzman, pješak P. P. 7/22.
52. Pende Petar, pješak P. P. 3/25.
53. Regić Šimun, prič. pješak P. P. 1/22.
54. Atyim Gabro, P. P. prič. pješak P. P. 3/51.
55. Vidak-Trusku Anton, D. P. P. 12/37.
56. Tončić Rudolf prič. zastavnik P. P. 3/4

  1. Asanović Osman, desetnik.
  2. Baničević Marijan, pričuvni domobran.
  3. Bradarić Georg, doknadni pričuvnik.
  4. Baran Josip, pješak.
  5. Bizjak Karlo, pješak.
  6. Bajić Kuzman, pješak.
  7. Bajurin Mato, pričuvni doknadnik.
  8. Bachafner Leopold, pješak.
  9. Bach Andrija, pješak.
10. Bertl, Josip, Deutschmeister pješak,
11. Petar Četnik, pričuvni desetnik.
12. Marko Četnik, tvrdjavni topnik Baterija I.
13. Mile Čelović, domobr. pješak.
14. Cvitković Mijo, domobran.
15. Čičak Ivan, pješak.
16. Cvitković Antun, Deutschmeister pješak.
17. Crnogorac Gjuro, pješak.
18. Čabanović Petar, domobr. pješak.
19. Cieverić Juraj, domobr. pješak.
20. Dević Petar, domobr. pješak.
21. Deur Luka domobr. pješak.
22. Dragišić Nikola, domobr. pješak.
23. Elek Spasoje, Bos. herceg, pješak.
24. Fentonet Kari, pješak.
25. Grašić Marijan, Bos. herceg, domobran
26. Grbeša Valentin, Diviš, pješak baterie 1.
27. Hašek Johan, domobran.
28. Jisić Atif, pješak (Telefonski odio).
29. Jelinić Ivan, pješak.
30. Ivo Artur, pješak.
31. Ilić Vladimir, pješak 1/22.
32. Kere Ivan, pričuvni pješak 2/22.
33. Kiedje Filip, prič. pješak 4/22.
34. Kretschmar Otto, domobran 4/37.
35. Kević Ivan, pješak 4/22.
36. Kamber Nikola, pješak 3/22.
37. Kurtić Bečir, pješak bos.-herceg. 9/3.
38. Kanežin Vjekoslav, pješak 15/87.
39. Krneta Nikola, pješak 4/22.
40. Kobudžija Josip, prič. domobran 5/23.
41. Knege Antun, prič. domobran 7/37.
42. Kanežir Obrad, pješak 2/22.
43. Kunarac Vidak, pješak 5/22.
44. Keretaj jure pješak 10/22.
45. Koljunčić Luka, domobran 8/37.
46. Klaixner Mi’nalj, pješak 5/22.
47. Lang Malija, prič. razvodnik 16/75.
48. Lasku Nikola, prič. pješak 10/31.
49. Miljević Mita, pješak 2/22.
40. Maras Antun, pješak 15/22.
51. Meštrović Gjuro, pješak 12/22.
52. Močić Ivan, prič. pješak 2/22.
53. Mikić Mato, pješak bos.-herceg. 10/3.
54. Malešević Dušan, pješak 1/22.
55. Manić Sine, domobran 7/37.
56. Marunica Mijo, domobran 5/37.
57. Morić Josip, pješak 1/22.
58. Mehić Andrija, pješak bos.-herceg. 9/3.,
59. Miljković Marko, pješak 4/22.
60. Marunica Mato, pješak 6/22.
61. Mijić Mijo, pješak bos.-herceg. 12/3.
62. Neković Dane, prič. domobran 8/23.
63. Nenadić Gjuro, domobran 8/23.
64. Novaček Ivan, pješak 12/8.
65. Stevan Petrović, dokn. prič. pješak 2/22.
66. Pologubić Mijo, pješak 1/22.
67. Pavelka Rudolf, pješak 12/8.
68. Paić Mile, pješak 5/23.
69. Rako Marijan, domobran 4/37.
70. Radečić Antun, prič. 4/22.
71. Rebić Mate, domobran 4/37.
72. Remić Lazo, domobran 6/23.
73. Skokić Niko, desetnik bos.-herceg 9/3,
74. Sandrigo Qiusepo, pješak 16/87.
75. Šimac Mato, pješak 4/22.
76. Šestanović Antun, prič. domobranj.7/37.
77. Šemrina Dujo, domobran 3/23.
78. Šupeliak Todor, prič. domobran 8/23.
79. Schwab Rudolf, pješak batalj. 4/4.
80. Stako Ivan, odjela stroj, pušaka br. 4.
81. Tresche Niko, prič. desetnik 2/23.
82. Trivan Stevan, pješak 3/22.
83. Tinter Dmitar, prič. domobran 12/37.
84. Tinter Atanasije, razvodnik 1/22.
85. Uzelac Trifun, pješak 4/22.
86. Vidić Jakob, doknadni prič. 11/37.
87. Vučenela Mato, prič. domobran 7/23.
88. Vidović David, prič. domobran 6/23.
89. Veselić Antun, domobran 5/23. ’
90. Visković Bartol, domobran 6/37.
91. Vidović Stjepan, prič. domobran 5/37.
92. Vojvodić Mile, pješak 10/22.
93. Vujić Franjo, domobran 7/23.
94. Vicić Attilis, pješak 4/22.
95. Živković Petar, prič. pješak 4/22.
86. Žebić Mato, pješak 4/22.
97. Žiga Jure, prič. domobran 2/23.
98. Zec Antun, domobran 9/37.
99. Čuri Andrija, domobran 6/87.
100. Osmanović Mijo, pješak bos.-herceg. 10/3.

U Varaždinu, ponedjeljak 28. rujna 1914.


Naslov: Naš prvi mrtvac - Franjo Černi
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 12:28:10

Naš prvi mrtvac

Preksinoć preminuo je u posadnoj bolnici ranjenik Franjo Černi.

Pokojnik je rodom iz Slatine, ostavlja ženu i četvero neopskrbljene djece, a podlegao je na srpskom ratištu junački zadobivenim ranama.

Mrtvo tijelo našega prvoga ranama podlegloga junaka stavljeno je na liepo urešeni odar u mrtvačnici posadne bolnice odakle će danas poslie podne u tri sata dignuto i na svečani način sahranjeno biti na gradskom groblju.

Slava našem junaku, a iskrena sućut njegovoj ucviljenoj obitelji.

Za siromašnu obitelj poginuloga Cernya. Gdjica Ella Vanjek sakupila je tiekom jučeranjega dana za siromašnu obitelj u ovdješnjoj posadnoj bolnici preminuloga ranjenika Franje Černija iznos od 130 kruna, dok je podružnicu Crvenoga križa u jučeranjoj sjednici zaključila podariti u istu svrhu iznos od 25. K, Oba iznosa izručiti će se udovi pokojnika.
Sprovod našega prvoga preminuloga ratnika.

Kako smo u jučeranjem broju našega lista jur izviestili bili podlegao je u ovdješnjoj vojničkoj posadnoj bolnici svojim na srpskom ratištu zadobivenim ranama pješak Franjo Černi u dobi od 30 godina.

Preminulome junaku bio je jučer poslije podne sprovod. Sve što je iole u Varaždinu znalo za pogreb ovoga ratnika našlo se je u urečeno vrijeme pred posadnom bolnicom, da oda preminulome onu poštu, koja ide junaka, koji je poginuo za kralja i za dom. Točno u 3 sata iznesen je iz mrtvač-nice posadne bolnice po četvorici husara lijes sa zemnim ostancima Franje Černia i stavljen na sjajna, cviećem i vijencima zastrta mrtvačka kola.

Nakon obavljenih molitava i blagoslova krenula je ogromna žalobna povorka put gradskoga groblja. Iza krsta stupao je na čelu jedan vod husara, skauti, gradjanstvo, činovničtvo sviju oblasti sa presv. g. vlad. povjerenikom pl. Beloševićem na čelu, zatim pred-stavnici vojničkih oblasti, svećenstvo i vatrogasci. Sprovod je uz dvojicu pridvornika vodio naš grad. župnik veleč. g. dr. Eduard Risek.

Kraj mrtvačkih koliju stupali su kao svjetlonoše naši vatrogasci, a iza koliju slijedila je bolima shrvana žena poduprta dvim časnim sestrama. Iza njih nosila je jedna žena trogodišnjeg sinčića pokojnika, koji je u naručaju te žene jedan dio puta spokojno spavao. Za ovima opet slijedile su članice i bolčarke podružnice Crvenoga križa sa predsjednicom presv. gdjom. pl. Belošević na čelu, a za njima množtvo odličnih i gradjanskih gospodja i žena, ter malo ne svi ranjenici obih varaždinskih bolnica. Na groblju su u počasni grob prenijeli sa mrtvačkih kola svoga vojničkoga druga husari, dok je nad otvo-renim grobom izrekao lijepo i dirljivo žalobno slovo gradonačelnik. Gradska glazba, koja je pratila sprovod, odsvirala je na to oproštajnu tužaljku.

Iza toga je po jednom husaru odtrubljen vojnički mirozov, kod konca kojega je po vodu husara ispaljena počasna salva, na koju je gradska glazba nadovezala kraljevku.

Žena preminuloga Černija bila je na koncu tako obuzeta bolima, da je pala u nesvijest, ter joj morala biti pružena odmah liječnička pomoć.

Spomenemo li, da kod ove žalobne slave nije gotovo ostalo ni jedno oko suho rekli smo sve.

U Varaždinu, 6. listopada 1914


Naslov: Blagoslov novouredjene pričuvne boinice podružnice Crvenoga križa
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 12:29:49

 Blagoslov novouredjene pričuvne boinice podružnice Crvenoga križa  

U novu utedjenu pričuvnu bolnicu ovdješnje podružnice Crvenoga križa u zgradi višje djevojačke škole, koja je jučer svečanim načinom blagoslovljena biti će još tiekom ovoga tjedna primljen odgovarajući broj ranjenika.

Da su ranjenici već smješteni u istoj saznat će zanimajuće se općinstvo najlaglje po tom, što će onim časom čim prvi ranjenik u spomenutu bolnicu dopremljen bude bit na zgradi izvješena biela zastava koja u sredini polja nosi crveni križ nadkriljen krunom Sv. Stjepana.

U ovoj bolnici biti će općinstvu dozvoljeno posjećivati ranjenike svakoga dana od 24 sata poslije podne uz dozvolu uprave bolnice, koja se diže istoj zgradi nalazećoj se bolničkoj pisarni.

Bez dozvole neće moći nitko posjećivati ranjenike. Donašaje jela i razdjeljivanje istog izravno ranjenicima biti će strogo zabranjeno, već se ista imadu predavati upravi bolnice, koja će ih svrsishodno, podijeliti.

Požrtvovno se gradjanstvo umoljava da upravu bolnice što izdašnijim darovima u novcu naravi podupre

Dne 4. listopada 1914. u 11 sati prije podne blagoslovljena je u prisutnosti civilnih crkvenih i vojničkih odličnika i dostojanstvenika i oblasti članova bolničarka podružnice Crvenoga križa velikog broja gradjanstva u zgradi više djevojačke škole novouredjena pričuvna bolnica podružnice Crvenoga križa u Varaždinu.

Sakupljene odličnike dostojanstvenike i gradjanstvo pozdravila je predsjednica podružnice Crvenog križa presv. gospodja Melanija pl. Belošević supruga kr. vel. župana i vladinog povjerenika slijedećim lijepim i oduševljenim govorom:

Odlična gospodo i gospodje!

Čast mi je u ime odbora podružnice društva Crvenoga križa u gradu Varaždinu pozdraviti Vas, te zahvaliti, što ste se izvolili našemu pozivu na današnju svečanost odazvati. Odbor varaždinske podružnice uložio je sve svoje najbolje sile, da što prije ustroji posebnu bolnicu, u kojoj će se liječiti naši hrabri vojnici ranjeni na raznim bojnim poljanama. Nu uz sve naprezanje jedva bi nam sa našim skromnim novčanim sredstvima bilo moguće posebnu bolnicu osnovati, da nam nije slavna gradska obćina ustupila ovu u mirno doba prosveti namijenjenu zgradu na uporabu, na ćemu joj ovime u ime naše podružnice Crvenoga križa budi izrečena iskrena zahvala.

Želeć, da Svevišnji našem podhvatu udijeli svoju milost, milom velečastnoga da izvoli naše prostorije blagosloviti, a’scijenim osobitim dobrim znakom što nam je upravo danas, kada slavimo previšnji imendan Njegova ces. i kr. apoštolskog Veličanstva našeg premilostivog cara i kralja Franje Josipa I. koj je i naš premilostivi vrhovni pokrovitelj naša vruća želja realizirana.

Bože živi, bože štiti Njegovo Veličanstvo našeg premilostivog i obožavanog cara i kralja Franju Josipa I. Živio!

Nakon što su prisutni trokratnim poklikom popratili taj poklik presv. gospodje preduzeto je po veleč. gosp. župniku Dr. Eduardu Riseku blagoslovljenje bolnice.

Po obavi crkvenog čina, koji je obavljen u liepo, kraljevom bistom zelenilom, narodnim i carskim zastavama iskićenom predsoblju dali su se prisutni na razgledanje bolnice.

Bolnica se sastoji iz 5 soba sa 46 kreveta za obične ranjenike, ter iz dviju soba sa 5 kreveta za težko ranjene. Izim toga imade liepu svjetlu i pomno uredjenu sobu za operacije, u kojoj je postavljen operativni stol, stavljen požrtvovno na dispoziciju podružnici po liječniku g. dr. Aleksandru Ernstu. Nadalje kupaonu, sobu za bolničare, kuhinju smočnicu ter pisarnu. Sve su prostorije prostrane i zračne, a kreveti udobno i svrsi shodno namješteni i uredjeni. Na svakom krevetu nalazi se izim k istomu pripadajućih potrebština i jedan par čistoga rublja, dok se nad glavom svakoga kreveta nalazi crna pločica. U sredini svake sobe nalazi se dugi prostrti stol za blagovanje sa vazom cvijeća. Zidovi svake sobe su urešeni po jednim raspelom i kraljevom slikom. Kraj svakog kreveta smješten je po jedan stolčić, koji služi kao noćni ormarić.

Nadasve uspjelo uredjenje ove bolnice ugodno je iznenadilo sve razgledajuće ju čimbenike, ter su se isti sa najvećom pohvalom i udivljenjem o uredjenju iste izrazili.

Bolnica je kako smo doznali ovako liepo i uzorno uredjena besprimjerom ustrpljivošću i patriotskom požrtvovnošću presv.
-   gdje Melanije pl. Belošević, ter gdja:
-   Antunović,
-   Sare Berger,
-   Elze Dütz,
-   pl. Olga Gaj,
-   Marije Haiman,
-   pl. Koščec,
-   Darinke Longhino,
-   Štefanija pl. Thaller,
-   Gabriele Vanjek.

Izim toga su uredjene ove bolnice svojski poduprli tajnik Crv. križa, ljekarnik g. Josip Vanjek, liječnik dr. KolomanVunderlich ter ekonom podružnice ravnatelj djevojačke škole g. Ramušćak. Posadno je pak zapovjedništvo stavilo na raspolaganje kreveta i slamjača.

Medju odličnicima, koji su pribivali blagoslovu ove bolnice vidjesmo
-   g. kr. vel. župana pl. Beloševića,
-   podžupana pl. Gaja,
-   postajnog zapovjednika kapetana Gyleka,
-   pukovnijskog liječnika Dr. Kozlovskoga,
-   gradonačelnika Dr. Magdića,
-   grad. Kapetana Antunovića,
-   ravnatelja gimnazije gosp. Pahera,
-   kanonika Kučenjaka,
-   konzistorialca Canjka,
-   gradskog fizika Dr. Blaua,
-   podpredsjednika društva Crv. križa Dr. Beila,
-   zapovjednika vatrogasnoga društva g. Svobodu i mnoge druge.
Naš krasni spol bio je osobito brojno zastupan.

Hrvatsko pravo, 5. listopada 1914


Naslov: Srbi se tuže na Varaždince i majora Szeiferta
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 12:33:08

 Srbi se tuže na Varaždince i majora Szeiferta  

"Politische Korespoden" u svom nekidanjem broju donosi, da Srbi na sve moguće načine nastoje kako bi naše časničtvo i vojnike prikazali barbarima. U ta "časna posla" uputili su se čini se od svojih žvisokih sudrugova Francuza i Engleza, koji se, kako je općenito poznato takodjer u velike tvrde, da pred ostalim svijetom "ošvanje" barbarstvom hrabre naše saveznike Nijemce.

Tako se u jednom komunikeju srbskog novinskog ureda navodi, da su naši častnici prednjačili vojnicima u počinjanju grozota. Tako se tu spominje da je major 26. pješačke pukovnije Schlenger sam ubijao predvedene mu zarobljenike i seljake. Poručnik 28. pješ. pukovnije Bertić da je sam ubio u Loznici sedam nedužnih seljaka. Kapetan Kozda od 79. pješ. puk. i kapetan Vuić od 21. pješ. puk. uzeli su si zabavu, da svakoga vojnika srbskoga kod trećega poziva smatraju franktirerom, pa ga daju strieljati. Major Szeifert od 25. pješ. puk. i kapetan Fail od 37. pješ. puk. da su dali paliti srbske kuće. Uobće se tuj veli, da su zapovjednici drugoga i trećega odijelenja zapovijedili svojim vojnicima, da unište sve, što je srbsko. Zapovjednik XIII. zbora barun Rhemen da je dopustio neka se smaknu 24 seljaka i seljakinje, ponajviše staraca. Naše su čete po priznaju liečnika austro-ugarske 9. divizije na čitavoj fronti poubijale srbske ranjenike.

Čim su ova "gravamena" srbske vojske i ovi "sigurni" podatci došli do znanja vrhovnoga vojnoga zapovjedničtva, povedena je obsežna i stroga iztraga, a rezultat je evo ovaj: U čitavoj austro-ugarskoj vojsci uobće nema častnika, koji bi se zvali Schlenger i Fail, ili koji bi imali slična imena. Sto se tiče objeda baruna Rhemena, te su skroz izmišljene i lažne.

Nadporučnik Bertić izjavio je ovako:
          Na moj odio kod Loznice pucalo se dne 21. kolovoza iz jedne kuće. Počinitelji, toga su pronadjeni bili su dva civilna muškarca, kojima je oduzeto oružje, a ja ih dadoh smjesta smaknuti.
          Što se tiče objeda majora Szeiferta, uglavljeno je sliedeće: Kod napredovanja uz Drinu kod Zvornika prvi je provalio upravo Szeifertov varaždinski bataljun na jednu uzvisinu iztočno od Zvornika, gdje se nalazilo nekoliko kuća. U tim su se kućama, kako je kasnije dokazano, sakrili na tavanima u podrumima komitadžije. Seljaci su vidljivo dokumentirali mržnju na neprijatelja, pa su vikali: "Živio car Franjo Josip I." dok su čete došle do kuća. čim je bataljun prošao dalje otvoriše komitadžije i seljaci vatru na Szeifertov bataljun, što je stajalo mnoge žrtve. Ogorčenje nad tim postupkom pučanstva tako je poraslo, da su se neke kuće morale zapaliti već i radi same momčadi.

Konačno je dao kapetan Vuić ovu izjavu:
          Viest srbskoga novinskog ureda, da sam dao svakog trećeg vojnika kao franktiera smaknuti, prosta je izmišljotina. Kapetan Kozda koji se nalazi kod jednog odijeljenja, do koga se ne može lahko doći, još nije mogao dati izjave.
          Što se pak tiče tobožnje izjave zarobljenih austro-ugarskih vojnih liečnika 9. pješačke četne divizije, da su ubijeni srbski ranjenici, nije pronadjen ni jedan jedini ovakav slučaj.

I tako naši Srbi "zdravo lepo" upeše nebi li "ošvanjili" Varaždince i majora Szeiferta, a sebe prikazali nevinim jaganjcima.

 Pjesma ustaška  

Spjevao Mato Baštek, ustaš, desetnik
2. etapnog bataljuna 3. satnija Varaždin.

Tiho pjeva carska vila
Razastire bijela krila
U boj zove vjernog sina
Usred grada Varaždina.

Oglas stiže baš od zbora
Svaki ustaš k četi mora.
Svatko trči oglas čita,
A za kuću ni ne pita.

Ustaj ustaš, sad je vrijeme,
Da se skine teško breme!
Digoše se na sve strane
Da si kralja svog obrane.

Usred vatre ustaš sunu,
Da očuva kralju krunu;
I ne žali oca, brata,
Da očuva carska vrata.

Došli s dola, sašli s gora
Od Jadrana sinja mora
Graničarski to su sinci
Križevčanci, Varaždinci.

U svijetu im stara slava
Kad Hrvatska brane prava
Na sve strane pukla jeste
Iz Zagreba, Beča, Pešte.

Bože živi, Bože čuvaj
Našeg cara, našeg kralja
Franj Josipa gospodara
Domovine sve vladara.

Bože jači i proširi
Staru slavu carskom Trunu,
Bože čuvaj svjetlu krunu!

U Varaždinu, 3. listopada 1914


Naslov: Slike sa bojnog polja
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 12:35:34

 Slike sa bojnog polja  
Varaždinac o prošlogodišnjoj novogodišnjoj bitci

(Dopis "Hrv. Provu" sa ratišta - Sjeverno ratište 17. I. 1917.)

Dragi gosp. uredniče !

Evo me sa par redaka k Vame. Krasan je zimski dan. Po jelama i grmovlju cakli se inje o suncu, te daje oku ugodan vidik.
        Na odsjeku gdje se nalazim, mirno je, čuje se samo gdje koji osamljeni hitac; ko da je Mars za danas zaboravio na nas, te njegove striele ne sižu do nas.
        Upravo sam uredio svoje dnevne poslove i sjedoh, da se malko odmorim. No nemam nikako mira - vrzaju mi se glavom kojekave misli i dolazi mi u sjećanje prošlost. Glavom mi se redjaju ratni doživljaji.
        Tako stadoh kod novogodišnje bitke prošle godine kod mjesta R ... Ostalo mi je u pameti kao da se sada zbiva, te mi moju maštu razdražuje.
        Silna tutnjava topova, pa navala i protu-navala. Strojne puške kljokoću, a od pušćane paljbe hoće uha da ti popucaju. Tanad zuji, kao da se milijuni rojeva pćela roje; topovski metci huje i jauču iznad naših glava kao najžešći ciklon - misliš, e će se nebo sa zemljom sraziti.
        Granate i šrapnele rasprskavaju se na sve strane, a od silne te lomnjave cijelo se brdo trese, ko da će se, sad na, pakao otvoriti i sve nas progutati.
        Zapreke od žica rastrgane su, a streljački jarci zatrpani i razrušeni - nigdje zaklona.
        Bila je to bubnjarska vatra, kojom nas je neprijatelj obasuo prije, nego li će navaliti pješadija.
        Topovska vatra stade, a mi sa zebnjom očekivasmo, što će se dalje zbiti. - Puške naperene, bodovi nataknuti.
        Neprijateljska pješadija prelazi u navalu, Imade je ogromna sila, neda se okom pregledati. Viču "Ulja" i samo idu napred. Otvori se zaporna vatra s naše strane, no koliko neprijatelja pade, toliko se ga opet deseterostruko pomalja - ko da iz zemlje niču.
        Već su sasma blizu, a njihovi crni bodovi upereni u nas ko ražnjevi. Gromki "Hurra" i onda klanje; čovjek čovjeku stoji prsa o prsa. Nema riječi, kojima bi se to moglo opisati.
        Neprijateljska je nadmoć ogromna, no Varaždinci ne popuštaju ni za dlaku. Nateže se ovamo, onamo, a sreća se smije čas jednome, čas drugome.
        Spretnim manevrom jednog bataljuna bio je neprijatelj zahvaćen s boka, a kroz cijelu rojnu prugu veselo prostruji: "Odbijeno!" - Neprijatelj bježi, a mi ga pratimo našom vatrom.
        Bitka se svršila ogromnim porazom po neprijatelja.
        Varaždinci ispunili su svoju dužnost prema domovini potpuno i junačkom hrvatskom krvi svojom zasvjedočiše vjernost kralju.
        Na spomen ove bitke ispjevao sam malu pjesmicu kako sliedi:

Spomen na novogodišnju bitku, koju je izvojevala si. c. i kr. varaždinska pješ. puk. br. 16. dne 2. i 3 siječnja 1916.:

Zdravo da ste braćo mila,
Moji hrabri Varaždinci;
Pred Vama se krši šila,
Oj hrvatskog doma sinci!

Neprijatelj vičuć "Ulja",
Navaljuje na Vas sada,
Imade ga silna rulja,
Al pred Vama sav propada!

Silni topi muklo tutnje,
Ruju hladnu zemlju crnu;
Niti časak nema šutnje.
Svud životi mladi trnu!

Navaljuje pješadija.
Nebrojena, silna gusta;
Strahovit se krik izvija,
S razvaljenih njenih usta.

Svuda ori bojna vika
Puške, bodi silno zveče,
Čuješ jauk ranjenika
Na potoke krvca teče.

Al' hrvatska moćna ruka
Svemu tomu odoljeva;
Neprijatelj u sto muka
Smrtna mu se pjesma pjeva !

I za čudo uprav svima,
Suzbiše najezdu ovu;
Ponajbolji medj' junacima,
"Varaždinci" što se zovu.

Na svem sv'jetu širokome
Hrvatska se slava znade;
Najveća će al u ratu tome
"Varaždince" da zapadne!

Pozdravlja Vas mnogo puta
Vaš Stjepan Varaždinac


Naslov: Junaci Varaždinci
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 12:37:12

 Junak Varaždinac: Milan Prekopec  

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Milan%20Prekopec%20-%20zastavnik%2011_%20kolovoza%201917.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Milan%20Prekopec%20-%20zastavnik%2011_%20kolovoza%201917.jpg) 

zastavnik 25. domobranske pješačke pukovnije rodom iz Madjareva kraj Novog Marofa, krenuo je takodjer poput ostalih naših nebrojenih junaka na rusko ratište. Ovdje se je u redovima naše prosljavljene "25. domobranske pukovnije" tako hrabro ponio, da je bio odlikovan srebrnom kolajnom I. razreda. U bitci kod Okne na 30. VI. 1916. najednoć ga je nestalo, te mu još ni danas neutješeni roditelji, koji borave u Varaždinu, neznaju, da li je pao ili se nalazi u ropstvu. Neznaju toga pozitivno ni nadležne vojne ni civilne oblasti.
Zastavnik Milan Prekopec polazio je i varaždinsku gimnaziju, odakle je prešao u trgovačku školu, gdje ga je zatekao i rat.

Hrvatsko pravo, 11. 8. 1917

Odlikovani Varaždinac Gjuro Mittler

Gosp. Gjuro Mittler zastavnik kr. domobr. 42. polj. ob. pukovnije odlikovan je velikom srebrnom kolajnom. Odlikovani sin je našeg uglednog veletržca žestom g. L. Mittlera. Čestitamo.

Hrvatsko pravo, 15. 9. 1917


Naslov: Varaždin u ratne dane
Autor: Marica - Srpanj 15, 2014, 12:38:49

Varaždin u ratne dane

Varaždin se tuži na te ratne dane,
Jadikuju cure, haljine su skupe
Jadikuju mame, i svuda se kupe
Razmišljajuć gdje će smoći dosta hrane.

"Nulerica" mela, izčezla posvema
Žemljama ni traga nigdje više nije.
I dozivlju dane, što su bili prije
Al dani su prošli, i više ih nema.

Del, prošli su dani, kad je puna kesa,
Gazdarici svakoj u rukama bila
I svaka je sebi hrane nakupila
I to govedine, a ne konjskog mesa.

Da, prošli su dani, kad su naše cure,
Dizale visoko ponosite glave
Kada su na šetnju išle sve do Drave.
Danas se po poslu ulicama žure.

A bećari stari, pijanice, lole
Nekako su trijezni, ko da vino nije
Ono slatko vino, što je bilo prije
Ono sladko vino, što ga ljudi vole.

Piljarice naše, umuknule sve su,
Nigdje nema traga prijašnjemu "traču"
I tužno se drže, baš kao da plaču,
Što ih u rat jošte pozivali nisu.

Trgovci su stali pred svoje dućane
Zovuć ljude k sebi, a sa sviju strana,
A njihova roba, sad je "izabrana"
Nije više ona, što je bila lane.

Dječurlija gradska, i fakini razni
Ne skiću se više ulicama grada
Latio se svaki nekakoga rada
Prisilili su ih već želuci prazni.

Dobrovoljci opet, curice si draže
Dosadno je njima bez ljubavnih zgoda,
Al šta će mo, kad je sada takva moda
Bar će mnogoj mami srce da razblaže.

A gospoda mlada, viša a i niža
Elegantne dame, gospojice mile,
Jošte nikad nisu, tako marne bile
Kao što su sada kod "Crvenog križa".

Jadikuju cure, jadikuju mame
Jadikuju pa se po kućama kupe
U predveče tihu. I kada se skupe
Bez ikoga one odlučuju same:

Diplomati sve su vrsni od zanata
Živjeti se neda, i po našem sudu
Svršili se ovi teški dani budu
I skoro će doći konac ljutog rata.

Hrvatsko pravo, 15. svibnja 1915


Naslov: Uspomene jednog Varaždinca iz godine 1848
Autor: Marica - Srpanj 25, 2014, 11:44:38

Uspomene jednog Varaždinca iz godine 1848

Neki stari Varaždinac pripovijedao mi je jednom svoj jedan doživljaj iz godine 1848., pak ga evo našim čitateljima objavljujem po njegovu pričanju:

-   Bilo mi je 15 godina, kada sam po odluci moga oca, koji je bio zanatlija u Čakovcu, imao poći u nauk. Prilike su donijele da sam mjesto našao u velikoj trgovačkoj kući u Velikoj Kaniži, koja je već tada bila sijelo znatne, naročito žitne trgovine. U godini 1848. To je mjesto jadno izgledalo, jer radi pomanjkanja šljunka i kamenja u bližoj okolici bijahu ceste more blata, a tek glavni trg i 2 - 3 ulice imale su neku jadnu kaldrmu. Za ono doba se za Kanižu nije moglo reći da je čisto mađarsko mjesto, jer je jedno veliko predgrađe bilo naseljeno stanovnicima grčko-istočnjacima (u Kaniži nazvani "Raci"), a bilo je i mnogo Nijemaca i Jevreja. Moje znanje hrvatskog jezika (dabome međimurskog narječja!) dobro mi je došlo u trgovini moga poslodavca, kamo su uslijed toga rađe polazili "Raci" iz predgrađa. Došao sam u Kanižu rano u proljeće, ali se je već u redovima inteligencije opažalo povećano narodno gibanje, koje je polako raslo pod uticajem mladih Mađara ponajviše "juratuša" [1] koji su po nalogu Košuta [2] dolazili u Kanižu da održe vatrene govore obećavajući sjajnu budućnost Mađarske. Do pravog osvještenja ali još nije došlo jer se "Raci" i Nijemci ugibahu politici, a Jevreji nisu još znali kamo da se okrenu.

Događaji mjeseca travnja 1848. već su pokazivali obrise neminovnog sukoba Mađara sa Bečom i Hrvati pak je narodni pokret lako porasao, da se je u Kaniži stvorila četa narodne vojske "honvedi" [3]. Bila je ta četa jedna slaba satnija ali sjajno opskrbljena i naoružana, jer su joj članovi bili samo mladi pravnnici (juratuši) i plemići iz okolice Kaniže. Kad se je prvi put ta četa, burno pozdravljena po množini, pokazala u javnosti, dojašio je njen zapovjednik, niski mladi grof, na sjajnom bijelcu te izsukavši svoju mađarsku krivošiju s njome u kasu projašio pravcem iste tik uz te četnike, a da pokaže uzorni stroj te čete. Doskora je ali ta četa pošla u unutarnjost Mađarske a da se priključi četi pukovnika Csanya koji je kasnije imao zadaću da zapriječi prelaz Hrvata preko Drave. Tokom svibnja dolažahu u Kanižu sve više izaslanici Košutovi da rasplamte stanovništvo pak je bilo poznato da je jedan dio njih prešao i u susjedno Međimurje gdje je ali slab odziv našlo. Življe je postalo tek u početku srpnja, kad se je saznalo da je ban Jelačić uspostavljen u banskoj i vojničkoj časti te da je dne 29. lipnja svečano i oduševljeno u Zagrebu dočekan. No i taj mjesec nije osobito živahan bio jer je bio mjesec žetve u okolici Kaniže već je pala iskra u barut tek u početku kolovoza 1848. Tada se je naime saznalo da je sastanak banu Jclačića sa mađarskim ministrom predsjednikom; grofom Bačaniem koji je u Beču uslijedio posredstvom nadvojvode Stjepana u danima 25. i 29. srpnja, ostao bezuspješan (ovaj grof Baćan bio je posjednik susjednog nam dobra Banski dvori kraj Vinice koje mu je po austrijskoj vladi zaplijenjeno, te je kasnije pogubljen!

Dne 15. VIII. 1848. objavljena je bila naredba grofa Baćania kojom sve oblasti između Dunava i Drave imaju učiniti sve pripreme da uzmognu na prvi poziv dići pučki ustanak, ako bi Hrvati prešli preko Drave.

Time su rekbi obje stranke otvorile svoje karte!

Skoro iza toga ban se Jelaeić odluči na pohod u Mađarsku te 11. rujna 1848 pređe sa svojim četama Dravu kod Varaždina, a 12. rujna bio mu je glavni nastati u Sv. Heleni kraj Čakovca. Već 12. rujna znalo se, je u Kaniži po izvještaju mađarskog general-majora grofa Teleky, da je ban Jelačić prešao Dravu sa vojskom od 20.000 momaka te da polazi na Kanižu.

Prije nego li je zapravo boj Hrvata protiv Mađara počeo, dogodio se je u Kaniži događaj koji predočuje jakost tadanjeg bojnog oružja. U Kaniži bio je smješten jedan odio graničara kojima je među ostalim bila i povjerena straža na županijskoj zgradi, pak makar su već i kolale vijesti o dolasku mađarske ustaške vojske, naši junaci ustrajaše na svojoj dužnosti. Kako ne bi ostali kada nije stigao nikakav "befel" da odu. I eto jednog dana osvane u Kaniži odred mađarskog ustaškog konjaništva sada već svestrano od Kanižanaca pozdravljen te navali na onu hrvatsku stražu u županijskoj Zgradi. Videći se naši u opasnosti brzo zatvore vrata zgrade na koja je mlađahni vođa mađarskog odreda lupao sabljom pozivajući naše Hrvate na predaju. Ali da! ne ima toga u graničara, već što se dogodi?! Najednom se otvore vrata na zgradi, a iz veže se prosu paljba od 12-14 pušaka. Mislilo bi se da će tu biti teških žrtava i ranjenih jer je iza ustaša stajalo mnoštvo znatiželjnika, a eto, kad se obilni dim iz opaljenih pušaka raznio, nema žrtava do li jedan nesretni kalfa koji je sa tavanskog prozora suprotne zgrade gledao taj prizor.

Takove su bile puške godine 1848!
 

Iza pregovaranja dopušten je našim graničarima nesmetan odlaz sa potpunom opremom iz razloga, jer rat formalno još nijeje bio objavljen.

Nije prošlo mnogo vremena, dolaze Hrvati sa junačkim banom Jelacićem, a još nije hrvatska vojska ni došla do grada, a eto svi trgovci i zanatlije odmah zatvoriš svoje trgovine i poslovnice, bojeći se pljačke graničara, o kojima su se širile najgore vijesti. Iza, kako je u grad ušao veliki dio vojske, uđe ban Jelačić, praćen svojim štabom te se ustavi kod crkve. S mjesta odredi da se sve trgovine i poslovnice imadu otvoriti zajamčivši stanovništvu sigurnost osobe i imovine. I zaista, za vrijeme boravka hrvatske vojske u Kaniži tek se zbio jedan manji čin pljačke, koji je bio kruto osuđen. Velik dio vojske ostane u gradu te se utabori po ulicama i glavnom trgu, gdje su naši graničari naložili vatre te "menažirali". Ma da je veći dio stanovništva odmah kod dolaska hrvatske vojske ostavio grad te pošao u susjedna sela i vinograde, ipak se nije nitko opirao jer je vojna vlast smjesta izdala naredbu, glasom koje je svatko bio obvezan da u roku od 24 sata preda svako oružje i Košutove banknote, pod prijetnjom smrtne kazne, koja bi se izvršila eventualno vješanjem krivca o vrata njegove kuće.

Vidjevši Kanižani ozbiljnost položaja pohrliše da tom pozivu udovolje, pak je za kratko vrijeme kod glavne straže narasao silan kup pušaka i pištolja sviju vrsti, sablja sviju obuka i ostalog oružja, a bilo je tamo i pravih mađarskih "fokoša" [4]. pak se baš sjećam, da je među njima bilo i nekoliko srebrnih. Najčudnija je pak bila otvorena vatra pred tom stražom, jer je bila hranjena paketima Košutovih banaka, koje je zapovjednik od stranaka primao te u vatru bacao.

Kako se je naredba bana glede zapljene oružja strogo provađala i pretragom stanova, zapao je moj poslodavac u tešku brigu. On je imao skupocjenu starinsku pušku, koja se je u njegovoj obitelji čuvala kao neka svetinja dugi niz godina, pak mu je bilo teško da se od nje dijeli, a šta da učini? Puška se nalazila u pokrajnoj sobi kraj trgovine mog gospodara, a doskora će doći do pregledbe njegovih prostorija. Kuda dakle s njom? Ja rekoh da bi bilo najbolje da se odnese u stan mog poslodavca i ondje zakopa u vrtu. To je bio smjeli prijedlog dečka od 15 godina, nad kojim se je moj gospodar užasnuo, ali ja, ne shvaćajuć ni pravo moju smjelost, zamotah tu pušku u rogožinu te ju uprtih na rame, pak ajde pravac kući moga gospodara. Morao sam proći kroz cijeli trg pun vojske, a kad sam već došao do polovice trga. tada mi istom dođe na pamet pogibelj mog pothvata, ali sada nisam se usudio vratiti. Pođoh brzo dalje, te sam već skoro došao na kraj logora vojske kad me zaustavi brkata Ijudeskara jednog graničarskog desetnika, koji je povukao pištolj te me zaustavio i upitao što nosim i kuda idem. Kad mu odvratih hrvatski (dabome međimurskim narječjem!) nasmije se te me uz opomenu, da se neka žurim kući sretno otpusti. Sada mi je tek odlanulo jer sam vidio u kakovoj sam bio pogibelji, pak ako me vjerojatno ne bi sudili na kazan smrti, ali mi, sigurnoj obzirom na moju mladost od 15 godina, ne bi manjkalo krutih batina. I tako sretno spremili pušku kući. gdje je zakopali u vrtu.

Sutradan hrvatska vojska ostavi Kanižu te pođe prema Blatnom jezeru, pod lozinkom bana Jelačića:

"Što Bog da i sreća junačka!"

Hrvatsko jedinstvo, 7. siječnja 1939
_________________
[1] juratuš ✧ lat. juratus - mladi pravnik
[2] pomađareni Slovak Lajoš (Ljudevit) Košut
[3] honved ✧ mađ. honovéd ← hon: domovina + véd: braniti (otud hrv. prijevod: domobranstvo); mađarsko domobranstvo od 1867.; naziv za mađarsku vojsku od 1920.
[4] fokoš se zvao kratak mađarski štap, koji je imao oštricu u obliku polumjeseca, a nasuprot oštrice kladivo.Bio je izrađen od željeza ili mjedi. Ovim su se oružjem poglavito služili mađarski pastiri, a upotrebljavalo se i kao oružje za bacanje.



Naslov: Varaždin do početka I. svjetskog rata
Autor: Marica - Kolovoz 19, 2014, 21:15:08

Varaždin do početka I. svjetskog rata

Dvadesetogodišnja vladavina hrvatskog bana Dragutina Khuena Hedervaryja završila je 1903. godine u velikom protumađarskom pokretu, kojim je bio zahvaćen velik dio Hrvatske, a tijekom pokreta Khuen je otišao iz Hrvatske. [1] Njegovu je funkciju preuzeo Teodor Pejačević.

Veliki narodni pokret u tim je danima zahvatio i varaždinsko područje. Potaknuti krvoprolićem u Zaprešiću, seljaci iz okolnih sela [2] digli su se protiv mađarskog ugnjetavanja. Na udaru bijesa demonstranata našlo se tada i imanje saborskog zastupnika Imbre pl. Josipovića u Jalkovcu koje je bilo zapaljeno [3].

Varaždinski su oporbenjaci iskoristili bunt seljaka iz okolice. U noći od 19. na 20. travnja 1903. godine dvjestotinjak seljaka iz Trnovca, Zbelave, Poljane i Jalkovca, naoružani batinama, ušli su u Varaždin i demonstrirali pred kućama mađarona, osobito pred kućom gradonačelnika Gustava Breitenfelda. Demonstrante je rastjerala vojska koju, je pozvao župan Radoslav Rubido Zichy [4].

To nije bio jedini incident. Sljedeći se dogodio početkom lipnja, nakon mise zadušnice za žrtve u Zaprešiću, koja se održala u franjevačkoj crkvi. Tom su prilikom seljaci, pristigli iz okolice, prolazili ulicama grada i demonstrirali protiv Khuena i mađarona, te se sukobili s gradskim redarstvom. U sukobu s demonstrantima povrijeđen je bio gradski kapetan Artur Feman i njegov pomoćnik. Namjeru demonstranata da dođu do kolodvora zapriječila je vojska koju je župan Rubido već imao u pripremi.

Nekoliko dana nakon toga Varaždinske su ulice opet postale poprište sukoba, jer je tristotinjak stanovnika Svibovca i Sračinca došlo u grad i demonstriralo i kamenjem razbijalo prozore na kućama mađarona, pa je vojska ponovno morala intervenirati. Nakon toga gradonačelnik Breitenfeld uveo je stroge odredbe kojima se zabranjuju bilo kakvi skupovi na ulicama, zabave i zadržavanje mladeži na ulicama nakon osam sati. [5]

Veliki župan Radoslav Rubido Zichy, u strahu od jačanja protu mađarskog raspoloženja varaždinskih srednjoškolaca i sveučilištaraca, izdao je dopis od 3. lipnja 1903., kojim nalaže predstojništvu Kraljevske kotarske oblasti u Varaždinu da sastavi popis svih srednjoškolaca i sveučilištaraca, kako bi se stavili pod stalni nadzor, te da se čak vodi računa i o političkom stavu roditelja.

Nakon odlaska bana Khuena Hedervaryja Radoslav Rubido još je obnašao funkciju velikog župana i sukobljavao se s oporbom koju je predvodio dr. Pero Magdić iz Hrvatske stranke prava, što je bilo vidljivo na izborima za gradske zastupnike u prosincu 1904. godine, ili npr. prilikom izbora zapovjednika varaždinskih vatrogasaca. [6]

Oporba je svoje neslaganje izražavala između ostalog i napisima u humorističkim listovima koji su izlazili u to vrijeme u Varaždinu, a čije je izlaženje redarstvena oblast zabranjivala. [7]

Nakon pada Khuena Hedervaryja pada i njegova politika. Javila se politika "novog kursa". [8] Taj novi pravac hrvatske politike bio je potvrđen potpisivanjem Riječke, a nakon toga i Zadarske rezolucije u listopadu 1905. godine [9], nakon čega nastaje i Hrvatsko-srpska koalicija [10]. Koalicija je pobijedila na izborima 1906. godine i skinula s vlasti Narodnu stranku, koja je zbog prokhuenovske politike ranijih godina, zaradila epitet mađaronske stranke.

Ove su se političke promjene osjećale i u Varaždinu, gdje je Koalicija stekla znatan broj pristaša. To su uglavnom bili nekadašnji oporbenjaci Khuenovom režimu i politici velikog župana varaždinskog Radoslava Rubida Zichyja, koje je predvodio Pero Magdić. Pristaše Koalicije nazivali su se koalirci.

Najveća je promjena, naravno, odlazak župana Rubida s funkcije i iz Varaždina 1906. godine. [11] U Varaždinu su u to vrijeme bili česti sukobi između pristaša ove nove politike koje je predvodio Pero Magdić, a koji su se javljali preko stranačkog lista "Naše pravice", te simpatizera Čiste stranke prava, koje je predvodio Josip Milković. Političke razmirice medu njima u više su se navrata pretvarale i u pravo fizičko razračunavanje [12].

Čista stranka prava je često polemizirala s Magdićem preko lista Hrvatske pravice, koji je počeo izlaziti sredinom 1907. godine.U složenosti onodobne politike u Hrvatskoj, takve su polemike bile česte i žestoke.

U proljeće 1907. godine kralj je za velikog župana varaždinske županije imenovao Milana pl. Kiepacha, narodnog zastupnika i bivšeg obzoraša. S obzirom da je u to vrijeme ugarska vlada proglasila tzv. Željezničku pragmatiku [13], nastupila je kriza vlade u Hrvatskoj, i ban Teodor Pejačević je dao ostavku na svoj položaj. Novim banom postao je Aleksandar Rakodczay, čiji izbor je naveo novo postavljenog varaždinskog župana da se zahvali na službi. [14] Koalicija je tada, zbog protivljenja mađarskoj politici, stekla i u Varaždinu puno simpatizera, što se vidjelo na velikom skupu građana u Graberju održanoj 7. srpnja 1907. godine. I tom se prilikom dogodio incident, a u policijskoj intervenciji stradao je jedan demonstrant. [15]

U općoj političkoj napetosti i neprekidnoj ratnoj opasnosti koja se u to vrijeme nadvila nad Europom, osobito je velika kriza nastupila u vezi aneksije Bosne Austro-Ugarskoj 1908. godine. Za bana je tada bio postavljen Pavao Rauch, koji je trebao vezati ruke Koaliciji zbog njezinih kontakata sa srpskom vladom. Aneksijska kriza je bila okončana u proljeće 1909. godine i rat je bio za neko vrijeme odgođen, no političke prilike u Hrvatskoj i dalje su bile napete.

Početkom 1908. godine za varaždinskog velikog župana bio je imenovan Janko pl. Jelačić, nećak bana Raucha. To nije oduševilo Varaždince, što je bilo vidljivo prilikom njegove instalacije, kad je pedeset članova županijske skupštine u znak protesta napustilo županijsku dvoranu.

U ožujku 1908. godine u Varaždinu su se održali izbori za novog gradonačelnika. Kandidirali su se bivši gradonačelnik Gustav Breitenfeld, dr. Ljudevit Jurinac i Vatroslav Leitner. Na ponovljenim izborima Ljudevit Jurinac je bio izabran za gradonačelnika, a tom je prilikom najavio svoj izlazak iz Čiste stranke prava. [16]

Nasljednik bana Raucha, dr. Nikola Tomašić, s Koalicijom je zaključio sporazum po kojem će Sabor s koalicijskom većinom podržati narodnjački vladu Nikole Tomašića. Cilj te politike je bio oslabiti utjecaj Koalicije, čiji je oportunizam bio sve očitiji, osobito otkad je na čelo Koalicije stao Svetozar Pribičević, koji je potisnuo dotadašnjeg predsjednika Frana Šupila. Pod Pribičevićevim vodstvom Koalicija se polako udaljavala od ideja Riječke rezolucije i težila samo očuvanju vlasti. Takvu politiku zadržala je sve do početka rata.

U Varaždinu je i dalje trajalo veliko rivalstvo između pravaša i pristaša Hrvatsko-srpske koalicije, ponekad čak i na štetu interesa grada. To će početkom 1910. godine dovesti do raspuštanja gradskog zastupstva, pa je na čelo grada postavljen vladin povjerenik Stjepan pl. Pejčić Iza svega je, po svemu sudeći, bio dr. Pero Magdić, koji je iskoristio nagodbu između novog bana Nikole Tomašića i Hrvatsko-srpske koalicije, da iz vodećih funkcija u gradu makne ljude nepoćudne Koaliciji. Tako je iz Varaždina otišao veliki župan Janko Jelačić, a također i gradski kapetan Artur Feman.

Na uskoro provedenim izborima za gradsko zastupstvo, pobjedu su ponovno osvojili koalirci, a to je tijelo 15. lipnja 1910. godine jednoglasno izabralo dr. Peru Magdića za gradonačelnika. [17]

Novoizabrani gradonačelnik uskoro se našao u neugodnoj situaciji, jer je bilo jasno da se od njega očekuje poslušnost banu Tomašiću i njegovoj politici. Harmonija između bana Tomašića i dr. Magdića i varaždinskih koaliraca nije bila dugog vijeka, već se počela gasiti nakon izbora za Hrvatski sabor u jesen 1910. godine. Tada je Magdić predložio dr. Božu Vinkovića, dok je Tomašićev kandidat bio dr. Julije Rorauer, koji je i ušao u Hrvatski sabor. Zbog toga je ban varaždinskom gradonačelniku postavio žtutora˝ u osobi podžupana Milana Brezinšćaka, koji je obnašao i poslove velikog župana varaždinskog sve do izbora Stjepana pl. Beloševića na tu funkciju, u studenom 1910. godine. [18]

Sukob između Magdića i bana kulminirao je u travnju 1911. godine, kad je gradsko redarstvo izuzeto od vlasti gradonačelnika i predano gradskom kapetanu Antunu Antunoviću. Pero Magdić konačno je bio suspendiran sa svog položaja 16. studenog 1911. godine. Povjerenikom vlade opet je postao Stjepan Pejčić, županijski tajnik.

No, Varaždinci su podržali Magdića, prilikom izbora za narodnog zastupnika, na izborima 15. prosinca 1911. godine [19], iako je ban Tomašić pokušao poduzeti razne mjere da mu zapriječi ulazak u Hrvatski sabor. Magdićevoj pobjedi pridonijeli su tada i varaždinski pravaši, koji su, uvidjevši da ne mogu pobijediti, radije podržali Magdića, nego Tomašićevog kandidata Rorauera.

Nikolu Tomašića je na banskom položaju početkom 1912. godine naslijedio Slavko Cuvaj, koji je svoje banovanje započeo raspuštanjem Sabora, čime je najavio apsolutistički pravac politike, praćene strogom cenzurom, zabranom političkog okupljanja, otvaranjem mađarskih škola itd. Vrhunac je bilo proglašenje komesarijata početkom travnja 1911. godine. Njegova je politika izazvala oštru kritiku javnosti, osobito studenata i srednjoškolaca koji su izlazili na ulice i prosvjedovali.

I u Varaždinu je Cuvajeva politika izazvala otpor i ujedinila, do tada često sukobljene, koalirce i pravaše, a njima su se pridružili i socijaldemokrati. Oni su 3. ožujka na ondašnjem Strossmayerovom trgu (danas Kapucinski trg) održali javnu skupštinu na kojoj se okupilo oko 5000 ljudi. Nakon održanih govora stranačkih predstavnika i otpjevane hrvatske himne, organizirala se povorka koja je krenula ulicama grada sve do Jelačićevog trga, gdje se razišla. Pri tome gradsko redarstvo nije interveniralo, iako su bili u pripravnosti. [20]

Svoje nezadovoljstvo politikom bana Cuvaja izrazili su i varaždinski gimnazijalci, koji su 14. ožujka 1912. godine izašli na ulice, zatim održali skup na kojem su se dogovorili o općem štrajku svih varaždinskih učenika. I zaista, 19. ožujka gimnazijalci su zajedno s učenicama Više djevojačke i Ženske stručne škole organizirano demonstrirali ulicama, a kod meteorološkog stupa održali skupštinu. Vjerovalo se da iza toga stoje sveučilišni građani, pa je pravnik Kraljek, optužen kao kolovođa, morao platiti globu od 100 kruna, a još nekolicini pravnika određena je globa od 5 do 10 kruna. Đaci su također bili kažnjeni: djevojke iz Više djevojačke škole dobile su deset sati zatvora, a po odluci vlade Varaždinska gimnazija bila je zatvorena od 20. ožujka do 10. travnja, s time da se izgubljena nastava morala nadoknaditi početkom ljetnih praznika. [21] Osim toga, u te dane na ulici se učenici nisu smjeli pojavljivati, a oni iz okolice morali su otići svojim kućama.

Cuvaj je nastojao smiriti otpor svojoj politici i strogom cenzurom, tražeći da redarstvo dobije novine u ruke prije nego što bi se one distribuirale, kako bi se nepoćudni tekstovi uklonili. Tako su i varaždinske "Naše pravice" umjesto u četvrtak, počele izlaziti u petak. [22]

Kad se Cuvaj proglasio komesarom, jedan od prvih poteza bilo mu je raspuštanje gradskih zastupstava s oporbenom većinom. Tako je bilo raspušteno i Varaždinsko gradsko zastupstvo, zbog navodnog lošeg poslovanja, a za vladinog povjerenika imenovan je dr. Ernest Spies.

Cuvaj je ipak bio opozvan, i upravu je privremeno dobio raniji podban Dragutin Unkelhauser. Tada su se u Varaždinu održali izbori za gradsko zastupstvo. Opet su se glavne izborne borbe vodile između pravaša i koaliraca, a u novoizabranom gradskom zastupstvu ni jedna stranka nije imala većinu. Za gradonačelnika je 26. XI. 1913. bio izabran Ljudevit Jurinac, ali se nije prihvatio te funkcije, jer nije želio  surađivati s koalircima iz gradskog zastupstva. Zbog toga je u ponovnom izboru gradonačelnikom postao dr. Ernest Spies.

Komesarijat je bio ukinut potkraj studenoga 1913. godine. Vratilo se ustavno stanje, a funkciju bana preuzeo je Ivan Skerlecz. Željeznička pragmatika bila je ukinuta. U novoizabranom Saboru Koalicija je opet imala većinu mandata, no njezina politika se sad zasnivala isključivo na nizu kompromisa s režimom, u cilju očuvanja vlasti po svaku cijenu.

1. od 4
   


Naslov: Varaždin do početka I. svjetskog rata
Autor: Marica - Kolovoz 19, 2014, 21:17:42
Varaždinska se gradska politika opet provodila po volji koalirca Pere Magdića. Nakon izbora za novo gradsko zastupstvo, provedenih u ožujku 1914. godine, Koalicija je premoćno pobijedila, pa je tada za gradonačelnika prema očekivanju bio izabran dr. Pero Magdić.

U međuvremenu su se odnosi vojno - političkih saveza Antante i Središnjih sila zaoštrili do te mjere da je bilo pitanje vremena kad će doći do njihovog međusobnog obračuna. To se konačno dogodilo nakon atentata na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda 28. VI. 1914. godine, nakon čega jeAustro-Ugarska objavila rat Srbiji mjesec dana kasnije. Kao i u čitavoj zemlji, tako su i Varaždinci, vojni obveznici, bili pozvani na mobilizaciju. Pošto je i veliki broj članova gradskog redarstva potpao pod obvezu mobilizacije, gradonačelnik Magdić, koji je bio zapovjednik Građanske čete, naložio je da se svi koji nisu bili mobilizirani uključe u redarstvenu službu [23].

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Vara%C5%BEdinsko%20gradsko%20zastupstvo%20pred%20rat%201914.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Vara%C5%BEdinsko%20gradsko%20zastupstvo%20pred%20rat%201914.jpg)
Varaždinsko gradsko zastupstvo pred rat (1914.) [24]
-   Zašto samo svećenik nema brkove? Marica

Zbog ratne situacije vlasti su gotovo sav javni život podredile vojnim potrebama, tako je bilo i sa željezničkim prometom, koji je uglavnom služio za prijevoz vojske. Tako su sada Varaždinci mogli putovati za Zagreb samo jednom dnevno, i to vlakom koji je vozio više od sedam sati! Velike su se zgrade koristile kao vojne bolnice, pa je tako i gimnazija poslužila toj svrsi.

Varaždinci su uključivali u razne akcije za pomoć vojnicima na bojištu, npr. 1915. godine bila je osnovana zaklada za nemoćne vojnike iz svjetskog rata, a gradsko je zastupstvo pozivalo građane da se na bilo kakav način uključe u donacije za ratne potrebe.

Varaždin je u tom predratnom razdoblju, u pogledu društvenog i gospodarskog razvoja, odgovarao standardu jednog malog pokrajinskog grada. Popisom stanovništva početkom 1911. godine utvrđeno je da u gradu živi 12.592 stanovnika. [25]

Željeznička veza sa Zagrebom koja se odvijala Zagorskom željeznicom jednom dnevno, od 1. svibnja 1908. godine dobiva još jedan dnevni termin, a također se 1908./1909. pristupilo obnovi i pojačavanju pruge od Budinšćine do Varaždinu, čime bi vožnja trebala biti sigurnija i brža. Također se razmišljalo o izgradnji novog pravca koji bi Varaždin povezao s Križevcima preko Varaždinskih Toplica. Idejni projekt za to je dao Viktor Šimončić, ali sredstva za to nisu pronađena. [26]

No, zato je na radost Varaždinaca bila obnovljena i proširena zgrada Kolodvora. [27]

Zbog opće krize koja nije mimoišla ni Monarhiju, u ovom razdoblju u Varaždinu nije bilo osnivanja novih tvornica ili banaka. Od 1906. godine Tvornica namještaja od savinutog drveta postaje vlasništvo bečko -budimpeštanskog društva Thonet -Mundus.

Gradska ciglana u Dubravi kod Turčina, potporom je gradskog poglavarstva, dobila je novu kružnu peć, a u pogon je svečano puštena 1. svibnja 1911. uz prisustvovanje gradonačelnika Magdića i nekolicine gradskih zastupnika.

VARAŽDIN IZMEĐU DVA RATA

Tijekom Prvog svjetskog rata, stvoreni su bili uvjeti za raspad Austro-ugarske monarhije i stvaranje samostalnih država. Hrvatska politička emigracija ulagala je znatne napore za osamostaljivanje Hrvatske i Dalmacije, ali je pri tom kontaktirala vladu Kraljevine Srbije kojoj se nudilo ujedinjenje. [28]

Pred kraj rata slične aktivnosti počinju se provoditi i u zemlji. Kad se početkom listopada 1918. godine osnovalo Narodno vijeće SHS, s ciljem da se južnoslavenska područja isključe iz Monarhije, te pripoje Kraljevini Srbiji, i u Varaždinu je osnovano Privremeno narodno vijeće.

Hrvatski sabor je 29. listopada 1918. godine donio povijesnu odluku o raskidanju državnopravnih veza Hrvatske, Dalmacije i Slavonije s Austrijom i Ugarskom.

Tada se i u Varaždinu dogodio prevrat, odnosno Varaždin je proglašen dijelom Države SHS. [29] Nakon Prvog svjetskog rata Hrvatska se našla u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, koje je proglašeno 1. prosinca 1918. ujedinjenjem kratkotrajne Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom.

Nakon ujedinjenja, Varaždinski odbor Narodnog vijeća SHS uputio je pozdrav regentu Aleksandru Karađorđeviću, na čemu je ovaj brzojavno zahvalio. [30]

Novonastala država morala je rješavati, uz sve ostale probleme, i pitanje granica. Osim Dalmacije i talijanskih zahtjeva, otvoreno je bilo i pitanje Međimurja. Varaždin je tada bio određen za sjedište zapovjedništva vojske, koja se 24. prosinca 1918. godine pod vodstvom potpukovnika Dragutina Perka uputila preko mosta na Dravi u Međimurje, s ciljem pripojenja Kraljevstvu SHS. Do sukoba ipak nije došlo jer je zapovjednik mađarskih trupa u Međimurju major (bojnik) Gyory bez otpora predao Međimurje. [31]

Iako su se očekivale velike socijalne i gospodarske promjene, a to je i obećavao u ime odbora Narodnog vijeća dr. Hinko Krizman, mnoge se stvari nisu rješavale, štoviše kraj rata donio je i dodatne probleme, kao što je bilo pitanje opskrbe hranom, pitanje visokih cijena, pa čak i česte pljačke. Zato je odbor Narodnog vijeća ubrzo bio raspušten. Zadnju je sjednicu održao 25. siječnja 1919. godine. [32]

No problemi su i dalje bili prisutni, štoviše, bila je oskudica šećera, a ubrzo zatim i pšeničnog brašna, pa se za kruh upotrebljavalo samo kukuruzno brašno. [33]

Da bi se donekle olakšalo pitanje opskrbe, barem za socijalno najugroženije slojeve stanovništva, potaknut je rad Radničke konzumne zadruge, koja je bila osnovana još 1914. godine, a sad je trebala pomoći radnicima da se lakše opskrbe hranom po nabavnoj cijeni. [34]

Početkom 1920. godine, u Varaždinu su održani prvi poslijeratni izbori za gradsko zastupstvo, na koje su prvi put izašle i žene samostalnih zanimanja, te veliki broj radnika. Na izborima je pobijedila Demokratska stranka [35], a prva sjednica novoizabranog zastupstva, bila je održana 7. travnja 1920. [36] Za gradonačelnika tada je bio izabran Vjenceslav Podgajski.

Nova gradska vlast nije mogla zaustaviti nagli rast cijena, čime su osobito bili pogođeni radnici, koji su u više navrata pokušavali pritiscima doći do povećanja plaća. Usprkos raznim mjerama koje su se poduzimale, Varaždin je u tim prvim poratnim godinama prednjačio po visini cijena, te bio jedan od najskupljih gradova u zemlji. [37]

Oporbeni tisak je na svojim stranicama redovito napadao gradsku vlast, a naročito žestoke kritike izlazile su u tjedniku "Narodno jedinstvo", čiji vlasnik i izdavač je bio dr. Pero Magdić. [38]

Nesposobnost gradskog zastupstva da rješava goruće probleme gospodarstva, a također i stranačke borbe koje su se vodile unutar njega, osobito nakon izbora 1924. godine, dovele su do toga da se gradsko zastupstvo jedno vrijeme uopće ne saziva. Vlast u gradu bila je u rukama vladinog povjerenika Dragutina Perka, a nakon novih gradskih izbora u listopadu 1925. godine, u rukama Ivana Kovačevića, umirovljenog školskog nadzornika.

Neprekidna kriza gradske vlasti dovela je do raspuštanja gradskog zastupstva 12. siječnja 1927. godine. Uprava grada od tada je u rukama žandarmerijskog potpukovnika Dušana Dragojlovića, a tako je ostala i nakon novih izbora u IX. mjesecu 1927. godine, jer ni nakon toga gradsko zastupstvo nije funkcioniralo. [39]

Posljednji slobodni izbori za gradsko zastupstvo bili su održani 15. srpnja 1928. godine. Najviše glasova tada je dobila Samostalna demokratska stranka, a za gradonačelnika je bio izabran dr. Hinko Krizman. [40]

Kad je početkom siječnja 1929. godine kralj Aleksandar proglasio diktaturu, u potpunosti je bio ugašen politički život i onemogućeno djelovanje oporbe. Prema novoj administrativnoj podjeli Kraljevine Jugoslavije na devet banovina, Varaždin je ušao u Savsku banovinu.

Kao odgovor na diktaturu jedan broj varaždinskih gradskih zastupnika je odstupio, a 27. veljače 1929. godine to je učinio i gradonačelnik Krizman. Njegov položaj naslijedio je Viktor Plazzeriano.

Banskom odlukom 1931. godine za gradonačelnika bio je imenovan potpukovnik Dragutin Perko, a na toj funkciji bio je i 1938. godine, kad je naslijedio dr. Vladimira Milkovića.

Politički je pritisak, nakon pogibije kralja Aleksandra u Marseillesu 1934. godine, popustio. To se vidjelo između ostalog i na ponovnim izborima za Narodnu skupštinu 1935. godine, kad je Namjesništvo dopustilo rad političkim strankama. Ponovno je dozvoljeno nacionalno izjašnjavanje, pa su se na kućama nakon duljeg vremena vijorile hrvatske trobojnice. Tako se sredinom prosinca 1935. godine obilježavala stogodišnjica hrvatske himne, a proslava se održala i u Varaždinu.

Doduše Varaždinci su se "odužili" i pokojnom kralju, pa je na glavnom gradskom trgu bio postavljen njegov spomenik. [41]

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/C-Varazdin-Kralj%20Aleksander%20prilikom%20posljednje%20posjete%20Varazdinu%201931.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/C-Varazdin-Kralj%20Aleksander%20prilikom%20posljednje%20posjete%20Varazdinu%201931.jpg)
Kralj Aleksandar prilikom posljednje posjete Varaždinu 1931 g.

Varaždin je u tom međuratnom vremenu bio grad s razvijenom tekstilnom industrijom. Osim Tivara važno mjesto u gospodarstvu grada imao je i VIS, te Mariborska tekstilna tkaona. U vrijeme velike gospodarske krize, koja se počela osjećati 1931. godine, radnici su bili suočeni s problemima niskih nadnica i nezaposlenosti. Iako je po svršetku krize Varaždin i dalje imao najjaču tekstilnu industriju u Hrvatskoj, problemi nezaposlenosti i dalje su prisutni. To će dovesti i do poznatog četrdesetodnevnog štrajka Tivarovih radnika 1936. godine. Pritiskom na gradsku općinu, Tivar se uspio izboriti za izgradnju radničkih stanova i obdaništa za djecu. [42]

I radnici ciglane "Dubravka" u Turčinu odlučili su se u proljeće 1937. godine za štrajk koji je organizirao Hrvatski radnički savez, a trajao je dvadeset šest dana. Nakon štrajka bili su povučeni otkazi radnicima i određena je stalna cijena radnog sata. Radnici su u štrajku zahtijevali i osam satno radno vrijeme, ali su od toga odustali, s obzirom da se radilo o sezonskom poslu. [43]

Prijeteći rat i neriješeno hrvatsko pitanje predstavljali su opasnost za opstanak Kraljevine Jugoslavije. Zato je novoizabrani predsjednik jugoslavenske vlade Dragiša Cvetković dobio zadatak da sklopi sporazum s predsjednikom HSSa i vođom oporbe u Hrvatskoj Vladkom Mačekom. Sporazum je rezultirao uspostavom Banovine Hrvatske u rujnu 1939. godine. Time se odstupilo od dotadašnje centralističke politike i Hrvatska je dobila autonomiju. No rat, koji je najprije okružio Jugoslaviju, da bi nakon toga i sama bila uvučena u njega u travnju 1941. godine, nije dozvolio da se taj proces nastavi.

2. od 4
   


Naslov: Varaždin do početka I. svjetskog rata
Autor: Marica - Kolovoz 19, 2014, 21:25:05

Kratko vrijeme pred rat zemlju je opet zahvatio val velikih skupoća i nezaposlenosti. Ni Varaždin nije bio pošteđen toga. Gradonačelnik Mirko Vučković, imenovan na tu funkciju u svibnju 1940. godine, u nemogućnosti da se nosi s problemima, ujesen iste godine podnio je ostavku. No ni novi gradonačelnik Ljudevit Ban nije bio u boljem položaju. Njegov pokušaj da socijalnim prirezom od 15%, koji su morali plaćati imućniji građani, smanji krizu, nije bio uspješan. Štoviše, početkom 1941. morale su biti uvedene i u Varaždinu potrošačke kartice radi opskrbe kruhom [44], ali nezaposlenost i glad su se nastavljali.

VARAŽDIN U VRIJEME RATA I NEPOSREDNO NAKON RATA

Drugi svjetski rat počeo je početkom rujna 1939. godine, i približavao se Kraljevini Jugoslaviji, koja je do početka 1941. godine već sa svih strana bila okružena zemljama koje su bile u savezu s Njemačkom.

U uvjerenju da će se tako izbjeći rat i raspad Jugoslavije, Cvetkovićeva je vlada 25. ožujka 1941. godine potpisala pristup Trojnom paktu. Međutim, ta je vlada već 27. ožujka bila srušena u državnom udaru, djelu probritanski orijentiranih časnika jugoslavenske vojske. To je navelo Hitlera da 6. travnja 1941. godine izvrši napad na Jugoslaviju, koja je nakon kratkotrajnog rata kapitulirala, i ubrzo nestala s europske pozornice. Borbe su se vodile i u blizini Varaždina. Vojska Kraljevine Jugoslavije nastojala je zaustaviti prodor Nijemaca iz pravca Slovenije, i tu je palo više jugoslavenskih vojnika, ali i domaćih ljudi [45].

U Hrvatskoj 10. travnja bila proglašena Nezavisna Država Hrvatska, rezultat nastojanja ustaškog pokreta [46]. Cijena toga bit će prisustvo njemačkih i talijanskih snaga na području NDH.

Nakon proglašenja NDH došlo je do izmjene političke strukture i u Varaždinu, a ona je bila uvjetovana ratnim stanjem, ali i vezanošću uz Njemačku. Tako se osniva Njemačka narodna grupa u Varaždinu, koja je pozivala na učlanjenje simpatizera, a molbe je trebalo dostaviti Lukasu Novaku, jr., u Hotel Novak. [47]

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/A-Varazdin-otkrivanje%20spomenika%20kralju%20Aleksandru.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/A-Varazdin-otkrivanje%20spomenika%20kralju%20Aleksandru.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/B-Varazdin-Razglednica%20s%20motivom%20spomenika%20kralju%20Aleksandru.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/B-Varazdin-Razglednica%20s%20motivom%20spomenika%20kralju%20Aleksandru.jpg)
Trenutak nakon otkrivanja spomenika kralju Aleksandru
Razglednica Varaždina s motivom spomenika kralja Aleksandra
 

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/D-Varazdin-Trenutak%20prije%20rusenja%20spomenika%20kralja%20Aleksandra.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/D-Varazdin-Trenutak%20prije%20rusenja%20spomenika%20kralja%20Aleksandra.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/E-Varazdin-Rusenje%20spomenika%20kralja%20Aleksandra.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/E-Varazdin-Rusenje%20spomenika%20kralja%20Aleksandra.jpg)
Trenutak prije rušenja spomenika lancem.
Rušenje spomenika kralja Aleksandra 11. travnja 1941
[48]

Taj spomenik kralju Aleksandru na glavnom varaždinskom trgu postojao je sve do 11. 04. 1941. godine. Dan nakon proglašenja NDH građani Varaždina lancima su srušili kip te do kraja dana na trgu više nije bilo nikakvog obilježja koji bi sugerirali da je na tom mjestu postojao ikakav spomenik. Njegovi ostaci do danas se nisu sačuvali, eventualno ako postoje dijelovi u nečijoj privatnoj kolekciji.

Hrvatski Ustaški Tabor objavio je poziv za novačenje mladićima koji su navršili petnaest godina, a bili su polaznici varaždinskih škola. [49]

Ministar domobranstva Slavko Kvaternik također je odredio da se sva mladež od petnaeste do osamnaeste godine podvrgne vojničkoj prednaobrazbi. [50] Mladići koji su bili dorasli za vojsku, nakon obuke bili su poslani u borbu i to najviše na rusko bojište.

Krajem svibnja 1941. suradnici Poglavnika Ante Pavelića, koje je predvodio ustaški doglavnik Mile Budak, posjetili su Varaždin u sklopu puta po Hrvatskom Zagorju Skupštinu na kojoj je govorio Budak, otvorio je stožernik dr. Mate Frković, a na početku je pozdravni govor izrekao varaždinski gradonačelnik dr. Slavko Medvedović. [51]

NDH bila je upravno podijeljena na dvadeset dvije velike župe, a Varaždin je ušao u Veliku župu Zagorje, na čelu koje je bio Stjepan Uroić. [52] Bilo je određeno da sjedište župe bude u Tivarovoj vili nasuprot Realne gimnazije, a do uređenja prostorija, župan je trebao stanovati u franjevačkom kolegiju. [53] Za dožupana bio je imenovan dr. Josip Vedriš.

Velika župa Zagorje obuhvaćala je deset kotarskih oblasti sa sedamdeset dva općinska poglavarstva. [54]

Ustaška je vlast bila prisiljena uzdržavati njemačke i talijanske vojnike na svom području, te zadovoljavati ratne potrebe Njemačke i Italije. To je izazvalo gospodarsku krizu. U nastojanju da je donekle umanji, veliki župan Stjepan Uroić je donio odredbu o najnižim nadnicama za poljodjelske i druge radnike, te privatne namještenike na području Velike Župe Zagorje. [55]

Stjepan Uroić je funkciju velikog župana obnašao do proljeća 1942. godine, nakon čega je bio imenovan na istu funkciju u Velikoj župi Livac-Zapolje u Novoj Gradiški. Za novog velikog župana u Varaždinu imenovan je bio Branimir Šimunić, dotadašnji župan u Velikoj župi Livac-Zapolje. [56]

S ciljem bolje prometne povezanosti započelo se s uređenjem državne ceste Vinica-Varaždin-Novi Marof-Sv.Ivan Zelina-Zagreb, a također i ceste Varaždin-Ivanec-Golubovec. Željeznička veza između Varaždina i Koprivnice također je pojačana, te od 25. 09. 1941. prometuje na toj liniji poslijepodnevni teretni vlak, ali s mogućnošću prijevoza putnika, što je bilo korisno za radnike iz Ludbrega ili Jalžabeta. [57]

Nova je vlast odmah ubrzo počela povoditi rasne zakone, po kojima su Židovi bili pretvarani u građane drugog reda na čitavom području NDH, pa tako i u Varaždinu. O raznim oblicima diskriminacije redovito su se davali izvještaji u tisku. Predstojništvo gradskog redarstva je 17. lipnja 1941. godine izdalo obavijest po kojoj se na temelju Naredbe Ministarstva unutrašnjih poslova o promjeni židovskih prezimena i označavanja Židova i židovskih tvrtki, od 4. lipnja 1941. godine, br. 336Z.p.1941. (Narodne novine br. 43. od 4. lipnja 1941.) pozivaju svi Židovi po rasi, stariji od četrnaest godina, da nose odgovarajuće oznaku. [58]

Već tijekom ljeta 1941. godine veći dio je varaždinskih Židova bio uhapšen i otpremljen najprije u sabirni centar u Zagrebu, a zatim dalje u logore. [59] Njihova imovine - kuće, poduzeća i zemlja - oduzima im se i postaje državno vlasništvo.

Protiv njemačke okupacije i ustaške vlasti Nezavisne Države Hrvatske na području cijele Hrvatske započinje se dizati partizanski otpor, najprije spontano, no ubrzo će ga pod svoju kontrolu staviti KPJ, koja se stavlja na čelo pokreta, izjašnjavajući se kao nositelj oslobodilačke borbe protiv NDH, te Nijemaca i Talijana. U sjeni antifašizma, zapravo se krila borba za preuzimanje vlasti nakon rata.

Partizanske jedinice djelovale su i u blizini Varaždina, osobito Kalnička partizanska četa. Jedan se broj Varaždinaca, a također i stanovnici okolnih sela, uključio u partizansku borbu. [60]

Njemačka i njezini saveznici su, počevši od 1943. godine, pa sve do konačnog sloma, gubili, te bili prisiljeni na uzmak. Rat u Europi završio je 9. svibnja 1945. godine kapitulacijom Trećeg Reicha. [61]

Nezavisna Država Hrvatska je slijedila Njemačku do samog kraja - sve do poraza. Zadnju godinu rata Balkan je saveznicima bio jako važan jer su Titovi partizani tu paralizirali znatne njemačke snage.

Tako su Tito i britanski feldmaršl Harold Alexander između ostalog dogovorili i zajednička vojna djelovanja u završnim ratnim operacijama. Zato su im saveznici dali potpunu slobodu u vezi likvidacije NDH i uspostave tzv. narodne vlasti. Njemačka se vojska povlačila, a s njima i ustaške i domobranske jedinice.

U tim završnim danima rata Varaždin je pretrpio velika razaranja. Radi pokušaja sprečavanja njemačkog povlačenja saveznici su bombardirali grad, osobito dio oko željezničke stanice. Tada postrojbe Prve i Treće armije JA 7. svibnja 1945. zauzimaju Varaždin, i Varaždinske Toplice. [62] Tog istog dana vlada NDH i poglavnik Ante Pavelić napuštaju zemlju i kreću prema austrijskoj granici, a naređeno je i Hrvatskim oružanim snagama da se po vlastitom nahođenju povlače prema Sloveniji i Koruškoj i predaju saveznicima. [63]

Na ruševinama jedne iluzije - jer NDH je to tada bila, partizani -osloboditelji će započeti stvarati "narodnu vlast". Obnovljena je bila Jugoslavija i to najprije kao demokratska federativna republika, da bi konačno postala socijalistička republika.

Nova je vlast započela progonima i likvidacijom tzv. narodnih neprijatelja. To je trajalo nekoliko mjeseci nakon završetka rata, a bilo je u moćnim rukama OZNe. [64]

Opunomoćeništvo OZNe II. zagrebačke oblasti za okrug Varaždin još je u ožujku 1945. godine donijelo "plan rada za preuzimanje grada Varaždina".

Taj dokument sadržavao je opise sedamdeset četiri varaždinske zgrade i ustanove, s imenima vlasnika i namjenom zgrada. Između ostalog to je gradska vijećnica, na Tomislavovom trgu, Dom narodnog zdravlja u Magdićevoj ulici, ljekarne, policijske zgrade (nova policija na uglu Anine i Radićeve ul. i stara policija u Tyršovoj ulici) i zgrada zatvora u Miličkoj ulici, Vatrogasni dom, tvornice (Tivar, VIS, Mariborska tkaona), radionice, skladišta i trgovine i druge zgrade. [65]

Plan sadrži osim toga popis "narodnih neprijatelja" i to sto sedamdeset tri osobe, koji su označeni kao "ustaša", "veliki ustaša", "opasan ustaša", "ratni bogataš"...., te još jedan popis na kojem su imena dvjestosedamdesetorice ljudi, svi uglavnom s opaskom da su bili članovi Kulturbunda. [66]

Prema istraživanjima varaždinske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih zločina, veliki dio osoba s popisa likvidirano je bez suđenja u okolici grada.

________________

1.   To se trenutno činilo kao pobjeda pokreta, ali se zapravo radilo o pokušaju Dvora da uz pomoć tog vjernog zagovornika dualizma riješi sve izraženiju političku krizu u Ugarskoj. Khuen je naime postao ministar predsjednik Ugarske.
2.   Jalkovec, Vinica, Strmec, Ivanec, Čehovec, Bartolovec, Križovljan, Cestica, Babinec, Nova Ves, Imbriovec, Martijanec, Ludbreg, Kelemen, Cvetlin, Lepoglava.
3.   To se dogodilo u noći od 11. na 12. lipnja 1903.; Rudolf Horvat, Povijest grada Varaždina, Varaždin 1993., str. 466.
4.   Radoslav Rubido Zichy je na funkciji velikog župana od 1886. g. bio je vjerni provoditelj Khuenovog režima.
5.   R. Horvat, str. 466.
6.   Tada je oporba nastojala maknuti s tog položaja Rubidovog čovjeka Srećka Udla, čemu se veliki župan protivio, tako da je u tom pitanju čak intervenirao novi ban Teodor Pejačević, uz čiju je pomoć zapovjednikom vatrogasaca postao Vladoje Schnap.
7.   Radi se o novinama: Stefek z mustači, Zagorski zajec i Gromovnik; nakon što je Štefek z mustači zabranjen 1. III. 1906., opet se počinje tiskati 22. III. iste godine, R. Horvat, str. 472.

3. od 4
   


Naslov: Varaždin do početka I. svjetskog rata
Autor: Marica - Kolovoz 19, 2014, 21:28:53

8.   Ta politika se zasnivala na ideji o podršci mađarskoj Nezavisnoj stranci i njezinoj borbi za još veću samostalnost od Austrije, u nadi da bi ta politika mogla destabilizirati Monarhiju, ali onda oslabiti i Mađarsku, koja bi ostala bez jakog austrijskog zaleđa. No preduvjet takve politike bila je južnoslavenska sloga. Nositelji te politike bili su dalmatinski političari dr. Ante Trumbić i Frano Supilo.
9.   Riječku rezoluciju potpisuju dalmatinski i banovinski političari, a Zadarskom uz tu politiku pristaju Srbi.
10.   U Koaliciju ulaze Hrvatska stranka prava, Hrvatska napredna stranka, Srpska narodna samostalna stranka, Srpska narodna radikalna stranka, povremeno Socijaldemokratska stranka.
11.   Iz Varaždina odlazi 1. srpnja 1906. g., R. Horvat, str. 473.
12.   U studenom 1905. godine u kazališnoj restauraciji, Milković je okupio svoje pristaše na tribinu protiv koaliraca, a prilikom sukoba smrtno je stradao i jedan sudionik; R. Horvat, str. 473.
13.   Njome želi ozakoniti mađarski jezik na željeznicama u Hrvatskoj.
14.   R. Horvat, str. 477.
15.   Demonstracije su izbile na željezničkom kolodvoru u Varaždinu, a to je bila reakcija na zatvaranje nekolicine Varaždinaca zbog pjevanja hrvatskih pjesama. R. Horvat, str. 478.
16.   Ljudevit Jurinac bio je brat gimnazijskog profesora Adolfa Jurinca, R. Horvat, str. 481.
17.   R. Horvat, str. 487.
18.   R. Horvat, str. 490.
19.   R.Horvat, str. 496.-497.
20.   R.Horvat, str. 501.
21.   Izvještaj Kraljevske velike gimnazije u Varaždinu za šk. god. 1911. -1912., str 86.
22.   R. Horvat, str. 501.
23.   R. Horvat, str. 512.
24.   Fotografija je u posjedu GMV, a preuzeta je iz kataloga za izložbu Politički i stranački život u Varaždinu 1861.-1841., str. 19 (Magdalena Lončarić).
25.   Od toga 11.923 bili su Hrvati, a osim njih bilo je Nijemaca, Mađara, Slovenaca, Čeha, nešto manje Talijana, Slovaka, Poljaka, Roma, Bugara ..., R. Horvat, str. 490.
26.   Bilo je govora i o uključivanju jedne švicarske banke u financiranje projekta, R. Horvat, str. 485.
27.   Radove je izvodio arhitekt Valent Morandini, R. Horvat, str. 481.
28.   Emigraciju, tzv. Jugoslavenski odbor čine uglavnom članovi Hrvatsko-srpske koalicije.
29.   Prevrat se dogodio u noči od 29. na 30. listopada 1918.
30.   GMV PO, inv.br. 3174.
31.   Varaždinske novosti, br. 3,24. XII. 1929.-godine, str. 5.
32.   Mira Kolar Dimitrijević, Socijalna struktura stanovništva i položaj radnih slojeva između dva rata, Varaždinski zbornik, 1181.-1981., Varaždin, 1983., str. 563.
33.   Mira Kolar Dimitrijević, 565.
34.   Mira Kolar Dimitrijević, 564.
35.   Izborne kandidate tada su istaknule i druge stranke: Socijalo-demokratska stranka, Nezavisno građanstvo, Stranka prava, Socijalistička stranka.
36.   M. Lončarić, Katalog za izložbu Politički i stranački život Varaždina 1861.-1941., str. 38.
37.   Narodno jedinstvo, 9. II. 1924. g.
38.   Nakon njegove smrti tjednik je izdavao i uređivao njegov sin dr. Ante Magdić, a od veljače 1924. do svibnja 1925. izlaze pod nazivom Hrvatsko Jedinstvo (M. Lončarić, Novinstvo Varaždina od njegovih početaka do 1945. godine, str.18.).
39.   M. Kolar Dimitrijević, 566.
40.   Hinko Krizman bio je član Samostalne demokratske stranke, u više navrata bio je biran za narodnog poslanika u Beogradsku skupštinu.
41.   Spomenik je otkriven 6. rujna 1935.g., trudom Krešimira Filića; bit će srušen ubrzo po proglašenju NDH.
42.   M. Kolar Dimitrijević, str. 572.
43.   Varaždinske novosti, Varaždin, 13.V. 1937.
44.   Varaždinske novosti, 9.1.1941.
45.   Franjo Talan, Ratne i poratne žrtve; stradanje stanovništva uratnom i poratnom razdoblju II. svjetskog rata na cestičkom području, Kajkavski kalendar, 2005.
46.   Ustaša -Hrvatski oslobodilački pokret, organizacija koja je nastala u emigraciji 1930. kao reakcija na uspostavu monarhističke diktature. Cilj joj je samostalna Hrvatska.
47.   Hrvatsko jedinstvo, Varaždin, 10. V. 1941.
48.   Fotografija je u posjedu GMV, preuzeta iz kataloga za izložbu Politički i stranački život u Varaždinu 1861 .-1841., str. 35, (M. Lončarič).
49.   Hrvatsko jedinstvo, 22. V. 1941.
50.   Hrvatsko jedinstvo, 22. V. 1941.
51.   Posjetili su još Sv. Ivan Zelinu, Novi Marof i Zlatar, Hrvatsko jedinstvo, 29. V. 1941.
52.   Imenovan je 3. VI. 1941. g.
53.   Hrvatsko jedinstvo, 12. VI. 1941.
54.   Hrvatsko jedinstvo, 1.1.1944.
55.   Tako je na primjer bilo određeno da nadnica za teže muške poslove, kao npr, kopanje, mlaćenje žita ili košnja treba iznositi 50 -60 kuna bez hrane, odnosno 30 -40 kuna s hranom. (Hrvatsko jedinstvo, 7. VIII. 1941.).
56.   Hrvatsko jedinstvo, 4. VI. 1942.
57.   Hrvatsko jedinstvo, 4. IX: 1941.
58.   Magdalena Lončarić, Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu (Katalog za izložbu),GMV, 2003. str. 43. - oznaka se sastojala od okrugle limene pločice, promjera 5 cm, žuto obojene, a u sredini crnom bojom označeno veliko slovo Ž.
59.   Jedan dio Židova uspio je izbjeći logore (mješovit brakovi, stručnost, pokrštavanje ili emigracija), Magdalena Lončarić, Tragom židovske povijesti u Varaždinu, str. 45-46.
60.   Marija Vidović Abesinka, Florijan Bobić, Vilko Jurec i dr.
61.   Kapitulacija se potpisuje 7. i 8. V. i to pred zapadnim saveznicima u Reimsu i pred Sovjetima u Berlinu; 9.V. kapitulacija stupa na snagu.
62.   Osim toga zauzimaju: Bjelovar (4. V.), Koprivnicu (5. V.), Ludbreg i Križevce (6. V.) itd.
63.   S njima se povlači veliki broj civilnog stanovništva. Ishod je poznat -tragedija kod Bleiburga 15. V.
64.   OZNa -Odjeljenje zaštite naroda - osnovano 13. V. 1944. u Drvaru. Osnovana kao središnja jugoslavenska obavještajna i kontraobavještajna služba s ciljem osiguranja jedinstvene i tvrde političke linije. .."i daje Vrhovnom komandantu i rukovodstvu NOPa moćno oružje za nanošenje jednovremenih udaraca po fašističkim i drugim neprijateljskim elementima po čitavoj zemlji". Josip Jurčević, Bleiburg, Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Zagreb 2005., str. 241.
65.   J. Jurčević, str. 325-329.
66.   J. Jurčević, str. 326.

Sažetak
Pregled povijesti Varaždina u prvoj polovici dvadesetog stoljeća

U prvoj polovici dvadesetog stoljeća Varaždin je proživio i -preživio čitav niz političkih promjena. Događaji dotiču posljednje godine Austrougarske monarhije i njezin raspad pred kraj Prvog svjetskog rata, te stvaranje nove, južnoslavenske države, koja je također doživjela slom na početku Drugog svjetskog rata.

Kroz povijest grada protutnjala su dva svjetska rata, od kojih je svaki na svoj način ostavio teške posljedice.

Varaždin je preživio više političkih sustava - od onoga kad je bio dio Dvojne monarhije, pritisnut politikom Beča i Pešte, zatim velikosrpskog režima jugoslavenske monarhije; preživio je totalitarizam ustaškog režima, i nakon toga totalitarizam komunističke vlasti.

Svi su ti režimi imali u Varaždinu, uostalom kao i u svim gradovima, svoje poslušnike i svoje protivnike. Jednako tako, svi su ti režimi u gradu ostavljali za sobom krvave tragove.

U razdoblju prije Prvog svjetskog rata najjača politička stranka bila je Hrvatsko -srpska koalicija, čiji su članovi i simpatizeri, tzv. koalirci, sastavljali gradsko poglavarstvo.

Vodeća politička osoba Varaždina bio je dr. Pero Magdić.

U međuratno razdoblju, u Varaždinu djeluje više stranaka (Demokratska stranka, Samostalna demokratska stranka, HRSS....) ali znalo se dogoditi da gradsko zastupstvo nije moglo djelovati, što zbog stranačkih sukoba, što zbog pritiska beogradskog režima. U ovom se razdoblju, među ostalima isticao dr. Hinko Krizman, koji je obnašao i funkcije u vladi Kraljevine.

U vrijeme Drugog svjetskog rata, u razdoblju Nezavisne Države Hrvatske i ustaškog režima, Varaždin je bio središte Velike župe Zagorje. U to su se vrijeme i u Varaždinu provodili rasni zakoni protiv Židova.

Po završetku rata značajan broj Varaždinaca, osobito varaždinske inteligencije, je stradao pod udarom komunističkog režima.

Đurđica Cesar: Pregled povijesti Varaždina u prvoj polovici dvadesetog stoljeća
Varaždin, 12. 02. 2008

______________________

[/u]Krleža o "varaždinskom" kralju[/u]
O nekim neobičnim i gotovo sasvim nepoznatim detaljima vezanim uz otkrivanje spomenika kralju Aleksandru na glavnom varaždinskom trgu znao je i Miroslav Krleža. Crticu o tome zabilježio je Enes Ćengić u drugoj knjizi dnevničkih zapisa pod naslovom "S Krležom iz dana u dan".
Pričajući o Augustinčiću, autoru spomenika, Krleža je jednom prilikom rekao:

-   Bili smo, neću reći prijatelji, već dobri znanci dugi niz godina. On je tridesetih godina napravio, za jedan varaždinski trg, spomenik kralja Aleksandra u nadnaravnoj veličini. Imao sam ga prilike vidjeti na fotografiji neposredno poslije otkrivanja. Dan poslije otkrivanja sretnemo se u Medulić kavani i Augustinčić mi priča o tom spomeniku, a onda kaže:
-   A znate, Krleža, kakva se svinjarija dogodila prilikom svečanosti otkrivanja spomenika?
-   Ne znam!
-   Spomenik je pred samu svečanost bio pokriven velikom zasta-vom. I kad je specijalni izaslanik podigao zastavu kojom je spomenik bio obavijen, svi su ostali zapanjeni. Na ruku kojom kralj drži uzdignutu povelju netko je okačio košaru sa smećem.
-   Pa što?
-   To je skandal! Zamislite Vi, okačiti košaru sa smećem.
-   To nije skandal, to je dobro, jer okačiti košaru sa smećem kralju o ruku kojom drži povelju o diktaturi, to je napredan čin, a osim toga, sam spomenik ne vrijedi naročite pažnje.

Augustinčić me grdnim riječima ispsovao i više se nismo vidjeli do ratnih dana.

Varaždinske vijesti, 28. 06. 1990., str. 8


______
Više na > http://www.jergovic.com/ajfelov-most/sjena-kralja-aleksandra-u-varazdinu/

4. od 4
   


CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved.