CRO-eu.com

Hrvatska => Zločini => Autor teme: Marica - Studeni 30, 2009, 00:41:12



Naslov: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: Marica - Studeni 30, 2009, 00:41:12

Metode i oblici četničkog terora i zločina u Hrvatskoj 1941.-1945. godine

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/1-Cetnicka_zastava_iz_razdoblja_prije_1941.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/1-Cetnicka_zastava_iz_razdoblja_prije_1941.jpg)
Četnička zastava iz razdoblja prije 1941. godine.
(HPM, Zbirka trodimenzionalnih predmeta, inv. br. 328)

Iz prethodnog teksta vidljivo je da su četnički teror i zločini bili sastavni dio njihovih vojnih i političkih ciljeva. Nije se radilo ni o kakvoj spontanosti i samovolji pojedinaca i pojedinih četničkih skupina, nego o ideologiji koja se za ostvarivanje svojih ciljeva služila svim metodama i oblicima terora i zločina. Kada je riječ o četničkom teroru i pokoljima, treba reći da se ovom studijom pokazuju njihovi stvarni uzroci. Ona pokazuje da se u religioznim i nacionalnim razlikama Hrvata i Srba kao i u "tisućugodišnjem antagonizmu pravoslavlja i katolicizma" ne nalazi bit četničke zločinačke djelatnosti, a kako je prema istraživanjima J. Tomasevicha 62 bila prikazivana. S druge strane, pokazuje se da bit četničkog zločina nije bila niti u teroru i kontrateroru, tj. u političkoj promidžbi da su četnički zločini nad Hrvatima zapravo "osveta" za ustaške zločine nad Srbima.

U ovoj studiji želi se prije svega ukazati na činjenicu da se četnički pokret kontinuirano i uporno zalagao za uspostavu Velike Srbije i za etnički čistu državu. Uspostava planirane Velike Srbije na račun povijesnih i nacionalnih teritorija hrvatskoga naroda bio je osnovni uzrok četničkog terora i zločina. Dakako, četnički teror i zločini bili su gotovo istodobno usmjereni i prema svim dirugim idejnim čimbenicima koji su se na bilo koji način suprotstavljali ostvarivanju ove velikosrpske ideologije.

Četnički teror i zločini u Hrvatskoj ovisili su o nizu čimbenika. Primjerice o rasporedu i jačini vojnih tabora u sukobu na pojedinim područjima te o jačini i stabilnosti četničkih vojnih snaga. Promatrajući ova pitanja globalno, može se konstatirati da su teror i zločini četničkoga pokreta bili usmjereni protiv triju skupina.

- Prije svega, bili su usmjereni protiv hrvatskog naroda u cjelini, tj. za njegovo biološko istrebljenje. Stoga su četnici, gdjegod su zato imali mogućnosti, izvodili zločine nad svim Hrvatima, ne pitajući za njihovo političko usmjerenje, koljući i ubijajući sve dobne strukture, od djece u kolijevci do staračkog stanovništva.

- Nadalje, teror i zločini četničkog pokreta bili su usmjereni prema sudionicima antifašističkog pokreta i njihovim obiteljima, bez obzira na nacionalnu strukturu sudionika. Unutar ove skupine četnički pokret bio je usmjeren i prema srpskom stanovništvu koje je sudjelovalo u antifašističkom pokretu te su takvi Srbi bili svrstani u izdajnike srpskog naroda i pravoslavlja. Pri tome treba naglasiti da su četnici nastojali poštedjeti život jedino pojedinim uhićenim partizanima Srbima te su o tome davali i upute. 63

I najzad, četnički teror i zločini bili su usmjereni i prema onoj skupini Srba i njihovim obiteljima koji su izkazivali lojalnost vlastima NDH, radili u njezinim poduzećima i institucijama, bili pripadnici domobranstva ili podržavali hrvatsku pravoslavnu crkvu.

U torne ih nije smetala ni činjenica da su i pojedini četnički komandanti od proljeća 1942. polagali prisegu vlastima NDH. Odgovornost za četnički teror i zločine izvedene nad hrvatskim narodom snose i drugi čimbenici, a ponajprije talijanske i njemačke okupacijske snage. One su ne samo opskrbljivale četničke vojne jedinice oružjem, streljivom i namirnicama, nego su ujedno bile okrilje najvećem broju masovnih zločina protiv Hrvata. Od ove odgovornosti ne može se amnestirati ni izbjeglička vlada Kraljevine Jugoslavije u Londonu kao ni oni krugovi u zemljama zapadnih savezničkih sila koji su podržavali D. Mihailovića i njegov četnički pokret.

Između ostaloga ovi čimbenici omogućavali su četničkom pokretu da preko radio Londona objavljuje imena osoba koje je četnički pokret osudio na smrt, tj. stavio ih pod slovo "Z", što je značilo zaklati. Za izvođenje terora i zločina nad svim svojim protivnicima imali su razrađenu strategiju i represivne instrumente. U provođenju terora i zločina sudjelovale su sve četničke vojne jedinice, ali unutar njih posebno su postojale takve jedinice koje su u tome imale specijalne zadatke: crne trojke, petorke, desetine, leteći bataljuni, brigade i odredi. Teror i zločini izvođeni su na terenu i unutar postojećih institucija represije, kao što su zatvori i logori.

Metode i oblici terora i zločina četnika bili su raznovrsni te ih se može svrstati u dvije osnovne skupine: indirektne metode: prijetnje, fizička i psihička zlostavljanja, silovanje djevojaka i žena, te direktne metode: razni načini fizičkog uništenja ljudi.

Četnička propaganda svojim prijetnjama pokolja Hrvata i pozivima na osvetu, sotoniziranjem hrvatskog naroda, pljačkanjem i uništavanjem njegove materijalne i kulturne baštine, nagovještavala je zločine i poticala iseljavanja hrvatskog stanovništva s područja na kojima su gospodarili četnici. Četnički teror u Hrvatskoj u tijeku Drugog svjetskog rata ogledao se na brojne načine. Oni su masovno koristili psihički pritisak na osobe prigodom njihova lišavanja slobode. Time se željelo postići moralno uništenje čovjeka, prisiliti ga da protiv svoje savjesti izdaje prijatelje i susjede ili pak da prizna svoju "krivicu" ("slomiti nekom kralježnicu"). Priznanje s pomoću nasilja bio je općenito najčešći oblik četničkog terora, a njime su se ujedno ostvarivala kolektivna i individualna četnička zadovoljstva. Ona su u pravilu bila praćena smijehom i porugama prema žrtvama. S tim u svezi četnici su svojim protivnicima nanosili tjelesne boli.

Fizička nasilja provođena su raznim načinima i sredstvima: batinanje žrtve (drvenom batinom, specijalnim žilama, čeličnim lancima, mokrom užadi), gaženje žrtve, otkidanje pojedinih dijelova tijela (noktiju, ušiju, prstiju, ruka i nogu), probadanje tijela nožem, kamenovanje, urezivanje četničkih znakova na čelo žrtve i sl. Četnički politički protivnici kažnjavani su i na druge načine: šišanje kose djevojkama, kažnjavanje na teški prisilni rad, kazna na "leb i vodu" (uglavnom se odnosila na zatvorenike), mučenje glađu i žeđu i dr.

__________________________________________
62 J. Tomasevich, Četnici u drugom svjetskom ratu, n. dj., str. 232.
63 U naredbi komandanta Dinarske četničke oblasti M. Đujića od veljače 1944. godine isticalo se: 'Zarobljene Srbe - partizane ne ubijajte, a njihove familije odnosno sve familije Srba - partizana ne zlostavljajte" , (Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, n. dj., str. 794-797). Bilo je to nastojanje četnika da se u slučaju iskrcavanja zapadanih saveznika na Balkan pretvore četničke jedinice u Vojsku Velike Srbije. Redovi ove vojske trebali su se popuniti i zarobljenim partizanima Srbima.

(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-logo-Marica.gif) 1. od 8


Naslov: Četnički zločini
Autor: Marica - Studeni 30, 2009, 00:43:38
Sve je to imalo za cilj potpunu fizičku iscrpljenost mučenih osoba, sve dotle dok ne postanu nesposobne vladati svojim tijelom i duhom ("slomiti čovjeka").

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/2-Prisega_zagrebackih_cetnika_iz_1934.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/2-Prisega_zagrebackih_cetnika_iz_1934.jpg)
Prisega zagrebačkih četnika iz 1934. godine, objavljena u
zagrebačkom četničkom listu Naša štampa,
br. 3., 15. oktobra 1934., str. 3

U fizičkom uništenju ljudi četnici su primjenjivali najzvjerskije metode, a najčešće su to bile metode likvidiranja žrtve klanjem ("sve svršavaju bez pucanja - nožem"), strijeljanjem, vješanjem, odsijecanjem glave, paljenjem, kamenovanjem, bacanjem u kraške jame, ubijanjem maljem, kundakom puške, lomljenjem glave raznim predmetima, a pojedine žrtve umirale su i od posljedica mučenja. Vrlo često bile su četničke žrtve iznakažene ubodima noža, polomljenih ekstremiteta, razbijene glave, razbijene čeljusti (vadili su žrtvama zlatne zube), iskopanih očiju, rasporenih trbuha, a žene odrezanih sisa. Najveći broj četničkih zločina izveden je nad pojedinačnim žrtvama i manjim skupinama, ali bilo je i više masovnih zločina (nad Hrvatima, ranjenim i zarobljenim partizanima). Teror i zločine u Hrvatskoj nisu provodili samo" domaći" četnici, nego su im dolazili na "ispomaganje" i četnici iz istočne Bosne i istočne Hercegovine, Crne Gore, pa čak i iz Srbije (Zlatiborski četnički odred). Četnici iz sjeverne Bosne vrlo su često upadali u hrvatsko prisavlje, pljačkajući i ubijajući Hrvate. Ti su se četnici napose specijalizirali za pronalaženje i pljačku zlatnih dukata, koje su posjedovale mnoge slavonske obitelji. Izvodeći sve ove zločine, a da bi zametnuli tragove, četnici su se preoblačili u partizanske, talijanske, njemačke i ustaške uniforme i obilježavali se vojnim znakovima tih vojski.

U tijeku Drugog svjetskoga rata četnici su do temelja spalili stotinjak hrvatskih sela i zaselaka, pri čemu nisu bila pošteđena ni pojedina naselja sa srpskim stanovništvom. Opljačkali su i oskrnavili na desetine katoličkih crkava, župnih ureda i stanova te zapalili niz hrvatskih školskih zgrada. Taj dio terora i zločina tek bi trebala istražiti hrvatska historiografija.

Svojim terorom i zločinima četnici su se vrlo često hvalili, a napose ako su zločini izvedeni nad hrvatskim narodom. Tako se u izvješću komandanta zapadnobosanskih, ličko-dalmatinskih i hercegovačkih vojno-četničkih odreda od 6. srpnja 1942. ističe da je samo Dinarska četnička divizija od 25. svibnja do 15. lipnja 1942. godine u borbama s partizanima izbrojala "preko 500 partizanskih leševa, većinom Hrvata". 64
Četnički komandant (Ilija Trifunović Birčanin) hvalio se u svom izvješću od 5. rujna 1942. Draži Mihailoviću, da su četnici na području Vrgorca "oderali živa tri katolička sveštenika. Naši četnici ubijali su sve muškarce od 15 godina na više ... " 65 U telegramu M. Đujića od 15. prosinca 1943. upućenom D. Mihailoviću hvalio se je taj vojvoda da su njegovi četnici uhvatili 140 komunista, a među njima i sedam Srba. Srbe su pustili kućama, a sve ostalo je "zaklano i u jame bačeno". 66 U nastojanju da iznijete tvrdnje opširnije osvijetlimo, ukazujemo na pojedine skupine četničkih zlodjela.

A) Četničke prijetnje pokoljima

Četnici su u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata svojim prijetanjama pokolja stalno izvodili psihološki pritisak na Hrvate. Te prijetnje izražavane su u pismenom i usmenom obliku. Bile su to svojevrsne poruke da će biti fizički uništeni ako se na vrijeme ne isele s područja pod četničkom vlašću. Međutim, to nisu bile prijetnje kojima je bio cilj samo zastrašivanje hrvatskog naroda, nego su se te prijetnje i provodile. Prijetnje Hrvatima pojavile su se vrlo rano, još u vrijeme političke neizdiferenciranosti ustaničkog pokreta. Tako se već u izvješću Zapovjedništva 2. hrvatske oružničke pukovnije u Kninu od 12. srpnja 1941. ističe, između ostaloga, i ovo:
"Srbi na okupiranoj teritorij i sjeverne Dalmacije (misli se na anektirano područje od Italije - napomena autora) i Srbi izbjegli sa područja Nezavisne Države Hrvatske prikupljaju i naoružavaju se u Bukovici i okolici Benkovca, te prijete pokoljem tamošnjem hrvatskom življu i napadima preko određene državne granice". 67

Prijetnje pokoljima Hrvata poglavito su se umnožile krajem ljeta 1941. godine i dalje, kad se u Kninskoj krajini i južnoj Lici počeo politički i vojno oblikovati četnički pokret. Krajem kolovoza 1941. godine četnici iz Kosova poručivali su Hrvatima u Kninu, da će "ubrzo sa jačom snagom napasti Knin i Hrvate poubijati". 68

Hrvati koji su još opstali u Gračacu - Gračac su držale talijanske i četničke snage, a u njemu je bilo oko 50 Hrvata - pisali su 1. studenog 1942. Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja u Zagrebu da četnici prijete da će "Hrvate u Gračacu sve poklati i ubiti".69 Radovan Ivanišević, načelnik Štaba komande zapadnobosanskih, ličko-dalmatinskih i hercegovačkih vojno-četničkih odreda u pismu majoru Zahariju Ostojiću od 26. veljače 1943. zahtijevao je od D. Mihailovića da na područje Kninske krajine i Like uputi novo pojačanje od oko 2.000 četnika, ali po mogućnosti da to budu Crnogorci. Oni bi trebali na spomenutim područjima završiti četničku "istorijsku misiju" te da se zbog toga uputi "elitna vojska" koja je spremna da "likvidira sve i svakoga". 70

Nakon što su pripadnici antifašističkog pokreta napali u Splitu tri četnika u siječnju 1943. godine, splitski četnici okupljeni oko lista "Krik iz jame" poručili su im da prihvaćaju "totalitarnu borbu s komunistima" te svoju poruku završavaju:

__________________________________________
64 Zbornik, tom XIV:, knj. 1., str. 422.
65 Vladimir Dedijer - Antun Miletić, Genocid nad Muslimanima, Sarajevo, 1990., str. 197-198.
66 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941.-1945., n. dj., knj. 9., str. 1187
67 Isto, knj. 1., str. 796-797.
68 Prijepis dokumenta kod autora.
69 Jovica Popović - Milan Bjelobaba, Općina Gračac u razdoblju od 1918. do aprila 1942. godine, Kotar Gračac u narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945, Karlovac, 1984., knj. 1., str. 363.
70 Zbornik, tom XIV, knj. 2., str. 277.

(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-logo-Marica.gif) 2. od 8


Naslov: Četnički zločini
Autor: Marica - Studeni 30, 2009, 00:47:03
''Ali mi, koji znamo umirati bez golema jada,
znamo i ubijati bez ikakva jada ".
71

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/3-Pecat_Gorskog_staba_vojno_cetnickh_odreda.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/3-Pecat_Gorskog_staba_vojno_cetnickh_odreda.jpg)
Pečat Gorskog štaba vojno-četničkih odreda
(HDA, Hrvatski državni sabor, br. 254/1942, kut.2)

Kad su josipdolski četnici polovicom veljače 1943. godine zaposjeli selo Turkalje, nastanjeno hrvatskim življem, uz izvedenu pljačku prijetili su stanovnicima sela riječima" da su im Talijani kazali da neka od reda kolju, samo da oni ne vide" i da ne smije "niti jedno hrvatsko diete ostati u koljevci".72 Prigodom četničkih novačenja u srpskim naseljima prijetili su Srbima da će biti strijeljani i da će im biti oduzeta sva imovina ako se ne odazovu, a oni Srbi koji budu pomagali partizane da će biti kažnjeni zatvorom, batinjanjem i strijeljanjem. 73

Takve i slične prijetnje četnici su upućivali pojedinim obiteljima, selima i skupinama ljudi. Pojedini četnički komandanti i nacionalni povjerenici pravili su popise osoba koje treba zbog suradnje s partizanskim pokretom kazniti. Kao primjer navodim popis koji je sastavio nacionalni povjerenik 2. bataljuna Cetinske četničke brigade Bogdan Kovačević te ga uputio 8. travnja 1944. nacionalnom povjereniku te brigade. Na popisu se nalazi 57 osoba; bilo je podvučeno ime i prezime osoba koje je trebalo likvidirati (takvih je osoba bilo 11), a :preostale je trebalo kazniti batinom i oduzimanjem dijela imovine. 74

Jedna od najstravičnijih prijetnji bila je prijetnja komandanta Prominske četničke brigade Sime Radića koju je uputio 14. rujna 1944. Prorninskom NOP odredu, optužujući partizane da su navodno uhitili nekoliko srpskih četničkih obitelji. U toj se prijetnji, između ostaloga, isticalo:

"U koliko nebi povratili gore imenovane porodice svojim kućama, ja ću lično da se spustim u ta ustaška partizanska sela i odreda ću da koljem počev od deteta u bešici do starca od 100 godina, tako da više ustaška gamad nemisle da vrše pokolj nad nevinim Srbskim narodom."

I zatim se navodi da će biti teško svakom onom kraju "kuda prođe Srbska četnička vojska, jer se ona zaklela Bogu i Srbskom kralju da Srbska čizma mora da zgazi sve one koji ma iti pokušaju da nanesu nešto nevinome Srbskom narodu. 75

Svi oblici četničkih prijetnji hrvatskom narodu cjelovito su zabilježeni u četničkim pjesmama. U njima su se najčešće izražavali ovi četnički motivi: stvaranje velike Srbije, posesivnost za hrvatskim teritorijima, fizičko uništenje Hrvata, težnja za pljačkom hrvatske imovine, žudnja za osvetom i sl. U najvećem broju četničkih pjesama središnja je osoba bio poglavnik NDH dr. Ante Pavelić a pripisivali su mu atribute krvoločnih životinja. U brojnim prijetećim pjesmama četnici su ustaše izjednačivali s Hrvatima, a za partizane su kazivali da su preobučeni ustaše. Četnici su svoje pjesme, nabijene prijetnjama prema hrvatskom narodu, pjevali u raznim prigodama. Najčešće kad su boravili ili prolazili kroz naselja s hrvatskim stanovništvom. Ističemo samo neke, koje su četnici pjevali u Hrvatskoj, a u kojima je sadržana prijetnja:

"Evo majka rodila je brata, koji će ubiti 500 Hrvata" ....
"Milorade mili brate, kada ćemo na Hrvate." ....
"Sad što ćete Turci i Hrvati, Srbi će vas ako Bog da klati." ....
"Na vrh brda Romanije četnički se barjak vije,
i na njemu crnim slovom piše da Hrvata nema više." ....
"Mi četnici Srbije i Like, poklat ćemo sve katolike." ....
"Oj Todore mili brate, došlo vreme klat Hrvate." ....
"Oj Hrvati al ćemo vas klati, kad se Petar iz Londona vrati. .. ". 76

Svoje prijetnje protiv hrvatskog naroda četnici su provodili svaljivanjem sveopće krivnje na Hrvate za sva zla koja su ih snašla u Drugom svjetskom ratu. S tim u svezi stalno su umnožavali srpske žrtve koje su prouzročili ustaše, odnosno "Hrvati". Počelo se s brojkom od 300.000 (ljeto 1941.), a završilo se s više od milijun ubijenih Srba. Izmišljanjem velikih brojki o stradanju srpskog naroda na području NDH imalo je za cilj stalno motiviranje četnika na zlodjela prema hrvatskom narodu. Ove prijetnje pratilo je i četničko sotoniziranje hrvatskog naroda te mu četnici odriču bilo kakve nacionalne i civilizacijske tekovine; nema "čistogjezika" a izgubio je "svoje rasne i slovenske osobine", "upropastilo ga je katoličanstvo", hrvatski vojnici toliko su hrabri da ih se može napasti golim rukama i slično. 77

B) Četničko ratno sudstvo  

Četnici u Hrvatskoj organizirali su svoje sudstvo. Učinili su to dosta kasno u odnosu na političko i vojno oblikovanje četničkog pokreta. Međutim, ono je bilo samo formalna pravna institucija i ostalo je institucija samovolje pojedinaca ili manjih skupina. U Elaboratu o formiranju, ulozi i zadacima Dinarske četničke divizije od ožujka 1942. godine govori se općenito o četničkoj sudskoj vlasti. Tu se ističe da pri svakom četničkom puku postoji ratni sud, a sačinjava ga komandant puka, njegov pomoćnik i jedan četnik te da taj sud za "razne neprijatelje" izriče jedino smrtnu kaznu. Ovaj sud nije mogao izricati kazne pripadnicima Dinarske četničke divizije, nego ih je upućivao na suđenje Štabu Divizije. 78

__________________________________________
71 U Splitu je legla četnička krv, Krik iz jama, br. 8.,16. siječnja 1943.
72 HDA, A NDH, inv. br. 16.000.
73 Zbornik, tom V, knj. 12., str. 537.
74 HDA, Fond: Četnici, br. 422.
75 HDA, Fond: Četnici, br. 416.
76 HDA, A NDH, inv. br. 16.677, 22.710, 32.434, 33.170/11, 34.714 i 37.332.
77 HDA, Fond: Dinarska četnička oblast (dalje DČO), br. 1361-12, kut. 11; Fond: MUP NDH T. J. 11211942., k. 2.; A NDH, (bez signature ineregistrirana građa), Fond: Četnici, br. 615; Zbornik, tom XIV., knj. 1., str. 659; Veselin Đuretić, Vlada na bespuću. Internacionalizacija jugoslavenske proturječnosti 1941-1944, Beograd, 1983., str. 171-172.

(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-logo-Marica.gif) 3. od 8


Naslov: Četnički zločini
Autor: Marica - Studeni 30, 2009, 00:48:44

Do tada i nakon toga, sve od lipnja 1943. godine, presude nad uhićenim protivnicima četničkog pokreta izricali su pojedini četnički komandanti, a često su bili i sami izvršioci. Formiranjem Dinarske četničke oblasti u drugoj polovici 1942. godine i uspostavom četničke civilne vlasti, obavještajni odsjek obavljao je i sudske poslove, a pri štabu ove oblasti postavljen je "sudski islednik". Osnovna zadaća tih sudskih istražitelja bila je da od uhićenih partizana saznaju što više obavještajnih podataka s ciljem otkrivanja partizanskih političkih organizacija, jačine vojnih snaga i ubačenih partizanskih suradnika u četničke redove. Presude nad tim uhićenicima donosio je Štab Dinarske četničke oblasti. Početkom 1943. godine uveđena je dužnost istražitelja i u štabove četničkih korpusa. Međutim, osnivanje četničkih prijekih sudova bilo je pod izravnim utjecajem Vrhovne komande D. Mihailovića i njegove naredbe od 2. siječnja 1943. Na osnovi te naredbe i dotadašnje četničke sudske prakse donio je 24. lipnja 1943. M. Đujić uredbu o prijekim vojno-četničkim sudovima za područje Dinarske četničke oblasti. Na osnovi te uredbe "preki vojno-četnički sud" izvanredni je sud, a može se osnovati u mobilnom i ratnom stanju, a u izuzetnim okolnostima i u pripremnom razdoblju. Mogao ga je formirati vojni starješina položaja komandanta puka ili brigade. Taj je sud izricao samo smrtnu kaznu, a protiv presude nije bilo pravnog lijeka. Međutim, taj "preki vojno-četnički sud" imao je prvotnu zadaću suđenja četnicima zbog ovih prijestupa: neobavljanje dužnosti na bojištu, udaljavanje iz jedinice, predaja neprijatelju, neizvršavanje zapovjedi, izdavanja tajni, raspačavanje neprijateljskih propagandnih materijala, prisvajanje tuđe imovine i sl. Taj sud sastojao se od pet članova i zapisničara, ali nije imao tužitelja, a sudio je po "slobodnom sudijskom uverenju". Međutim, ovlasti ovoga suda brzo su prerasle prvotne namjere te se na osnovi njega sudilo i uhićenim partizanima i njihovim suradnicima.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/4-Cetnik_iz_Gomirja-Gorski_kotar_1944.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/4-Cetnik_iz_Gomirja-Gorski_kotar_1944.jpg)
Četnik iz Gomirja (Gorski kotar) sa znakom za kapu
istovjetnim znaku propisanom u objavljenoj Đujićevoj
zapovijedi iz listopada 1944.
(R. i Ž. Knežević, Sloboda ili smrt, Sijati!
(Seattle, SAD, 1981., str. 715)

Sudstvo na području Dinarske četničke oblasti bilo je politički instrument u rukama vojvode M. Đujića u njegovom obračunu sa sudionicima partizanskog pokreta, a tek onda u obračunu s pojedinim neposlušnim četničkim starješinama i prevrt1jivim četnicima. Rijetke su bile osude ovoga suda nad četnicima koji su izveli brojne pljačke i ubojstva nad nedužnim hrvatskim civilnim stanovništvom, a u pravilu sudio je samo onim četnicima koji su opljačkali obitelji pripadnike vlastitog pokreta.

Prvog siječnja 1944. godine M. Đujić donio je novu uredbu o vojno-četničkom krivičnom sudu i prijekom vojno-četničkom sudu, a ona se temeljila na vojno-krivičnom zakonu Kraljevine Jugoslavije te na zakonu o "zaštiti javnogpokreta i bezbjednosti države". Tom uredbom proširen je broj kazni sukladno težini učinjena djela, a mogao je izricati kaznu smrti, uvjetnu smrtnu kaznu sa strogim zatvorom, strogi zatvor, zatvor, te kao sporednu kaznu novčanu kaznu. Međutim, tom uredbom "preki vojno-četnički sudovi" formirali su se samo prema potrebi, bili su dakle u jednokratnoj funkciji, a izricali su samo smrtne kazne.79 Četnički sudski organi bili su samo formalne institucije, sudile su na osnovi pretpostavki i uvjerenja, bez ikakve pravne zaštite osoba kojima se sudilo. Četnički sudovi bili su samo formalno pokriće četničke samovolje i zločina.

C) Centralni četnički zatvor - logor u Kosovu 

Četnički pokret u Hrvatskoj počeo je početkom 1943. godine uspostavljati trajnije zatvore i logore. Do tada je uhićene partizane i druge zarobljenike predavao talijanskim vojnim vlastima na daljnji postupak, a do njihove predaje držali su ih u improviziranim zatvorima. Početkom 1943. godine M. Dujić izdao je naredbu podčinjenim jedinicama da ubuduće zarobljene partizane ne predaju talijanskoj vojsci, nego da se za njih osniva centralni logor u Kosovu, kod Knina. Budući da se pojedini četnički komandanti nisu pridržavali tih naredbi jer su za zarobljene partizane od Talijana dobivali novčane nagrade, M. Đujić izdao je 8. travnja 1943. novu naredbu u kojoj opominje podčinjene jedinice, zahtijevajući da se pridržavaju njegova naređenja. Još jednom ponavlja da moraju zarobljenike "sprovoditi u centralni zatvor Kosovo". Zadaća četničkih vojnih jedinica bila je da samo saslušaju zarobljenike i predaju ih zajedno sa zarobljenim dokumentima i arhivom Štabu Dinarske četničke oblasti. 80

Iako nije moguće pobliže utvrditi vrijeme osnivanja centralnog zatvora, odnosno logora u Kosovu, on je svoje prve logoraše primio u ožujku 1943. godine. Zbog života logoraša u njemu i terora koji su provodili četnici nad logorašima, narod Kninske krajine prozvao ga je "drugim Jasenovcem".81 U taj logor nisu bili dovođeni samo partizani, nego i brojni civili (djeca, žene, starci) hrvatske i srpske nacionalnosti. Komandant logora bio je žandarmerijski narednik Dušan (Stevana) Ilić, rodom iz Pađena, koji je taj posao prema ocjeni M. Đujića obavljao s "odličnim uspjehom".82 Logoraše su čuvali žandari pa je u Kosovu i bio smješten Štab žandarmerijske brigade (komandant bivši oružnički narednik Miloš Smiljanić). Kroz taj logor prošlo je "na hiljade uglavnom nevinih ljudi, često djece i žena", a na "stotine iz njega odvedeno je ravno na strelište u grabama Markovca i Topolja".83 Logoraše se najčešće mučilo glađu, batinjanjem i kotrljanjem u tzv. "popovom buretu". Sprava za mučenje "popovo bure" dobila je ime po M. Đujiću, a bila je njegov izum - bila je velika bačva, okovana čeličnim obručima i sa svih strana izvana nabijena dugim čavlima tako da su oštrice čavala bile iznutra. U bure bi se zatvarao logoraš i zatim kotrljao niz strminu kraj crkve Lazarice. Na taj način čavli su sa svih strana probadali logoraša te su neki prilikom tih koturanja iskrvarili i umrli. 84

__________________________________________
78 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, n. dj., knj. 2., str. 1133
79 HDA, Fond: Četnici, br. 98 i 595.
80 HDA, Fond: DČO, br. 131-146, k. 4. 81 HDA, Fond: KP-310/3245.
82 HDA, Fond: MUP NDH, br. 2 I Taj.320/1942, kut. 3.
83 J. Popović, M. Lolić, B. Latas, Pop izdaje, n. dj., str. 248.
84 Isto, str. 248-249.

(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-logo-Marica.gif) 4. od 8


Naslov: Četnički zločini
Autor: Marica - Studeni 30, 2009, 00:51:13

Iako o ovom četničkom logoru postoji skromna očuvana izvorna i druga građa, ipak o njemu postoje izvorni tragovi. Tako npr. Okružni komitet KPH za knin u svom izvješću od 18. listopada 1943., upućenom Pokrajinskom komitetu KPH za Dalmaciju, između ostaloga, ističe i ovo:

"Đujić u čuvenom Jasenovcu (Kosovo) ne prestaje da ubija. Zadnjih dana ubio je 15 osoba. Ali ni to ne pomaže."85

O odvođenju civilnog stanovništva u taj logor izvjestila je 10. travnja 1944. Oružnička postaja u Oklaju Zapovjedništvo oružničke pukovnije u Splitu, ističući da su četnici u logor u Kosovo odveli 35 osoba iz Bobodola, jer imaju nekoga iz porodice u partizanima.86

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/5-Skupina_Djujicevih_cetnika_na_Dinari_19433.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/5-Skupina_Djujicevih_cetnika_na_Dinari_19433.jpg)
Skupina Đujićevih četnika i četnikinja na planini Dinari 1943. godine
pod četničkom zastavom. (R. i Ž. Knežević, Sloboda ili smrt, Sijati
[Seattle], SAD, 1981., str. 738.)  

Pored logora u Kosovu četnici su imali niz korpuskih i drugih zatvora, a jedan od najtežih bio je zatvor četničkog korpusa "Velebit" u Gračacu. Zbog nehigijenskih uvjeta koji su vladali u zatvoru tijekom 1943.-1944. godine više je zatvorenika umrlo od tifusa.87

D) Silovanje žena i djevojaka  

Silovanje žena i djevojaka nije bila nikakva novina Drugog svjetskog rata, a takva nedjela bila su karakteristična i za mnoge dotadašnje ratove. Međutim, silovanje žena i djevojaka bilo je ponajprije metoda terora jer su se za žrtve uzimale osobe iz protivničkog i neprijateljskog tabora. Ova problematika i taj oblik četničkog terora jedna je od najneistraženijih tema hrvatske historiografije o Drugom svjetskom ratu. O toj problematici može se raspravljati s raznih gledišta, medicinskog, pravnog, moralnog i sl, no ona nas ovdje zanima poglavito kao oblik terora. O četničkim silovanjima djevojaka i žena, a poglavito Hrvatica, postoji očuvana relativno ograničena izvorna dokumentacija, a nije prikupljena ni dodatna dokumentacija. Silovane žene silovanja su rijetko prijavljivala institucijama vlasti jer su uglavnom bile iz seoskih sredina s patrijarhalnim moralom, pa bi svako iznošenje u javnost imalo teške posljedice za ženinu budućnost i uopće psihofizičko stanje.

Četnička silovanja Hrvatica imala su za cilj nacionalno i vjersko poniženje žene, a vrlo često i političko poniženje. Primjenjivalo se i prema Srpkinjama sudionicama antifašističke borbe. Silovanje žena bilo je i podcjenjivanje žene kao ličnosti, što je bilo karakteristično za zaostale civilizacijske sredine iz kojih su se četnici novačili. Oružana snaga s kojima su raspolagali četnici pridonosila je njihovom uvjerenju da sa svojim protivnicima i žrtvama mogu raditi što hoće. Iako nije moguće na osnovi raspoložive arhivske građe izvesti cjelovitu kvantifikaciju ove problematike, može se ukazati na više primjera silovanja žena, što dovoljno upućuje na ovaj oblik četničkog terora. Neke od tih primjera navodimo u ovom dijelu studije.

Tako su npr. četnici na omiškom području početkom listopada 1942. godine, kako se navodi u izvješću Okružnog komiteta KPH za Srednju Dalmaciju od 4. listopada 1942., izveli ova zlodjela:

'Žene i djevojke silovane, isječene sise i ostali djelovi tjela". 88

I ovaj primjer pokazuje da je četničko silovanje djevojaka i žena bilo povezano i s njihovim mučenjem žrtve i likvidiranjem. Tu tvrdnju potvrđuje ovaj primjer. Kad su četnici popa M. Đujića uhitili 26. listopada 1942. djevojku Milku Turudić, koja se vraćala iz Zagreba preko Vrlike u Knin, ne samo što su je između Štikova i Miočića silovali, nego su je nakon toga i ubili.89 Nakon napada hercegovačkih četnika i četnika M. Đujića na Vrliku, Maovice i Kijevo potkraj siječnja 1943. četnici su izveli silovanje djevojaka. O tom njihovom zlodjelu izvijestio je i Politički odjel 3. dalmatinske NO brigade 3. veljače 1943. Centralni komitet KPL ističući:

"Dvije djevojke su silovane. U Vrlici je silovana jedna djevojka, u Kijevu su svukli nekoliko djevojaka gole ali su ove uspjele izbjeći silovanje".90

Iako su ove zločine četnici izvodili pod okriljem talijanske okupacijske vojske, ona nije poduzimala nikakve aktivnosti da ih u tome spriječi. Ponekad su samo konstatirali činjenice. Tako se u izvješću 107. talijanske legije crnih košulja od 19. ožujka 1943. upućenom Guvernatoratu Dalmacije u Zadru, samo konstatiraju oblici četničkog terora, a napose prigodom njihova prijelaza preko područja Imotskog 3. i 4. ožujka 1943. U tom se izvješću ističe da su se četnici, ušavši u grad Imotski "prihvatili divljačke pljačke, prijeteći svima bez obzira da li su Talijani, Hrvati ili Srbi, nepoštujući nikoga i ništa. Silom su provaljivali u kuće, kidajući odjeću sa žena i muškaraca, pljačkajući nakit, novac i ostalo što su našli, silujući žene i djevojke u selima. U cilju većeg terora, oštrili su noževe pred očima golorukih i zaplašenih žena i muškaraca, prijeteći da će ih na mjestu zaklati".[b91] [/b]

Četnici iz Kašića, Bilica i Žitnića tijekom veljače 1944. godine izveli su niz zlodjela u okolnim hrvatskim selima, a 20. veljače te godine u selu Gorišu pokušali su silovati djevojke i žene. O tome izvješćuje 29. veljače 1944. Kotarska oblast u Drnišu glavara građanske uprave u Splitu:

"Pomenutog dana u kući Mandić Marije nalazila se Radak Luca ž. Antina iz Goriša, nju su četnici nasilno izvukli iz kuće i odveli je oko 500 metara, pa je Sekulić Luka, (četnik iz Bilica - napomena autora) pokušao da nad njom izvrši silovanje, pa kad to Sekuliću nije uspjelo, onda su je tukli i zlostavljali, napominje se, da se Radak Luca nalazi u drugom stanju (trudna). Dok se Radak Luca borila sa ovim četničkim banditima naišla je iz Šibenika Mandić Marta kći Lukina, djevojka 22 godine iz sela Goriša, pa kad su nju četnici opazili, pustili su

__________________________________________
85 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, knj. 8., str. 561.
86 Prijepis dokumenta kod autora.
87 Isto.
88 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, n. dj., knj. 4., str. 13. 89 HDA, Fond: ZKRZ GUZ 2362/5-1945, k. 21.
90 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, n. dj., knj. 5., str. 144.
91 Isto, knj. 6, str. 422; HDA, A NDH, br. 16.208

(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-logo-Marica.gif) 5. od 8


Naslov: Četnički zločini
Autor: Marica - Studeni 30, 2009, 00:54:12

Radak Lucu i Sekulić Luka, četnik uz pomoć ostale dvojice četnika ( Mileta Nikola iz Kašića i Marko Lukin iz Žitnića - napomena autora) pokušao je silovati Martu ali se ona odupirala te kad im nije uspjelo i nju su tukli i zlostavljali, pa se sumnja da će ostati na životu. Izprebijana Mandić Marta trebala je lječničku pomoć, ali su četnici zabranili i zaprietili da ne smije ići liečniku ni u Drniš ni Šibenik".92

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/6-Povlacenje_cetnika_popa_Djujica_prema_Istri_1944.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/6-Povlacenje_cetnika_popa_Djujica_prema_Istri_1944.jpg)
Povlačenje četničke skupine popa Đujića prema Istri 1944. godine.
(Nikola Milovanović, Kontrarevolucionarni pokret Draže Mihailovića,
knjiga 4. - Slom, Beograd, 1983. str. 336.-337.)

U lipnju 1944. godine četnici iz grupe "Konrad - Einheit" uhitili su suradnicu antifašističke borbe djevojku Leposavu Šarić iz Šibenika te je u Zablaćubila "silovana od cjelokupne grupe", a zatim na zvjerski način ubijena.93 Učestala četnička silovanja žena i djevojaka nije mogla sakriti ni četnička strana, te se ova njihova zlodjela navode u nizu dokumenata. Ovdje samo ističemo pismo četnika Ante Kovača od 23. veljače 1944. upućeno kapetanu Francu Kovaču, tada komandandu Skradinske četničke brigade, u kojem ističe da su četnici u okolnim skradinskim selima" silovali jednu djevojku, ubili njezinog momka i jednog prisutnog čoveka, koji su na licu mesta ustali protiv silovanja". 94

E) Četnički zločini nad ranjenicima 

Četnički pokret nije se pridržavao nikakvih međunarodnih konvencija o postupku prema civilnom stanovništvu, zarobljenicima i ranjenicima. Dapače, što je protivnik bio slabiji i bespomoćniji, to su četnička zlodjela bila zvjerskija. Očuvana su brojna arhivska vrela o postupku četnika u Hrvatskoj prema pojedinim partizanskim ranjenicima, ali ovdje ćemo ukazati na njihova dva zločina prema većim skupinama ranjenika. Nakon neuspješnog napada 2. brigade 6. ličke dvizije NOV na četničko uporište u Gračacu 14/15. siječnja 1943. partizani nisu uspjeli iz Gračaca iz četničkog okruženja izvući 41 ranjenika. Sve te ranjenike četnici su poklali i poubijali na najzvjerskiji način. Među tim partizanskim ranjenicima Srbima nalazio se i jedan partizan Hrvat - Stipe Špehar. Na njemu kao Hrvatu četriici su se posebno iživljavali. Teško ranjenog vukli su kroz Gračac, izrugivali mu se i boli ga noževima sve dok nije izdahnuo. 95 

Sličan zločin nad ranjenicima četnici su izveli 2. lipnja 1944. godine napadom na partizansku bolnicu u Krčanama (zaselak jugoistočno od Udbine). Napad na bolnicu i ranjenike izveo je četnički "Leteći odred" Lukice Popovića Lune, koji je pokolje Hrvata u Lici počeo provoditi još krajem srpnja 1941. godine.

U bolnici se nalazilo oko 90 ranjenika, a četnici su zaklali i ubili 36 osoba, ranjenika pa i bolničkog osoblja. Tada su zaklali i dva liječnika: dr. Josipa Kajfeša iz Delnica i dr. Antonia Suppu, koji je prešao iz talijanske vojske u partizane.96

F) Odsijecanje glava žrtvama

Talijanske okupacijske snage vjerovale su da se antifašistički pokret na području njihove interesne sfere može uništiti likvidiranjem pojedinih istaknutih nosilaca antifašističkog pokreta. Zbog toga su za njima raspisali potjernice i novčane ucjene, a četnici su trebali izvršiti te talijanske zahtjeve.

Ako ucijenjenu osobu nisu uspjeli uhititi živu i predati je Talijanima, likvidiranoj su osobi odsijecali glavu, donosili je u talijansku komandu i zatim dobivali obećanu nagradu. Tako su npr. nakon četničkog puča izvedenog 21. studenog 1941. u Štabu 3. bataljona NOP odreda "Velebit" medački četnici odsjekli glavu Pekiši Vuksanu, komandantu ovog bataljuna, te je odnijeli talijanskoj komandi u Medku. Tu su je bacili na zemlju" gazili po njoj, ćulali je kao loptu po ledini, pljuvali je, da bi time pokazali svoju privrženost i odanost talijanskim okupatorima".97

Ista sudbina zadesila-je i Biću Kesića, političkog komesara u bataljunu "Gavrilo Princip" nakon što je u njemu izveden četniki puč (12./13. travnja 1942.) Naime, Talijani su njegovu glavu ucijenili na 100.000 lira, a skupina četnika stalno ga je pratila, dok ga, s pomoću jataka, nije uhitila u Grabu na spavanju. Što su dalje učinili s njim vidljivo je iz priznanja četnika Đure Kesića, uhićenog od pripadnika OZN-e 27. ožujka 1945. na Velebitu. On je o ubojstvu Biće Kesića, između ostaloga, naveo i ovo:

"Biću smo uhvatili i odveli u gusarnicu (sitnogoricu) u šumi Kokirna. Odsjekli smo mu glavu, a samo tijelo bacili u jamu. Njegovu glavu odnijeli su u torbi u Gračac Đuro Radusin - Arambašica, Tomo Radusin i Mićo Senader. Prodali su je Talijanima. Oni su otišli iz Graba u jutro, a vratili su se iz Gračaca tek poslijepodne. Donijeli su od Talijana kao plaću 100.000 lira. Novac smo podijelili u kući Nikice Senadera. Nas svakog zapalo je po deset hiljada lira".98

Talijani su svojim javnim objelodanjivanjem ucjena za pojedine sudionike antifašističke borbe stalno poticali ovu vrstu četničkih zločina. Tako je komanda talijanskog zadarskog sektora uputila dopis 29. listopada 1942. godine 1., 2., 3., i 5. četi Dobrovoljačke antikomunističke milicije (četnici) u kojem se navode visine ucjena za 62 osobe (od 10.000 do 50.000 lira). 99

Četnici nisu dobivali novčane i druge nagrade samo za ucijenjene osobe, nego i za druge sudionike antifašističkog pokreta, ako bi ih uhitili žive ili pak ubili, a njihovo tijelo ili glavu donijeli u talijansku komandu. Kad su četnici iz Gračačkog vojno četničkog odreda i četničkog odreda Krupa uhitili 1942. godine kod sela Rujišta 23 Hrvata partizana iz bataljuna "Bude Borjan",

__________________________________________
92 HDA, Fond: ZKRZ GUZ, kut. 21.
93 Saopštenje br. 66-93. o zločinima okupatora i njegovih pomagača, Beograd, 1946., str. 764.
94 Zbornik, tom XIV., knj. 3., str. 406; NOB u Dalmaciji 1941-1945., n. dj. knj. lO., str. 1653.
95 J. Popović, M. Lolić i B. Latas, Pop izdaje, n. dj., str. 215-225; Đorde Orlović, Napad na Gračac (14/15. januara 1943.) VIG, Beograd, 1981., br. 1., str. 90.
96 J. Popović, M. Lolić, B. Latas, Pop izdaje, n. dj., str. 338-339; Šime Novosel, Pokolj u Krčani, Kotar Korenica i kotar Udbina u NOR-u i socijalističkoj izgradnji, Karlovac, 1979., str. 886-889
97 Dušan T. Graovac, Nastanak, razvoj, organizacija i djelatnost NOO-a kotara Gospić od 1941- 1945. godine, Kotar Gospić i kotar Perušić u narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945, Karlovac, 1989., str. 619.
98 J. Popović, M. Lolić, B. Latas, Pop izdaje, n. dj., str. 115.
99 Dokumenti o zločinima talijanskog okupatora, Šibenik, 1945., str. 44-45

(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-logo-Marica.gif) 6. od 8


Naslov: Četnički zločini
Autor: Marica - Studeni 30, 2009, 00:55:59

a među njima i šibenskog komunista Danu Rončevića, sve su ih strijeljali, a za nagradu od Talijana dobili su 10.000 lira. 100

Za nagradu ili bez nagrade četnici su odsijecali glave i mnogim drugim žrtvama. U Vrgoračkoj krajini krajem kolovoza 1942. godine u vrijeme masovnog pokolja hrvatskog stanovništva četnici su odsjekli glavu župniku Župe Biokovske don Jozi Braenoviću.101
Svirepu metodu odsijecanja glava svojim žrtvama četnici su izveli početkom listopada 1942. godine u selu Gatima, kad su ubijenoj djeci odsijecali glave i nabijali ih na kolac.102

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/7-Cetnici_kolju_nepoznatu_zrtvu.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/7-Cetnici_kolju_nepoznatu_zrtvu.jpg)
Četnici kolju nepoznatu žrtvu (B. Latus – M. Dželebdžić,
Četnički pokret Draže Mihailovića 1941-1945,
Beograd 1979., str. 241)

G) Spaljivanje živih ljudi 

Ova metoda četničkih zločina poglavito je bila usmjerena prema hrvatskom civilnom stanovništvu, ali i drugim nacionalnim skupinama (Muslimanima i Romima). Uglavnom su ovu metodu mučenja i ubijanja četnici koristili u masovnim pogromima povezanim s paljenjem stambenih i gospodarskih zgrada. U vatru su se bacale žive ili već ubijene osobe. Bacanjem živih osoba u vatru nastojali su da žrtvama nanesu što veću bol, a bacanjem već ubijenih osoba nastojali su prikriti svoje zločine. Jedan od najsvirepijih primjera spaljivanja skupine živih ljudi izveli su Moravički četnici (Gorski kotar) noću 17./18. studenog 1942. u selu Radigojni (kod Vrbovskog). Oni su u tom selu uhitili dvije romske poradice (ukupno 14 članova, od toga šestero djece), povezali ih žicom, zatvorili ih u njihovu drvenu kućicu i zapalili. 103
U ovoj knjizi, u arhivskoj građi koju objavljujemo, navode se mnogi primjeri spaljivanja žrtava te ih ovdje nećemo posebno navoditi. Međutim, istaknut ćemo jedan primjer nabijanja živog čovjeka na kolac i zatim njegovo pečenje na vatri. Na taj način usmrtili su Đujevićevi četnici starca Nikolu Blaževića (68 godina) iz Maovica 26. siječnja 1943. Pekli su ga na vatri u kovačnici Ivana Hercega, također iz Maovica.104

H) Masovni zločini četnika nad hrvatskim stanovništvom 

Masovni zločini četnika nad hrvatskim stanovništvom izvođeni su tijekom svih ratnih godina, ali najviše tijekom 1942. i 1943. godine, kad je četnički pokret u Hrvatskoj bio vojno najsnažniji, a imao potporu istočnohercegovačkih i istočnobosanskih četnika te talijanskih i njemačkih vojnih okupacijskih vlasti. Četnici su masovne zločine nad hrvatskim narodom obrazlagali raznim motivima (prethodnim zločinima ustaša nad Srbima, partizanskim napadima na četnike, suradnjom pojedinih osoba ili cijelih sela s partizanskim ili ustaškim pokretom, rušenjem komunikacija i sL), ali bit tih zločina nalazila se u programskoj genocidnosti četničkog pokreta prema hrvatskom narodu, što je već na nizu primjera i pokazano.

Prvi masovni zločin četničkih pristaša nad pripadnicima hrvatskog naroda u Hrvatskoj izveden je u Lici potkraj srpnja 1941. godine. Tada su u Brotnji (kod Srba) ubili 37 Hrvata iz porodice Ivezića, a njihovu imovinu opljačkali.105

Preostali tadašnji četnički pokolji nad Hrvatima u Lici bili su manji po broju ubijenih osoba jer su Hrvati u najvećem broju izbjegli, iselili se iz naselja koja su se našla pod četničkom vlašću. Val masovnih četničkih zločina nad Hrvatima počeo je u Kninskoj krajini još u jesen 1941. godine i trajao je tijekom cijeloga rata, proširujući se i na druga područja Dalmacije. U ustaničkim danima potkraj srpnja i početkom kolovoza 1941., a u nastojanju da se Hrvati s područja Knina zaštite od mogućih zlodjela, povukli su se oni u Knin i stavili pod zaštitu vojnih snaga NDH (oko dvije tisuće Hrvata). Takva opreznost pokazala se ispravnom jer su četnici ubrzo počeli terorizirati preostale Hrvate, ubijati ih i pljačkati njihovu imovinu. Đujićevi četnici izveli su prvi masovniji pokolj Hrvata 7./8. listopada 1941., kad su u Donjem Erveniku zaklali sedam osoba, a njihova tijela bacili u jednu krašku jamu. Talijanska vojska ekshumirala je te žrtave i zatim ih sahranila.106 Četnici iz puka "Onisim Popović" u selu Štikovu zaklali su i ubili 9 Hrvata.107 Ova dva četnička zločina potaknula su daljnje seljenje hrvatskog stanovništva s područja Kninske krajine i koncentriranje hrvatskih izbjeglica u Knin. Krajem 1941. godine bilo je u Kninu oko 3.000 izbjeglih Hrvata.

Zločine nad pojedincima i manjim skupinama četnici su stalno izvodili na područjima koja su privremeno ili stalnije držali te na onim područjima na kojima su boravili u vrijeme vojnih operacija. Upravo za vrijeme vojnih operacija četničkih snaga s talijanskom vojskom u Dalmaciji četnici su izveli i najveće zločine. U talijanskoj vojnoj operaciji "Albia" na područje Biokova Talijani su angažirali oko tisuću istočnohercegovačkih četnika. Oni su se potkraj kolovoza 1942. godine prebacili iz Nevesinja preko Ljubuškog i Vrgorca te su zajedno s talijanskom divizijom "Bergamo" sudjelovali na području Biokova u vojnim operacijama protiv partizanskog bataljuna "Jozo Jurčević".

Međutim, četnici su svoje osnovne aktivnosti usmjerili protiv hrvatskog stanovništva i na pljačku njihove imovine. Naime, dok su talijanske jedinice držale u obruču sela Dragljane, Rašćane, Kozice i pojedine druge zaseoke na tom području, u ta su sela ušli četnici i u njima "klat je ko je muških stignut" .

__________________________________________
100 Vidi bilješku 95, str. 123-124; Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941.-1945., n. dj., knj. 2, str. 1149- 1150, knj. 4., str. 423.
101 HDA, Fond: Četnici, br. 294/2.
102 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941.-1945., n. dj., knj. 4., str. 71-72.
103 HDA, A NDH, inv. br. 103.
104 HDA, Fond: ZKRZ GUZ, kut. 21.
105 Kotar Donji Lapac u narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945, Karlovac, 1985., str. 1126-1127; Gojko Polovina, Sjećanje na početni period narodnog ustanka u Lici godine 1941, Prva godina narodnooslobodilačkog rata na području Karlovca, Korduna, Gline, Like, Gorskog kotara, Pokuplja i Žumberka, Karlovac, 1971., str. 785-786. G. Polovina navodi da je tada ubijeno oko 30 članova porodice Ivezić. Popis svih stradalih s biografskim podacima vidi u: Luka Pavičić, Kronika stradanja Hrvata Južne Like, Zagreb, 1996., str. 241-253.
106 Arhiv oružanih snaga (dalje AOS) SR Jugoslavije, Beograd, Arhiva NDH, kut. 51, reg. br. 13/2-1.
107 HDA, Fond: Glavno zapovjedništvo oružaništva NDH, Tajni spisi, kut. 2

(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-logo-Marica.gif) 7. od 8


Naslov: Četnički zločini
Autor: Marica - Studeni 30, 2009, 00:59:16

Žrtve su ubijane i na druge načine, a mnogi su bačeni u zapaljene kuće. Četnici su u tijeku 29. i 30. kolovoza 1942. na razne načine ubijali 137 Hrvata, a među njima i tri svećenika (Gosip Braenović, Ivan Čondić i Ladilislav Ivanković) .108

Krajem rujna 1942. talijanska divizija "Sassari" uputila je na splitsko-omiško područje četnike Mane Rokvića (od 120 do 150 četnika). Oni su od 1. do 5. listopada 1942. godine izveli pokolj hrvatskog stanovništva na području sela Dugopolje, Kotlenice, Dubrava, Gata, Donji Dolac, Gornji Dolac, Ostrvica, Čisla, Zvečanje, Srijane, te na zvjerski način ubili 120 žena, djece i staraca. Četnici su tada ubili Franu Babića, župnika iz Srijana, i zapalili više od 1.500 stambenih i gospodarskih zgrada, opljačkali stoku i raznu pokretnu imovinu. U daljnjem izvođenju zločina četnike je onemogućio vod Solinske partizanske čete, koji je uspio povratiti dio opljačkane imovine i sahraniti dio žrtava. Sve strahot:e četničkih zlodjela na ovom području moguće je vidjeti iz brojnih izvješća.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/8-Izvjestaj_o_napadu_cetnika_u_selu_Stikovo_1941.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/8-Izvjestaj_o_napadu_cetnika_u_selu_Stikovo_1941.jpg)  
1941., prosinac 26., Siverić.
Izvješće Oružničke postaje Siverić Vodnom oružničkom zapovjedništvu Knin o napadu četnika na privremenu oružničku postaju i hrvatsko pučanstvo u selu Štikovo te na ophodnju oružničke postaje Siverić u prosincu 1941. godine.
(Dokument br. 33., str. 226.-228.)

Klikni na dokument da se poveća

Ovdje ćemo navesti samo jedan manji ulomak iz izvješća Okružnog komiteta KPH za Srednju Dalmaciju, upućenog 4. listopada 1942. Pokrajinskom komitetu KPH za Dalmaciju, a koji govori o četničkom pokolju u selu Gatima. S tim u svezi ističe se:109


"Prvog (misli se na 1. listopada 1942. - napomena autora) po danu je došlo oko 150 - 200 četnika predvođeni Talijanima sa kamionima. Četnici su stali paliti, pljačkati i klati sve do čega su došli. Broj zaklanih se još točno ne zna iako su ih naši pokopali, ali ih je bilo preko 100. Strahote se ne daju opisati. Sve što nije moglo uteći na najsvirepiji način je ubiveno. Žene i djevojke silovane, isječene sise i ostali dijelovi tijela. Staraca ima najviše među ubivenim a i djece. Mogo je izgorilo bolesnih i nemoćnih u kućama koje su sve od reda popaljene. Ubivenih ima najviše noževima i to većinom srezan grkljan. Prizora svakojakih, dijete u naručju majke zaklato skupa sa njome. Na nekim mjestima velike gomile ubivenih po 10 - 15 skupa. Svijet se je svugdje sklanjao, ali tko e gdje uhvaćen tu je zaklan ".110

Svi prosvjedi vlasti NDH, pa osobno i samog poglavnika dr. A. Pavelića, kod talijanskih vojnih vlasti ostali su bez odjeka. Vinovnici tih zločina nad hrvatskim stanovništvom nisu niti pozvani na odgovornost, a kamoli kažnjeni. Za četnike je to bio samo znak da mogu nastaviti s ovakvim zlodjelima. Talijanska vojska uskoro je poslala novu kaznenu jedinicu s oko 360 Đujućevih četnika, koja je 21. listopada 1942. upala u selo Bitelić s većinskim hrvatskim stanovništvom. Četnici su i u ovom selu poklali 29 Hrvata, spalili više od 200 kuća i temeljito opljačkali pokretnu imovinu Hrvata.111

Masovne pokolje Hrvata izveli su četnici Dinarske četničke divizije i hercegovački četnici u Vrličkoj krajini potkraj siječnja 1943. godine. Bio je to četnički "krvavi pohod prema Vrlici", a pod geslom "pali i kolji sve što je katoličko". Cilj tih četničkih snaga bio je da uz pomoć talijanske divizije "Bergamo" očiste područje Vrličke krajine i Podinarja od partizanskih snaga. Na tom prostoru tada su djelovala dva partizanska bataljuna 3. dalmatinske brigade i Kninski partizanski bataljun. Četničko-talijanske snage naišle su samo na manji otpor partizana, te su četničke jedinice od 25. do 27. siječnja 1943. usmjerile svoje aktivnosti prema hrvatskom stanovništvu u Vrlici, Maovicama, Kosorama i Kijevu, ubivši na najsvirepiji način oko 60 osoba.

Ubojstva hrvatskog stanovništva bila su praćena paljenjem kuća i pljačkom imovine. Preostali Hrvati iz tih sela izbjegli su u Ribariće i zatim u Sinj.112

Glede ovog četničkog zločina značajno je izvješće Velike župe Cetina od 4. veljače 1943., upućeno Ministarstvu unutarnjih poslova NDH, u kojem se, između ostaloga, navodi i ovo:

"Četnici u čisto pravoslavna sela uobće nijesu zalazili, a u katoličkim selima klali su i palili većinom po kazivanju domaćih Srba". 113

Hercegovački četnici (oko 2.500), povlačeći se iz Kninske krajine preko Splita, Dicma i Trilja, došli su 3. i 4. ožujka 1943. na područje kotara Imotski, a odatle su se preko zapadne Hercegovine prebacili u istočnu Hercegovinu. Oni su tijekom navedenih dana na području Imotskog (Imotski, Grabovac, Zagvozd, Vinjani i dr.) ubili i zaklali 32 Hrvata, pljačkali imovinu, palili kuće, prolivali u konobama vino i rakiju, zagađivali izmetom bunare ("vršili veliku nuždu, pa izmetine bacali u bunare"), silovali djevojke i žene te skidali sa žena odjeću i nakit.114

I kasnije četnici su izveli veći broj masovnih pokolja Hrvata, pa i Srba partizana.115 Ovdje ćemo istaknuti samo još tri primjera. Četnici Dinarske četničke divizije u veljači 1944. u zlodjelima na području sela Dubrava, Danilo Kraljica, Radonići i Goriša
ubili su 30 osoba116, a 4. travnja te godine četnici Kosovske četničke brigade u selu Nečmenu ubili su devet Hrvata.117

Jedan od posljednjih većih četničkih zločina izveden je 12. rujna 1944. na području Skradina, kad je ubijeno 27 Hrvata.118

Dosad provedena istraživanja četničkih zločina nad Hrvatima i Muslimanima u Drugom svjetskom ratu pokazuju niz poteškoća u pronalaženju dokumenata potrebnih za osobnu identifikaciju žrtava. Do sada je imenom i prezimenom, te mjestom i godinom smrti utvrđeno tek oko 3.000 stradalih, od kojih su oko dvije trećine Hrvati.119
Demografske procjene Vladimira Žerjavića govore da su četnici tijekom Drugoga svjetskoga rata na području bivše Jugoslavije ubili oko 20.000 Hrvata. Veliki je zadatak povijesne znanosti da unese više svjetla u genezu četničkog pokreta, a osobito u četničke zločine učinjene nad Hrvatima i Muslimanima 1941.-45. pri pokušaju da se ostvari dugo pripreman projekat velike i homogene Srbije

__________________________________________
108 HDA, A NDH, inv. br. 33215, Fond: Četnici br. 294/1; i Fond: ZKRZ GUZ, br. 2362/5-41/45; Ivo Omrčanin, Holocaust of Croatians, Washington, 1986., str. 33-34.
109 HDA, A NDH, Fond: Četnici, br. 294/2; J. Popović, M. Lalić i B. Latas, Pop izdaje, n. dj., str. 169-170.
110 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, n. dj., knj. 4., str. 13.
111 Isto, knj. 4, str. 654-656; HDA, Fond: ZKRZ GUZ, br. 2362/5-41/1945; Marinko Perić, Sinj i Cetinska krajina u borbi za slobodu, (bez oznake mjesta),1974., str. 123.
112 HDA, Fond: Hrvatski državni sabor, Predsjednički spisi, br. 211/8, 1943, kut. 2; J. Popović, M. Lalić, B. Latas, Pop izdaje, n. dj., str. 226-232; Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, n. dj., knj. 5., str. 144.
113 Narodllooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, n. dj., knj. 5., str. 658.
114 Isto, knj. 5, str. 697-698; HDA, A NDH, br. 16208.
115 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, n. dj., knj. 6., str. 442-443, 697; HDA, A NDH, inv. br. 6432.
116 HDA, Fond: ZKRZ GUZ, br. 2362/4-45. 117 HDA, FOND: NOV -179/410.
118 HDA, Fond: KP-309/3064.
119 Analizu ovih žrtava četničkog terora opširno je opisao dr. Igor Graovac u feljtonu: "Četnici u Hrvatskoj prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata" objavljenom u 17 nastavaka u "Jutarnjom listu" od 17. srpnja do 2. kolovoza 1998. Graovac je utvrdio da je od ukupnog broja četničkih žrtava 57% bili iz Dalmacije, 24% iz Like, 8% iz Gorskog kotara, po 4% iz Hrvatskog primorja i sjeverozapadne Hrvatske te po 1% iz Banovine, Korduna i Slavonije. Spomenuti podaci pokazuju da su četnička zlodjela bila najbrojnija u onim dijelovima Hrvatske koji su bili pod talijanskom okupacijom, gdje su velikosrpski i talijanski fašizam najtješnje surađivali u progonu i uništenju Hrvata

Izvor: Z. Dizdar i M. Sobolevski, Zagreb 1999. str. 63 - 79

(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-logo-Marica.gif) 8. od 8

Nastavlja se ...


Naslov: Homogena Srbija
Autor: Marica - Prosinac 08, 2009, 23:38:00

3.
1941., lipanj 30. Nikšić
Projekt dr. Stevana Moljevića o granicama, društvenom uređenju i vanjske politici Homogene i Velike Srbije.

HOMOGENA SRBIJA10

Iskušenja srpskog naroda u ovome ratu, izazvana gubitkom države i slobde, dovela su ga do nepokolebljivog uverenja:

1) da snagu države ne čini ni prostranstvo njene teritorije, ni broj njenog žiteljstva, pa ni bogatstvo zemlje, koliko nezavisnost pogleda, smisao i ljubav za državu, njenu slobodu i nezavisnost, unutrašnja sloga i duhovna povezanos: naroda u času spoljne opasnosti te spremnost njegova da za državu i njenu slobodu žrtvuje sve što ima pa i sebe sama;

2) da on tu istovetnost pogleda na državu, smisao i ljubav za državu i njenu nezavisnost može opet postići samo ako bude okupljen u homogenoj Srbiji. Primere su mu za to dale Srbija i Crna Gora u prošlim ratovima i Grčka u sadanjem ratu.
Stoga se Srbima nameće danas prva i osnovna dužnost:
da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive, i da joj osiguraju potrebne strateške i saobraćajne linije i čvorove, te privredna područja kako bi joj bio omogućen i obezbeđen slobodan privredni, politički i kulturni život i razvitak za sva vremena.
Te strateške i saobraćajne linije i čvorovi, potrebni za sigurnost, život i opstanak Srbije, iako gde danas ne bi imali srpsku većinu, imaju da posluže Srbiji i srpskom narodu da se ne bi više ponavljala teška stradanja koja Srbima nanose njihovi susedi čim se pruži prilika.

Preseljavanje i izmena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrši razgraničenje i stvore bolji odnosi između njih, a time otkloni mogućnost da se ponove strašni zločini koji su se dešavaili i u prošlom ratu, a naročito u ovom sadašnjem, na svemu području na kome su Srbi i Hrvati bili izmešani, i gde su Hrvati i Muslimani s planom išli za istrebljenje Srba.11

I. GRANICE

Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora.

Na istoku i jugoistoku (Srbija i Južna Srbija12) srpske su granice obeležene ishodom ratova za oslobođenje, i njih valja samo pojačati Vidinom i Ćustendilom.
2) Na jugu (Crna Gora i Hercegovina) valja da u Jugozapadnu srpsku oblast uđu pored teritorije Zetske banovine.13

a) sva istočna Hercegovina sa železničkom prugom od Konjica pa do Ploča, uključivo sa pojasom koji bi tu prugu zaštićavao, tako da bi u nju ušao srez konjički ceo; od mostarskog sreza opštine: Mostar grad, Bijelo Polje, Blagaj i Žitomislići; srez stolački ceo; a od metkovićkog sreza Ploče i sve područje južno od Ploče; te Dubrovnik kome bi se imao dati poseban status.

b) severni deo Albanije, ukoliko Albanija ne bi dobila autonomiju.

3) Na zapadu valja da u Zapadnu srpsku oblast uđu, pored Vrbaske banovine, Severna Dalmacija, srpski deo Like, Korduna, Banije i deo Slavonije, tako da toj oblasti pripadnu lička želj. pruga od Plaškog do Šibenika i severna želj. Pruga od Okučana preko Slunja do Kostajnice. U tu bi oblast ušao na jednoj strani srez bugojanski osim Gor. Vakuf, a od sreza lijevanjskog opštine: Lijevno14 i Donje Polje, a na drugoj strani od sreza šibeničkog opštine: Šibenik i Skradin; od kninskog sreza: opština Knin i srpski deo opštine Drniš sa svom teritorijom preko koje prelazi želj. pruga Knin-Šibenik, te eventualno srpskim delom opštine Vrlika u sinjskom srezu; srez benkovački ceo; srez biogradski ceo; srez Preko ceo; tako da granica Zapadne srpske oblasti ide Velebitskim Kanalom i obuhvata Zadar sa svim otocima pred njim, od sreza gospićkog opštine: Gospić, Lički Osik i Medak; od sreza otočačkog opštine: Dabar, Škare i Vrhovine; od srez:. ogulinskog opštine: Drežnica, Gomirje, Gor. Dubrava i Plaški; srez vojnićki osim opštine Barilović; srez Vrginmost ceo; srez glinski osim opština Bučice i Stankovac; od sreza petrinjskog opštine: Blinja, Gradusa, Jabukovac i Sunja; srez kostajički osim opštine Bobovac; od sreza Novske opštine: Jasenovac i Vanjska Novska, ali ove opštine valja porušiti 15 tako da želj. pruga ostane na teritoriji ovih dveju opština; srez okučanski ceo; srez pakrački osim opština: Antunovac Gaj i Poljana; od sreza požeškog opština Vilić Selo; srez Daruvar, Grubišno Polje i Slatina; zatim bosanski srezovi Derventa i Gradačac. Razume se da u ovu oblast ulaze i svi drugi srezovi unutar navedenih granica.

Granice Velike Srbije prema četničkoj brošuri "Naš put" iz 1941. godine. Te granice uglavnom se udaraju s područjem Velike Srbije kako ga je zamislio četnički ideolog dr. Stevan Moljević. (J. Tomasevich, Četnici u Drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1979., str. 156). Uz navednu koncepciju Stevana Moljevića, postojala je tijekom Drugog svjetskog rata također koncepcija samog Draže Mihailovića, također i zemljovidno iskazana (nažalost do danas neobjavljena i nedostupna), prema kojoj je Hrvatska trebala biti svedena na uzak pojas zemlje od Karlovca do Varaždina - "ono se vidi sa tornjeva zagrebačke katedrale". Taj program trebao se ostvariti tako što bi četničke snage iz Srbije i Crne Gore, uz pomoć lokalnih četnika, provalije na područje BiH i Hrvatske, te bi nastupanjem zamišljenim koridorima oblikovale zamišljene granice Velike Srbije. Prvi koridor protezao se od granice Srbije i BiH, slijedeći tok rijeke Save i Kupe (južno od njih), te je završavao na području Karlovca i slovenske granice. Na tom području spajao se sa završetkom druog zamišljenog koridora četničkog nastupanja, koji je počinjao na crnogorsko-hercegovačkoj granici, nastavljao se područjem Dinarskog masiva sve do slovenske granice. (AOS SRJ, Četnička
arhiva, kut. 7., reg. br. 36/2 i 38/2)

___________________________________
9 Faksimili pismenih, po svjedocima potvrđenih izjava od 23. srpnja 1941. i to: Stjepana Mustapića, date u Ilićima i Anđelka Antelja, date u Mostaru (u kojoj je Milan Antelj potpisan kao svjedok), dati su na str. 36 i 37. već spomenute knjige" Odmetnička zvjerstva ... " iz 1942.
10 AOS SRJ, Četnička arhiva, kut. 144., reg. br. 4/1.0riginal, strojopis, ćirilicom. Na omotu, u kojem se dokument nalazi, piše: Dr St.(evan) M.(oljević) "HOMOGENA SRBIJA", što označava njegova autora, a što proizlazi iz još nekih četničkih dokumenata. Dokument je objavljen u "Zborniku dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije. Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića 1941-1942.", tom XIV., knj. 1., Beograd, 1981., str. 1-9.
11 Već tada je četnički pokret označavao Hrvate i Muslimane kao kolektivne krivce za pojedine ustaške zločine nad Srbima na području NDH. Iz toga će proizići i četnička teza o identifikaciji Hrvata i Muslimana s ustašama.
12 Riječ je o Makedoniji.
13 Od 1929. do 1939. godine Kraljevina Jugoslavija bila je podijeljena na devet banovina: Dravska, Savska, Vrbaska, Primorska, Zetska, Drinska, Dunavska, Moravska i Vardarska. Prema sporazumu Cvetkoić - Maček 1939. od Savske i Primorske banovine te dijelova Vrbaske, Dunavske, Drinske i Zetske banovine osnovana je Banovina Hrvatska. Moljević i četnici nikada nisu prihvatili Banovinu Hrvatskuu, uključujući veći dio njezina područja u "srpske zemlje" ili "Homogenu Srbiju", a što se najbolje vidi iz ovoga teksta o granicama.
14 Livno.
15 Misli se tako nanovo ustrojiti.

(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-2-logo-Marica.gif)
1. od 24


Naslov: Odg: Četnički zločini
Autor: Marica - Prosinac 08, 2009, 23:39:57

Za ovu zapadnu srpsku oblast, koja bi imala 46 srezova sa blizu milion i po duša, na kojoj je celo preduzeće Šipada, i veliki gvozdeni rudnik Ljubija, i preko koje prelazi Jadranska pruga Valjevo - Banja Luka - Šibenik, valjalo bi obezbediti Zadar s okolinom i otoke koji su pred njim radi zaštite njenog izlaska na more.

4) Severnoj srpskoj oblasti valja dati, uz teritoriju Dunavske banovine, oduzete joj srpske srezove Vukovar, Šid i Ilok, i od vinkovačkog sreza opštine: Vinkovci, Laze, Mirkovci i Novi Jankovci; srez i grad Osijek ceo;
Ovoj oblasti valja obezbediti Baranju s Pečujom i istočni Banat s Temišvarom i Rešicama.

5) Središnjoj srpskoj oblasti - Drinskoj banovini - imaju se povratiti oduzeti joj bosanski srezovi: Brčko, Travnik i Fojnica.

Dalmacija,

koja bi obuhvatala Jadransku obalu od Ploča pa do ispod Šibenika, te od bos. herc. srezova: Prozor, Ljubuški, Duvno; zapadne delove mostarskog i livanjskog sreza, te delove kninskog i šibeničkog sreza na severu, ima da uđe u sastav Srbije i da dobije zaseban autonoman položaj. Rimokatolička crkva u Dalmaciji biće priznata i od države pomagana, ali rad crkve i rimokatoličkog sveštenstva u narodu mora biti na korist države i pod njenom kontrolom

II. ODNOS PREMA OSTALIM JUGOSLOVENSKIM I
BALKANSKIM DRŽAVAMA

Srbija ima da, verna svojoj prošlosti i svojoj misiji na Balkanu, bude i u budućnosti nosilac jugoslovenske misli, te prvi pobornik balkanske solidarnosti i Gledstonova principa "Balkan balkanskim narodima". Vreme traži okupljanje manjih država u veće jedinice, saveze i blokove, a od Srba će to tražiti i njihovi prijatelji. Srbi će se tim traženjima rado odazvati, jer je to u duhu njihove istoriske misli na Balkanu. Srbi su tim putem prošli već onda kad su stvarali Jugoslaviju, i oni s toga puta neće natrag. Samo, kako je prvi korak na tome putu bio pogrešno učinjen u tome što su oni sve dali i u Jugoslaviju odmah utopili i Srbiju i Crnu Goru i srpstvo, dok ostali - Hrvati i Slovenci i muslimani - pošli protivnim putem - da od Jugoslavije sve uzmu, a ništa da ne daju, to se sad ta greška mora ispraviti, a ispraviće se samo ako Srbi odmah pri vaskrsu Jugoslavije, već u prvom času, i bez ičijeg pitanja stvore homogenu Srbiju u granicama kako su napred označene, pa tek onda sa te osnovice, kao svršenog čina, pristupe uređenju svih ostalih pitanja i sa Hrvatima i Slovencima.

Jugoslavija bi, prema tome, imala biti uređena na federativnoj osnovi sa tri federalne jedinice: srpskom, hrvatskom i slovenačkom (Srbija, Hrvatska i Slovenija). I tek kad se to stanje sredi, kad se svi srpski krajevi povežu u jednu homogenu Srbiju i kad se sažive, onda bi se moglo pomišljati na uže zbliženje s Bugarima. Dotle bi se moglo s njima sarađivati na kulturnom i ekonomskom približavanju (prvo putem štampe, knjige, crkve, i društvenog uspoznavanja, a drugo carinskom unijom).

Srbi, koji su se pre blizu pet vekova jedini na Balkanu ozbiljno oprli najezdi  Osmanlija sa istoka na zapad,
Srbi, koji su u borbi sa turskom imperijom istrajali i prvi digli ustanak protiv Turaka,
Srbi, koji su se prvi na Balkanu oprli najezdi Germana sa zapada prema istoku, dobili su time pravo na vođstvo na Balkanu, i oni se toga vođstva neće i ne mogu odreći ni zbog sebe ni zbog Balkana i njegove sudbine. Oni svoju istorisku misiju moraju ispuniti, a moćiće to učiniti smo ako budu okupljeni u homogenoj Srbiji i okviru Jugoslavije koju će zadahnuti svojim duhom i dati joj svoj pečat. Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu, a da imaju hegemoniju na Balkanu, moraju prethodno imati hegemoniju u Jugoslaviji. Samo ta hegemogenija mora da bude u veličini duha, u širini pogleda i daljini vidika, u smelosti političke misli, u odlučnosti političke akcije, za što su Srbi do danas dali dovoljno primera i dokaza u svim dolučnim časovima svoje prošlosti. I kao što je sadašnjost samo krajnja tačka prošlosti, i budućnost valja da im bude produžena linija prošlosti.

III. DRUŠTVENO UREĐENJE

Društveno uređenje u Jugoslaviji, zasnovano na neograničenom liberalizmu, bilio je u nesređenim poratnim vremenima zloupotrebljavano i iskorišćavano na štetu slabijih od strane jačih i od strane pojedinaca na štetu zajednice. To
je remetilo potrebnu ravnotežu u privrednom životu, a vodilo rasulu nacionalnog i društvenog morala i javnog života,-
u Srbiji
rad ima da bude osnov, cilj i smisao života svakog čoveka te da bude praved no nagrađen prema kvalitetu i kvantitetu;
kapital ima da bude sredstvo kojim će srpski narod da ostvaruje svoju istorisku misiju na polju narodne odbrane, narodne privrede i narodne kulture, te obezbedi svoj narodni opstanak, ali nosilac kapitala i kapitalizma ima da bude u prvom redu država.
I privatni kapital je narodna svojina, i ima da bude pod zaštitom, ali i pod nadzorom države, te da i on posluži dobru naroda i zajednice.
Država ima da stvori svakom svomu državljaninu mogućnost rada i zarade te da svakog osigura za slučaj bolesti, starosti i iznemoglosti.
Sloboda ličnosti, lične inicijative i lične imovine ima biti svakom državljaninu obezbeđena zakonom; samo ta sloboda ne srne biti zloupotrebljavana i iskorišćavana ni na štetu drugog čoveka ni na štetu zajednice.
Sloboda misli, sloboda vere i sloboda štampe ima također biti obezbeđena ali ne srne biti zloupotrebljavana.
Crkva, kao organizacija, može biti u Srbiji priznata i pomagana samo ako je prema inostranstvu potpuno nezavisna i ako u Srbiji ima svog vrhovnog poglavara.
Na verskoj osnovi ne mogu se stvarati političke partije.
Štampa ima da služi narodu i državi, te podizanju javnog morala.

NARODNI PREPOROD

Da se postigne preuređenje države i njenog društvenog stanja, srpskom narodu je potreban opšti narodni preporod u svima njegovim redovima i na svi poljima narodnog života. Za taj preporod potrebno je pribrati i okupiti sve narodne snage, ne deleći srpski narod po klasama, jer se on deli samo po zanimanjima, koja valja sva da budu časna i po zajednicu korisna, te da sva rade u jednom istom smeru u punoj harmoniji, da se u svom radu popunjavaju i ispomažu. U prve redove valja da uđu intelektualci - prosvećeni sinovi srpskog naroda i njegova omladina, te da daju primere svoga pregalaštva, samopregora, reda, rada i discipline, i da izgaraju na svojim dužnostima

Nikšić, 30, juna 1941 god.


(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-2-logo-Marica.gif)
2. od 24


Naslov: Odg: Četnički zločini
Autor: Marica - Prosinac 08, 2009, 23:41:38

(Prilog)16
NAŠ PUT
Vodi nas stopama kosovskih vitezova,
Pošli smo da stvorimo Srbiju,

___________________________________
16 Kao prilog dokumentu dana je karta Jugoslavije i unutar nje Velika Srbija te tekst "Naš put", koji su kao promidžbeni letci dijeljeni na različitim područjima NDH te bivše Kraljevine Jugoslavije,
u kojoj će biti ujedinjeni svi Srbi i sve zemlje u kojima Srbi žive;
u kojoj će vladati zakon, red i društvena pravda;
da seljak bude domaćin, da ima dovoljno zemlje i živi boljim životom,
da radnik bude pravedno nagrađen za svoj rad i obezbeđen u starosti, bolesti i iznemoglosti;
da činovnik predstavnik države u svome delokrugu bude materijalno obezbeđen i zaštićen, ali i odgovoran;
u kojoj će kapital biti zakonom zaštićen, ali i kontrolisan, a glavni nosilac kapitala biti država;
u kojoj će biti priznate zasluge svima borcima za narodno oslobodenje kako u prošlim ratovima tako i u ovome, a njihovim porodicama omogućen život;
u kojoj će izdajnici i oni koji su svoje položaje u javnom životu zloupotrebili biti pravedno kažnjeni;
u kojoj će javnim životom da upravljaju oni koji su za to dostojni.
Eto, takvu Srbiju, kakvu su sanjala sva naša pokolenja, a za kakvu se bori srpski narod Karađorđa pa do dana današnjega,
u kojoj će se moći živeti dostojno čoveka, a za koju je vredno umreti, takvu Srbiju  koja će s ponosom da vodi Jugoslaviju, pa i ceo Balkan, želimo da stvarima ili da izgradimo, kao što izginuše kosovski vitezovi.
To je naš put koji nam je pokazao naš mladi Kralj. (Petar II. Karađorđević- a.) To je put kojim nas vodi naš Draža Vojvoda (Mihailavić- a.)" 17

___________________________________
17 Na poleđini, gdje je karta, dopisano je rukom: "Dodatak biblioteci Ravna Gora".

Str. 90., 95., 160. – 165.


4.
1941., srpanj 8 -10. Knin
Zapovijed Vodnog oružničkog zapovjedništva Knin Oružničkoj postaji Strmica o podnošenju izvješća i izvješće te postaje o jednom ubojstvu i drugim nasiljima četnika na području te postaje od travnja do srpnja 1941, godine.18

o oružničko zapovjedništvo Knin
Taj. Br. 55.

NA LIČNOST
ZAPOVJEDNIKU ORUŽNIČKE POSTAJE
Strmica19
Knin, 8. srpnja 1941.

Po prijemu ove zapovjedi u povratu spisa postajni zapovjednik će mi obratnom poštom ili po kuriru dostaviti izveštaj, dali je na području njegove postaje bilo slučajeva kakovog nasilja.

Izveštaj dostaviti objektivan i iscrpan tako da u vodu bude neizostavno do 11. srpnja t. g.
V.D. vodnog zapovjednika stožer. nared.
Miloš (. . .)20 v.r.

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA
ORUŽNIČKA POSTAJA STRMICA
Taj. Broj 34

VODNOM ORUŽNIČKOM ZAPOVJEDNIŠTVU
KNIN
10. srpnja 1941. god.

Povratkom spisa izveštavam da je na području ove postaje bilo nasilja i to:
Dana 14. travnja 1941. godine na području ove postaje u selu Golubiću seljak Grubić Lazo Jovanov, Klicov Petar Antin i brat mu Đuro svi iz sela Golubića, općine i kotara Knin, ubili su iz vojničke puške sa tri metka vojnog obaveznika Petrinov Benjamina pk. Šime iz Kukljice, općine i kotara Preko /otoka Ugljana/ a potom mu sa bajunetom raskidali srce bez da im je vojnik bio išta kriv, već se je jedino vojnik kada je vojska iz Knina putovala za Bos. Grahovo vraćao se iz Golubića kući po raspustu bivše Jugoslovenske vojske. Ubijenog vojnika su isti odmah odnjeli od svojih kuća u jednu ogradu i tamo ga zakopali kriomice bez da je itko osim njih znao. Po izvršenju ovog zločina odmah su sva trojica pobegli u Beograd gdje se i danas nalaze. Potpisati je za ovaj slučaj nakon 17 dana kasnije saznao i poveo izvide i na lice mesta bila je izaslata sudsko-ljekarska komisija, što je po ovoj stvari prijava sudu dostavljena od strane ove postaje.

Dana 13. travnja 1941. godine u 13.30 i 15 sati četnici su silom navalili na ovu postaju i odnjeli sve oružje, municiju, bombe i ostalu spremu koja se je na postaji nalazila, kao i pištolj oružnika ove postaje Jovića Šime i potpisatog 2 saržera sa metcima od pištolja. U oba puta bilo je oko 280 četnika, vođe ovih četnika bio je trgovac Brković Živko21, Jelić Branko, oba iz Knina, učitelj Marković iz Bos. Grahova i Đujić Momčilo 22 pravoslavni sveštenik iz Strmice.
Drugih slučajeva osim šta je gore navedeno nije se desilo na području ove postaje.
Od strane naših ustaša nije bilo nikakvih nasilja na području ove postaje.
S molbom na nadležnost.

Zapovjednik postaje stražmeštar:
And.(rija) Jerkušić v.r.

7.
1941., rujan 6. Karlovac
Izvješće dr. Ante Nikšića, velikog župana Velike župe Pokupje Općem upravnom zapovjereništvu kod II. armije talijanske vojske o napadu i zločinu četnika u selu Podlapac.30

Izvieštaj

Veliki župan Velike župe Pokupje Karlovac g. Dr. Ante Nikšić javio mi 31 je danas u 8.30 sati brzoglasno sliedeće:

"Sinoć javio je iz Zagreba Doglavnik i ministar nastave g. Dr. Budak32, da su četnici provalili u selo Podlapača i tamo zaklali obitelj Javor.33
Moli da se poduzmu potrebne mjere kod talijanskih vlasti da se ova hrvatska sela zaštite".

Karlovac, 6. rujna 1941.

M.P. 34

___________________________________
18 Hrvatski državni arhiv, Zagreb (dalje HDA), Arhiva NDH, Fond: Glavno zapovjedništvo oružaništva NDH, Tajni spisi 1941.; Zapovjedništvo oružničkog voda Knin, Taj. 55/41., kutija 2. Original, strojopis, latinicom.
19 Napisano rukom, kao i potpisi zapovjednika.
20 Dalji dio potpisa nečitak.
21 Živko Brković, rodom iz okolice Banjaluke, bio je rezervni kapetan, od 1935. g. član Ljotićeva "Zbora". Početkom kolovoza 1941. postao je komandant Kninskog bataljuna gerilaca Drvarske brigade, a već 9. kolovoza preimenovao je svoj štab i komandu u "Štab gerilskih i četničkih odreda za Kninsku krajinu", radeći na osnivanju četničkih jedinica. Kao suradnik talijanskog okupatora omogućuje Talijanima bez otpora zauzimanje toga područja. Stoga ga je Štab u Drvaru radi "izdaje" osudio na smrt. Pod okriljem Talijana i uz njihovu pomoć osnivač je i komandant četničkog puka "Petar Mrkonjić", a početkom 1942. radi i na osnivanju Dinarske četničke divizije. 3. ožujka 1942. ubio ga je u Plavnu jedan četnik, a prema naređenju Momčila Dujića, zbog osobnog rivalstva.
22 Momčilo Dujić, rođen je 1907. u Kovačiću, kod Knina. Početkom kolovoza 1941. postaje komandant Plješivičkog gerilskog odreda s tri čete, koji se nalazio u sastavu Kninskog gerilskog bataljana. Stožer mu se tada nalazio u Golubiću, dok su njegovi četnici imali osobno naoružanje te šajkače
30 HDA, A. NDH, Fond: Opće upravno povjereništvo kod zapovjedništva II. armate talijanske vojske, pov. broj 94/41. Original, strojopis, latinicom.
31 Odnosi se na dr. Andriju Karčića, općeg upravnog povjerenika kod II. armije talijanske vojske.
32 Mile, književnik i političar (Sveti Rok kraj Lovinca, 30. VIII. 1889. - Zagreb 7. VI. 1945.).
33 Mjesto se službeno od 1904. naziva Podlapac (iako se neslužbeno upotrebljavalo i ime Podlapača, kao što je i ovdje slučaj). U Podlapcu je početkom rata živjelo oko 2.000 Hrvata. Pored pojedinačnih ubojstava iz zasjeda i otimanja stoke podlapačkim Hrvatima, ustanici Srbi iz svih graničnih sela, nakom pismenog "ultimatuma" prvi su put organizirano napali Podlapac 3. rujna 1941. Uspje su zauzeti pola sela i prodrijeti do samog središta, no većina je mještana izbjegla u Gospić. Nekoliko je mještana stradalo, a dio je naselja opljačkan. Imena tih hrvatskih žrtava iz Podlapca, kao i onih. kasnije tijekom rata, ne nalazimo na popisima. Već nakon nekoliko dana u mjesto su stigli Talijani. Mještani su se većinom vratili. Napadi srpskih ustanika 10. listopada i 18. prosinca 1942. odbijeni su. No napad partizanskog Drugog ličkog NOP odreda (sastavljenog većinom od okolnih Srba, uz izvjestan broj Hrvata i Slovenaca) izveden 2/3. srpnja 1942. bio je uspješan i mjesto je zauzeto. Mnogo je podlapačkih Hrvata tada pobijeno, što u izravnim okršajima, što u akcijama "čišćenja". Ta su javno strijeljani Lukica Javor i Ivica Vlainić, ugledni Podlapčani. Potom su Lukicin otac, 70-godišnji Joso Javor , i Nikola Begić
zatučeni od žena kamenjem i kolcima kod Korenice. Oko 20 obitelji protjerano je iz Podlapca, a imovina im konfiscirana. Tada je središte opustošeno, a sve su trgovine opljačkane. U kakvim su uvjetima živjeli Podlapčani, pokazuje i njihov ćin da su noću između 9. i 10. veljače 1943. tajno organizirali i izveli bijeg cjelokupnog pučanstva mjesta. Tako su u izbjeglištvu proveli do kraja rata 1945. Kad su se počeli vraćati u mjestu nije bilo niti jedne kuće pod krovom, a sve su temeljito bile opljačkane. Do popisa 1948. bilo ih je u mjestu 779, među kojima su i mnoga djeca rođena tijekom rata. Opširnije o tim zbivanjima u selu vidi: Prof. Jure Karakaš, Selo Podlapac i njegovo stradanje tijekom II. svjetskog rata (1941.-1945.), Krbavska bitka i njezine posljedice, Zagreb, 1997., str. 221-225.
34 Zaprimni pečat: NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA-OBĆE UPRAVNO POVJERENIČTVO KOD Il. ARMADE TALIJANSKE VOJSKE, Pov. 94 od 6. IX. 1941. te tekst gornjeg dokumenta na talijanskom jeziku upućen zapovjedništvu Il. armate u Karlovcu. U jesen 1941. sjedište II. armate i sjedište upravnog povjerenika premjestit će se u Sušak.

Str. 165. – 167., 173. – 174.

(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-2-logo-Marica.gif)
3. od 24


Naslov: Odg: Četnički zločini
Autor: Marica - Prosinac 08, 2009, 23:42:45

8.
1941., rujan 11. Knin
Izvješće Oružničkog voda Knin Krilnom oružničkom zapovjedništvu o općoj situaciji te aktivnosti četnika na području voda početkom rujna 1941. godine. 35


ZAPOVJEDNIŠTVO
ORUŽNIČKOG VODA
Taj.    127
Obavještajno izvješće
dostavlja.-


KRILNOM ORUŽNIČKOM ZAPOVJEDNIŠTVU
KNIN
Knin, 11. rujna 1941. g.

Na temelju zapovjedi Taj. broj 52. od 20. kolovoza 1941. g. dostavlja se slijedeći izvješta j:

I. OPĆA UNUTRAŠNJA SITUACIJA:

I./ Raspoloženje hrvatskog naroda prema državi Hrvatskoj i Poglavniku vrlo dobro, ali je u posljednje vrijeme u velikom strahu zbog četničke i komunističke akcije, a osobito tamo gdje su pomješani ili živu u blizini pravoslavnog življa, koji nad ovim vrše nasilja i pljačku, a osobito u selima gdje pobunjenici imaju potpunu vlast. Zadnjih par dana nastalo je popuštanje od strane pobunjenika, jer je italijanska vojska preuzela vlast i zaposjela pojedina sela. Preuzimanjem vlasti od strane Italijana nije nigdje došlo do sukoba. Četnici i komunisti povukli su se većinom u planine prema Bosni. Na poziv da oružje predadu Italijanskim vlastima nisu se odazvali.

Qspoloženje srpskog naroda prema državi Hrvatskoj je vrlo slabo i tvrdo vjeruju, da će kroz najkraće vrijeme propasti pobjedom Rusije i Engleske. Njima je stalo do tog da pobjedi Rusija i Engleska bez obzira kakav će poredak kašnje biti samo da Hrvatska nestane.

2/ ČETNIČKA AKCIJA: Preuzimanjem vlasti od strane Italijana na terenu opaža se znatno popuštanje i povraćanje jednog djela četnika svojoj kući, a jedan dio povlači se prema Bosni, te se saobraćaj naroda sa selima i Knina osjeća sve jači i otpočelo je pridolaziti na pijaci poljski produkti, koje su ranije četnici sprečavali. Oružje četnici ne pridaju Italijanskim vlastima kako su bili oglasom pozvati.

Dana 3. rujna 1941. god. iz sela Golubić, kotar Knin, četnici su odveli: Šimić Mariju, Šimić Boju, Šimić Mašu, Šimić Zorku i Šimić Anu u selo Strmicu, gdje su držane kao taoci dva dana, a potom na intervenciju talijanskih vlasti puštene. O odvođenju ovih dostavljen je izvještaj od strane ovog voda pod br. 855 od 4. 9. 1941. g. Krilnom zapovjedniku i 2. oružničkoj pukovniji.

Dana 4. rujna 1941. g. u selu Vrbniku, kotar Knin, četnici su njih oko 20 zaustavili autobus koji je išao iz Knina za Oklaj, te izvršili pretres i legitimiranje putnika, kojom su prilikom sobom odveli Šimić Franu
gostioničara iz Knina, koji je išao u Oklaj po trgovačkom poslu i nosio sobom 40.000 kuna i 4.000 ital. lira. Šimić je odveden u nepoznatom pravcu i za njegovu sudbinu istom do danas nezna se, ali se pretpostavlja da je ubijen, s tim više što je imao veću svotu novca kod sebe. Po ovome postaja Knin dostavila izvještaj zapovjedniku i 2. oružničkoj pukovniji pod. br. 1039 od 6. rujna 1941. g.

Dana 6. rujna 1941. godine četnici su u selu Golubić, kotar Knin upalili 5 katoličkih kuća, koje su do temelja izgorile. Ljudskih žrtava nije bilo, jer su stanovnici ranije izbjegli u Knin.

Dana 7. rujna 1941. g. četiri četnika u vojničkom odjelu su ušli u selu Štikovu, kotar Drniš, otjerali su 15 komada ovaca na štetu Puće Petra pok. Luke iz Štikova, kotar Drniš.
Po svim ovim događajima bile su obavještene italijanske vojne vlasti, ali su se u svim slučajevima pokazali neaktivni.

3/. KOMUNISTIČKA propaganda od posljednjeg ovakvog izvještaja nije primjećena.
4/. Akcije, rad i kretanje sumnjivih lica, neprijateljskih agenata, provokatora. nije primjećeno.
5/. STRANA PROPAGANDA vrši se u narodu preko krugovaine stanice Moskve i Londona, te tajne stanice Zrinjevac i Šumadija koju četnici i seljaci u zaposjednutim selima slušaju i dalje šire.
6/. Prilike prehrane i prometa vrlo su otežane usled poremećenog saobraćaja na pruzi Zagreb-Knin, te putevi k Bos. Grahovu i Sinju ugroženi od četničkih bandi, za koje ima izgleda da će kroz najkraće vrijeme postati normalni.
7/. Odnosi vojske sa ustaškim organizacijama i građanskim vlastima normalni su.
8/. Odnosi sa !talijanskim vojnim vlastima dobri su.

II. STANJE U VOJSCI:
1/. Duh i disciplina kod oružnika je na dostojnoj visini. Opaža se kod domobrana manje neraspoloženje i klonulost, a razlog bi bio taj, što im nije definitivno određen rok služenja u pričuvi i što je poginulo i ranjeno oko 30 domobrana.
2/. Incidenti i neredi većeg značaja nije bilo.
3/. Utjecaj strane obavještajne službe i neprijateljske propagande nije zapaženo.
4/. Ponašanje časnika, dočasnika i momčadi van vojarne je pravilno.
5/. Bjegstva oružnika nije bilo.

III. VANJSKA SITUACIJA
1/ Raspoloženje naroda u pograničnim oblastima nije najbolje jer nakon Hrvatske stanovništvo, koje čezne što nije u sklopu države Hrvatske.
2/. Strani vojnih bjegunaca nije bilo.
3/. Šverca od podnošenja izvještaja nije bilo.
4/. Odnosi s pograničnim vlastima susjedne države normalni su.

IV OPĆI ZAKLJUČAK:

2. rujna 1941. g. nakon tri mjeseca otvorena je pravoslavna crkva u Drnišu, a dana 5. rujna tg. izvršen je blagoslov odnosne crkve i u istoj održana zadrušnica za one koji su po ustašama ubijeni, a nakon toga održali sjednicu pravoslavci u kući trgovca Cenić Pavla iz Drniša, na kojoj je raspravljano pitanje tko je od Hrvata kriv ubistvima i njihovom progonu i kakovi će stav protiv njih poduzeti, a potanje se o ovome nije moglo saznati.

NAPOMENA : dodatak tač. 2 pod 1.

27. kolovoza 1941. godine četnici su napali na selo Štikovo, kotar Drniš i odveli sa sobom 6 ljudi iz istog sela, koje su istog dana u večer pustili. Četnici su od ovih tražili oružje. Zlostavljanja i ostalog nije bilo. Četnici su iz sela Kosova.

Zapovjednik, poručnik:
J. 36 v.r

___________________________________
35 HOA, Arhiva NDH, Fond: Glavno zapovjedništvo oružništva NDH, Taj. 127/41, kut. 2. Origi¬naI, stroj opis, latinicom.
36 Potpis dalje nečitljic

Str. 174. – 177.
(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-2-logo-Marica.gif)
4. od 24


Naslov: Odg: Četnički zločini
Autor: Marica - Prosinac 08, 2009, 23:43:58

13.
1941., listopad 1. Gračac
Izvješće Kotarske oblasti u Gračacu Velikoj župi Gacka i Lika o četničkom napadu na selo Guduru. 54

Priepis
KOTARSKA OBLAST U GRAČACU

Gračac, 1. listopada 1941.
Broj Taj. 261/41.
Predmet: Četnika napadaj na selo Guduru55

Velikoj župi Gacke i Like - Gospić

Izvješćuje se naslovu da je u noći od 29. na 30. IX. po naoružanoj bandi četnika napadnuto hrvatsko selo Gudura, općine i kotara Gračac, koje se nalazi zapadno od željezničke postaje u Gračacu. Životom nije stradao nitko od stanovnika jer ih je većina već od prije u noći odlazila na spavanje u školu Štikada, su se oni koji su zatečeni u selu spasili biegom kroz obližnje šumice. Selo je napadnuto oko 9 sati u večer pucnjavom iz vojničkih pušaka s oštrim metcima i sudeći po pucnjavi, morala je biti veća rulja bandita. Pucnjava je trajala oko 4 sata u jutro, a kroz to vrijeme su banditi opljačkali selo i odnijeli žito, robu, odagnali svinje, blago itd., a po tom su zapalili selo, pa je izgorjelo devet kuća.
Čuvši pucnjavu talijanska vojna patrola je pošla u pravcu napadaja, ali nije išla dalje od Štikade, jer da ima puno Srba napadača pa su tek sutradan sa seljacima došli na lice mjesta .
Potpisani je sutradan išao sa postradalim seljacima u talijansku vojnu komandu u Gračacu, da se ovo selo zaštiti od napadaja četničkih banda, pa mu je tamo rečeno, da to nisu četnici već pljačkaši i da će oni već tamo postaviti svoju stražu.
Kako je ovo hrvatsko selo napadnuto po četnicima nekoliko puta, a i ovaj napadaj je bio najavljen prije nekoliko dana, samo na drugo mjesto t.j. Lovinac, to bi bilo potrebno, da se putem nadležnih vojnih talijanskih vlasti ishodi, da se seljaci ovoga sela mogu naoružati i sami braniti, jer im ovako svake noći prijeti pogibelj pokolja, a kada se to jedanput dogodi, onda će biti uzaludne i suvišne svake mjere.

Napominje se, da su četnici međusobno razdijelili posjede koje ovi hrvatski seljaci imaju u podnožju Velebita i planine, a da su svi bespomoćni da dođu do ovih posjeda. Tako su im četnici, već prije odnijeli s tih posjeda svu ljetinu.

Ovakova opasnost prijeti i svim hrvatskim selima općine Lovinac, jer su opkoljena grko-istočnim selima u kojima se ove bande hrane i skrivaju, a ta sela nisu gotovo nikako osigurana. Ostala hrvatska sela ovoga kotara, a naročito općine Gračac i Zrmanja popaljena su i opljačkana već prije, a pošto je i lična sigurnost u opasnosti, pored imovinske koja je već opljačkana, to nije čudo, da hrvatski živalj ovoga kotara danomice napušta svoja ognjišta i bježi u razna mjesta Hrvatske, samo da spasi goli život pred ovim bandarna.

Stoga naglašujemo i ovom zgodom apsolutnu potrebu, da u samom mjestu -Gračacu čim prije dođe jedna stalna posada hrvatske vojske koja bi u stanovništvo unijela sigurnost i smirenje i za uviek Hrvatskom narodu osigurala ovaj predio, gdje su se grkoistočnjaci od Bosne prema D. Lapcu-Kninu-Gračacu i Obrovcu kao klin uvukli, da presjeku veze banske s dalmatinskom Hrvatskom.

Moli se ovu stvar smatrati vrlo žurnom, držeći se one narodne da je bolje zlo spriječiti nego ga liečiti.

ZA DOM SPREMAN!

Upravitelj kotarske ispostave
Špalj. v. r.

M.P. 

___________________________________
54 HDA, A NDH, Fond: Opće upravno povjereništvo kod zapovjedništva II. armate talijanske vojske, Pov. br. 1.437/1941. To izvješće je 2. listopada 1941. pod taj. br. 284 Velika župa Gacka i Lika u Gospiću proslijedila Općem upravnom povjereništvu na Sušak te MUP-u i RAVSIGUR-u NDH u Zagreb na "znanje i mjerodavnost". Prijepis, strojopis, latinicom.
55 Ovo je bio jedan od napada na selo Guduru, u kojem je zajedno sa susjednom Štikadom živilo prema popisu iz 1931. godine ukupno 901 Hrvat. U drugim napadima bilo je ljudskih žrtava. Tako je do kraja 1941. od četnika ubijeno i masakrirano 33, a tijekom 1942. još 28 Hrvata. Ništa bolje od četnika nisu se ponijele i neke partizanske postrojbe s gotovo isključivim srpskim sastavom boraca a s komunistima na čelu. To se najočitije pokazalo 31. prosinca 1942. pri napadu na selo Guduru partizanskog bataljuna "Bude Borjan". Tada su od partizana pobijeni svi mještani zatečeni u selu. Mnogi su živi baca ni u plamteće kuće, a drugi masakrirani. Samo Hrvata Ivezića stradalo je 111 a Šikića 67. Tako je u potpunosti zatrto ovo hrvatsko naselje na području gračačkog kotara jer je prema velikosrpskoj opciji moralo nestati.

Poslijeratni komunistički i partizanski pisci zbivanja na tome području tijekom Drugoga svjetskog rata prešućuju ovaj zločin. Opširnije o tom, uz biografske podatke svih 358 stradalih Hrvata, vidi u: L. Pavičić, Kronika stradanja Hrvata južne Like ... , n. dj., str. 65-90 i dopune str. 33.

Str. 188. – 189.


15.
1941., listopad 7. Gospić
Iz zapisnika Đurđice Marjanović o napadu srpskih ustanika na oružničku postaju Doljani i o situaciji na tome području nakon ustanka. 58

"Rađeno 7. listopada 1941. godine u pisarnici krilnog oružničkog zapoviedništva u Gospiću.

ZAPISNIK
o saslušanju

Đurđice Marjanović, bivše kuharice na oružničkoj postaji Doljani, krilnog zapovjedničtva Gospić, rodom iz Vrbnika, obćina i kotar Knin, povodom komunističko-četničke akcije u Doljanima i okolici"

"Ja sam za vrieme bivše Jugoslavije služila na oružničkoj postaji Donji Lapac sve do osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, kada sam napustila Donji Lapac i oko 20. travnja 1941. godine došla na oružničku postaju Doljani, gdje sam ostala sve do 28. srpnja 1941. godine kada je izvršen napad na ovu postaju po četnicima. O ovom napadu mogu da kažem sliedeće:

28. srpnja oko 10.30 sati prije podne, pošto smo već saznali da su četnici zapalili oružničku vojarnu u Rmanj Manastiru i da dolaze prema Doljanima, ja sam se nalazila na postaji Doljani i oko 11 sati vidjela sam gdje se više postaje iz šume pojavljuju pojedinačni ljudi, te sam odmah o tome obaviestila narednika Tomu Delača i preporučila mu da bježimo. Odmah zatim oružnici koji su se nalazili u vojarni izašli su iz vojarne i to: narednik Tomo Delač, oružnik Blaž Novak i Nikola Brletićsa jednim ustašom su dali odmah otpor čim su četnici opkolili vojarnu, dok je vodnik Frković i pokusni oružnik prije napustili vojarnu i vukli su se, te tako nisu učestvovali u borbi sa četnicima. Kada su četnici sve više se približavali vojarni i vidjeli smo da ćemo biti pobijeni, tada su oružnici čeli da bježe, kao i ja sam sa njima napustila vojarnu i bježala preko polja, dok je gospođa narednika Delača sa djetetom ostala sjedeći za jednom živicom, gdje ubijena zajedno sa djetetom, a ubio ju je seljak Nikola Drča 59 iz Doljana. Prilikom našeg povlačenja ispred četnika vidjela sam da je narednik Tomo Delač pogođen pao na zemlju, a tako isto vidjela sam da je ubijen oružnik Blaž Novak, jedan Ustaša, koji je bio rodom iz Boričevca, kao i gospođa narednika Delača i dijete.

(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-2-logo-Marica.gif)
5. od 24


Naslov: Odg: Četnički zločini
Autor: Marica - Prosinac 08, 2009, 23:45:23

Od seljaka koji su učestvovali u napadu na vojarnu 28. srpnja 1941. godine prepoznala sam i to: Iliju Medića, trgovca iz Doljana, Petar, Nikola i Uroš, kojima neznam prezimena, a sinovi su Mijata i kuća im se nalazi odmah preko puta vojarne u Doljanima. Oni su sva trojica imali zakopane puške u gnoju i tad su ih izvadili i upotrebili za napad na vojarnu. Tako isto u ovom napadu je učestvovao jedan bivši oružnik neki Tomo iz Doljana koji također ima pušku vojničku, svi ovi su iz Doljana, obćine Donji Lapac, kotara istog, a među ovima sam još prepoznala Danu Đukića
također iz Doljana."60

"Kao starješine četnika su bili u Donjem Lapcu Đuro Polovina, inžinjer i njegov brat Gojko 61 a bilo ih je još kojima imena neznam. U Lapcu su četnici imali svoju kancelariju u kući bivšeg trgovca Smiljanića, koji se sada nalazi u Beogradu. Tako isto imali su svoju kuhinju u gostioni Milana Alivojvodića, Hrvata, kojeg su navodno ubili, a žena mu se krije u jednom selu kod Srba. Kao kuhare su četnici imali muškarce i žene koje su prale posuđe. Meso su nabavljali iz Boričevca i ostalih sela, kao i iz Kulen Vakufa, t.j. trošili su stoku Hrvata, koji su pobjegli i ostavili svoju stoku."

"Iz Donjeg Lapca stigla sam u Srb 4. listopada oko 5 sati ujutro. Kad sam išla prema Srbu susrela sam jedan teretni samovoz četnika, koji su išli u pravcu Boričevca u pomoć četnicima koji se bore sa hrvatskom vojskom, a isto u Srbu sam vidjela četnike, koji se kreću slobodno kraj Talijana i ovi im neće ništa, samo pred njima nesmiju oružje nositi.

Četnici su u Donjem Lapcu govorili, da će se boriti cijele zime do konačne pobjede, jer da im nema i ovako ništa od života kad im je oduzeta sloboda, te da neće Hrvatsku državu.

Kad sam stigla 4. listopada o. g. u Srb, tamo sam našla talijansku vojsku, te se kod njihove komande prijavila i dobila propusnicu za Knin, te sam odmah istoga dana krenula za Otrić, a odatlen za Knin. U Knin sam stigla 4. listopada 1941. godine oko 17 sati, gdje sam se javila kod oružničke pukovnije, te sam tamo po jednom nadporučniku saslušavana. U Kninu sam se zadržala do 6. ov. mj. kada sam krenula za Gospić, gdje sam stigla istoga dana oko 24 sata i prijavila se na oružničkoj postaji, a gdje sam došla da vidim da li je koji od oružnika od postaje Doljani živ.

Napominjem, da je među četnicima u Donjem Lapcu bio i neki Stojan Matić 62 bivši pješački narednik, kao i Stevo Dotlić, bivši pješački narednik, koji se je hvalio među četnicima da je do sada zaklao 75 Hrvata. Oba ova su rodom iz Nebljusa, kotara Donji Lapac. Tako isto među četnicima ima mnogo bivših jugoslavenskih oružnika.

Nadalje čula sam da su u Donji Lapac došli četnici iz Visuća po vodnika Pavla Marinića, koji je ranije služio na oružničkoj postaji Udbina, a kojeg da su isjekli na komade, t.j. ubili ga".

"Saslušanje mi je pročitano i sve su moje rieči točno zapisane."


Nazočni:
1./ Nared. Josip Devčić
2./ Oružnik: Vin. Paranić
               
Nisam pismena:
+ Đurđica Marjanović
po vodniku Stj. Lepoši



M.P.
 
Zapisnik sačinio i ovjerava:
 


Zapovjednik bojnik:
Seidl v. r.

_________________________________________
58 HDA, Arhiva NDH, dok. inv. br. 41.773. Original, strojopis, latinicom.
59 Nikola Drča bio je rodom iz Brotinje. Tada, u ustanku krajem srpnja 1941., nalazio se na čelu Bročanskog ustaničkog voda i sudjelovao u borbama protiv oružanih postrojbi NDH, ali i civila Hrvata. Dolaskom Talijana u Srb krajem kolovoza i početkom rujna 1941., kad oni preuzimaju i cjelokupnu vlast na području Druge zone u NDH, Nikola Drča stupa u njihovu službu i postaje jedan od četničkih vođa. Nakon zauzimanja od strane partizana Donjeg Lapca 27. veljače 1942. u koje se nalazio jaki talijanski garnizon, te prve oružane borbe partizana s četnicima u Lici i u Hrvatskoj 18. ožujka 1942. kod Ličke Kaldrme, i 27. ožujka nakon ulaska partizana i u Srb, odakle su se povukli Talijani s četnicima u Knin, uhićen je četnički vođa Nikola Drča i u Brotinji strijeljan.
60 Saslušana u ispuštenom dijelu izjavljuje da je zatim pobjegla preko polja u šumu u pravcu Boričevca, gdje se skrivala do 1. kolovoza te došla opet u Doljane. Tu je nakon tjedan dana očito kao Srpkinja, od četnika dobila pismenu dozvolu za slobodno kretanje i od njih bila otpraćena u Donji Lapac gdje do 3. listopada radi u tamošnjoj bolnici.
61 Gojko Polovina bio je sekretar Kotarskog komiteta KPH Gračac, a istodobno partijski funkcioner na području donjolapačkog kotara. Nakon zauzimanja Donjeg Lapca od ustanika 30. srpnja 1941. Gojko Polovina na čelu je tada osnovanog Štaba gerilskih odreda za Donji Lapac i okolinu, koji ubrzo prerasta u Štab svih ustaničkih snaga za Liku, a raspušten je Štab gerilskih odreda za Srb i okolinu, na čijem se čelu nalazio Đoko Jovanić. Kad je od ustaničkih snaga na tome području osnovan Lapački bataljon za njegova zapovjednika 23. kolovoza 1941. imenovan je Stojan Matić, a Gojko Polovina imenovan je za njegova političkog komesara. Talijani su bez borbe ušli u Srb 10. listopada 1941, a dva dana kasnije i u Donji Lapac. U to vrijeme Gojko Polovina je smijenjen s položaja sekretara kotarskog komiteta KPH i isključen iz Komunističke partije.
62 Stojan (Ilije) Matić (1915., Nebljusi - 27. veljače 1942., Donji Lapac), poručnik, uspio izbjeći zarobljavanje od Nijemaca tijekom travanjskog rata 1941. te se vraća u rodni kraj. Od prvog dana ustanka Srba na donjolapačkom području koristi svoje vojno znanje za organizacijski ustroj i vođenje borbi ustaničkih snaga protiv oružanih postrojbi NDH. Zato je 23. kolovoza 1941. imenovan –za zapovjednika Bataljona gerilskih odreda za Liku. Nakon dolaska Talijana na to područje nastavlja svoj organizacijski rad. Tako je u studenom 1941. u reorganizaciji ustaničkih snaga u Lici postao komandanta Grupe partizanskih odreda za Liku, vršeći istodobno dužnost komandanta Lapačkog partizanskog bataljuna. U siječnju 1942. postao je kandidat KPJ. Jedan je od organizatora u napadu na talijanski garnizon u Donjem Lapcu 27. veljače 1942., u kojoj borbi su Talijani potpuno razbijeni, mjesto zauzeto, a on poginuo. Ubrzo je Lapački partizanski bataljun dobio njegovo ime "Stojan Matić". Nakon rata 1953. proglašen narodnim herojem.

Str. 191. - 194.
(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-2-logo-Marica.gif)
6. od 24


Naslov: Odg: Četnički zločini
Autor: Marica - Prosinac 08, 2009, 23:48:08

19.
1941., listopad 24. Lovinac
Izvješće Oružničke postaje Lovinac Kotarskoj oblasti Gračac o napadu četnika i zločinima nad Hrvatima Rudopolja.82

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA
ORUŽNIČKA POSTAJA
LOVINAC

Broj Taj. 196.
Izvještaj o napadu četnika na selo Rudopolje83 dostavlja 24. X. 1941. god.
Kotarskoj oblasti

Gračac 84

Temeljem naloga te oblasti Taj. br. 508. od 18. listopada 1941. god. Izvještavam naslov, da su četnici selo Rudopolje - Varoš u kome je bilo 25-30 domova  zapalili koje je po saznanju do temelja izgorilo, pored toga su četnici Petra Franića i ženu mu Mariju iz Rudopolja, općine Bruvno, kotar Gračac, zaklali u njihovoj kući, Nikolu Franića kbr. 132. iz istoga mjesta ubili iz puške poviše kuće 2 kilometra, kojega je navodno sahranio neki Dane Krošutić iz Rudopolja, dočim za Petra i ženu mu Mariju nije se moglo ustanoviti dali su sahranjeni. Također u istom selu posječen je po glavi t.j. glava mu sjekirom rasječena Vidu Došenu koji je onako rasječene glave izbjegao i sada se nalazi kod Josipa Klepića u selu Smokriću, općina Lovinac.
Drugih pojedinosti se saznati moglo nije.
Uz.
Zapovjednik postaje vodnik:
Pavle Šimić, v. r.

_________________________________________
82 HDA, A NDH, Fond: Opće upravno povjereništvo kod zapovjedništva II. armate talijanske vojske Pov. Br. 2.804/1941. Prijepis, stroj opis, latinicom.

83 Napad četnika na Hrvate u Rudopolju slijedio je već prvih dana srpskog ustanka koncem srpnja 1941. godine. Tada je zaklano i pobijeno 24 Hrvata mještana na najzvjerskiji način ispred kućnog praga ili u okolici, a koji nisu uspjeli na vrijeme izbjeći. Među ubijenima bilo je sedam žena i djece. Imovina im je potpuno opljačkana, a potom stambene i gospodarske zgrade popaljene i većinom porušene. Ovdje navedeni izbjegli Hrvati vratili su se u rodno Rudopolje uz obećanje i jamstvo susjeda Srba, ali su već drugog dana isti ih napali pa su stradali. Preostali dio Rudopolja do temelja je uništen. Potom je stradalo još 60-ak Hrvata iz Rudopolja. Tako je cijelo Rudopolje s zaseocima zatrveno, nije nakon rata obnovljeno te je i ova rkt. župa, koja je 1939. brojila 541 vjernika, prestala postojati. L. Pavičić, Kronika stradanja Hrvata južne Like, ... n. dj., str. 190- 202; i Dopune i ispravci ... , str. 43-44.
84 Kotorska oblast u Gračacu proslijedila je ovo izvješće 28. listopada 1941. Velikoj župi Gacka i Lika u Gospiću, a ova 7. studenoga 1941. Općem upravnom povjereništvu kod II. armate talijanske vojske u Sušaku te MUP-u i RAVSIGUR-u NDH u Zagrebu.

Str. 201.


54.
1942., travanj 10. Medak 
Zapisnik sa sastanka "Srpske četničke organizacije za Liku" na kojem je izabran Glavni četnički odbor za Liku. 195

Za puk "Onisima Popovića"196

ZAPISNIK
SRPSKE ČETNIČKE ORGANIZACIJE ZA LIKU

Dana.na 10. marta 194:2. godine sastali se delegati srezova Gospićkog, Udbinskog i Gračačkog u Metku 197, radi osnivanja četničkog odbora za Liku.
Usled jake komunističke delatnosti koja ima za cilj iskorišćenje Srpskog elementa u ova tri sreza, a što se dokazalo dosadašn)im njihovim radom i što je pismeni njihov program izražen u komunističkom letku 198 izjavom od komunističkog komiteta za Hrvatsku u Zagrebu od 15. januara 1942. god., osniva se ovaj glavnočetnički odbor za odbranu nacionalnih interesa Srpskoga elementa u ovim srezovima.
Posle sloma naše Otadžbine u ratu Srbi izloženi nazapamćenom teroru klanja i ubijanju od strane ustaša, u ovim krajevima čiji se broj penje na oko 500.000 199 Srba žena, djece i odraslih ljudi, komunističke bande služeći se ponovo interesu Srpskog neprijatelja dovedoše do toga da je mnoštvo Srpskog življa po pojedinim Srpskim selima, a napadi na Talijanske vojnike kao okupaciona vlast u ovim krajevima dovedoše do paljenja i potpunoga uništenja Srpskih sela i življa.
Paljenjem sela Ploče, Tušica, Komića, Kurjaka, Visuća, Jošana, Debelog Brda, Krbavice, Bjelopolja, Kika, Drenovaca, Divosela, Srednju goru, Mogorića, Mekinjara, Vrkašića, Pečane, Široka kula i ostalih Srpskih naselja u Lici i Krbavi, ostaviše preko 60.000 nevine Srpske siročadi bez krova i hrane.
Dole potpisani kao SRBI NACIONALISTI u interesu očuvanja Sreskog naroda i pomaganja Srpske sirotinje rešili smo da osnujemo SRPSKU ČETNIČKU ORGANIZACIJU za Liku i Krbavu koja počinje da dejstvuje pod današnjim datumom a u čiji sastav ulaze svi dosada postojeći četnički pododbori i odredi na teritoriji Like i Krbave.
Četnici kao nosijoci časti i nacionalne borbe kroz mnoga stoleća i borbe u našoj istoriji dokazali su i svojim radom zaslužuju da im Srpski element u ovim krajevima dade puno poverenje.
Ostajući uvek verni svojim idealima za koje se bore, a to je Kralj i Otadžbina i ovaj put stupaju u borbu protiv najvećih neprijatelja Srpskog naroda i ovim krajevima Ustaša i komunista.

U Metku 10. IV. 1942. godine.

Delovoda
Jovan T Ljubojević s. r.
ČLANOVI GLAVNOG ODBORA

Iz počasti ustupamo presedničko mesto majoru gospodinu BOŠKU RAŠETI iz Donjeg Lapca a do njegovog dolaska dužnost predsednika vršiće potporučnik Jovan Ljubojević.
1./ Savo Čorak s. r.
2./ Milan Novaković s. r.
3./ Tomica Ivančević s. r.
4./ Jovan Vuletić s. r.
5./ Mladen Rutalj s. r.
6./ Đurađ Travica s. r.
7./ Gavre Stanojević s. r.
Da je prepis veran originalu tvrdi:



Pečat
Četnički Odbor u Metku.

Da je prepis veran prepisu tvrdi: iz Štaba.
Duš. D. Bjelić v. r.
GORSKI ŠTAB
DINARSKE ČETNIČKE DIVIZIJE
 
Zastupa presednika
Jovan Ljubojević s. r.

_________________________________________
193 Potpis nečitljiv.
194Okrugli pečat: NEZAV1SNA DRŽAVA HRVATSKA- KOTARSKA OBLAST GLAMOČ.
195 HDA, Fond: Dinarska četnička oblast, br. 131-144., kut. 4. Original, stroj opis, ćirilicom .
196 Napisano rukom ćirilicom, što pokazuje da je zapisnik proslijeđen svim četničkim postrojbama na području Dinarske četničke divizije.
197 U Metku se nalazio talijanski vojni garnizon koji je tu omogućio koncentraciju četnicima s gospićkog područja. Zato je u veljači 1942. zapovijeđeno i izvršeno povlačenje oružničke postaje NDH iz Metka. Potom medački četnici, s vođom Gavrom Stanojevićem, i talijanska vojska, na osnovu međusobnog sporazuma, zajedno vode oružane akcije protiv partizana u okolici. Vidi: F. Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941.-1945., n. dj. str. 134-135.
198 Riječ je o reagiranju na proglas CK KP Hrvatske upućen hrvatskom narodu s pozivom"u boj za uništenje fašističkih okupatora i krvave ustaške strahovlade, za jednu zaista nezavisnu, slobodnu i sretnu Hrvatsku" . Iz četničkog programa jasno je što ih je to smetalo. To je borba za uništenje talijanskog fašističkog okupatora, pošto jr to značilo i četničko uništenje, a zatim "nezavisna, slobodna i sretna Hrvatska", što je u potpunoj suprotnosti s njihovom programskom idejom Velike Srbije.
199 Ovaj dokument pokazuje da su se zidale famozne brojke stradalih Srba. Svega 60-ak dana kasnije lički četnici u letcima tu brojku povećavaju na 800.000 stradalih Srba, da bi do kraja rata taj broj narastao na 1,500.000. Vidi dok. br. 60. za takve tvrdnje ne daju se nikakvi pokazatelji. Kako je to izgledalo pokazuju i podaci objavljeni u beogradskom "Novom vremenu" od 30. prosinca 1943. Tako se tu navodi da je u ličkim kotarevirna od partizana (koje i nedićevci i četnici poistovjećuju sa ustašama) ubijeno i to:

" Srez Donji Lapac. Od 15.047 Srba nema nijednog živog";
"Srez Korenica. Od 12.046 pre rata, nema nijednog Srbina, nijedne srpske kuće" i
"Srez Udbina. Bilo 8.897 - do poslednjeg su oslobođeni života".

Objavljeni poimenični popisi stradalih s područja tih kotareva Like 1941-1945. pokazuju sljedeće podatke:

kotar Donji Lapac - 3.267 svih stradalih (od kojih su 1.139 pali borci, 1.388 žrtve fašističkog terora i 740 umrli od tifusa);
kotar Korenica - 5.003 (od kojih su 997 pali borci, 2.459 žrtve fašističkog terora i 1.547 umrli od tifusa) i
kotar Udbina - 1.396 stradalih (od kojih 459 palih boraca, 734 žrtava fašističkog terora i 203 umrlih od tifusa).

To nisu samo stradali Srbi nego i Hrvati te pripadnici drugih naroda i nacionalnih manjina. Vidi: Kotar Donji Lapac u NOR-u 1941.-1945., HAK, Zbornik 14., Karlovac, 1985., str. 1041-1165. i Kotar Korenica i kotar Udbina u NOR- u i socijalističkoj izgradnji, HAK, Zbornik 10., Karlovac, 1979., str. 965-1153. Na temelju ovakvih ničim utemeljenih izjava u četničkim dokumentima i danas mnogi srpski povjesničari i njihove pojedine kolege u svijetu navode brojke stradalih Srba kao gotove činjenice.

Str. 271. – 273.
(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-2-logo-Marica.gif)
7. od 24


Naslov: Odg: Četnički zločini
Autor: Marica - Prosinac 08, 2009, 23:50:51

60.
1942., druga polovica. Lika
Letak "Srpskih dobrovoljačkih četničkih odreda u Lici" upućen Srbima Like u kojem ih obavještavaju o svojim ciljevima i pozivaju u borbu protiv "partizana i ustaša". 216

BRAĆO SRBI IZ LIKE! 217

NISMO SAVEZNICI USTAŠA NE RADIMO ZA NIČIJI RAČUN NEGO SAMO ZA SPAS SRPSKOG NARODA Da spasimo taj napaćeni narod i da ga oslobodimo ZULUMA I TERORA PARTIZANA I USTAŠA

Nismo internacionalci, nego Srbi. Ne želimo niti ikad hoćemo saradnju sa ustašama. Nismo mi braća, kako to Vi Partizani nas nazivate, jer mi ne možemo  ćutke preći preko onih svetih 800.000 218 nevinih grobova koji su rasejani po svim našim poljima, šumama i grmovima.

Nemojte Vi Partizani da silom stvarate tako bratstvo Srba i Hrvata - Ustaša. 219 To više neće nikada biti jer mi to ne želimo i nećemo. MI SMO SRBI I KAO TAKOVI DAĆEMO I SVOJE ŽIVOTE SAMO ZA SPAS SRPSKOG NAROD.
Nas vode Srpski oficiri koji su ostali verni svojoj zakletvi datoj Kralju i Otadžbini.

Nas ne vode Hrvati-Ustaše kao što isti vode Vas Partizane.

Mi nismo ubili ni jednog Srbina do sada, a nećemo to niti u buduće sem koji je svoje ruke okrvavio Srpskom krvlju.

Mi nismo popalili niti prouzrokovali palenje ma i jedne Srpske kuće ili sela kao što ste to učinili Vi partizani.

Mi ćemo tući Ustaše na svakom mestu gde ih nađemo, a nećemo ih propuštati i štedi ti kao što to radite Vi Partizani.

Zašto ne dadoste otpor Ustaškoj vojsci koja prođe kroz južni Kordun. Zašto ne ubiste ni jednog Ustaškog vojnika, a znali ste sačekati hiljade Italijanskih vojnika koji su bolje naoružani i brojniji nego ustaška vojska?

Zašto ovo učiniste i nateraste Italijansku vojsku da pali Srpska sela i domove a Ustaše propustiste koji ipak popališe Srpske kuće po Kordunu na koje su naišli.

Zašto pozivate Hrvate da osvete ubijstvo Ustaše Karla Brkljačića220 kojeg je smakla Četnička ruka još za Jugoslavije, a ne pozivate Srpski narod da se osveeti za onih 800.000 svetih Srpskih grobova koje napraviše saradnici toga Karla Brkljačića na čelu sa krvoločnim Pavelićem?

Mi Vaše "teške" udarce još nismo osetili, a Vi naše jeste. Jeste i to gorko jer za to lažete sve i sva na popa Đujića 221 Četnika-heroja koji Vam je razbio Vaše redove na tromeđi Bosne, Like i Dalmacije i zadao teške gubitke te su Vam bolnice u Lapcu, Srbu, Mogoriću i ostale pune teško ranjenih Vaših razbojnika, a onaj krš na tromeđi pun grobova Vaših Partizana-Ustaša.

Zašto ne kažete narodu istinu o majci Srbiji gde je đeneral DRAŽA MIHAJLOVIĆ proterao te Vaše razbojnike i sada je samo Srbin gospodar u Srbiji, a nikave Mate, Jure, Stipe, Ante, Cazoni i mnoge druge Ustaše kao što je to kod Vas?

Zašto ne kažete narodu kako ste se proveli u Crnoj Gori gdje je hrabri Crnogorski narod pod vodstvom đenerala Blaže Đukanovića očistio svoju zemlju od te crveno-ustaške gamadi i smaknuo Vašeg Pijadu 222 i Gotvalde koji su Vam bili vođe Vaše narodno-oslobodilačke vojske?

Zašto ništa ne spominjete Bosnu gde su došli DRAŽINI ČETNICI i već davno otpočeli sa čišćenjem, spojili se u Hercegovini sa četama đenerala ĐUKA NOVIĆA, očistili Hercegovinu i naskoro biće i u Vašoj blizini?

Zašto ništa ne spominjete operacije Četnika Dinarske Četničke Divizije koju je do sada vodio Pop Četnik MOMČILO ĐUJIĆ po krajevima na tromeđi Bosne, Like i Dalmacije.

MI NISMO USTAŠKA BRAĆA! MI SMO SRBI-NACIONALISTI! MI SMO SRBI-ĆETNICI KOJI RADIMO ZA SPAS SRPSKOGA NARODA I NJEGOVU SLOBODU OD VAŠEG I USTAŠKOG TERORA, A ZA DOBRO NAŠEG MLADOG KRALJA I OTADŽBINE SRBIJE!

MI SMO SINOVI SRPSKO-PRAVOSLAVNE VERE I DRUGU NE PRIZNAJEMO!. MI POŠTUJEMO SVOJU SLAVNU NACIJU U ISTORIJI KAKOVE NEMA NI JEDAN DRUGI NAROD NA BALKANU!

MI NISMO KRVOLOCI, TO STE VI!
Vi se bojite nas. Naši redovi su svaki dan jači i jači, a Vaši slabiji. Nas je sve više i više, a Vas manje i manje.
ISTINA I PRAVDA POBEĐUJU, A ZA NJIH SE MI BORIMO.
KUCNUO VAM JE DVANAJESTI ČAS. Pripremate narod na svoju propast i hoćete još u poslednjim trzajima da ga okrenete protiv nas Srba, nas četnika.
VARATE SE !

SVI PARTIZANSKI ODREDI PLAŠKOG 223, JASENICE, GOMIRJA, SRPSKE MORAVICE, ZALOŽNICA, BRLOG, PODUM, DOLJANI I PLAVČA DR,AGA POBILI SU SVOJE PARTIZANSKE VOĐE, PRIHVATILI NAŠU BRATSKU RUKU I STUPILI U ČETNIČKE ODREDE OSTAJUĆI VERNI SVOJOJ NACIONALNOJ IDEJI: SRPSTVU I SRPSKOM NARODU. U ŠKARAMA IZVRŠEN JE UDAR PROTIV PARTIZANSKI VOĐE POD VODSTVOM SRPSKIH OFICIRA. 224

TLO VAM SE IZMIČE, ALI NEĆETE DA PRIZNATE KAO ŠTO TO DO SADA NIKADA NISTE UČINILI PREMDA STE PRETRPELI MNOGE NEUSPEHE.

MI SMO SRBI I SAMO SRBI. - MI SMO ČETNICI I OSVETNICI. - MI SMO ZAŠTITNICI BEDE I SIROTINJE SRPSKE, JEDINA UZDANICA SRPSKOG NARODA U OVIM TEŠKIM VREMENIMA.

MI SE BORIMO SAMO ZA OVAJ NAROD, A PROTIV SVIH NJEGOVIH TIRANA I ZULUMČARA A TO STE PRVI VI I USTAŠE.

SMRT PARTIZANIMA I USTAŠAMA !

S VEROM U BOGA ZA SPAS SRPSKOGA NARODA!
SRPSKI DOBROVOLJAČKI
ČETNIČKI ODREDI U LICI.

_________________________________________

216 HDA, Fond: Četnici, dok. inv. br. 615. Prijepis, strojopis, latinicom
217 O četničkom pokretu u Lici u to vrijeme, o suradnji četnika s Talijanima, vlastima NDH i Nijemcima kao i o njihovim aktivnostima vidi: Fikreta Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941.-1945., Zagreb, 1986., poglavito na str. 132 do 142.
218 Ova proizvoljna brojka, ničim dokumentirana, samo pokazuje kako su četnici zidali brojeve navodno stradalih Srba u NDH. Tako je za samo 60-ak dana (travanj-lipanj 1942.) u dokumentima ličkih četnika navodni broj ubijenih Srba od ustaša u NDH povećan za 300.000. Dovoljno je pripomenuti da je od rujna 1941. gotovo polovina područja NDH, većinom nastanjenog Srbima, bila izvan dosega njezinih vlasti, pošto se nalazila pod vlašću Talijana i partizana. Vidi dok. br. 54.
219 Četnici su bili dosljedni u identifikaciji Hrvata s ustašama. No ustašama su nazivali i sve partizane Srbe antifašiste, a što se vidi i iz ovoga letka.
220 Bio je saborski zastupnik HSS-a. Ubijen je, prema zapovjedi četničke organizacije u Gospiću, u rodnom Trnovcu, kod Gospića 9. travnja 1936.
221 Momčilo. Opširnije vidi: J. Popović, M. Lolić i B. Latas, Pop izdaje četnički vojvoda Momčilo Đujić, Zagreb, 1988.
222 Odnosi se na Mošu Samuela Pijadu, publicista i akademskog slikara iz Beograda, jednog od najistaknutijih članova rukovodstva KPJ između dvaju ratova. Pijade se od 1925. gotovo neprekidno nalazio na robiji i u logoru, gdje je uspješno djelovao među robijašima i internircima. Nakon kapitulacije Jugoslavije u travnju 1941., kao član CK KPJ, upućen je u Crnu Goru, gdje pomaže tamonošnjem komunističkom rukovodstvu oko dizanja ustanka protiv talijanskih okupatora. Tada je izabran i za člana Vrhovnog štaba NOPO Jugoslavije. Nije ubijen kako se gore tvrdi. Četnici su često uzimali upravo njega, i još neke istaknute partizanske rukovodioce Židove, za iskazivanje svoga antisemitizma. U proljeće 1942. M. Pijade priključuje se partijskom i vojnom rukovodstvu NOP-a s kojim ostaje do kraja rata. Istakao se u svom radu na izgradnji partizanske vlasti na područjima pod partizanskim nadzorom kao vijećnik i potpredsjednik AVNOJ-a, poznat kao Čika Janko. Nakon rata je proglašen za narodnog heroja.
223 Četnički puč u Plaščanskoj partizanskoj četi organizirao je Đuro Vidaković, zapovjednik 3. voda 2/3. travnja 1942. u Ličkoj Jasenici. Četnici su tada uhitili i zaklali nekoliko istaknutih partizanskih rukovodioca među kojima Židove španjolske borce Roberta Domanija, komandanta Drugog kordunaškog partizanskog odreda i Adolfa Steinbergera, komesara Odreda, nakon rata proglašen narodnim herojima. Zatim su četnici s potpunim osloncem i zaštitom talijanskog garnizona u Plaškom uspostavili svoje grupe, stacionirane uz Plaški te u Plavča Dragi i Ličkoj Jasenici. Vidi: dr. Ješa Romano, Jevreji Jugoslavije 1941.-1945. žrtve genocida i učesnici NOR-a, Beograd, 1980., str. 228. te F. Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941.-1945., n. dj. str. 136-142.
224 Ovaj četnički udar u Škarama izveo je u 3. četi partizanskog bataljona "Božidar Adžija" Đuro Kliska, komandir voda u toj četi, s grupom četnika noću 1. lipnja 1942. godine.

Str.298. – 300.
(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-2-logo-Marica.gif)
8. od 24


Naslov: Odg: Četnički zločini
Autor: Marica - Prosinac 08, 2009, 23:53:19

73.
1942., rujan 18. Gračac
Iz predstavke djelatnika civilne vlasti NDH u Gračacu talijanskoj Vojnoj komandi mjesta Gračac o ubojstvima i prijetnjama četnika tijekom kolovoza i rujna 1942. godine.264

"Comando presidio militare265
Gračac

Mi podpisani državni činovnici Nezavisne Države Hrvatske u Gračacu, kao predstavnici civilne vlasti u Gračacu, u odsutnosti Dević Jakova kotarskog predstojnika u Gračacu, koji je odsutan po službenom poslu, konstatiramo:
da se je jučer dne 17. IX. 1942. u 17.30 sati dogodio nemili slučaj da je iz zasjede dočekan i na zločinački način vatrenim oružjem po nepoznatim napadačima 266 oboružanim puškama ubijen mirni prolaznik naš kolega Tomljenović Vladimir, činovnik kotarske oblasti u Gračacu i to na glavnoj cesti Gračac - željeznička postaja Gračac na mjestu ispred kuće zv. Kukić pred vratima mjesta Gračaca; da su 14. VIII. 1942. u 20 sati na isti zvjerski način od nepoznatih napadača nedaleko iste kuće u vlastitoj kući ubijeni: starac Knežević Dane star 75 godina, nevino djete Čubelić Nada, staro 3 godine, a na istoj cesti i Petar Tiljak star 55 godina; a zatim u noći na 15/16. IX. 1942. ubijena je na zvjerski način u vlastitoj kući na istoj cesti stara i bolesna žena Knežević Luja, stara 69 godina.

Tim povodom mi kao predstavnici civilne vlasti Nezavisne Države Hrvatske u Gračacu, a naročito usljed događaja, koji se odigrao jučer, dolazimo do žalosnog zaključka, da su tim ugroženi naši životi, kako u uredima, tako i na ulici tim više, što se na ulici vide i susreću naoružani civili 267, za koje se ne može uviek i za sve uzeti, da su prema nama činovnicima Nezavisne Države Hrvatske prijateljski raspoloženi, a po naravi stvari imaju mogućnost, da slobodno .dolaze i u državne odrede ... " 268

Za Dom spremni!
U Gračacu, dne 18. rujna 1942.

_________________________________________
264 HDA, A NDH, dok. br. 26.025. Prijepis, strojopis, latinicom.
265 Vojno zapovjedništvo mjesta Gračaca, tj. njegov zapovjednik imao je praktično cjelokupnu vlast u mjestu i njemu su bili podređeni predstavnici civilnih i vojnih vlasti NDH u mjestu i na ručju gračačkog kotara, kao i predstavnici četničkih vojnih postrojbi (koje su bile sastavni dio tal. postrojbi) te četničkih civilnih vlasti na području Gračaca.
266 Bili su to pripadnici četničkih postrojbi iz okolice Gračaca koje su u to vrijeme ojačavali posadu talijanske okupacijske vojske u Gračacu, što proizlazi iz drugih dokumenata.

Str. 334. – 335.


92.
1942., studeni 4. Gospić
Izvješće Ustaškog stožera Gacka i Lika Glavnom ustaškom stanu u Zagrebu o ubojstvu petorice Ribničana po četnicima iz Metka. 334

M.P. 335

Priepis.

Prilikom partizanskog napadaja na selo Ribnik, uspjelo je petorici ljudi probiti partizanski obruč prema selu Metku. Kako je poznato u Metku se nalaze četnici s talijanskom vojskom. Četnici su držali i drže i sada svoje straže do Ribnika- tako je bilo i te noći. Ova petorica su se namjerili na četničku zasjedu, i ovi su ih pozvali k sebi uvjeravajući ih da im se neće ništa dogoditi, ovi su im povjerili i došli k njima. Kad su došli neki su od četnika tražili da se puste:SEKULIĆ GAŠPAR, SEKULIĆ BLAŽ i SEKULIĆ ANTE, a da se ubiju SEKULIĆ FILIP i MIHALJEVIĆ STJEPAN. Druga se je grupa protivila i tražila smrt svih, ovi su drugi uspjeli. Ubojica ove petorice su NJEGOVAN ĐURO TOMIČIN, NJEGOVAN MIĆA ĐURIN i IVANČEVIĆ ĐURICA pok. Jurile bivši jugosl. podnarednik. Isti su svi iz sela Počiteljaj a nalaze se sada među četnicima u Medku. Ubijne su pokopali u jednom dolu kod željezničke stražarnice br. 76.

Ovo je kazao ribničkim čobanima seljak MILAN NJEGOVAN JOVIŠIN iz Počitelja. Još su to rekli partizani iz Vrebca majci ubijenog BLAŽA SEKULIĆA, MARICI i JELI SEKULIĆ, a istima su to kazali bivši četnici, a sadašnji partizani DANE LJUBOJEVIĆ TODELIN i sin JOVICE BABIĆA, ime mu neznamo, koji su isti bili sa ubojicama na straži.
Iste će ženske svjedočiti to prisegom. To se je sve desilo u subotu u jutro 3. listopada.

Da je priepis vieran originalu tvrdi




USTAŠKl STOŽER GACKA I LIKA
Broj: 34 T. /42.
Predmet: Sekulić Gašpar i dr. Ustaše
ubijeni po četnicima 337
 
M.P
 
Stožernik
Samar(d)žija 336 v. r.


Gospić, dne 4. studenog 1942.

___________________________________
334 HDA, A NDH, Fond: Hrvatski državni sabor NDH 1942.-1945., br. 260/1942., kut. 2. Prijepis, strojopis; latinicom.
335 Zaprimni pečat Hrvatskog državnog sabora br. 260, oznaka 8., od 4. studenog 1942.
336 Pravo prezime mu je Samardžija te je greška nastala kod prijepisa.
337 Prema poslijeratnim podacima za njih se navodi da su bili zemljoradnici i hrvatski vojnici (najvjerovatnije članovi Pripremne bojne). Bili su stari: Ante 22, Blaž 18, Filip (vj. Jace) 25 i Gašpar (Gaja) .4 te Stjepan Mihaljević 38 godina. Na popisu je još 5 ribničkih Hrvata četničkih žrtava. Vidi: Hrvatske žrtve - poimenični podaci - Ribnik, Gospićki spomen zbornik, Gospić, 1995., str. 108-116.

GLAVNI USTAŠKI STAN - ZAGREB
USTAŠKA NADZORNA SLUŽBA Ured II - ZAGREB
ZAMJENIKU OBĆE UPRAVNOG POVJERENIKA – GOSPIĆ
VELIKOJ ŽUPI GACKA I LIKA - GOSPIĆ

Podastire se u prilogu priepis izviešća po gornjem predmetu, uz napomenu da su navedeni podatci u izvješću p(r)ovjereni i točni.
ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!
Stožernik
Josip Samar(d)žija  v.r.

Str. 373. – 374.
(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-2-logo-Marica.gif)
9. od 24


Naslov: Odg: Četnički zločini
Autor: Marica - Prosinac 08, 2009, 23:57:23

106.
1943., siječanj 23. Plaški
Zapovijed zapovjednika četničkih odreda u Lici i Gorskom kotaru o izvršenju kazne smrti strijeljanjem nad trojicom suradnika narodnooslobodilačkog pokreta. 35


NAREDBA broj 76. 

Komandanta četničkih odreda u Lici i Gorskom kotaru za 23 januar 1943.godine. - Plaški.-

I.

Iz iznetih razloga u proglasu četničke komande od 23 januara 1943 godine.

NAREĐUJEM:

1.- Da se danas izvrši kazna smrti streljanja Mlilan Grbe (Špire), Jovana Grbe i Radovana Pogrmilovića.-

2.- Kaznu će izvršiti žandarmerija. 36

3.- Porodice Milana Grbe (Špire) i Jove Grbe od sada pa do daljeg naređenja, izdržavaće svaka po 10 izbeglica, na način kako to odredi izbeglički odbor.-
U koliko se ovog nebi držale ima se oduzeti sva nepokretna i pokretna imovina i iskoristiti u korist izbeglica.-
Prednju naredbu pročitati pred strojem svima četnicima.-



Dostavljeno:
Majoru g. Đekiću 37, k-tu sektora
Plaški, k-tu 6, 7 i 8 bataljona i
Predsedniku odbora za izbeglice.

M.P. 38

Tačnost prepisa overava:
A đ u t a n t 39
KOMANDANT,
Đeneralštabni pukovnik
Ilija Mihić s. r. 

___________________________________
34 Potpis nečitak, izuzev čina.
35 AOS SR], Četnička arhiva, kut. 152., reg. br. 41/3. Prijepis, strojopis, ćirilicom.
36 Strijeljanje je izvršeno na groblju u Plaškom.
37 Nikola. Jedan od pseudonima Slavka Bjelajca.
38 Okrugli pečat: ČETNIČKA KOMANDA – PLAŠKI – JESENICA
39 Potpis nečitak

Str. 440. – 441.


107 .
1943.; siječanj 29. 40 Sinj
Izvjšće fra Krste Križanića, ravnatelja gimnazije u Sinju, Marku Došenu, predsjedniku Hrvatskog državnog sabora o pokolju hrvatskog pučanstva od četnika u Vrličkoj krajini 26-28. siječnja 1943. godine.41
 


Javljaju iz Sinja: 42

M. P. 43


Kod nas se prilike nimalo do sada ne popravljaju, pače teško i bolno pogoršavaju. Talijani slijede svoju ubilačnu akciju bez ikakva skrupula, protiv našeg golorukog i nesretnog naroda ....

Nešto ću ti44 ispričati o našim nevoljama i krvavom plesu, koji se zaigrao po suznoj i suroj Dalmaciji. U utorak 26. siječnja (1943) napali su četnici pod vodstvom Talijana Vrliku 45. Najprije su je u nedjelju bombardirali. Oštećena je crkva, ulaz u župsku kuću i neke privatne zgrade. Talijani su u utorak poslali, ispred sebe 3 kilometra 1.200 četnika.Između njih je bilo 8 bersaljera. Oni su prošli kroz Maovice. Prije nego su četnici došli u Vrličku krajinu, partizani su se povukli u Dinaru, u Vištića goru. Između jednih i drugih nije bilo nikakva sukoba!!! Čim su četnici došli u Maovice stali su klati katolike.

Jednom su Kalašu svrdlima iskopali oči, odsjekli ruke i tako ga ostavili! Živu su djecu bacali u vatru. Na samom jednom mjestu ubili su ih 13, raskasapivši ih noževima. Što se dosada zna ima ih na Maovicama mrtvih 28. Tako je doznao i povjerio u prvi mah p. pukovnik Potočnik, ali izbjegli seljaci vele da ih ima preko osamdeset mrtvih u samim Maovicama. Tad su četnici pošli put Vrlike pjevajući i kličući Anti Paveliću, samo da zavaraju narod i da ispred njih ne pobjegnu. I taj im je sotonski trik potpuno uspio. Nesretni su Vrličani mislili da dolaze ustaše! Međutim su bili krvoloci, poživinčene ljudske spodobe, zvjeri sa paklenim instiktom klanja i uništavanja! Čim su došli u Vrliku izvjesili su srpsku zastavu na crkvu, onda su pozvali rodbinu onih koji su pobjegli u obližnja sela, da se vrate, da im jamče da im neće biti ništa. I neki su se vratili. Čim su došli, odmah su ih poubijali, a neke su žive bacili u vatru. Ubili su Miću Erdeleza, Serđa Konjevodu, a spalili Jovu poštara.U Vrlici su ih ubili 13, pa su pošli dalje u Kosore, Jaker te na Kijevo. Najgroznije je nastradalo Kijevo, ali još nemamo točnih vijesti o rezultatu užasne krvarine. Sinoć nam je rekao Potočnik da se zna za 150 žrtava !!! 46

Najpomirljivija je perfidija i barbarstvo najpodlijeg poganstva, što ustaše bili, njih preko 300, na Ribariću, ali su im Talijani zakrčili put topm tenkovima i strojnicama, da ne mogu nikako poći svojima u pomoć, pa niti da pokopaju svoje mrtve!!! Skočio je Potočnik i ust. satnik Botić 47 na Ribarić i došlo je do teških prizora između jedne i druge komande. Ipak je uspjelo 150 crnaca da probije Kordon "junačke vojske" i da dođe do Vrlike i bar bilo kako po mrtve. Morali su se odmah vratiti, jer im je sa strane "savezničke" javljen ako se odmah ne vrate da će svi pred ratni sud, a da će streljati i Potočnika i Botića. Oni su se bijedni vratili i Vrlika je ostala - ničija i svačija, jer su četnici projurili preko Kijeva u Knin, a partizani će se vjerojatno vratiti u Vrliku, jer Talijani nijesu ostavili svoj presidij!!!! Otišli su iz Vrlike i prepustili je partizanima! Pobratili su se sa četnicima i poklali naš nevini svijet .... i odoše, a vlast ne ostaviše, dok našima nikako ne dadu da osvoje i sačuvaju našu krasnu i čestitu Vrliku. Paklena zloća!!!!

Da Ti je bilo vidjeti, jučer poslije podne nepregledne procesije Vrličana, bježe u Sinj, nose svoje siromaštvo sobom. Krcat je Sinj izbjeglica iz Vrlike. Računa se da ih danas ima do 3.000. Užasna poteškoća za smještaj i prehranu. Okupirano je staro i novo sjemenište i dvorana Katoličkog doma. Moramo se svi žrtvovati da bilo kako i bilo koliko spasimo naš bijedni i nesretni narod.

Svi su naši uvjereni, da, ako ne stigne hitna pomoć da će ista sudbina stići i Sinj.

f. Krsto Kržanić, ravnatelj
gimnazije u Sinju, v. r.

___________________________________
40 Datum se utvrđuje iz sadržaja izvješća
41 HDA, Fond: Hrvatski državni sabor, Predsjednički spisi, broj 211/8, 1943., kutija 2. Prijepis, strojopis, latinicom.
42 Dopisano pri prijepisu za potrebe Sabora.
43 Zaprimni pečat: Predsjednički spisi broj 211/8.
44 Odnosi se na Marka Došena, predsjednika Hrvatskog državnog sabora.
45 U napadu je sudjelovalo 1.120 četnika Dinarske četničke divizije pod zapovjedništvom vojvode Momčila Đujića i 2.000 četnika iz Hercegovine pod zapovjedništvom vojvode Petra Bačevića. Napad je izveden radi čišćenja Podinarja od partizana, a u sklopu ofenzive "Weis". Talijani su im dali potrebnu opremu, oruđa, streljiva i motorna vozila te dodijelili skupinu svojih časnika, energičnih, sposobnih i iskusnih u ovakvim akcijama četnika. Na torne području nalazila su se tri partizanska bataljuna s ukupno nešto manje od 600 boraca partizana. Poslije borbi kod Crne glavice i manjih borbi kod Uništa, partizani su se povukli 25. siječnja 1943. iz Vrlike u Dinaru. Cijela operacija trebala je trajati 15 dana, ali četnici su morali napustiti Vrliku i okolna sela zbog partizanske ofenzive iz jugoistočne Like i od Bosanskog Grahova prema Kninu. Da nije bilo tako, vjerojatno bi i broj žrtava i zločina četnika na području Vrličke krajine bio tada mnogo veći. Opširnije o tome vidi: J. Popović, M. Lolić i B. Latas, Pop izdaje ..., n. dj., str. 226-234.
46 O imenima i prezirnenirna identificiranih žrtava vidi dok. br. 108.
47 Ćiril.
(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-2-logo-Marica.gif)
10. od 24


Naslov: Odg: Četnički zločini
Autor: Marica - Prosinac 08, 2009, 23:59:03

108.
1943., veljača 2. Sinj
Kotarska oblast Sinj dostavlja Velikoj župi Cetina povjerenstveno izvješće o zlodjelima četnika nad hrvatskim pučanstvom u Vrličkoj krajini s iskazima svjedoka i popisom ubijenih od 25. do 29. siječnja 1943. godine.48


KOTARSKA OBLAST
T. Br. 95 od 2. veljače 1943.
Sinj


Pljačka, paljenje i ubijenje
naroda vrljičke krajine od
strane četnika49

Velikoj župi Cetina 

Omiš

Dostavlja se prednji izvještaj povjerenstva sa odnosnim prilozima s molbom na znanje izvješćem da o prednjem nije izvještena nijedna viša oblast osim kratkog izvještaja oružničke postaje Ribarić br. Taj. 48. od 27. siječnja 1943., koji je dobila i Ta Velika župa izravno.50

Za dom spremni!
Zamjenik kotarskog predstojnika
kotarski podpredstojnik
Dr. Martinović
Dr. Martinović51 v.r.

M. P.52

POVJERENSTVENI IZVJEŠTAJ
O ZLODJELIMA ČETNIKA U VRLIČKOJ
KRAJINI
Sinj, 31. siječnja 1943. godine

ZAPOVJEDNIČfVU II. SEKTORA OBĆEG VOJNIČKOG
POVJERENJIČTVA KOD SUPERSLODA

Određeno povjerenstvo Vašim dopisom Op. broj 520/tajno, sastalo se je dne 30. I. 1943. godine u 8 sati u Posadnom zapovjedničtvu u Sinju.
U nemogućnosti, da se povedu izvidi i izvrši pravi uviđaj na licu mjesta, povjerenstvo se je jedino moglo poslužiti iskazima svjedoka-očevidaca.
Ispitivanjem svjedoka-očevidaca, čiji se iskazi prilažu53, povjerenstvo je utvrdilo sliedeće:
Prilikom akcije provedene protiv partizana u Vrličkoj krajini, sa strane taljanskih oružanih snaga, zašli su četnici u selo Kijevo dne 25. siečnja t. g. i dne 27. siečnja t. g. Također su zašli u selo Maovice dne 26. siečnja t. g., u selo Kosore dne 26. siečnja t. g., te u Vrliku dne 25. siečnja t. g . U svim tim mjestima  su četnici izvršili pljačku paljenje kuća, te ubijanje katoličkog pučanstva, anaročito su nastradale Maovice i Vrlika.

U selo Kijevo četnici su naišli dne 25. siečnja t. g. pred večer, nakon što je čitav dan iz pravca Knina dopirala topovska pucnjava. Ova grupa četnika razdijelila  se je u dva dijela i dok je jedna blago postupala sa seljacima, druga je u jednoj kući zatvorila oko 200 žena, muškaraca i djece, te ih čitavu noć zlostavljala. Ova grupa nije pljačkala selo, već je samo tražila hranu za tu večer. Dana 26.siečnja t. g. ovi četnici su napustili Kijevo i otišli u pravcu Vrlike.

Dne 27. siečnja 1943. godine naišla je druga grupa četnika iz pravca Knina. Ova grupa čim je ušla u selo Kijevo, počela je odmah sa paljenjem staja i kuća, pljačkanjem hrane i blaga. Pri tom su ubili dva seljaka.
Ova grupa je dne 28. siečnja t. g. krenula prema Vrlici, ali se je nakon pola sata vratila i prošla kroz selo Kijevo paleći i pljačkajući od reda kuće, goneći blago i  odnoseći sve štogod su mogli iz odnosnih kuća.

Ukupan broj četnika, koji su u oba navrata bili u Kijevu, iznosio je oko 2.000, a očevidci pričaju, da je s njima bilo i 20 talijanskih bersaljera, koji jedino da su po selu tražili kokoše i jaja, koje nisu plaćali.

Za vrijeme boravka četnika u Kijevu, ubijeno je 5 seljaka, a sa sobom su odveli u pravcu Knina 7-8 seljaka, koji se više nisu povratili, to se vjeruje, da su ubijeni.

Od 450 domova, koliko broji selo Kijevo, oko polovine je uništeno i popaljeno.

Sa ovom posljednjom grupom četnika bili su i pravoslavni seljaci iz obližnjih sela  Polače, Stikova, Kosova i Turića, koji su sa sobom doveli svoje žene i djecu, te su im ista pomogla nositi opljačkanu robu.

U selo Kosore naišli su četnici dne 26. siečnja t. g. oko 2 sata poslije podne. Iste predvodio jedan pravoslani pop. 54 Četnici su se razišli po kućama pljačkajući i rasipujući spremljenu hranu, koju sobom nisu mogli ponijeti. U ovom selu zapalili su 2 kuće Lelas Boži, te jednu kuću Lelas Anti i Lelas Josipu iz razloga što su neki od njihovih ukućana u ustašama. Nadalje su otjerali po jednog konja Lelas Marku, Lelas Iliji pok. Cvitka i Lelas Luki pok. Jure. U ovom selu ubijen je odnosno zaklan jedan seljak.

___________________________________
54 Bio je to pop Petar Stoisavljević.

U selo Maovice koje je najteže nastradalo, nahrupilo je 4.000 četnika, dolazeći iz pravca sela Štikova dne 26. siečnja 1943. godine. Čim su ušli u selo, odmah su počeli paljenjem, pljačkom i klanjem, vičući: "Pali i kolji sve što je katoličko ". Sa ovim četnicima bili su skupa također i pravoslavni seljaci sela Maovce i to iz komšiluka Đurića, Cvitkovaca, Primetica i Potkovića, koji su im pokazivali koje su kuće katoličke.
Četnici su ujedno ucjenjivali seljake time, da će im poštedjeti život, ali kad bi dobili novac, opet bi iste zaklali. Iz ovog sela četnici su ponijeli sa sobom sve blago, hranu i robu, do koje su mogli doći.

U ovom selu četnici nisu samo klali seljake, već su ih i bacali u vatru, a seskog glavara Niku Blaževića su još na vatri i pekli.
U ovom selu je poginulo 23 seljaka, 5 ih je ranjeno, a troje djece je nestalo, a među poginulim imade također dvoje djece.
Od 360 dimova, koliko broji selo Maovice, izgorjele su sve kuće koje su bile pokrivene ševarom i gredama.

U Vrliku su četnici naišli dne 25. siečnja t. g. oko 8 sati u jutro. Odmah po svome dolasku izvjesili su zastavu na pravoslavnoj crkvi i dali zvoniti o zvona, te su uvjeravali narod, da se neće nikome ništa dogoditi, te da se svi, koji su dan rije pobjegli pred bombardiranjem od talijanskih zrakoplova, povrate svojoj kući.
Čitav dan 25. siečnja t. g. prošao je u Vrlici u miru, ali pred večer su nadošle nove grupe četnika, te su popalili i opljačkali komšiluk Barišića.

U Vrlici su četnici ubili 13 ljudi, a među njima Uljarević Đorđa sudskog služitelja, pravoslavca i Rnjak Jovu listonošu, također pravoslavca i to obojicu jer da služe ustašama, a Rnjak Jovu suviše, što je iz pravoslavne vjere prešao u katoličku. Čitav komšiluk Barišić je opljačkan i uništen.

Za vrijeme ove akcije četnika po katoličkim selima, osim što su viđeni selu Kijevu oko 20 bersaljera, u drugim selima nisu viđeni talijanski vojnici niti je talijanska vojska bila u blizini tih sela, niti je nakon izlazka četnika u ista ušla.

U svim selima četnici su tražili, da im se kaže, koje su kuće seljaka, koji su otišli u ustaše. Ujedno su svima psovali majku Hrvatsku, a u Vrlici su vikali:"Doli Pavelić, živio Kralj Petar II", a također da su vikali: "Gdje Vam je Pavelić"

Povjerenstvo nije moglo da ustanovi tačan broj mrtvih, jer nije moglo da izađe na lice mjesta, a za mnoge seljake, koji su izbjegli iz gore navedenih sela  pred četnicima, ne zna se da li su još skriveni ili su ih pak četnici putem ubili, a većina svjedoka iskazala ono što je vidjela, da su četnici u prvom naletu učinili jer su i ovi svjedoci pobjegli pred njima.

Također se ne može da utvrdi ni broj zapaljenih kuća, ni broj otjerane stoke, kao i šteta učinjena otimanjem seljacima hrane i robe i to iz razloga, što bi se procjena mogla izvršiti jedino na licu mjesta, jer su mnogi oštećeni seljaci i nadalje ostali kod svojih uništenih i popaljenih kuća.

Prilaže se iskaz ubivenih, ranjenih i nestalih.

Članovi povjerenstva:
1.   Kotarski predstojnik: Dr. Dušan Martinović v. r.
2.   Ustaški satnik: Ciril Botić v. r,
3.   Pričuvni prav. poručnik: Mrduljaš v. r.
 

M. P.55

___________________________________
55 Zaprimni pečat Kotarske oblasti u Sinju, Taj. Br. 95. od 2. veljače 1943.

(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-2-logo-Marica.gif)
11. od 24


Naslov: Odg: Četnički zločini
Autor: Marica - Prosinac 09, 2009, 00:00:56

Zapisnik

preslušanja Barišić Milke pok. Jokeiz Vrlike povodom zlodjela počinjenih od strane četnika
Sastavljen u uredovnici Posadnog zapovjedničtva u Sinju
Prisutni:
   
1.) Kotarski predstojnik: Dr. Dušan Martinović
2.) Ustaški satnik: Ćiril Botić
3.) Poručnik: Mrduljaš Mirko

I.
Obća pitanja:

I.
Zovem se Barišić Milka pok. Joke, rodom iz sela Vrlike, obćina Vrlika, kotar Sinj, Velika župa Cetina, rođena 1926. godine, rimokatolkinja, neudata, nepismena, domaćica, sudom niti suđena niti osuđivana.

II.
Stvarna pitanja:

II.
Dana 24. siečnja t. g. narod je počeo bježati iz Vrlike radi toga, što su nad istom letjeli talijanski avioni. Dne 25. siečnja t. g. ujutro oko 8 sati nadošli su u četnici, te su počeli pozivati narod, koji se je razbježao, da se vrati svojim kućama i da se neće nikome ništa dogoditi. Četnici su na pravoslavnoj crkvi izvjesili srpsku zastavu i počeli vikati: 'Zivio Pavelić, živili domobrani!". Ujedno su naarod umirivali, da su oni skupa sa domobranima i da neće nikome ništa biti, te se je narod počeo vraćati svojim kućama. Dne 25. siečnja uglavnom je prošlo mirno. Noću od 25. na 26. I. t. g. počele su pristizati u Vrliku veće grupe četnika i zatvorili su sve izlaze iz Vrlike i noću počeli klati katoličke obitelji.

Koliko mi je poznato, četnici su tu noć zaklali osim mog oca Barišić Joke,. majke Mare, strine mi Anice Barišić ud. Bože, još zaklali odnosno ubili naše susjede
- Markijoli Pavicu i kćer joj Katu,
- Turudić Iliju i ženu mu Maru,
- Vrančić Petra pok. Stipana,
- Erdelez Miću, sudskog poslužnika,
- Duju Turudića pok Stipana, listonošu
- Rnjak Jovu, pravoslavca,
- Konjevoda Sergija pok. Frane i
- Uljarević Đorđa sudskog poslužitelja-pravoslavca.

Četnici su također zapalili sve naše kuće i odnijeli što su mogli: novac, hranu i robu, te blago. Ja i moj brat Petar smo izmakli smrti, jer smo se bili sakrili. Kad sam vidjela sve ovo, ja i moj brat smo pobjegli put Sinja sa ostalim seljacima i bježeći vidjeli smo kako Vrlika gori.

III.
Imate li još što kazati
možete li svoj iskaz
prrisegom potvrditi?

III.
Nemam više što da kažem, a svoj iskaz mogu prisegom potvrditi. Zapisnik mi je pročitan i sve su moje riječi unj točno zapisane.

Otisak palca desne ruke Barišić Milke, ovjerava:
Dovršeno 30. siečnja 1943. godine u 9 sati.
Prisutni:
   
1). Kotarski predstojnik: Dr. Martinović v. r.
2). Ustaški satnik: Ćiril Botić v. r.
3). Poručnik: Mrduljaš Mirko v. r. 

M. P. 56

___________________________________
56 Na kraju svih zapisnika zaprimni su pečati Domobranskog zapovjedničtva u Sinju broj Taj. 74., od 30. i 31. siječnja 1943.


Zapisnik

preslušanja Vujić Joze Božina iz Kijeva, povodom zlodjela, koje su počinili črtnici. Sastavljen u uredovnici Posadnog zapovjedničtva u Sinju

Prisutni:
   
1. Kotarski predstojnik: Dr. Dušan Martinović
2.   Ustaški satnik: Botić Ćiril
3.   Prič. prav. poručnik: Mrduljaš Mirko 

I.
Obća pitanja:

I.
Zovem se Vujić Jozo Božin, rodom iz sela Kijeva, obćina Vrlika, kotar Sinj,
Velika župa Cetina, rođen 1914. godine, rimokatolik, oženjen, pismen, zemljoradnik, sudom niti suđen niti osuđivan.

II.
Stvarna pitanja:

II.
U ponedjeljak ujutro dne 25. siečnja o.g. čula se je u Kijevu pucnjava  topova, koja je dopirala od strane Knina preko sela Polače. U Kijevu se je znalo da će doći četnici, jer su nam to pričali pravoslavni seljaci iz Polače. Istog dana pred večer približili su se selu Kijevu grupice četnika, koje su se raspršile po selu tako da im tačan broj ne bi mogao kazati. Ova grupa ostala je u Kijevu do utorak ujutro. Ista grupa je bila podieljena u dvije manje grupe i svaka je zašla u svoj dio sela. Ova grupa koja je zašla u dio sela gdje ja stanujem, nije zlostavljala seljake, već je samo tražila hranu za tu večer. Oni su jedino pokupili iz kuća 30 mladića, a među njima i mene te su nas poveli do kuće Bajana i silili nas da-vičemo 'Živio Kralj Petar, dole Pavelić" i ujedno su nam zaprietili, da u koliko dođu opet partizani u naše selo, i oni četnici ponovo naiđu, da će nas sve pobiti.

Čuo sam da ona druga grupa četnika koja je bila u drugom dijelu sela, da je skupila u jednoj kući oko 200 što žena, što muškaraca i djece, te ih zlostavljala preko nooći. Obe ove grupe četnika nisu ništa zapalili, već su jedino pri ulazu u selu ubili Kereta Božu i Vujić Franu. U utorak ujutro, kad su četnici otišli iz našeg sela, otišli su u pravcu Vrlike i ponovo su u srijedu naišli drugi četnici, koji su bili iz Knina. Ovi drugi četnici su počeli pljačkati naše kuće, paliti pojate i kuće a ujedno su ubili Kereta Ivana i Milković Ivana i još nekog Cicvarića. Ujutro u četvrtak oko 8 sati, krenuli su prema Vrlici, ali poslije pola sata opet su se vratili i tada su počeli redom iz svake kuće da odnose što su mogli, da goneblago, a ujedno su palili od reda kuće i staje. Također su sobom poveli i neke seljake, jedno 7-8, od kojih poznajem Miju Čavka, Vujić Ivana pak. Mate i Vujić Ivana pok. Mije. Dok sam bio u selu, do petka t. j. 29. 1., ovi se ljudi nisu povratili, te se misli da su ubijeni. Točan broj ubijenih i onih koje su otjerali četnici, ne zna se točno, jer se je mnogo naroda pred njihovim dolaskom razbježala, te sene zna, da li su isti još sakriveni ili su ih pak četnici putem ubili. Kijevo ima 450 dimova, a ja mislim, da je više od polovice popaljeno. Četnici su bili Crnogorci i Hercegovci, ali među njima je bilo i pravoslavnih seljaka iz sela Polače, Štikova, Kosova sa kojima su došle njihove žene i djeca i isti su gonili ono što su nama opljačkali. Također je bilo pravoslavnih seljaka iz sela Tvrdića. Kad je naišla prva grupa četnika, iza njih su naišli talijanski vojnici oko 10-20 na broju. Četnici su također bili obučeni u talijanska odijela, ali ti su imali brade i kokardu na kapama, dočim ovi talijanski vojnici su imali na kapi pera i prema tome mislim da su to bili bersaljeri. Sa drugom grupom nije bilo talijanskih vojnika, a niti sam primjetio kretanje talijanske vojske u blizini sela. Meni su četnici otjerali 2 krave i svu robu, tako da trpim štetu od 80.000 Kuna. U selo Kijevo došlo je po prilici 2.000 četnika. Talijani koji su bili u Kijevu samo su tražili kokoške i jaja, ali nisu plaćali.

III.
Imate li još što kazati i možete li
svoj iskaz prisegom potvrditi?

III.
Nemam više što da kažem, a svoj iskaz mogu prisegom potvrditi. Zapisnik mi je pročitan i sve su moje riječi u nj točno zapisane.

Vujić Jozo v. r.

Dovršeno 30. siečnja 1943. godine u 20 h

Prisutni:
   
1). Kotarski predstojnik: Dr. Martinović v. r.
2). Ustaški satnik: Ćiril Botić v. r.
3). Poručnik: Mrduljaš Mirko v. r.

M.P.
(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-2-logo-Marica.gif)
12. od 24


Naslov: Odg: Četnički zločini
Autor: Marica - Prosinac 09, 2009, 00:04:33

Zapisnik

preslušanja Milković Pilipa pok. Jure povodom izvršenih zlodjela četnika u selima okolice Vrlike. Sastavljen u uredovnici Posadnog zapovjedničtva  u Sinju

Prisutni:
   
1). Kotarski predstojnik: Dr. Dušan Martinović
2). Ustaški satnik: Botić Ćiril
3). Poručnik: Mrduljaš Mirko

I.
Obća pitanja

I.
Zovem se Milković Pilip pok. Jure, rodom iz sela Maovica, obćina Vrlika, kotar Sinj, Velika župa Cetina, rođen 1906. godine, zemljoradnik, rimokatolik, pismen, sudom niti suđen niti osuđivan.

II.
Stvarna pitanja:

II.
Dana 26. siečnja o. g. ujutro oko 7 sati nahrupili su iz pravca sela Štikova četnici, njih oko 4.000 u selo Maovice. Na njihov dolazak seljaci su se razbježali, a ja sam se sakrio u jednoj špilji više komšiluka Milkovića, odakle sam promatrao šta se u Maovicama događa. Četnici su bili sami bez Talijana, a prepoznao sam ih po tome što su neki imali kokarde na kapi, a bili su raznoliko obučeni.

Četnici, čim su ušli u selo, odmah su počeli sa paljenjem kuća i bacanjem živih ljudi u vatru kao i ubijanjem. Ujedno su i pljačkali kuće. Tako sam vidio kada sam sišao u selo u srijedu, nakon što su četnici otišli, slijedeće mrtve seljake, četnici bacili u vatru:

Topić Matu pok. Ivana, nakon što su ga zaklali;
Marka pok. Ilije, zaklan i bačen u vatru;
Režić Šimu kćer Milinu;
Matu Kojundžić, izboden noževima i bačen u vatru;
Denić Ante zaklan i bačen u vatru;
Osim ovih, četnici su najprije zaklali i još živa pekli seoskog glavara Niku Blaževića. Osim ovih zaklanih, bilo noževima, bilo ubijenih, su još sliedeći seljaci:

Kata Mišić žena Milina,
Božo Brtan pok. Nikole,
Ivan Brtan pok. Mate,
Petar Brtan pok. Mate,
Kate Brtan kći Ivana,
Ivan Škorić pok. Ante,
Pera Škalić žena Ivana
Mile Škalić Stipin i Ika Škalić žena Mile,
Varnica Jere pok. Mije,
Milković Boja Pilipova,
Ante Milković pok. Ilije,
Mile Milković pok. Ilije,
Blažević Boja

Još su u vatru bacili i Jozu Milkovića pok. Mate. Teško ranjene smo našli seljake:
Skorup Mašu ženu pok. Petra, ranjena ispod plećke;
Denić Juru pk. Paške prebijenom kičmom.

Ispečenog smo našli Milković Antu pok. Ivana, kojem su oči i ruke izgorili, te Milković Ivana pok. Nikole, koji je ranjen. Također smo našli zaklanog Božu Škalića pok. Joze. Osim ovih seljaka, vjerojatno je još netko izgorio odnosno zaklan, jer sam putem vidio još nekoliko mrtvih seljaka, kojima su otkinute uši i izvađene oči. Vidio sam također na cesti prema Vrlici zaklane iz Vrlike listonošu Jovu Rnjka, Erdelez Milu činovnika na pošti. Gotovo sve kuće su u Maovicama od 360 dimova, izgorjele, a koje su bile pokrivene ševarom i od greda. Četnici su na koncu otjerali sve blago koje su uhvatili i iz kuća svu hranu i robu. Ujedno su seljake ucjenjivali za novac da će im poštedjeti život, te kad bi im seljaci dali novac, isto bi ih zaklali. Četnici su također svakog seljaka, kojeg su dohvatili, izudarali. Dok su četnici pljačkali po Maovicama, sa njima nije bilo talijanske vojske niti je ista bila u blizini, samo prije nego su upali u selo Maovice, talijansko topništvo je iz Drniša tuklo u pravcu sela Štikova. Ujedno su četnici vikali, da tko je Hrvat, da ga se kolje i da se kuće popale. Od pravoslavnih kuća u selu Maovicama, nije nijedna zapaljena, niti je koji pravoslavac nastradao.

III.
Imate li još što kazati i možete li
svoj iskaz prisegom potvrditi?

III.
Nemam više što da kažem, a svoj iskaz mogu prisegom potvrditi. Zapisnik mi je pročitan i sve su moje riječi u nj točno zapisane.

Milković Pilip v. r.

Dovršeno 30. siečnja 1943. godine u 10 sati.

Prisutni:
   
1). Kotarski predstojnik: Dr. Martinović v. r.
2). Ustaški satnik: Ćiril Botić v. r.
3). Poručnik: Mrduljaš Mirko v. r.


M. P.


Zapisnik
preslušavanja Božice Malorče iz sela Kijeva povodom zlodjela četnika Sastavljen u uredovnici Posadnog zapovjedničtva u Sinju.

Prisutni:
   
1. Kotarski predstojnik: Dr. Dušan Martinović
2.    Ustaški zastavnik: Botić Ćiril
3.    Prič. pravosud. poručnik: Mirko Mrduljaš

I.
Obća pitanja:

I.
Zovem se Božica Malorča žena Petrova rodom iz sela Kijeva, obćina Vrlika, kotor Sinj, rođena 1894., rimokatolkinja, udata, nepismena, sudom niti suđena niti osuđivana.

II.
Stvarna pitanja:

II.
Dana 25. siečnja 1943. god. oko 4 sata popodne nahrupili su u naše selo Koljane četnici. Koliko ih je bilo neznam. Odmah su se razišli po kućama te tražili gdje su muškarci dali su u vojsci ili u ustašama. Ujedno su sve pljačkali do čega su došli tako da su čak i obuću sa noga skidali. Tu veče zapalili sve kuće koje su bile pokrivene sa slamom, a ujedno su izvlačili iz kuća ljude i žene. Koliko znam to veče su četnici i poklali nekoliko ljudi.

Četnici su u Koljanima ostali i 26. t. m. zlostavljajući narod i u sridu 27. t. m. su otišli ali su se opet pojavili u blizini sela 28. t. m. te smo svi izbjegli iz sela put Sinja. Koliko su ljudi četnici točno zaklali u selu Koljanima nije mi poznato jer sam bila ustrašena te nisam nispila da iziđem vani iz kuće. Kad smo bježali vidila sam na cesti 7 mrtvaca, među kojima sam prepoznala

Kereta Ivana i Božu,
Vujića Franu Božina,
Milković Ivaana,
Čavka Miju,
Kokan Ivana,
Vujić Ivana.

Čula sam od drugih pričati, da ih je u selu Kijevu bilo zaklana još petnaestak. Dok su četnici bili u našem selu, ja nisam vidjela s njima niti jednog talijanskog vojnika, a čula sam pričati od drugih seljaka, da je bilo s njima jedno 20 bersaljera. Od koga sam to čula, da su ih vidjeli ne mogu da znam, svakako znam, da su neki seljaci to pričali.

III.
Imate li još što kazati i možete
li kazano prisegom potvrditi?

III.
Nemam više što da kažem, a kazano mogu prisegom potvrditi. Zapisnik mi je pročitan i sve su moje riječi u nj točno zapisane. Otisak palca desne ruke Malorča Božice
ovjerava:

Prisutni:
   
1). Kotarski predstojnik: Dr. Martinović v.r.
2). Ustaški satnik: Ćiril Botić v. r.
3). Poručnik: Mrduljaš Mirko v. r.

M. P.
(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-2-logo-Marica.gif)
13. od 24


Naslov: Odg: Četnički zločini
Autor: Marica - Prosinac 09, 2009, 00:12:40

IZKAZ

ubijenih, ranjenih i nestalih seljaka povodom zlodjela četnika u Vrličkoj Krajini

SELO MAOVICE


R.    Prezime i ime.
br.    te očevo ime
Ubijeni:
1.   Topić Mato p. Ivana
2.   Milković Marko p. Mije
3.   Režič Šima Milina
4.   Kojundžić Mate
5.   Blažević Niko
6.   Kata Mišić ž. Mile
7.   Brtan Božo p. Nikole
8.   Brtan Ivan p. Mate
9.   Brtan Petar p. Mate
10.   Brtan Kata
11.   Škorić Ivan
12.   Škalić Pera ž. Ivana
13.   Škalić Mile Stipin
14.   Škalić Ika ž. Mile
15.   Varnica Jere p. Mije
16.   Milković Boja Ž. Pilipa
17.   Milković Ante p. Ilije
18.   Milković Mile p. Ilije
19.   Blažević Boja Antina
20.   Milković Jozo p. Mate
21.   Božo Skalić
22.   Denić Ante
Ranjeni:
Denić Jure p. Paške
Skorup Maša ud. Petra
Milković Ante p. Ivana
Milković Ivan p. Nikole
Brtan Pilip
Nestali:
Milković Jeka p. Ante
Denić Ante Matin
Režić Ive p. Joze
 
god. Način ubijanja


30   zaklan i bačen u vatru
62   zaklan i bačen u vatru
7    zaklan i bačen u vatru
32   zaklan i bačen u vatru
68   živ pečen
40   zaklana
40   zaklan
45   zaklan
50   zaklan
18   zaklana
60   zaklan i oči izvađene
70   zaklana i oči izvađene
37   zaklan i oči izvađene
30   zaklana i oči izvađene
25   zaklan i oči izvađene
45   ubijen iz puške
45   ubijen iz puške
44   ubijen iz puške
14   ubijen iz puške
37   zaklan i u vatru bačen
50   zaklan i u vatru bačen
45   zaklan i u vatru bačen
   
70   prebivena kičma
70   teško ranjen u plećku
33   oči i ruke izgorile
29   Po čitavom tijelu pečen
60   Izboden po tijelu
   
8   
5   
6   
 
Opaska


Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat

Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat

Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat

SELO KIJEVO


R.    Prezime i ime.
br.    te očevo ime
Ubijeni:
Kereta Božo
Vujić Frano
Kereta Ivan
Milković Ivan
Cicvarić Petar
Odvedeni:
Čavka Mijo
Vujić Ivan p. Mate
Vujić Ivan p. Mije
 
god. Način ubijanja

   
30   ubijen iz puške
37   ubijen iz puške
30   ubijen iz puške
70   ubijen iz puške
40   ubijen iz puške
   
47   
50   
50   
 
Opaska


Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat

Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat

SELO KOSORE


R.    Prezime i ime.
br.    te očevo ime

Ubijeni:
Lelas Ante Grgin
 




30
 
god. Način ubijanja



zaklan
 
     Opaska



Ispravan/ Hrvat

(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-2-logo-Marica.gif)
14. od 24


Naslov: Odg: Četnički zločini
Autor: Marica - Prosinac 09, 2009, 00:15:09

SELO VRLIKA

R.    Prezime i ime.
br.    te očevo ime
Ubijeni:
Barišić Joko
Barišić Mara
Barišić Anica ud. Bože
Markijoli Pavica
Markijoli Kata
Turudić Ilija
Turudić Mara
Vrančić Petar
Erdelez Mićo
Turudić Duje
Konjevoda Sergije
Runjak Jovo
Uljarević Đorđe
god. Način ubijanja

   
70   zaklan
60   zaklan
70   zaklan
50   zaklan
21   zaklan
70   zaklan
60   zaklan
60   zaklan
25   zaklan
45   zaklan
30   zaklan
25   zaklan
30   zaklan
 
Opaska


Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
Ispravan/ Hrvat
 
___________________________________
48 HDA, Fond: ZKRZ GUZ br. 2.36415-1945, kut. 21. Original, strojopis, latinicom.
49 Ove zločine izvelo je 1.120 četnika Dinarske četničke divizije pod zapovjedništvom vojvode M. Đujića i 2.000 četnika iz Hercegovine pod zapovjedništvom vojvode P. Baćovića.
50 To izvješće Oružničke postaje Ribarić Kotarska oblast Sinj dostavila je sutradan 28. sijećnja 1943. Velikoj župi Cetina i drugim ustanovama NDH. U njemu stoji:

"Dne 26 siječnja 1943 oko 8 sati u jutro stigla je jedna grupa četnika od Knina-Siverića u mjesto Maovice obćine Vrlika koja je bila po prilici u broju od oko 6.000 većinom Hercegovci, bosanci i crnogorci. Odmah po dolasku u navedeno selo preduzeli su akciju protiv hrvatskih sela Maovice, Miljkovići, Batalići i Skorupi i u toku paljenja su sela Kijevo, Kosore, Vinalić, Garjak, Ježević i svih ostalih sela u kojima stoje Hrvati-katolici. Akcija je bila u tome da su palili kuće i klali žene, djecu i ljude i koga god uhvate samo je li katolik, zatim u pljačkanju blaga i ostale imovine. U selu Maovicama u koliko se moglo saznati do sada je poklano 50-60 osoba. U zaseoku Miljkovići četnici su zatvarali po 5-6 osoba u kuće tako žive zapalili. Na području postaje do sada stiglo oko 300 osoba izbjeglica a još uvijek pridolaze. Točniji podaci dostavit će se naknadno. "
HDA, Fond: ZKRZ GUZ, br. 2362/4-45, kut. 21. Vidi: NOB-a u Dalmaciji 1941-1945., Split, 1983., knj. 5., str. 652.
51 Dušan.
52 Zaprimni pečat Velike župe Cetina u Omišu Taj. br. 315. Rukom je napisano da se isto prepiše sa svim prilozima i dostavi Predsjedništvu vlade, Ministarstvima unutrašnjih i vanjskih poslova, Glavnom ravnateljstvu za javni red i sigurnost NDH i Obćem upravnom Povjereničtvu, što je i napravljeno 22. veljače 1943.
53 Od velikog broja iskaza ovdje se daje tek četiri za ilustraciju i za svako selo. Na temelju podataka iz njih napravljen je iskaz ubijenih, ranjenih i nestalih ljudi koji se daje na kraju.
54 Bio je to pop Petar Stoisavljević

Str. 441. – 454.
(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-2-logo-Marica.gif)
15. od 24


Naslov: Odg: Četnički zločini
Autor: Marica - Prosinac 09, 2009, 00:16:34

131.
1943., travanj 7.
Zapovijed Momčila Đujića, zapovjednika Dinarske četničke divizije,zapovjedniku Četničkog korpusa "Velebit" da se strijelja Borka Korać, "poznata komunistička učiteljica i terenska radnica".123

KOMANDANTU KORPUSA "VELEBIT"

Položaj


1) Saznao sam da se u našem zatvoru u Žegaru nalazi poznata komunistička učiteljica i terenska radnica KORAĆ BORKA,124
rođaka čuvenog krvopije zulumčara DANE KORAĆA. Imenovana je rodom iz Visuća od Udbine. Neka se odmah izvrši njeno strijeljanje i o tome neka mi se pošalje izvještaj.

Sa verom u Boga i našu pobedu.

7. IV 1943.
 
Štab Dinarske Četničke
Divizije

M.P
Komandant, vojvoda
Momčilo R. Đjujić s. r.

___________________________________
122 Okrugli pečat: "Nezavisna Država Hrvatska - Kotarska oblast - Brod n/S.".
123 HDA, Fond: Dinarska četnička oblast, br. 131-144, kut. 4. Ovjereni prijepis, strojopis, latinicom (izuzev potpisa i pečata koji su ćirilicom).
124 Borka Korać rođena je u Visuću, kod Udbine 1921., seljakinja, Srpkinja. Od početka radila je kao aktivistica Komunističke partije na organiziranju omladine i njezinom uključivanju u partizanski pokret. Bila je sekretar Kotarskog komiteta SKOJ-a Udbina, član Kotarskog komiteta KPH Udbina, član Okružnog komiteta SKOJ-a za Liku i član Okružnog odbora AFŽ-a za Liku. Nosilac je partizanske Spomenice 1941. Preživjela je rat te je vjerojatno Đujićevo saznanje bilo netočno. Vidi: Žene Hrvatske u NOB-i, knjiga 2., Zagreb, 1965., str. 468.

Str. 508.


140.
1943., svibanj 11. Knin
Obavijest Velike župe Bribir i Sidraga Davidu Sinčiću, općem upravnom :¬vjereniku NDH kod II. armije talijanske vojske, o četničkom letku, prij-_ kojega se prilaže,161

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA
VELIKA ŽUPA BRIBIR I SIDRAGA

V. T. broj: 10/282-43.

Knin, dne 11. svibnja 1943.

___________________________________

159 Potpis, rukom, tintom, nečitljiv.
160 Okrugli pečat: NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA - MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA - GLAVNO RAVNATELJSTVO ZA JAVNI RED I SIGURNOST.
161 HDA, A NDH, Fond: Opće upravno povjereništvo kod Zapovjedništva II. armate talijanske vojske, br. 4.396/1943. Original, strojopis, latinicom.


Predmet: Četnički letak

Obćem Upravnom Povjereniku kod "Supersloda"162 Gosp. Davidu Sinčiću
Sušak

Dodatno izvještaju V T. broj: 10/281-43. od 10. svibnja 1943. dostavljam Vam "Proglas- Braćo Srbi i sestre Srbkinje" od 9. svibnja 1943., a koji je dana 10. V. 1943. našao na putu akcesista Kotarske oblasti u Kninu Kurtović Ante, a koji je bio izpao iz džepa jednom pravoslavnom seljaku, koji je u međuvremenu dok je on letak digao nestao mu iz vida između svieta.
Sadržaj letka podupire obavieštenja, koja sam dobio od pouzdanika br. 1. u pogledu uputa, koje je donio ovdašnjim četnicima vojvoda Plećaš 163 od Ministra vojske tzv. jugoslavenske vlade generala Draže Mihaljevića. l64

Kako se vidi ovaj letak je sastavio pod dojmom viesti o padu Bizerte i Tunisa u  Africi, a nagovještava, da bi četnici kroz kratko vrieme okrenuli oružje proti sila Osi i Nezavisne Države Hrvatske.

U priepisu i prievodu na talijanskom jeziku dostavio sam zapovjedniku talijanske vojske u Kninu gosp. Generalu Francescu Giangrecu, a s njime i razgovarao ovoj stvari. General se dosta uzrujao radi ovoga letka, izjavio da će sve poduzeti, da bi otkrio ko ga je sastavio, te izrazio se, da sa četnicima treba(ju) biti vrlo oprezni, jer da im on ništa ne vjeruje.

Original letka je pisan kursivnim slovima ćirilicom. Pošto do sada niesam dobio nego samo jedan primjerak zadržao sam ga radi izvida.

Moje je uvjerenje, da ovaj letak potječe iz okoline popa Đujića. 165

Za DOM SPREMNI!

UPRAVITELJ VELIKE ŽUPE

M. P.166
PODŽUPAN
/Ante Vatavuk/
Ante Vatavuk v. r.
 

___________________________________
162 Kratica za: Comando Supremo Slovenia-Dalmatia tj. Vrhovno zapovjedništvo za Sloveniju i Dalmaciju naziv uveden 9. svibnja 1942. za dotadašnje Vrhovno Zapovjedništvo talijanske II. armate.•
163 Đuro. Na sastanku četničkih vojnih i civilnih predstavnika s teritorije Bos. Grahova, Drvara Petrovca, održanom u Kninu 26. veljače 1943. donijeta je odluka o osnivanju Grmečko-klekovačkog četničkog korpusa, a za zapovjednika mu je izabran kapetan vojvoda Đuro Plećaš, koji je od - Draže Mihailovića bio upućen kao inspektor četničkih trupa istočne Bosne i Hercegovine. Naređnje o osnivanju tog četničkog korpusa izdao je Đ. Plećašu D. Mihailović 1. travnja 1943. uz zapovijed za borbu protiv tamošnjih partizanskih postrojbi. AOS SRJ, ČA, kut. 2, br. 47/1.
164 Treba Mihailovića.
165 Momčilo R. Đujić.
166 Okrugli pečat: Nezavisna Država Hrvatska - VELIKA ŽUPA BRIBIR I SIDRAGA - KNIN.


Dostavljeno:

-   Poglavniku Nezavisne Države Hrvatske
-   Poglavnikovom Glavnom Stanu
-   Ministru unutarnjih poslova
-   Ministarstvu unut. posl. - Gl. rav. za jav. red i sig., Odsjek X.
-   Ministru vanjskih poslova
-   Pomoć. Min. Pred. Vlade, Drž. Tajniku
-   Ravnateljstvu za javni red i sigurnost
-   Obćem Uprav. Povjereniku kod "Supersloda"
-   Obćem Vojničkom Povjereniku kod "Supersloda"
-   Doglavniku - Postrojniku
-   Dostavljeno Armati !

(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-2-logo-Marica.gif)
16. od 24


Naslov: Odg: Četnički zločini
Autor: Marica - Prosinac 09, 2009, 00:20:04

Prijepis!

PROGLAS!

Braćo Srbi i sestre Srpkinje!

Rastvorite oči, podignite ponosne srpske glave! Naša je sloboda već na vratima. Fašistička je gamad u Africi već potučena do nogu. Ni jedan fašista se nalazi tamo. Još malo pa će se čizma svući.

Braćo Srbi svake dobi, staleža i spola! Na okup! Svi muškarci od 15 do 60 godina neka se odazovu u našu oslobodilačku četničku vojsku. Hrvatske i Hrvata: mora nestati, a osovinskoj vojsci dat ćemo osovinu u rebra a ekser u tabane.

Mnogo nas je i dobro smo se naoružali i ako fašističkim oružjem, kojeg su nam sami davali, da sami sebe koljemo i strijeljamo, ali Srbin se prevariti ne da. Srbin u šumi sa crvenom zvijezdom, Srbin u četnicima sa mrtvačkom glavom, Srbin po hrvatskim uredima i među fašističkom vojskom, Srbin svugdje i uvijek nije bio niti jest, niti će biti ništa sem Srbin.

Mi možemo i moramo u svim pravcima ići, ali nas svaki pravac vodi i mora dovesti do jednog cilja. Stvoriti veliku i snažnu Srbiju koju će uvijek štititi i jačati prijateljstvo Engleske i majke Rusije. Stoga svi na okup i slepo poslušni našim komandantima, koji će svakom Srbinu i Srpkinji odrediti specijalnu oslobodilačku dužnost. Tada ćemo moći slobodno zapevati onu poznatu: "Musolini ćelavi, al te Srbin prevari"

SMRT FAŠIZMU-SLOBODA SRPSKOM NARODU!

Ovaj "Proglas" sme doći samo
u pouzdane srpske ruke.

U planini, 9. maja 1943. god.


___________________________________
Da je ovaj prepis točan svome izvorniku, koji se nalazi od jednog arka pisanog ćirilicom umnoženog na šapirografu, tvrdi:

Ustaški Logornik:
(Ante Kurtović)
Kurtović Ante v.r.


Knin, 10. svibnja 1943. god.

M.P.167

M.P.168

________________________________
167 Okrugli pečat: USTAŠA – HRVATSKI OSLOBODILAČKI POKRET – LOGOR KNIN
168 Zaprimni pečat Općeg upravnog povjereništva kod Višeg Zapovjedništva talijanskih oružanih snaga "SLOVENIJA-DALMACIJA" br. 4.396 od 15. svibnja 1943.

Str. 526. – 529.


143.
1943., svibanj 26. Josipdol
Izvješće Oružničke postaje Josipdol Oružničkom krilu Ogulin o ubojstvu župnika Dragutina Fifke iz Cerovnika od četnika iz Josipdola.177

ORUŽNIČKA POSTAJA
JOSIPDOL
Josip Dol, dne 26. svibnja 1943.

PREDMET: Fifka Dragutin, župnik iz Cerovnika ubijen, izvješće

-   Oružničkom krilu Ogulin
-   Oružničkom vodu Ogulin
-   Državnom tužiteljstvu Ogulin
-   Kotarskoj oblasti Ogulin
-   Župskoj red. oblasti Ogulin

One 25. svibnja 1943. oko 7 sati pronađen je ubijen župnik Dragutin Fifko iz  Cerovnika 21/2 km. južno od Josip Dola, a na putu Josip Dol - Senj u blizin sela Sv. Aranđela udaljeno od glavne ceste oko 500 metara u pšenici zaklan i hlače sa njega skinute te opljačkane.

Vođenim izvidima ustanovljeno je, da je dne 24-t. g. u večer oko 20.30 sati ubijeni napustio Josip dol i pošao u pravcu Cerovnika putem kroz selo Vjeternicu, viđen je od tamošnjeg pučanstva da putuje sam sa tašnom u ruci, dočim kod istog nije ništa pronađeno.

Temeljita sumnja za ovo djelo postoji, da su ovo počinili ovdašnji četnici, jer partizani nebi ovo učinili iz razloga što je isti uviek bio među njima u selu Cerovniku178, te se nikad nije tužio na nikog od njih već ako bi htjeli partizani ovo učiniti to su mogli i ranije učiniti u Cerovniku a ne na Vjeternici.

Pregledom leša ustanovljeno je, da je isti zaklan sa nožem na vratu proboden sa desna na lievo izpod dušnika u pravcu srca, te jezik odrezan i maramica zatrpana u usta.

Leš imenovanog preniet je dne 25-V-t. g. poslije podne u crkvu u Josip dolu, gdje će isti biti u rimokatoličko groblje pokopan.

Zapovjednikpostaje narednik
Tomo Karakaš, v. r.

Da je ovaj priepis vjeran svome izvorniku tvrdi:

Pisarnica sudbenog stola
U OGULINU, dne 5. lipnja 1943 god.

Predstojnik sudske pisarnice:
Peitel179


M. P.180

________________________________
177 HDA, Arhiva NDH, dok. inv. br. 16.496. Prijepis, strojopis, latinicorn. 535
178 Župnik D. Fifka bio je suradnik antifašističkog pokreta, a ubili su ga četnici iz Josipdola. U povodu njegove smrti Narodni borac, glasilo Štaba 2. brigade 13. divizije NOVH (br. 4, lipanj 1943., str.17) donosi oveći napis.
179 Milan.
178 Okrugli pečat: NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA - S U D B E N I  S T O L  O G U L I N

Str. 534.-535.

(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-2-logo-Marica.gif)
17. od 24


Naslov: Odg: Četnički zločini
Autor: Marica - Prosinac 09, 2009, 00:22:02

144.
1943., lipanj 4. Senj
Izvješće Državnog tužiteljstva u Senju Općem upravnom povjereništvu kod SupersIode u Sušaku o četničkim zločinima na području Selaca.181
 
DRŽAVNO TUŽITELJSTVO U SENJU
Broj: KK-139/43 i 140/43.

OBĆEM UPRAVNOM POVJERENIČTVU KOD SUPERSLOBODE

SUŠAK

Velika Župa Vinodol i Podgorje i Oružnička postaja u Crikvenici podnieli su ovom Državnom tužiteljstvu prijavu, da su u razdoblju od 14. do 20. svibnja 1943. god. na cesti između Novog i Selca nestali Dane Rukavina, načelnik iz Sv. Jurja i Rude Deranja, trgovac iz Novoga.

Dane Rukavina da se je dana 14. svibnja 1943. god. uputio sa samovoznim kotačem iz Sv. Jurja u Crikvenicu, a Rude Deranja dana 17. svibnja 1943. god. dvokolicom iz Novoga isto tako prerna Crikvenici i da od njih od tih dana nema ni traga ni glasa.-

Dana 20. svibnja 1943. god. pronađena je lješina Dane Rukavine u jednoj šumici između morske obale kraj Selaca i turističke ceste, a dana 22. svibnja 1943. god. nađena je također i lješina Rude Deranja isto tako u jednoj šumici kraj turističke ceste Novi - Selce.

Sudbeno-liečničkim nalazom i mišljenjem ustanovljeno je, da je Dane Rukavina umro uslied razmrskanja glave i kljenuti mozga i kraj toga da mu je izztrgana gornja čeljust, na kojoj su se, prema naknadnoj izjavi njegove žene, nalazili zlatni zubi.

Sudbeno-liečničkim nalazom i mišljenjem glede Rude Deranja ustanovljeno je, da je ovaj umro uslied iskrvarenja lieve i desne arterije karotis, koja je presječena u njezinoj sredini.-

Povedenim izvidima ustanovljeno je sliedeće:

Na turističkoj cesti između Selaca i Novoga drže redovito stražu četnici,182  čuvajući vodovod, s kojim se Selce i Crikvenica preko Novog iz Žrnovnice obskrbljuju vodom - prema izjavi kotarskog predstojnika u Crikvenici, njihova je dužnost bila samo čuvanje tog vodovoda i ništa više - dakle, nije im bila dužnost da prolaznike pregledavaju i zaustavljaju.-

Preslušavanjem svjedoka
Marije i Lovre Rukavine,
Andrije Samaržija,
Katarine Lončarić,
Ivana Jeličića,
Antuna Lončarića,
Ivana Jeličića,
Jelene Jeličić,
Dragutina Luščića,
Maksa Korenića,
Šimuna Lončarića,
Pepe Deranja,
Anke Sokolić,
Johane Maričić,
Pauline Karlović,
Andrije Piškulić,
Milke Smokvina,
Pauline Mrzljak,
Tonke Mirković i
Kuzme Mažuranić183 ustanovljeno je sliedeće:
 
Svjedoci Marija Rukavina i Lovre Rukavina tvrde, da je pok. Dane Rukavina uzeo sa sobom 54.000.- Kuna, kad je krenuo na put iz Sv. Jurja u Crikvenicu, a svjedokinja Pepa Deranja, mati pok. Rude Deranja tvrdi, da je njezin sin imao sa sobom 15 - 20.000.- Kuna.-

Svjedoci Andrija Samaržija, Dragutin Luščić, Makso Korenić, Kuzma Mažuranić i Andrija Piškulić tvrde, da su na upitnoj cesti njih četnici zaustavljali, dapače Andriju Samaržiju i Andriju Piškulića pregledavali.-

Svjedokinja Paulina Karlović i Paulina Mrzljak tvrde, da je jedan od četnika njih nagovarao na spolni odnošaj.

Značajan je izkaz svjedoka Ivana Jeličića, koji tvrdi, da kad je on upozoravao četnike da mu ne čine štetu na njegovom zemljištu i da mu ne trgaju trešnje, da je jedan od četnika drugom povikao: "Pucaj u njega". Isti svjedok nadodaje, da čuo govoriti Šimuna Broznića, gdje ovaj govori, da je onog dana kada je zaklan Rudolf Deranja čuo iz šume kraj ceste zapomaganje i viku jedne osobe i to na mjestu, gdje je ubijen Rudolf Deranja.-

Značajan je također izkaz svjedoka Antuna Lončarića, koji veli, da je čuo govoriti četnike, da će biti kožica prije nego što idu u Liku, a također veli, da je čuo govoriti četnike: "Mili Bože, kad ćemo da počnemo ovo da koljemo."

Najznačajniji su izkazi Ivana Jeličića i Jelene Jeličić, koji vele, da su baš dana 14. svibnja 1943. god., kad je umoren pok. Dane Rukavina, prolazili turističkom cestom Selce - Novi i zapazili i vidili na cesti i to blizu gdje su inače četnici držali stražu i gdje je nađena lješina pok. Dane Rukavine, jednog motoristu sa motorom a kraj njega da su stajala dva četnika. Motorista da je palio motor, ali da mu motor nije htio sastaviti. Kako su se oni od njih udaljili za kojih 300 koraka, da su se okrenuli i da su na cesti vidili samo motor, ali kraj motora da nisu više vidili ni četnika ni onog putnika, našto da je Jelena Jeličić kazala svom mužu Ivanu Jeličiću "Sa ovim čovjekom neće biti dobro, kad je ostao dalje s njima."

Istaknuti mi je, da je sudskim očevidom na licu mjesta ustanovljeno, da su četnici svoje zasjede držali baš na onom dielu ceste Selce - Novi, gdje su u blizine ceste nađene lješine, a osobnom pretragom pok. Dane Rukavine i Rude Deranja, nije kod njih pronađen nikakav novac, premda je ustanovljeno, da je Dane Rukavina imao kod sebe 54.000.- Kuna, a Rude Deranja oko 15-20.000.- Kuna.-

Motorni kotač Dane Rukavine pronađen je kod četnika i ovi su ga predali talijanskim karabinjerima, dok je dvokolica pok. Rude Deranja nađena zabačena u djetelinu 50 metara daleko od mjesta, gdje je pronađena njegova lješina.

Prema gore navedenom, temeljita i opravdana sumnja, radi umorstva pok. Dane Rukavine i Rude Deranja, pada samo na četnike i na nikoga drugoga, pa molim za posredovanje kod Zapovjedničtva Superslode u Sušaku da ovo odredi, da se pronađu i ustanove počinitelji ovih kažnjivih djela i privedu zasluženoj kazni.

ZA DOM SPREMNI!

________________________________
181 HDA, Arhiva NDH, dok. inv. br. 16.677. Original, slrojopis, latinicom.
182 Četnici su bili iz Gacke doline, a zapovjedništvo im je bilo u Selcirna.
183 Napominjemo da su očuvani iskazi ovih svjedoka u prilogu dokumenta, ali nema potrebeda ih ovdje donosimo pa su izostavljeni. List "Naprijed", organ Komunističke partije Hrvatske, br. 8 od 9. lipnja 1943. o tom slučaju izvjestio je: "Iz Hrvatskog Primorja – Četnička razbojstva. Bježeći iz Like gonjeni od naše NOV, neki su se četnički razbojnici sklonili u Primorje, u okrilje okupatoru. Ti četnički banditi i ovdje djelom pokazuju mržnju prema svemu što je hrvatsko. Prijete da će klati Hrvate, obilaze polja i voćnjake i otvoreno kradu i harače, napastuju na pustim mjestima djevojke i napadaju ih. Ovih su dana četnički razbojnici izvršili dva gnusna zločina. Ubili su Danu Rukavinu, načelnika u Sv. Jurju i Rudu Deranju, trgovačkog pomoćnika iz Novog. Četnici su oje žrtve zaklali. Motocikl na kojem se vozio Dane Rukavina prilikom mučkog napadaja nađen je kod četnika".

Str. 535. – 537.

(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-2-logo-Marica.gif)
18. od 24


Naslov: Odg: Četnički zločini
Autor: Marica - Prosinac 09, 2009, 00:40:19

146.
1943., lipanj 8. Ogulin
Izjava Kristine Šepac Državnom tužiteljstvu u Ogulinu o četničkom ubojstvu njene sestre Katarine i brata Zvonimira u Bunjevcima.92

ZAPISNIK

sastavljen dana 8. lipnja 1943 godine u pisarnici Državnog tužiteljstva u Ogulinu

Prisutni:
1) Veljko Galinović, državni tužitelj
2) Mileva Škunca, ug. služ.

Pristupa ovom tužiteljstvu nepozvana Kristina Šepac iz Hrvatskih Moravica193, k. broj 33., te daje na zapisnik sliedeće:

PRIJAVU

Moja porodica živila je u zaselku Bunjevci u neposrednoj blizini Hrvatskih Moravica i to moji roditelji, nas dvie sestre i brat, ali pošto smo se bojali četnika, koji su veoma neprijateljski raspoloženi prema nama Hrvatima preselili smo se drugi dan Uskrsa na samu postaju Hrvatske Moravice da budemo sigurniji. U navedenom zaselku Bunjevci, jedino naša kuća je bila katolička hrvatska, dok svi oko nas su pravoslavci.

Dana 24. svibnja ove godine moja sestra Katarina Šepac oko 1 sat poslie podne kazala je da ide malo pregledati našu kuću u Bunjevcima, a poslie nje pošao je i moj brat Zvonimir Šepac, činovnik u željezničkoj ložionici u Hrvatskim Moravicama. Od toga dana pa do danas oni se više nisu kući vratili, već su ubijeni po četnicima i o tom ubijstvu doznala sam sliedeće:

Kada je moj brat Zvonimir Šepac pošao u Bunjevce svratio je u susjednu kuću Sofije Mišljenović, kbroj 25, u Bunjevci, te poslie nekog vremena došla su tri četnika vezali ga i odveli sa sobom. Kad su svi došli do kuće Save Jakšića, koja je također tu u blizini, a znajući sigurno, da ga zlo čeka, pobjegao je onako vezan od ove trojice četnika, našto su oni počeli za njim pucati iz puške, te je prvi put ranjen pao u vrtu Đure Milkovića, također u blizini. Nakon toga opet se digao i potrčao dvadeset koraka, ali je opet pogođen sa drugim metkom i tu je onda po drugi put pao i onesviestio se. Napominjem, da je moj brat bio star 27 godina i da je bio veoma jak i razvijen mladić, pa je radi toga imao snage, da i ako ranjen je mogao bježati.

Pšto je to sve bilo u blizini naše bivše kuće, moja sestra Katarina čuvši za pucanj dotrčala je do mjesta, gdje je moj brat Zvonimir drugi put pao i počela jaukati, našto je dotrčao jedan od one trojice četnika i udario ju kundakom puške po glavi tako da joj je odmah razbio lubanju i vjerojatno odmah ondje umrla.

Poslie toga čula sam da su ih od tog mjesta t. j. moga brata i sestru četnici nosili na nekim drvima prema šumi, a što je sigurno, jer sam ja vidjela tragove krvi.

Sve je ovo vidio i meni pripovjedao Josip Ceranić, ložač u Hrvatskim Moravicama, ali pošto su četnici znali, da je on to vidio prietili su se da će ga ubiti, pa je bio skrivan osam dana u ložionici na postaji a zatim je odpremljen sa Ustašama u Zagreb, gdje se sada tamo sa službom nalazi, u istom svojstvu kao ložač.

Kada je onaj četnik udario po glavi moju sestru Katarinu vidjela je to Fanika Tomić, iz sela Male Drage, obćina Brod Moravice, ali težko da će ona to sada iz straha pred četnicima posvjedočiti.

Napominjem, da moj brat uobće nije bio nikakvi istaknuti čovjek u politici, naprotiv da je bio miran i povučen, a ubijen je prosto radi toga što je Hrvat, i pružila se tog dana prigoda četnicima da ga mogu ubiti, a što se podkrepljuje činjenicom da je ubijena i moja sestra bez ikakvog razloga, a valjda i iz straha da nebi odala ono što je vidjela.

Ova trojica četnika nisu domaći već negdje iz Like ili Korduna, ali ja vjerujem da su kod ovog ubijstva moje braće sudjelovali naši susjedi pravoslavci u Bunjevcima i to Milivoj Trbović, njegov brat Đoko i Klaić Simo. Ovo zaključujem po sliedećim činjenicama:
Kad smo izselili iz naše kuće u Bunjevcima izkopali smo iz trapa nešto krumpira, koje smo ostavili preko zime i stavili u podrum, dok nam se ne pruži prigoda da ga prenesemo u sadašnji stan na postaju.

Međutim već drugi dan, kad je moja sestra došla po taj krumpir nije ga više bilo, te je osim tog krumpira pokradeno sve naše poljsko oruđe i druge stvari, a što su mogli učiniti samo ovi naši susjedi koji su vidjeli kad smo krumpir izvadili, a koji su također četnici.

Ja sam tog istog dana t.j. 24. svibnja ove godine ponedjeljak pošla gore, jer kako sam rekla Bunjevci su zaselak u neposrednoj blizini Hrvatskih Moravica, i vidjela sam tragove krvi. Vratila sam se natrag i odmah prijavila stvar talijanskim karabinjerima. Njihovo zapovjedničtvo bilo je već izdalo nalog da ide jedan odred vojske i trebao je da ide naš oružnički narednik sa nekoliko naših ljudi. Ali prije nego se krenulo došao je od ozgor jedan četnik i kazao Talijanima da su gore partizani i da je opasno ići, našto je onda talijanski zapovjednik, neki major kraljevske vojske, imena mu neznam, zabranio vojsci da ide na lice mjesta. Pošto su i naši oružnici pod njihovim zapovjedničtvom nisu mogli ni oni poći i tako uobće se nije pošlo.

Drugi dan u utorak pošla sam opet moliti ovog talijanskog zapovjednika, da  se pođe na lice mjesta, ali se on izmotavao govoreći najprije da su moga brata ubili partizani, a poslie malo rekao mi je da su ga četnici ubili, jer da je išao na sastanak sa partizanima, i da ne može ići sa vojskom na lice mjesta, dok ne dobije dozvolu višeg zapovjedničtva iz Ogulina.

Tek treći dan u sriedu poslie podne pošli su Talijani na lice mjesta i to tri karabinjera i oko 50 vojnika sa dvojicom njihovih oficira. Uhapsili su Mihaila Trbović, njegovog brata Đoku i Simu Klaić, koje sam prije spomenula, t.j. naše bivše susjede, a koji su također četnici i doveli ih u Hrvatske Moravice.

Navedeni Mihailo Trbović u početku je poricao da mu nije ništa poznato o tom ubijstvu, međutim kad su ga malo bolje pritegli kazao je da je to ubistvo učinio neki Milan Glavina, četnik iz Korduna ili Like koji se nalazi među ostalim četnicima izvan Moravica u njihovoj kasarni.

Jedan četnik iz Moravica pripovjedao mi je da je Milan Glavina kazao, on doista ubio moju braću i da će ubiti još svakog Hrvata gdje god mu se pruži prilika, a to mi je rekao Dragović Marko, četnik iz Hrvatskih Moravica.

Sada znam da su trojica uhapšenih četnika t.j. navedeni Mihailo Trbović, njegov brat Đoko i Klaić Simo pušteni drugi dan iz zatvora, da Talijani uobće nisu uhapsili Milana Glavinu i što je najgore ja danas neznam gdje se nalaze trupla moje braće da bi ih mogla pristojno sahraniti, te pošto je od tada prošlo već skoro petnajst dana sigurno neću više ništa doznati, a niti će se što dalje protiv četnika od strane talijanske vlasti poduzeti.

Inače mogu da kažem da stanje u Hrvatskim Moravicama radi četnika i pasivnog držanja od strane talijanskih vlasti je upravo očajno za nas Hrvate,•jer nitko se ne usudi malo dalje izaći iz mjesta, a da ne bude ubijen po četnicima. Mem također sada priete da će me ubiti zato što sam ovo prijavila. Nadalje četnici izazivaju naš narod na svakom koraku i pjevaju javno srpske pjesme i pjesme proti našoj državi, Poglavniku i drugim našim zaslužnim ljudima.
Pročitano, odobreno.

Galinović, v. r.
Škunca, v. r.
Da je ovaj priepis vjeran svome izvorniku tvrdi:
Pisarnica sudbenog stola u
OGULINU, dne 3. srpnja 1943. god.
   
Šepac Kristina, v. r.




Predstojnik sudske pisarnice:
M. Peitel194

M. P.195

________________________________
191 Okrugli pečat: NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA - VELIKA ŽUPA USORA I SOLI.
192 HDA, Arhiva NDH, dok. inv. br. 16.678. Prijepis, strojopis, latinicom.
193 Danas Moravice.
194 Milan
195 Okrugli pečat: NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA – SUDBENI STOL OGULIN

Str. 542. – 545.

(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-2-logo-Marica.gif)
19. od 24


Naslov: Odg: Četnički zločini
Autor: Marica - Prosinac 09, 2009, 00:45:49

175
1944., ožujak 27. Kosovo
Izvješće Komande Dinarske četničke oblasti zapovjednicima četničkih korpusa i brigada na području te oblasti o presudama vojno-četničkog krivičnog suda suradnicima narodnooslobodilačkog pokreta i četnicima.291

KOMANDA DINARSKE OBLASTI
G. Br. 25
27 marta 1944 godine
KOSOVO

KOMANDANTIMA KORPUSA I BRIGADA OVE OBLASTI

VOJNO ČETNIČKI KRIVIČNI SUD OVE OBLASTI osudio je sledeće okrivljene i to:

1. Na dan 10 marta 1944. god. partizanskog odbornika Marčetića Jovana Todora iz Koljana, Opština Vrlika, sreza Sinj, stara 34 god. NA KAZNU SMRTI STRELJANJEM, zbog sledećih krivničkih djela:
a) U poslednje vreme bio je partizanski odbornik u svome selu i kao takav sakupljao hranu za partizane i sa time štetio naš Srpski narod.
b) Vršio je kontrolu nad partizanskim stražama i starao se da one vrše svoje dužnosti pravilno.

2. Na dan 10 marta 1944 god. zarobljenog partizanskog terenskog radnika Barića Đuru pok. Jovana, iz sela Uzdolja, opštine i sreza Knin, stara 37 g od. NA KAZNU SMRTI STRELJANJEM, zbog sledećih krivičnih djela:
a) Početkom 1943. god. pevao je partizanske pesme i širio partizansku pagandu po svome selu, radi čega je bio zatvoren kod svoje brigade i pušten na slobodu sa nadom da će se popraviti.
b) U mesecu novembru 1943. god. pobjegao je iz borbe kod Vrlike i predao se partizanima, sa kojima je bio do 20. februara 1944. god. kada je ponovo došao u svoje selo sa zadatkom da radi u svome selu kao TERENSKI PARTIZANSKI RADNIK i da organizuje partizanske ćelije u selu Uzdolju i okolnim selima. Odmah po dolasku u svoje selo počeo je govoriti narodu kako su partizani na pravome putu i rasturao partizanske novine i brošure.
d) Svakome koga je video zapretio je da ga nesme niko odati kod naših vlasti.

3. Na dan 13 marta 1944 god. zarobljenog partizanskog odbornika Mokro Polje, VAGIĆA OBRADA pok Nikole, opštine i sreza Knin, stara 29 na, NA KAZNU SMRTI STRELJANJEM, zbog sledećih krivičnih djela:
a) Od septembra 1943 godine do 28 februara 1944 godine bio je partizanski odbornik u Mokrom Polju.
b) Stalno je održavao vezu sa partizanima.
c) Kao odbornik stalno je terorisao Srpski narod i oduzimao od njega hranu i slao partizanima.
d) Sprovodio je partizane iz Dalmacije u Liku.
e) Mobilisao je prisilno ljude za borce za partizane.
f) Otimao je blago od četničkih familija i slao ga partizanima.
g) Održavao je vezu sa Smiljom Budimir i od nje nosio raznu robu koja je bila potrebna partizanima kao i prenosio vijesti.
h) Imao je kod sebe pušku i municiju i nije hteo da preda četnicima dok mu je nisu oteli.
i) Na dan 28 februara 1944 godine kod njega je došao partizanski odbornik MUŽDALO VUJO, sigurno radi nekog dogovora.
j) Sudjelovao je u ubistvu svojega oca koji je bio kao četnički komandir u Mokrom Polju.

4. Na dan 13 marta 1944 godine, četnika Bukovačke čete BERIĆA VUKAŠINA Jovanova, iz sela Varivoda, opštine Skradin, sreza Šibenik, stara 21 godinu, NA KAZNU SMRTI STRELJANJEM USLOVNO za 12 meseci shodno & 13. Uredbe o voj. četničkom Krivičnom sudu i prekom vojo čet. sudu, zbog sledećih krivičnih djela:
a) Na dan 7 marta 1944 godine kada je bio u operacijama sa ostalim jedinicama ove Oblasti napio se kod svoje kuće u tolikoj mjeri da nije znao šta radi.
b) Istoga dana kada je naređeno da se povedu sa trupom: Adralić Ružica i Korda Ružica, koje su bile sumnjive on je počeo da psuje i da puca iz puško-mitraljeza kojeg je imao na rukovanju.

5. Na dan 25 marta 1944 god. četnika Mosećke brigade Kos. Korpusa ČOLAKA. DRAGU Jovina, iz Žitnića, stara 24 god. na KAZNU SMRTI STRELJANJEM, zbog sledećih krivičnih dela:
a) Više puta vršio je razne pljačke po Žitniću i okolnim selima, i opljačkano blago dogonio kod predsednika opštine Drage Beadera.
b) Nije došao u leteću brigadu Kos. Korpusa kada je bio pozvan.
c) Pobegao je iz četničkog zatvora u kome je bio zatvoren radi gore navedenog.
d) Nije se prijavio vojo isledniku do određenog mu roka.

6. Na dan 25 marta 1944 godine četnika Mosećke brigade Kosovskog Korpusa PERIŠIĆ ĐORĐA pok. Steve, iz Kričaka, star 22 godine, NA KAZNU SMRTI STRELJANJEM, zbog sledećih krivičnih dela:
a) Na dan 29 decembra 1943 godine, sa komandirom svoje čete Kuncem Vladom (koji je ranije streljan) i još nekim drugovima napao je štab svoga bataljoona u nameri da oslobode iz zatvora lišenog slobode četnika iz tog bataljona Borjana Nikolu, i da ubiju komandanta bataljona.
b) Od toga vremena nikada nije bio u svojoj jedinici, već je lutao po okolnim selima.
e) Nije hteo da dođe u štab Korpusa kada mu je to bilo naređeno.

7. Na dan 25 marta 1944 godine,292 NA KAZNU SMRTI STRELJANJEM USLOVNO ZA 12 MESECI, shodno & 13, Uredbi o voj. čet. Kriv. Sudu i Prekom v. č. sudu, zatvaranjem gostione i zabranom svake trgovine do svršetka rata zbog sledećih krivičnih dela:
a) Kao predsednik opštine nije vodio računa da se na reonu njegove opštine ne vrše nikakove pljačke, već je pljačkaše prikrivao.
b) Nije izvestio svoje pretpostavljane o pljačkama u reonu opštine.
c) Primio je pljačkano blago u svoju kuću.
d) Kada bi pljačkaši nešto od upljačkanog blaga zaklali on bi sa njima jeo.
e) Sakupio je oko sebe sve pljačkaše i sa pljačkom ih hranio u svojoj kući.
f) Djelio je pljačku sa pljačkašima.
g) Znao je za svu pljačku i nije o tome nikog izvjestio.
h) Postavio je za odbornika u selu Konjevrate najvećeg pljačkaša Kneževića.

8. Na dan 26 marta 1944 godine, Bivšeg ađutanta komandanta Mosećke brigade BEADERA VOJINA pok. Ranka, iz Žitnića, stara 24 godine i četnika iste brigade ČENIĆA SINIŠU, Pavlova iz Drniša, stara 18 godina, NA KAZNU SMRTI STRELJANJEM USLOVNO ZA 12 MESECI, shodno & 13. Uredbi o voj. čet.K. sudu i Prekom vojo Čet. Sudu, i prekomandom iz dosadašnje jedinice u leteću brigadu Kosovskog Korpusa, zbog sledećih krivičnih djela:
a) Oko 15 decembra 1943 godine otišli su sa još nekim pljačkašima u Šibenik gde su provalili radnju trg. Gostijanovića i iz iste odnijeli mnogo razne tr. robe, koju su međusobno podijelili i rasprodali.
e) Kod Vojina Beadera nađen je prikriven jedan puško-mitraljez sa nekoliko sanduka municije, jedan sanduk dvopeka, i drugih raznih vojnih stvari koje se nijesu smjele nalaziti u njegovom privatnom stanu.

9. Na dan 16 marta 1944 godine PREKI VOJNI ČETNIČKI SUD OVE OBLASTI (koji je išao sa letećom brigadom Kosovskog Korpusa) u Žitniću na licu mesta OSUDIO JE NA KAZNU SMRTI STRELJANJEM:

1. SEKULIĆA LUKU iz Bilica,
2. BEADERA BOŽIDARA, iz Drniša zbog sledećih krivičnih dela:
a) Izvršili su mnogobrojne pljačke nad Srpskim narodom. Među ovim pljačkama bilo je i provala kuća.
b) Mnogo su Srpske sirotinje ostavili bez ikakovih sredstava za život.
e) Pobegli su iz leteće brigade Kosovskog Korpusa i ponovo nastavili još većim pljačkama.
d) Izvršili su silovanja nekoliko ženskih, među kojima je bila jedna trudna žena, majka nejake dece.

Sve smrtne kazne izvršene su odmah istog dana i streljani koji su osuđeni od strane VOJNO ČETNIČKOG KRIVIČNOG SUDA pokopani su u mesto streljanja u Kosovu "Plavšina Glavica", osuđeni i streljani od PREKOG VOJNOG ČETNIČKOG SUDA sahranjeni su u Žitniću gdje su i streljani.

Dostavlja se prednje s tim da se saopšti svim borcima pred strojem sa potrebnom poukom a starešine da prednje prime na znanje uz potpis.

Skreće se pažnja svim borcima i starešinama kao i ostalim da se ovakovih i sličnih grešaka klonu, jer će se za svaki ponovljeni slučaj krivac biti stavljen pod :PREKI VOJNO ČETNIČKI SUD.293

S VEROM U BOGA ZA KRALJA I OTADŽBINU!

P. Z. K. Islednik, potporučnik
Dan.
294
Trbojević, v. r

___________________________________
291 Povjesni arhiv Split, Fond: Četnici, reg. br. 1-1/28. Original, stroj opis, latinicom. Dokument je objavljen u: NOB-a li Da/mneiji 1941.-1945., Zbornik dokumenata, knj. 10., Split, :. str. 1737-1740.
292 Treba stajati Beadera Dragu, iz Žitnića, što se vidi iz sadržaja dokumenta, a u originalu nedostaje.
293 Ova presuda, kao i ostale očuvane, pokazuje da su četnici kažnjavani za počinjene zločine srpskim narodom. No nitko nije suđen za počinjene zločine nad hrvatskim i muslimanskim narodom, uključujući pojedinačna ali i masovna ubojstva i s nekoliko tisuća zaklanih i ubijenih; dapače, nagrađivani su raznim nagradama do titule vojvode, a što dijelom ilustriraju ovdje iznijeti dokumenti.
294 Danijel.

Str. 602. – 605.

(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-2-logo-Marica.gif)
20. od 24


Naslov: Odg: Četnički zločini
Autor: Marica - Prosinac 09, 2009, 00:47:09

199.
1944., listopad. Dinara
Letak vojvode Momčila Đujića , komandanta Dinarske četničke divizije Srbima Korduna, Like i Banije u kojem ih poziva da napuste partizanske redove i da se priključe četnicima.372

PORUKA SRBIMA KORDUNA, LIKE I BANIIE

Vama, zalutalim sinovima i kćerima srbskog naroda, vama koji se jošnalazite u krvoločnim bandama bravara Josipa Broza, govorimo:

     Zar još ne vidite da se udruženim snagama bezglavnik Pavelić i krvolok Broz bore za uništenje srbskog naroda?

     Zar ne vidite, da je u znaku slova U i jevrejske petokrake zviezde u srbskim selima i gradovima zavladala smrt i glad, pustoš, zgarište, grobljište i palilišta?

     Zar ne vidite da svaki dan prelaze ustaše u partizane da bi lakše nastavili klanje Srba, a svoj život produžili i izbjegli kazni, koja ih čeka?

     Zar Vi, sinovi i kćeri poklanih i pobijenih Srba od strane Ustaša, danas u partizanskim redovima da sa istog kazana kusate čorbu zajedno sa ustašama!

     Zar Vas potomke junačkog srbskog naroda, kojeg su vodili i vode putovima Svetosavlja carevi, kraljevi, Obilići, Jugovići i Karađorđevići - zar Vas da žabari, spužvari, Antuni, Ivani i Josipi?

     Kakvo dobro srbskom narodu može donieti Ante bezglavnik, ili bravar robijaš Josip Broz?

     Šta radite, šta čekate, čemu li se nadate, kad znate da zlo dobra donieti neće?

     Raspinje li Vas mlieko majčino, muči li Vas krv srbska, peku li Vas suze sirotinje, progone li Vas sjeni mučenika iz jama i pećina, plaše li Vas popaljena i štena sela naša, bole li Vas rane majke Srbije?

     Odbacujte od sebe komunističke laži, vraćajte se na put naroda svoga – u krilo majke svoje! Napuštajte redove partizana i priključujte se našoj nacionalnoj četničkoj vojsci!

     Udrite komuniste bez milosti i sažaljenja! Triebite ih kao gubu iz torine,jer su oni nanieli najveće zlo narodu našemu, jer su oni najveći neprijatelji naroda našeg i najveće zlo na zemlji srbskoj.

     Uništavajte ih na svakom koraku!

     Priđite pod stare zastave slave predaka naših! Njih danas visoko uzdižu i časna kroz borbu nose braća Vam, sinovi majke Srbije iz svih srbskih zemalja. Priđite i Vi k njima, jer je posljednji ćas. Majka Vas Srbija zove i očekuje, priđite u nacionalnu armiju našu i krenite sa braćom svojom smjelo, NAPRED U SLAVU I POBJEDU.

Sa vjerom u Boga za Kralja i Otadžbinu !


U srbskoj planini Dinari
oktobra 1944. god.
               
Komandant Dinarske
Vojno-Četničke Divizije
Vojvoda:
Momčilo R. Đujić, v.r.

________________________________
371 Okrugli pečat: NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA - IZPOSTAVA KOTARA BRČKO - BOS. ŠAMAC.
372 HDA, Fond: Četnički letci, dok. inv. br. 954. Prijepis, strojopis, latinicom.
Ovaj četnički letak nalazio se kao prilog uz Politički pregled br. 20. GRAVSIGUR-a MUP-a NDH a koji se odnosi na događaje od 15. studenog do 1. prosinca 1944. godine. To je vrijeme kada se vojvoda Đujić s prostora oko Knina, uz pomoć Nijemaca, pripremao za prebacivanje na zapad u Sloveniju. Sadrži uobičajenu četničku retoriku.

Str. 651. – 652.


Fotografije i Dokumenti

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/1-Dragoljub_Draza_Mihalovic.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/1-Dragoljub_Draza_Mihalovic.jpg)
1.   Dragoljub Draža Mihailović, vođa četničkog pokreta (M. Gligorijević, Srbija na Zapadu, Beograd, 1991.) (90)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/2-Granice_Velike_Srbije-Nas_put-1941.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/2-Granice_Velike_Srbije-Nas_put-1941.jpg)
2.   Granice Velike Srbije prema četničkoj brošuri "Naš put" iz 1941. godine. Te granice uglavnom se udaraju s područjem Velike Srbije kako ga je zamislio četnički ideolog dr. Stevan Moljević. (J. Tomasevich, Četnici u Drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1979., str. 156). Uz navednu koncepciju Stevana Moljevića, postojala je tijekom Drugog svjetskog rata također koncepcija samog Draže Mihailovića , također i zemljovidno iskazana (nažalost do danas neobjavljena i nedostupna), prema kojoj je Hrvatska trebala biti svedena na uzak pojas zemlje od Karlovca do Varaždina - "ono što se vidi sa tornjeva zagrebačke katedrale". Taj program trebao se ostvariti tako što bi četničke snage iz Srbije i Crne Gore, uz pomoć lokalnih četnika, provalile na područje BiH i Hrvatske, tebi nastupanjem zamišljenim koridorima oblikovale zamišljene granice Velike Srbije. Prvi koridor protezao se od granice Srbije i BiH, slijedeći tok rijeke Save i Kupe uužno od njih), te je završavao na području Karlovca i slovenske granice. Na tom području spajao se sa završetkom drugog zamišljenog koridora četničkog nastupanja, koji je počinjao na crnogorsko-hercegovačkoj granici, nastavljao se područjem Dinarskog masiva sve do slovenske granice. (AOS SRJ, Četnička arhiva, kut. 7., reg. br. 36/2 i 38/2) (95)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/3-Granice_Velike_Srbije.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/3-Granice_Velike_Srbije.jpg)
3.   Granice Velike Srbije prema zemljovidu S. Krizmana, objavljenom u Washingtonu 1943. godine. (99)

(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-2-logo-Marica.gif)
21. od 24


Naslov: Odg: Četnički zločini
Autor: Marica - Prosinac 09, 2009, 00:52:23


(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/4-Cetnicki_vojvode_Petar_Bacovic_ii_pop__Momcilo_R-Djuic.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/4-Cetnicki_vojvode_Petar_Bacovic_ii_pop__Momcilo_R-Djuic.jpg)
4.   Četnički vojvode Petar Baćović (na lijevo) i pop Momčilo R. Đujić (na desno). (R. i Ž. Knežević, Sloboda ili smrt, Sijati [Seattle), SAD, 1981., str. 693) (111)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/5-Cetnicki_vojvode_BiH_Mane_Rokvic-_Dobrosav_Jevdjevic_i_Brana_Bogunovic.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/5-Cetnicki_vojvode_BiH_Mane_Rokvic-_Dobrosav_Jevdjevic_i_Brana_Bogunovic.jpg)
5.   Ćetnički vojvode iz BiH, s desna: Mane Rokvić, Dobrosav Jevđević i Brana Bogunović . (R. i Ž. Knežević, Sloboda ili smrt, Sijati [Seattle], SAD, 1981., str. 699) (111)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/6-Dr_Stevan_Moljevic_tvorac_spisa_pod_nazivom_Homogena_Srbija.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/6-Dr_Stevan_Moljevic_tvorac_spisa_pod_nazivom_Homogena_Srbija.jpg)
6.    Dr. Stevan Moljević , tvorac spisa pod nazivom "Homogena Srbija". (A. i Ž. Knežević, Sloboda ili smrt, Sijati [Seattle], SAD, 1981., str. 586) (112)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/7-Vojvoda_Pavle_Djurisic.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/7-Vojvoda_Pavle_Djurisic.jpg)
7.   Vojvoda Pavle Đurišić. (M. Gligorijević, Srbija na Zapadu, Beograd 1991.) (112)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/8-Ilija_Trifunovic_Bircanin_cetnicki_vodja_Hrvatska_i_BiH.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/8-Ilija_Trifunovic_Bircanin_cetnicki_vodja_Hrvatska_i_BiH.jpg)
8.    Ilija Trifunović Birčanin, jedan od glavnih četničkih vođa na području Hrvatske i BiH prije i tijekom Drugog svjetskog rata. (R. i Ž. Knežević, Sloboda ili smrt, Sijati [Seattle], SAD, 1981., str. 717) (112)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/9-Vojvoda_Djuic_sa_skupinom_talijanskih_casnika.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/9-Vojvoda_Djuic_sa_skupinom_talijanskih_casnika.jpg)
9.   Vojvoda Đujić sa skupinom talijanskih časnika. (B. Latas - M. Dželebdžić, Četnički pokret Draže Mihailovića 1941-1945, Beograd, 1979., str. 262 (404)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/10-Cetnici_u_drustvu_talijanskog_casnika.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/10-Cetnici_u_drustvu_talijanskog_casnika.jpg)
10.   Četnici u društvu talijanskog časnika. (Saopštenja o zločinima okupatora i njihovih pomagača br. 66-93, Beograd, 1946., str. 841) (404)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/11-Cetnicki_zapovjednici_i_Nijemci_u_Bosni_studeni_1942.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/11-Cetnicki_zapovjednici_i_Nijemci_u_Bosni_studeni_1942.jpg)
11.   Četnički zapovjednici i Nijemci planiraju zajedničke pothvate, snimio Stefan Reiter u Bosni, studeni 1942. (HDA, Njemačka narodna skupina u NDH, Fototeka) (405)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/12-Cetnicki_vojvoda_iz_BiH_Uros_Drenovic_s_njemackim_casnikom.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/12-Cetnicki_vojvoda_iz_BiH_Uros_Drenovic_s_njemackim_casnikom.jpg)
12.   Četnički vojvoda iz BiH Uroš Drenovič u društvu s njemačkim časnikom. (B. Latas - M. Dželebdžič, Četnički pokret Draže Mihailovića 1941-1945, Beograd, 1979., str. 254) (405)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/13-Cetnicki_zapovjednici_sa_SS-Obergruppenf__Wernera_Lorenza_u_Bosni_u_studenom_1942.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/13-Cetnicki_zapovjednici_sa_SS-Obergruppenf__Wernera_Lorenza_u_Bosni_u_studenom_1942.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/14-Cetnicki_zapovjednici_sa_SS-Obergruppenf__Wernera_Lorenza_u_Bosni_u_studenom_1942.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/14-Cetnicki_zapovjednici_sa_SS-Obergruppenf__Wernera_Lorenza_u_Bosni_u_studenom_1942.jpg)
13.   Četnički zapovjednici u društvu SS-Obergruppenführera (general-poručnika SS-a) Wernera Lorenza, jedne od vodećih osoba SS-a iz Berlina. Werner Lorenz (1891.-1974.) bio je od 1937. do 1945. godine na visokoj dužnosti vođe "Volksdeutsche Mittelstelle" (VOMI), ureda pod izravnim nadzorom SS-a koji je brinuo o probicima Nijemaca koji su živjeli izvan područja Reicha. Lorenzov VOMI imao je istaknutu ulogu u događajima kao što su bili Anschluss Austrije i Sudetenska kriza 1938., a nakon izbijanja rata imao je veliku ulogu u provođenju nacističkih planova na okupiranim područjima Europe, a napose na istoku (Poljska i SSSR). Taj ured imao je veliki utjecaj na njemačke manjine u drugim državama, pa tako i u NDH nakon travnja 1941. godine. Sve to činilo je Lorenza jednim od glavnih ljudi ne samo u SS-u, nego i nacističkoj hijerarhiji općenit . Podaci o Werneru Lorenzu preuzeti su iz knjige Roberta S. Wistricha, Who's Who in Nazi Germany-London-New York, 1995., str. 159-160. Ovdje objavljene snimke (str. 406-407) načinjene su za vrijeme njegova posjeta Nijemcima u NDH. Tada je Lorenz posjetio i Bosnu, kojom prigodom se susreo i s četničkim zapovjednicima, koje je očito smatrao vrlo bitnim čimbenikom na tom području. Objavljene slike snimio je Stefan Reiter u Bosni, u studenom 1942. godine. (HDA, Njemačka narodna skupina u NDH, Fototeka) (406 i 407)

(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-2-logo-Marica.gif)
22. od 24


Naslov: Odg: Četnički zločini
Autor: Marica - Prosinac 09, 2009, 00:54:08

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/15-Cetnici_su_ubili_i_zupnika_don_Iliju_Tomasa__iz_sela_Klepci_kod_Capljine.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/15-Cetnici_su_ubili_i_zupnika_don_Iliju_Tomasa__iz_sela_Klepci_kod_Capljine.jpg)
14.   Četnici su ubili i župnika don Iliju Tomasa iz sela Klepci kod Čapljine. ("Siva knjiga", t. XXII) (457)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/16-Lupijanica-Dervente_cetnici_zaklali_19_prosinca_1941_Stipu_Zubaka.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/16-Lupijanica-Dervente_cetnici_zaklali_19_prosinca_1941_Stipu_Zubaka.jpg)
15.   U selu Lupijanica u okolici Dervente četnici su 19. prosinca 1941. iznakazili i ubili Stipu Zubaka. ("Siva knjiga", t. IV) (458)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/17-Musliman_iz_Kosutica_kraj_svoje_zaklane_zene_i_djece-cetnici_ubili_2-1942.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/17-Musliman_iz_Kosutica_kraj_svoje_zaklane_zene_i_djece-cetnici_ubili_2-1942.jpg)
16.   Jedan musliman iz sela Košutica kraj mrtvih tijela svoje žene i djece koje su ubili četnici u veljači 1942. godine. ("Siva knjiga", t. VII) (458)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/18-Muslimanske_zrtve_cetnickog_pokolja_u_Medjedja_2-11-1941.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/18-Muslimanske_zrtve_cetnickog_pokolja_u_Medjedja_2-11-1941.jpg)
17.   Muslimanske žrtve četničkog pokolja u selu Međeđa (istočna Bosna) 2. studenoga 1941. godine. ("Siva knjiga", t. VI) (458)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19-30-4-1941_Bjelovar-Iskaz_Hrvata_ubijenih_od_cetnika.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19-30-4-1941_Bjelovar-Iskaz_Hrvata_ubijenih_od_cetnika.jpg)
18.   1941., travanj 30. Bjelovar. Iskaz Hrvata ubijenih od četnika i jugoslavenskih vojnika na području Bjelovara od 6. do 30, travnja 1941. što ga je Predstojništvo gradskog redarstva Bjelovar dostavilo Ministarstvu vanjskih poslova NDH. (Dokument br. 1., str. 155.-156.) (700)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/20-11-10-1941_Susak-Obavijest_Opceg_vojnog_povjerenika_kod_2_talijanske_armije.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/20-11-10-1941_Susak-Obavijest_Opceg_vojnog_povjerenika_kod_2_talijanske_armije.jpg)
19.   1942., listopad 11., Sušak. Obavijest Općeg vojnog povjerenika kod 2. talijanske armije Opčem upravnom povjereništvu kod iste armije o četničkim zločinima na području 6. pješačke divizije u Hercegovini radi žurne intervencije kod Talijana. (Dokument br. 77., str. 342.-343.) (702)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/21-Omis_izvjescuje_14-11-1942_o_cetnickom_pokolju_Hrvata%7E0.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/21-Omis_izvjescuje_14-11-1942_o_cetnickom_pokolju_Hrvata%7E0.jpg)
20.   Kotarska oblast Omiš izvješćuje 14. studenoga 1942. godine Veliku župu Cetina sa sjedištem u Omišu o četničkim zlodjelima na području kotara i donosi popis ubijenih Hrvata. (HDA, ZKRZ, GUZ br. 2362/5 - 1945, kut. 21) (703-705)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/22-2-2-1943_Sinj_pokolj_Hrvata_u_sjecnju_1943_u_Vrlickoj_krajini%7E0.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/22-2-2-1943_Sinj_pokolj_Hrvata_u_sjecnju_1943_u_Vrlickoj_krajini%7E0.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/23-2-2-1943_Sinj_pokolj_Hrvata_u_sjecnju_1943_u_Vrlickoj_krajini%7E0.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/23-2-2-1943_Sinj_pokolj_Hrvata_u_sjecnju_1943_u_Vrlickoj_krajini%7E0.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/24-2-2-1943_Sinj_pokolj_Hrvata_u_sjecnju_1943_u_Vrlickoj_krajini.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/24-2-2-1943_Sinj_pokolj_Hrvata_u_sjecnju_1943_u_Vrlickoj_krajini.jpg)
21.   1943., veljača 2., Sinj. Kotarska oblast Sinj dostavlja Velikoj župi Cetina povjerenstveno izvješće o zlodjelima četnika nad hrvatskim pučanstvom u Vrličkoj krajini s iskazima svjedoka i popisom ubijenih od 25. do 29. siječnja 1943. godine. (Dokument. br. 10B., str. 452.-454.) (706)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/25-Izvjesce_o_cetnickim_zlocinima_u_okolici_Mostara.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/25-Izvjesce_o_cetnickim_zlocinima_u_okolici_Mostara.jpg)
22.   Izvješće Oružničkog krilnog zapovjedničtva 6. oružničke pukovnije u Mostaru od 18. ožujka 1943. godine o četničkim zločinima u okolici Mostara. (HDA, Opće upravno povjereništvo kod Zapovjedništva II. armate talijanske vojske, br. 2909/43) (707)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/26-Okruznica_o_cetnickom_programu_za_stvaranje_Velike_Srbije_.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/26-Okruznica_o_cetnickom_programu_za_stvaranje_Velike_Srbije_.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/27-Okruznica_o_cetnickom_programu_za_stvaranje_Velike_Srbije_.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/27-Okruznica_o_cetnickom_programu_za_stvaranje_Velike_Srbije_.jpg)
23.   Okružnica Vrhovnog nadzorničtva OS NDH o četničkom programu za stvaranje Velike Srbije od 2. lipnja 1943. godine. (HDA, ZKRZ - GUZ, br. 5228/46, kut. 114 - okružnica) (708 i 709)

(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-2-logo-Marica.gif)
23. od 24


Naslov: Odg: Četnički zločini
Autor: Marica - Prosinac 09, 2009, 00:56:19


(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/28-Letak_NOP-a_iz_1943_o_cetnickim_zlocinima.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/28-Letak_NOP-a_iz_1943_o_cetnickim_zlocinima.jpg)
24.   Letak NOP-a iz 1943. godine o četničkim zločinima. (710)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/29-Sinj_izvjesce_o_pokolju_Hrvata_od_SS_i_cetnika.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/29-Sinj_izvjesce_o_pokolju_Hrvata_od_SS_i_cetnika.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/30-Sinj_izvjesce_o_pokolju_Hrvata_od_SS_i_cetnika.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/30-Sinj_izvjesce_o_pokolju_Hrvata_od_SS_i_cetnika.jpg)
25.   1944., travanj 3., Sinj. Iz izvješća Povjereništva financijaine straže u Sinju Župskom nadzorništvu rizničke straže u Splitu o izvanrednim događajima u ožujku 1944. te o stravičnim zločinima nad hrvatskim pučanstvom Sinjske krajine od njemačkih SS postrojbi i četnika. (Dokument br. 176., str. 605.-608.) (712 i 712)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/31-16-8-1944_Izvjesce_o_pokolju_Hrvata_na_podrucju_Moravica-.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/31-16-8-1944_Izvjesce_o_pokolju_Hrvata_na_podrucju_Moravica-.jpg)
26.   1944., kolovoz 16., Zagreb. Izvješće Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH Poglavnom županstvu o četničkim zločinima nad Hrvatima i Romima na području Moravica. (Dokument br. 188., str. 629.-630.) (713)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/32-12-10-1944_Bosanski_Samac_ubojstvo_25_Hrvata_u_Tramosnici.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/32-12-10-1944_Bosanski_Samac_ubojstvo_25_Hrvata_u_Tramosnici.jpg)
27.   1944., listopad 12., Bosanski Šamac. Izvješće Kotarske ispostave u Bosanskom Šamcu Velikoj župi Posavje o napadu četnika na sela općine Tramošnica, pljački mjesta i ubojstvu 25 mještana Hrvata. (Dokument br. 198., str. 650.-651.) (714)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/33-12-2-1945_Derventa_cetnicki_pokolj_oko_100_Hrvata.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/33-12-2-1945_Derventa_cetnicki_pokolj_oko_100_Hrvata.jpg)
28.   1945., veljača 12., Derventa. Izvješće Ustaškog logora Derventa Ustaškom stožeru Posavje o četničkom pokolju oko 100 Hrvata na području Dervente te o pljački i paljenju njihovih domova. (Dokument 204., str. 660.-661.) (715)

(http://cro-eu.com/uploader/uploader/Cetnicka pjesma-2-logo-Marica.gif)
24. od 24


Naslov: Četnici u Zagrebu još od 1927 god.
Autor: Marica - Lipanj 01, 2012, 00:06:20

Četnička udruženja u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova  

Prvo četničko udruženje osnovano je 1921. godine u Beogradu. U Hrvatskoj pak četnička udruženja imaju početak još u tridesetim godinama. Bila su ona dio jedinstvenog velikosrpskog pokreta u Kraljevini Jugoslaviji i prema organizacijskom ustrojstvu i prema programskim ciljevima. Osnovno programsko načelo četničkih udruženja tridesetih godina bilo je zalaganje za ideju "jugoslavenskog nacionalizma", tj. "beskompromisnog integralnog jugoslavenstva i unitarizma". Drugo programsko načelo bilo je zalaganje za vladare iz dinastije Karađorđevića, što je slikovito izraženo u geslu "za kralja i otadžbinu". Međutim, već od početka u pokretu je bila primjetna snažna velikosrpska linija, a poglavito među ekstremnim srpskim nacionalistima. Oni su najveći dio teritorija Kraljevine Jugoslavije poistovjećivali sa srpskim etničkim područjem te su se zalagali za ustrojstvo Velike Srbije. S tim u svezi četnička udruženja nemilosrdno se obračunavaju sa svim svojim političkim protivnicima, a poglavito u Hrvatskoj s pristalicama hrvatskih nacionalnih stranaka, označavajući ih kao "plemenske" i "separatističke pokrete" koji razbijaju i ruše osnove Kraljevine Jugoslavije.

Četnička udruženja okupljala su osobe sumnjivih moralnih kvaliteta iz različitih društvenih slojeva, prije svega zainteresirane za osobne probitke i političke utjecaje u pojedinim sredinama. U članstvu četničkih udruženja bili su uglavnom Srbi, i samo manji broj Hrvata, i to iz redova "jugoslavenskih nacionalista", poglavito Hrvati s područja hrvatskih jadranskih gradova.(1) Naime, tu je u dijelu javnosti vladalo uvjerenje da su ovi dijelovi Hrvatske oslobođeni od talijanske okupacije nakon Prvog svjetskog rata upravo zahvaljujući naporima dinastije Karađorđevića te da se mogu očuvati samo uz pomoć vojnih snaga Kraljevine Jugoslavije.

Četnička udruženja bila su poluvojne organizacije. Prve udruge četnika u Zagrebu osnovane su još 1927. godine. Njezini članovi polagali su prisegu, nosili uniforme sa šubarama i na njima kokarde, na prsima četničku značku, a bili su naoružani. Ilustrativan primjer prisege jest prisega zagrebačkih četnika od 10. listopada 1934., a prenosi je zagrebačka "Nova štampa", br. 3. od 15. listopada 1934. Ta novinska bilješka u cijelosti glasi: "Zagreb, 15. oktobra. 10. o. m. položili su zagrebački četnici zakletvu Nj. Vel. Kralju Petru II. na svečan način. Zakletvu je izvršio Miloš Vidaković p. prets. Udruž. Četnika, pododbor Zagreb uz simbole: kamu, revolver, so i hleb. Zakletva glasi:

Ja (ime i prezime) na ovom svetom četničkom znamenju (kama i revolver), zaklinjem se svemogućim bogom, da ću vrhovnom zapovedniku sve vojne sile, našem Kralju Jugoslavije Petru II svagde i u svim prilikama biti veran, svom dušom odan i poslušan, da ću se za Kralja i Otadžbinu junački boriti, da četničku i vojničku zastavu nigde i nikad neću izneveriti i da ću zapovesti svih pretpostavljenih mi starešina slušati i verno ih izvršavati. Tako mi bog pomogao! Ako se četničke dužnosti ogrešim, neka me bog kazni, a kama i revolver tu kaznu izvrše Amin (Amen)".(2)

Četničke zastave bile su posvećivane u pravoslavnim crkvama. Zastave su se sastojale od crnog polja, a na njemu je bila bijela mrtvačka glava i natpis "Za Kralja i Otadžbinu". Pod ovim znamenjem pripadnici četničkog pokreta izveli su još tridesetih godina niz nasilja i ubojstava Hrvata. Međutim, djelatnost četničkih udruženja u Hrvatskoj naišla je na osudu širokih slojeva hrvatskog stanovništva i manjeg dijela srpskog stanovništva koje se zalagalo za zajednički život s Hrvatima. Četničke terorističke aktivnosti unosile su nemir i razdor u one sredine u kojima je bio mještoviti sastav stanovništva. Zbog toga su upravne vlasti Savske banovine tijekom 1935. i 1936. godine poduzele niz radnji da bi se zabranio rad najekstremnijim četničkim udruženjima. Te su mjere imale ograničeni doseg jer su mnoge četničke organizacije nastavile raditi i nakon zabrane. To im je bilo moguće jer su imale podršku kraljevskog dvora i raznih jugonacionalnih političkih stranaka (jugoslavenska nacionalna stranka, Jugoslavenska radikalna zajednica, "Zbor" Dimitrija Ljotića), ali i nacionalnih velikosrpskih stranaka (npr. Srpske nacionalne OMLADINE - SRNAO).

Prva četnička udruženja u Hrvatskoj osnovana su u Zagrebu još 1927. godine (akcioni odbori) i to "Udruženje četnika za čast i slobodu za Kralja i Otadžbinu "Petar Mrkonjić"(3) i "Udruženje četnika za čast i slobodu otadžbine", ali ona su bila raspršena uvođenjem diktature kralja Aleksandra 6. siječnja 1929.

Budući da su čelnici četničkih udruženja dali bezrezervnu podršku diktaturi kralja Aleksandra, ubrzo su obnovljena prethodna društva i osnovana brojna nova društva. Godine 1930. obnovljen je rad "Udruženje četnika za čast i slobodu otadžbine" Koste Pećanca u Zagrebu. K. Pećanac u više je mahova posjećivao područje Savske i Primorske banovine, propagirajući osnivanje četničkih udruženja i dajući im upute za rad. Ne ulazeći podrobnije u vrijeme osnivanja pojedinih četničkih udruženja u Hrvatskoj, treba istaći da je do početka 1935. na području Savske banovine bilo 114 četničkih udruženja.

Taj proces nastavljen je i 1936. te su samo do svibnja te godine na istom području bila osnovana 63 četnička pododbora s više od dvije tisuće članova. Međutim, od 1933. do 1936. godine bio je na istom području zabranjen rad 51 četničkom pododboru.(4) Tako su na području Savske banovine (navode se samo neka veća mjesta) osnovane i djelovale četničke organizacije u:

-   Zagrebu,
-   Jasenovcu,
-   Varaždinu,
-   Slav. Brodu,
-   Pakracu,
-   Dugoj Resi,
-   Vrginmostu,
-   Topuskom,
-   Vinkovcima,
-   Vukovaru,
-   Srpskim Moravicama,
-   Karlovcu,
-   Đurđevcu,
-   Dalju,
-   Vojniću,
-   Sušaku,
-   Plaškom,
-   Virovitici,
-   Ogulinu,
-   Gomirju,
-   Samoboru,
-   Bjelovaru,
-   Koprivnici,
-   Gospiću,
-   Medku,
-   Borovu i
-   Novoj Gradiški.

Nadalje, na području Primorske banovine djelovala su četnička udruženja u

-   Strmici,
-   Vrlici,
-   Otriću,
-   Kninu,
-   Drnišu,
-   Kistanju,
-   Šibeniku,
-   Splitu,
-   Dubrovniku i drugim mjestima.(5)

Brojne četničke organizacije na tlu Hrvatske tridesetih godina unosile su svojom terorističkom djelatnošću i nasiljem nemir među hrvatsko stanovništvo.

Četnici su se, prigodom svojih različitih proslava, oblačili u četničke odore, legitimirali su građane, silom ubirali novčane priloge za svoja udruženja, pijančevali i bili vinovnici mnogih izgreda. Četnički teror naročito se povećao nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu 1934. godine. Sebe su smatrali čuvarem Kraljevine Jugoslavije i njezina državnog poretka, a Hrvatima su prijetili "da ponekom neće lampa gorjeti ", tj. da će biti ubijeni.

Protiv zabrane pojedinih četničkih udruženja na području Savske banovine naročito je oštro reagirao predsjednik Glavnog odbora udruženja četnika K. Pećanac 21. ožujka 1935. u svojoj predstavci Kraljevskoj banskoj upravi u Zagreu. U pred stavci Pećanac ističe da u Kraljevini Jugoslaviji djeluje oko 500 četničkih pododbora, da je ova organizacija "nacionalno patriotska i viteška", da je njezin cilj da u svoje redove okupi "zdrav nacionalni elemenat i kroz organizacije podiže kod građanstva nacionalni ponos, svest o državi, rodoljublje i viteštvo, kao i da se bori protiv svakog onog ko našoj državi temelje podriva i napredak ometa".(6)
 
O teroru i negativnoj djelatnosti četničkih udruženja lokalni organi vlasti slali su brojne pritužbe. Karakteristična je pritužba Kotarskog načelstva u Slunju upućena 12. rujna 1935. Kraljevskoj banskoj upravi u Zagrebu, a u kojoj se zahtijeva raspuštanje četničkog udruženja u Bogovolji. Naime, smatralo se da su četnici iz ovog udruženja ubili 27. kolovoza 1935. općinskog bilježnika Nikolu Kosanovića u Drežnik Gradu. U pritužbi se isticalo i ovo:

_____________________
  1 Fikreta Jelić - Butić, Iz povijesti četničkog pokreta u Hrvatskoj izmedu dva rata. Prilog gradi o četničkim udruženjima u Savskoj banovini 1934-1936, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Zagreb, 1988., vol. 21., str. 145-151; Nusret Šehić, Četništvo u Bosni i Hercegovini (1918-1941), Sarajevo, 1971., str. 55-56.
  2 Nova štampa, god. 1., broj 3., Zagreb, 15. listopada 1934., str. 3. U daljem tekstu navodi se i "uniformiranje članstva", likvidacija pododbora Vrapče-Kustošija i priključenje Udruženju Četnika pododbor Zagreb, da bi se on pojačao i brojem i radom. U tu se svrhu dalje navodi osnivanje propagandno-informativne, administrativno-organizacijske i financijske sekcije u zagrebačkom udruženju četnika radi "svestranog polja rada". Dalje, u posebnom članku, navodi se da je 7. listopada 1934. u Đakovu "uz prisustvo velikog broja četnika iz unutrašnjosti i iz samog mesta, te vojvode Koste Pećanca, vojnih i civilnih vlasti, osvećena zastava Udr. Četnika pododbor Đakovo".
  3 Pseudonim kralja Petra 1. Karadorđevića u bosansko-hercegovačkom ustanku 1876.
  4 F. Jelić - Butić, Iz povijesti četničkog pokreta u Hrvatskoj izmedu dva rata, n. dj., str. 228-231.
  5 F. Jelić - Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945., Zagreb, 1986., str. 15; Jovo Popović, Marko Lolić,
Branko Latas, Pop izdaje. Četnički vojvoda Momčilo Đujić, Zagreb, 1988., str. 11-16; N. Šehić, Četništvo
u Bosni i Hercegovini (1918-1941), n. dj., str. 175.
  6 F. Jelić-Butić, Iz povijesti četničkog pokreta u Hrvatskoj izmedu dva rata, n. dj., str. 169-170.

1. od 2


Naslov: Četnička udruženja u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova
Autor: Marica - Lipanj 01, 2012, 00:12:31

"Osnivanje ovog četničkog pododbora uznemiruje duhove hrvatskog djela naroda i radi toga jer osnivači samog ovog pododbora imaju vrlo loše moralne kvalifikacije, a osim toga šire uznemirujuće vjesti kao na pr. da će dobiti vojničke puške, bombe i drugo oružje i to sve radi današnjeg političkog držanja hrvatskog djela naroda.

U sam pododbor upisalo se oko 30 članova i to samo Srbi, te prema tome sam pododbor ima čisto plemenski karakter". Stoga se zahtijeva da se dade oružje i hrvatskom narodu, da bi se zaštitio od samovolje i terora četnika.(7)

Članovi četničkih udruženja izvodili su raznovrsna nasilna djela: batinjanje i ubojstva Hrvata, izazivanje nereda prigodom katoličkih vjerskih praznika, uznemirivanje stanovništva u hrvatskim selima pucanjem iz oružja, razbijanje prozora na katoličkim crkvama i kapelama i sl. (8)

Vrhunac razračunavanja s četničkim nasiljem zbio se 14. travnja 1936. prigodom održavanja komemoracije u Samoboru u povodu četničkog ubojstva Karla Brkljačića. Tom prigodom izbio je oružani sukob između hrvatskih seljaka i četnika u Kerestincu u kojem je ubijeno šest četnika, a tri osobe ubijene su u Rakitju.(9)

Stalna nasilja pojedinih četničkih skupina nad pripadnicima Hrvatske seljačke stranke uzrokovala su i osnutak samoobrambenog mehanizma ove stranke u obliku Građanske i Seljačke zaštite.

Sporazum između D. Cvetkovića i V. Mačeka od 26. kolovoza 1939. o formiranju zajedničke vlade, kojemu je cilj bio konstituiranje Banovine Hrvatske i njezina autonomnog i teritorijalnog određenja, naišao je na oporbu ekstremnih i nacionalističkih snaga u srpskom stanovništvu i na teritoriju Banovine Hrvatske, i u drugim dijelovima Kraljevine Jugoslavije. Ta oporba konstituiranju Banovine Hrvatske ogledala se u stvaranju velikosrpskog pokreta "Srbi na okup" u osnivanju raznih odbora za navodnu zaštitu srpskog naroda pa i u osnivanju tajnog udruženja "Srpska odbrana". Sve ove skupine politički su djelovale s velikosrpskih polazišta, suprotstavljale se osnivanju i konstituiranju Banovine Hrvatske jer je to za njih bilo cijepanje srpskih snaga u Kraljevini Jugoslaviji i odvajanje "srpskih krajeva" od Srbije.(10) Ova gledišta podrobno su iznijeta u pravilniku tajnog udruženja "Srpska odbrana" (11) i u Poslanici Srbima Banovine Hrvatske 1940. godine (br. 1.).(12) U ovim velikosrpskim namjerama, slikovito rečeno, Srbija se označava kvočkom koja treba okupiti sve svoje piliće, tj. Srbe iz Banovine Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine, u cilju obrane njihovih nacionalnih interesa i očuvanja "narodnog i državnog jedinstva".

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Banovina%20Hrvatska%20osnovana%20krajem%20kolovoza%201939.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Banovina%20Hrvatska%20osnovana%20krajem%20kolovoza%201939.jpg)
Klikni za uvećani prikaz

Banovina Hrvatska, osnovana krajem kolovoza 1939. godine, došla je na udar velikosrba i četnika, koji su htjeli stvoriti Veliku Srbiju. (Razglednica sa zemljovidom Banovine Hrvatske, u izdanju Seljačke sloge i "Kluba ABC", bez godine izdanja.)

Osnivanje Banovine Hrvatske dalo je grupama okupljenim oko "Srpskog kluba" i drugima koji su se bavili velikosrpskim idejama povoda da počnu akciju za stvaranje tzv. "srpske banovine". Ona je trebala obuhvatiti sve preostale banovine, osim Dravske, i "ocjepljene srpske srezove od Banovine Hrvatske" pod zajedničkim nazivom "Srpske zemlje", sa sjedištem u Skoplju, kao srednjovjekovnoj prijestolnici srpskog Dušanovog carstva. S tim ciljem održavaju se mnogi javni zborovi u ljeto i jesen 1940. godine. Spomenut ćemo samo one u Kninu, Kistanjama, Benkovcu i više mjesta u okolici, na kojima je osnovana posebna "Komisija spasa Srba sjeverne Dalmacije", koja prikuplja potpise stanovnika i upućuje izaslanstva i peticije namjesnicima i Narodnoj skupštini u Beograd sa zahtjevima da se benkovački i kninski kotarevi priključe Vrbaskoj banovini, odnosno "Srpskim zemljama". Međutim, zbog unutarnjih i vanjskih političkih čimbenika ova zamisao nije provedena u život.(13)

Svi ovi procesi pogodovali su stvaranju novih četničkih udruženja (1938. godine bilo ih je oko tisuću u Kraljevini Jugoslaviji) i u njima djelovanja ekstremnih nacionalističkih struja koje su se zanosile idejama o Velikoj Srbiji. Istodobno se nastoji oživiti i četničke postrojbe. Tako je u drugoj polovici 1940. godine, uz pomoć vojske, u Kninu oživljen rad četničkog "Petog komitskog odreda", na čelu s vojvodom Vladom Novakovićem, godinu dana kasnije zapovjednikom Bukovičkog četničkog odreda. Iako je službeno 11. studenog 1940. zabranjen rad ovog odreda, on kao policijska poluvojnička organizacija uz pomoć sokolskih starješina (starosta) nastavlja rad i nastoji uspostaviti vodove u Strmici, Kosovu, Kistanjama, Tepljuhu i Đevrskama. Dio njegovih članova, kao i članovi drugih velikosrpskih organizacija i društava na tome području postat će klica četničkog pokreta koji se pojavio u drugoj polovici 1941. godine u uvjetima talijanske-okupacije.

U ratnim planovima Ministarstva vojske i mornarice Kraljevine Jugoslavije bilo je predviđeno i stvaranje četničkih bataljuna na osnovi dobrovoljnosti, a trebali su se koristiti za gerilske oblike ratovanja. U travnju 1940. godine jugoslavenska vlada ustrojila je četničku komandu (šest bataljuna i jedan djelomično popunjen) te je po jedan četnički bataljun dodijeljen svakoj armiji. Jedan je bataljun bio u Karlovcu.(14) O borbenoj upotrebi ovih četničkih bataljuna u travanjskom ratu 1941. godine nema pouzdanijih pokazatelja. Oni su se najvjerojatnije raspali kao i druge jedinice jugoslavenske vojske, a vojvoda K. Pećanac sa svojim će se četnicima odmah staviti u službu njemačke okupacijske vojske.

Danas je poznato da su četnici u sastavu jugoslavenske vojske od 9. do 29. travnja 1941. ubili na području Bjelovara 27 civila Hrvata. Od tog broja 10. travnja kod D. Mosti ubili su 11 a 11. travnja u Siveriću 3 Hrvatice, od kojih je jedna bila djevojčica. Takvih slučajeva bilo je i na drugim mjestima u Hrvatskoj, te u Bosni i Hercegovini, poglavito oko Knina, zatim kod Dervente, Čapljine i Mostara. U spomenutim mjestima pobijeno je oko 50 civila Hrvata i Muslimana.(15)


__________
  7 Isto, str. 175.
  8 Isto, str. 175,191 i 194.
  9 Isto, str. 151
10 Ljubo Boban, Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928/1941, Zagreb, 1974., knj. 2., str. 201- 217.
11 Biblioteka Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, inv. br. 366 (041)PRA 1.
12 Isto, inv. br. 323.1(041) Srb.
13 Ferdo Čulinović, Jugoslavija izmedu dva rata, Zagreb, 1961., knj. 2., str. 168-170 i D. Plenča, Kninska ratna vremena 1850.-1946., Knin, Drniš, Bukovica, Ravni kotari, Zagreb 1986., str. 136.
14 Branko Latas, Milovan Dželebdžić, Četnički pokret Draže Mihailovića 1941-1945, Beograd, 1979., str. 40; N. Šehić, Četništvo u Bosni i Hercegovini (1918-1941), n. dj., str. 210; Đuro Stanisavljević, Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941.-1942. godine, Istorija XX veka, Zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str. 6.
15 Hrvatski državni arhiv (dalje HDA), Zagreb, Arhiva NDH, inv. br. 41765; Arhiv oružanih snaga SR Jugoslavije, Beograd (dalje AOS SRJ), Arhiva NDH, kut. 236, reg. br. 1/2. i Ante Čavka, Građa za suvremenu povijest Drniške krajine 1941.-1994., Split 1995., str. 23-35.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Cetnicke%20oznake%20na%20kninskom%20podrucju%201944.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Cetnicke%20oznake%20na%20kninskom%20podrucju%201944.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Cetnicka%20naredba%2016_10_1944.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Cetnicka%20naredba%2016_10_1944.jpg)

Objašnjenje
Starešinske oznake sastavljene su iz metala zlatne i srebrne boje. Oznake desetara, vodnika, komandira, komadanta bataljona, brigade imaju zlatne pločice sa srebrnim mrtvačkim glavama; pomoćnici komadanta bataljona i brigade nose oznake sa srebrnim ploćicama i zlatnim mrtvačkim glavama. Oznake komadanta korpusa i instruktora su sa zlatnim pločicama i mrtvačkim glavama a sa bijelim grbovima. Pomoćnik komadanta korpusa nosi oznaku sa bijelim pločicama i mrtvačkim glavama i zlatnim orlom. Oznaka za nacionalne povjerenike i presjednice `Kola Srpskih Sestara` treba nositi na rizi sa bojama srpske zastave nad. povjerenik u četi u dnu krsta stavi jednu zlatnu crticu, u bataljonu dve, u brigadi tri a u korpusu četiri. To isto važi i za presjednice `Kola Srpskih Sestara` od četne  do korpusne. Omladinske značke i za uzdanice i zatočnike biće iste. Razlika je u tome što u vijencu kod desetara mrtvačka glava stoji na jednoj pločici, kod vodnika na dve, komandira na tri itd. Oznake se nose na levoj strani grudi. One su nacrtane u prirodnoj veličini.
Sa srpske ijekavske ćirilice prevela: Marica

Izvor: Prešućeni četnički zločini u Hrvatskoj i u BiH.
Autori: Zvonko Dizdar i Mihael Sobolevski, Zagreb, 1999

____________

Komentar:

Zar se Hrvati nakon 20 godina(1921-1941) četničkog terora i ubojstava nisu trebali 1941 ustati i braniti se? Danas se te hrabre domoljube, za koje su nam komunisti utulili u glave da su zločinci, sprdajući zove Ustašama i to samo zato što su se ustali. Što su Hrvati trebali da učine, da bi sebe i svoju domovinu obranili? Što????

Tog (četničkog) mišljenja o hrvatskim granicama bio je Tomislav Nikolić još 2003. Nas Hrvate ni najmanje ne zanima i ne smeta nam tko je predsjednik Srbije. Zašto bi? Ali nam smetaju neistinite izjave kada su u pitanju naše granice, naši gradovi i naša povijest. Tko UVIJEK istinu govori, taj ne mora da mjenja svoje mišljenje.
Marica

2. od 2


Naslov: Četnički državotvorni i politički program u Drugom svjetskom ratu
Autor: Marica - Lipanj 01, 2012, 21:29:46

Četnički državotvorni i politički program u Drugom svjetskom ratu

Četnički pokret polazio je od shvaćanja da su Srbi u travanjskom ratu 1941. godine izgubili svoju državu, ali da nisu izgubili i državno pravne sposobnosti. Za gubitak Kraljevine Jugoslavije okrivljavali su poglavito Hrvate, kao da se ustrojstvo te države i sustava vlasti u njoj i nije temeljio na dominaciji srpskog stanovništva. Međutim, četnički pokret, kako u cjelini tako i na području Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, nije imao jedinstvene državotvorne koncepcije. Te će se koncepcije tijekom rata stalno nadograđivati te se u biti mogu svesti na dvije najčešće spominjane koncepcije, i to: na Veliku Srbiju unutar velike Jugoslavije ili samo na Veliku Srbiju. U svakom slučaju jedinstveno mu je stvaranje Velike Srbije.

U određenim razdobljima i na pojedinim područjima pojedine četničke grupacije nastojat će riješiti status srpskog stanovništva u sklopu posebne autonomije ili sjedinjenjem s drugim državama (Italijom, Crnom Gorom, Nedićevom Srbijom). Stoga je važno iznijeti osnovne državotvorne težnje četničkog pokreta jer je iz njih proizlazio i planirani teror prema svima koji su se suprotstavljali četničkim zamislima. Iz četničkih težnji za opsegom i obilježjem buduće države proizlazili su i drugi projekti, kao što je etničko čišćenje nesrpskih naroda i genocid prema Hrvatima i Muslimanima. Svoje državotvorne i općenito političke težnje četnički će pokret u Drugom svjetskom ratu uobličiti u brojnim dokumentima. Prvi u tom nizu programskih dokumenata nedvojbeno je projekt dr. Stevana Moljevića "HOMOGENA SRBIJA" od 30. lipnja 1941.(16) S. Moljević napisao je ovaj projekt u Nikšiću u vrijeme kada još nije bio u izravnom dodiru s vođom ravno gorskog četničkog pokreta Dražom Mihailovićem (član četničkog Centralnog nacionalnog vijeća postat će dva mjeseca kasnije). Izazvan "iskušenjima srpskog naroda" u travanjskom ratu 1941., a u skladu sa svojim prijeratnim velikosrpskim gledištima, S. Moljević napisao je navedeni projekt o velikoj Srbiji u obnovljenoj Jugoslaviji. Projekt se temelji na zahtjevima za stvaranjem i organizacijom homogene Srbije "koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive". S. Moljević ističe da je osnovna pogreška Srbije 1918. godine bila što u novoj državi (Kraljevini SHS) nije odredila svoje granice, te da se to mora sada učiniti. Dakle, te granice moraju obuhvatiti cijelo etničko područje na kojem žive Srbi "sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora". U teritorijalnom pogledu pod tim se podrazumijevalo ova područja: Srbija, "Južna Srbija" (Makedonija) - pojačana Vidinom i Ćustendilom, Crna Gora, Hercegovina, Dubrovnik s posebnim statusom i sjeverni dio Albanije, ako ona ne bi dobila autonomiju.

U tzv. Zapadnu srpsku oblast buduće Velike Srbije ušle bi, pored Vrbaske banovine, Sjeverna Dalmacija srpski dio Like, Korduna i Banije i dio Slavonije. Zapadnoj oblasti trebala je pripasti lička željeznička pruga od Plaškoga do Šibenika i sjeverna željeznička pruga od Okučana preko Sunje do Hrvatske Kostajnice. Nadalje, u Zapadnu srpsku oblast trebali su ući: kotar Bugojno, osim Gornjeg Vakufa; od kotara Livno - Livno i Donje polje; od kotara Šibenik - Šibenik i Skradin; od kotara Knin općina Knin i dio općine Drniš nastanjen Srbima sa svim teritorijem preko kojega prelazi željeznička pruga Knin - Šibenik, eventualno dio općine Vrlika nastanjen Srbima te cjelokupni kotarevi Benkovac, Biograd na moru i Preko. Granice Zapadne srpske oblasti trebale su ići Velebitskim kanalom i obuhvatiti Zadar sa svim otocima pred njim, pa općine Gospić, Lički Osik i Medak, istočni dio kotara Perušić, općine Dabar, Škare, Vrhovine, Drežnica, Gomirje, Gornje Dubrave i Plaški, kotar Vojnić (osim općine Barilović), kotar Glinu (osim općine Bučice i Stankovac), općine Blinja, Gradusa, Jabukovac i Sunja (kotar Petrinja), kotar Hrvatska Kostajnica (osim općine Bobovac), općine Jasenovac i Vanjska Novska (kotar Novska), kotar Okučane, kotar Pakrac (osim općine Antunovac, Gaj i Poljana), općinu Vilić Selo (kotar Požega), kotareve Daruvar, Grubišno Polje i Slatina te bosanske kotareve Derventu i Gradačac. Nadalje je predlagao da se sjevernoj Srpskoj oblasti uz teritorij Dunavske banovine pridodaju još i kotarevi Vukovar, Šid, Ilok, cijeli kotar i grad Osijek te dijelovi kotara Vinkovci (općine Vinkovci, Laze, Mirkovci i Novi Jankovci). Središnjoj srpskoj oblasti - Drinskoj banovini - trebali su se povratiti kotarevi Brčko, Travnik i Fojnica (1939. godine došli u sastav Banovine Hrvatske). U sastav Moljevićeve Velike Srbije ulazila je i Dalmacija od Ploča pa do ispod Šibenika, a u nju bi bili uključeni i hercegovački kotarevi (Prozor, Ljubuški i Duvno), zapadni dijelovi mostarskog i livanjskog kotara, te dijelovi kninskog i šibenskog kotara na sjeveru. Za područje ovakve Dalmacije planiran je posebni autonomni položaj.

Srbima i Velikoj Srbiji Moljević pridaje prvorazrednu ulogu u budućoj obnovljenoj Jugoslaviji i na Balkanu, a to sve zbog srpskih "istorijskih zasluga".

Obnovljena Jugoslavija trebala se urediti na federativnoj osnovi i sa tri federalne jedinice (Srbija, Hrvatska, Slovenija). Stvaranje etnički čiste i homogene Velike Srbije zamišljalo se provesti metodom etničkog čišćenja, preseljenjem i izmjenom stanovništva, a naročito Hrvata sa srpskoga područja i Srba s hrvatskoga područja.(17)

Prema Moljevićevom projektu o Velikoj Srbiji u obnovljenoj Jugoslaviji hrvatska federalna jedinica bila bi teritorijalno svedena na "ostatke ostataka" te je u ovome velikosrpska posesivnost za hrvatskim povijesnim i nacionalnim teritorijima dovedena do vrhunca u svojim gotovo dvostoljetnim težnjama i planovima. Ova težnja velikosrpske politike za hrvatskim teritorijem dosegla je najtragičniji vrhunac u vrijeme Domovinskog rata kad se velikosrpskom agresijom 1991. g. i krvavim petogodišnjim ratom još jednom pokušalo hrvatsku državu teritorijalno umanjiti. Taj konačni poraz svih četničkih i velikosrpskih projekata povukao je u ponor Srbe u Hrvatskoj, koji se u velikom broju iseliše iz Hrvatske 1995. godine.

Naglašavanje teze da svi Srbi trebaju živjeti u jednoj i istoj državi, da se Velika Srbija prostire na sve one teritorije na kojima živi i jedan Srbin, otvaralo je procese genocida ili "etničkog čišćenja" nesrpskih naroda i nacionalnih manjina s tih teritorija. Već u ljeto 1941. godine takve prijedloge formulirao je Beogradski četnički komitet, a ti prijedlozi bili su u rujnu te godine dostavljeni i jugoslavenskoj emigrantskoj vladi. Dakle, iz zamišljene Velike Srbije trebalo je silom protjerati oko 2,675.000 stanovnika, od toga oko milijun Hrvata i pola milijuna Nijemaca. U Veliku Srbiju ujedno bi bilo useljeno oko 1,310.000 stanovnika, a od toga oko 300.000 Srba iz Hrvatske. Dopustilo bi se da u novoj Velikoj Srbiji ostane samo oko 200.000 Hrvata. Beogradski četnički komitet zalagao se za metode nasilnog čišćenja od nesrpskog stanovništva s područja buduće Velike Srbije, kako iseljavanjem, tako i likvidacijom u tijeku rata.(18)

Neke svoje stavove iz Homogene Srbije, a napose u odnosu na Hrvate, Moljević je kasnije opširnije obrazlagao. S tim u svezi karakteristično je njegovo pismo iz prosinca 1941. godine upućeno Dragiši Vasiću, tada članu Štaba Draže Mihailovića. Moljević tu ističe da bi granice prema susjednim državama trebalo riještiti mirovnim pregovorima, ali prethodno da bi trebalo stvoriti " svršen čin", no da u tom trenutku za tu opciju nedostaju jake četničke snage. Međutim, što se tiče razgraničenja s Hrvatima, predlaže da treba zaposjesti navedene teritorije u Homogenoj Srbiji čim se za to ukaže mogućnost i "očistiti je pre nego li se iko pribere". Naime, okupacija hrvatskih teritorija planirala se izvesti zauzimanjem većih hrvatskih gradova (Osijek, Vinkovci, Slavo Brod, Sunja, Karlovac, Knin, Šibenik, Metković i Mostar), a onda bi se pristupilo "čišćenju zemlje od svih nesrpskih elemenata". S tim u svezi "krivci" (nije precizirano tko se sve pod tim podrazumijeva) bili bi na mjestu kažnjavani (tu se misli na likvidacije), a preostali Hrvati s tih područja bili bi protjerani u Hrvatsku, a Muslimani u Tursku ili Albaniju. (19)

______________________
16 Dr. Stevan Moljević (rođen 1883. u Rudom), advokat u Banja Luci. Bio je član Samostalne demokratske stranke S. Pribićevića i predsjednik Srpskog kluba u Banja Luci. Desetog travnja 1941. pobjegao je u Crnu Goru. Član je Centralnog četničkog nacionalnog komiteta od kolovoza 1941., te jedan od njegovih potpredsjednika, a od siječnja 1944. sektretar Izvršnog odbora tog Komiteta. Obavljao je i razne druge dužnosti u četničkom pokretu, bio savjetnik D. Mihailovića za politička pitanja. Predao se vlastima DFJ 3. rujna 1945. Osuđen je na 20 godina robije, ali je poslije pomilovan.
17 Vidi o tome opširnije u: Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije (dalje: Zbornik). Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailavića 1941-1942, Beograd, 1981., tom XIV, knj. 1., str. 1-10; F. Jelić - Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945, n. dj., str. 18-19; Jozo Tomasevich, Četnici u drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1979., str. 155-158.
18 J. Tomasevich, Četnici u drugom svjetskom ratu, n. dj., str. 158; Branko Petranović, Revolucija i kontrarevolucija u Jugoslaviji (1941-1945), Beograd, 1983., knj. 2, str. 92-93.
19 Zbornik, tom XIV, knj. 1., str. 101-103.

1. od 3


Naslov: Četnički državotvorni i politički program u Drugom svjetskom ratu
Autor: Marica - Lipanj 01, 2012, 21:31:56

Svi ovi projekti i prijedlozi postali su sastavni dio ravno gorskog četničkog pokreta D. Mihailovića . To se najbolje vidi iz nove programske instrukcije od 20. prosinca 1941. upućene komandantima četničkih odreda u Crnoj Gori i komandantu Limskih četničkih odreda, a proslijeđene i četničkim komandantima u BiH i Hrvatskoj. U njoj D. Mihailović povezuje aktivnosti četničkih jedinica u zemlji s diplomatskom aktivnošću kralja Petra II. u emigraciji i sa zapadnim saveznicima. Četnički odredi postaju vojna snaga koje će izbaciti "neprijatelja iz naše drage Otadžbine" i boriti se za ove ciljeve:

1.   za slobodu cjelokupnog naroda pod žezlom kralja Petra II.;
2.   za stvaranje velike Jugoslavije i u njoj velike Srbije, i to etnički čiste velike Srbije u granicama Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srijema, Banata i Bačke;
3.   za uključivanje u "naš državni život" svih još neoslobođenih slavenskih teritorija pod Italijom i Njemačkom (Trst, Gorica, Istra i Koruška), kao i Bugarske i sjeverne Albanije (sa Skadrom);
4.   za čišćenje državnog teritorija od svih narodnih manjina inenacionalnih elemenata;
5.   za stvaranje neposrednih granica između Srbije i Crne Gore, Srbije i Slovenije čišćenjem Sandžaka od muslimanskog stanovništva i Bosne od muslimanskog i hrvatskog stanovništva;
6.   za kažnjavanje svih onih koji su krivi za travanjsku katastrofu;
7.   za kažnjavanje svih ustaša i Muslimana koji su uništavali "naš narod", i
8.   za naseljavanje Crnogoraca u krajeve očišćene od nacionalnih manjina i nenacionalnih elemenata.(20)

U ovom četničkom dokumentu, kao i u već navedenim dokumentima, formulirana je ponajprije državotvorna ideja Velike Srbije (svejedno da li unutar ili izvan obnovljene Jugoslavije) te velikosrpskog hegemonizma i šovinizma. Iz instrukcija Draže Mihailovića uopće se ne vidi koji su teritorij i trebali ostati Hrvatskoj ili koje bi teritorije trebali naseljavati Hrvati jer predviđa neposrednu granicu Velike Srbije i Slovenije. Isto tako, Istru i Međimurje držao je slovenskim teritorijem. S tim u svezi sasvim je očito da je hrvatskom i muslimanskom narodu namijenio borbu do njegova istrebljenja.

Četnička koncepcija Velike Srbije, unutar ili izvan Jugoslavije, uvijek je bila građena na osnovi i obnovi monarhije iz dinastije Karađorđevića. Borba za povratak monarhije i društvenog uređenja u njoj kakvo je bilo do osnivanja Banovine Hrvatske, utjecalo je i na četnički stav prema antifašističkoj borbi koju su predvodili komunisti. Glede toga D. Mihailović isticao je da s "komunistima- partizanima "ne može biti nikakve suradnje jer da se oni bore protiv monarhije i za "ostvarenje socijalne revolucije".(21)

Četničku koncepciju buduće države podržat će i krugovi oko emigrantske vlade, a napose srpski političari koji su bili u većini. Nadalje, stalne pritužbe srpskih političara u emigrantskoj vladi upućivane hrvatskim političarima o zločinima ustaša nad srpskim stanovništvom na području NDH razbuktavalo je antihrvatsku propagandu s pozicija velikosrpskih tendencija. Srpski političari u emigrantskoj kraljevskoj vladi nisu htjeli ni čuti o zločinima četnika nad Hrvatima i Muslimanima. Kod srpskih političara u emigrantskoj vladi, a bili su u većini u odnosu na hrvatske i slovenske, sve se više oblikovala koncepcija o takvoj obnovljenoj Jugoslaviji u kojoj treba osigurati velikosrpsku hegemoniju. Bilo je ujedno i osporavanje politike predstavnika Hrvatske seljačke stranke, koji su ponajprije branili pozicije stečene sporazumom između Cvetkovića i Mačeka, tj. osnivanjem Banovine Hrvatske.(22)

Slični velikosrpski i nacionalistički programi postojali su u četničkom pokretu na regionalnim razinama. Oni su imali svoje izvorište u osnovnim političkim i vojnim programima četničkog pokreta D. Mihailovića te su bili samo upotpunjeni određenim regionalnim specifičnostima. U tom pogledu, a poglavito za ovoj rad od posebne je važnosti Elaborat o formiranju, ulozi i zadacima Dinarske četničke divizije, izrađen od 8. do 12. ožujka 1942. u Mostaru. Međutim, prije nego izložim bitne odrednice ovog elaborata, potrebno je upozoriti na neke ranije namjere velikosrpskih elemenata s područja Kninske krajine i Dalmacije. Ponajprije treba istaći zahtjev Nike Novakovića-Langa (prije rata narodni poslanik, ministar u vladi Milana Stojadinovića i jedan od čelnika Jugoslavenske radikalne zajednice) iz svibnja 1941. godine u "ime 100.000 pravoslavnih Srba iz Severne Dalmacije" da se Kninska krajina s Likom odcijepi od NDH i sjedini s anektiranim područjem Dalmacije. Tijekom srpnja te godine taj je zahtjev nadopunjen i prijedlogom o stvaranju posebnog "Rimskog dominiona", odnosno posebne srpske autonomne jedinice, pravno samostalne u upravnim poslovima, ali bez autonomije u zakonodavstvu. S tim u svezi predlagalo se da do mirovne konferencije može na tom području ostati nominalna vlast NDH, a talijanska kraljevska vlast u Rimu bila bi predstavljena preko svog delegata, ovlaštenog da donosi i odobrava sve propise prema kojima bi se radilo i živjelo u sjevernoj Dalmaciji. Međutim, ti prijedlozi velikosrpskih elemenata o amputaciji navedenih dijelova Hrvatske u korist Italije, odnosno o uspostavi srpske autonomne oblasti, nisu naišli na odobravanje talijanske okupacijske vlasti. Ta vlast obećala im je samo zaštitu srpskog stanovništva, a u ispovijedanju religije i u školstvu ona prava koja su imali u Kraljevini Jugoslaviji.(23)

Neuspjeh velikosrpskog autonomaškog pokreta u sjevernoj Dalmaciji 1941. godine prisilio je četničko vodstvo na tom području da prihvati državotvorni program ravnogorskog četničkog pokreta D. Mihailovića. Stoga će se u Elaboratu o formiranju, ulozi i zadacima Dinarske četničke divizije inzistirati na stvaranju "srpske nacionalne države". Osnovni zadatak ove Divizije bio je da se bori za te ciljeve, a da bi mogla to ostvariti, trebala je biti sastavljena od izrazito srpskog nacionalnog elementa. Dakle, ona se trebala boriti za uspostavu" čisto nacionalnog poredka u svim zemljama gdje žive Srbi, pa i u onima, na koje Srbi aspiriraju". Dinarskoj četničkoj diviziji poglavito je namijenjena politička zadaća, da se bori za velikosrpske ideje u dijelovima Like, sjeverne Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore i Bosne. Cjelokupni taj proces trebao je biti usmjeren u stvaranje Velike Srbije koja će obuhvatiti Srbiju, Vojvodinu, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju do Šibenika i Liku. Prema ovom elaboratu osnovna je zadaća učvrstiti Veliku Srbiju, a tek onda bi se razmatrala mogućnost stvaranja saveza s drugim državama, odnosno stvaranje Balkanske konfederacije. Velika Srbija trebala je biti etnički čisto područje i u njoj je trebalo živjeti samo pravoslavno stanovništvo. Ne ulazeći u druge pojedinosti elaborata o Dinarskoj četničkoj diviziji, istaknuo bih samo planirani odnos prema Hrvatima. Iz taktičkih razloga[/b], a u nastojanju da četnički pokret ojača svoje vojne potencijale, ti elaboratu se zalaže za suradnju s "Hrvatima nacionalistima" (jugonacionalistima) da bi se na taj način onemogućio odlazak dijela Hrvata u partizane. Za ustaše se tvrdi da nalaze zaštitu kod partizana (teza da su partizani preobučeni ustaše) , da bi pod tim novim imenom nastavili uništavati srpsko stanovništvo na području NDH. Dinarska četnička divizija navijestila je ustašama i hrvatskoj vojsci (domobranima) rat "bez milosti, sažaljenja i skrupula", a partizanima "rat do krajnjih mogućnosti života".(24)

Iako u ovom elaboratu nije istaknuto kakvu će sudbinu imati preostalo hrvatsko stanovništvo, praksa je pokazala da se četnički pokret od samog svog početka odredio kao izrazito antihrvatski, i protiv hrvatske države, i protiv hrvatskog stanovništva. Hrvatskom narodu bilo je namijenjeno biološko uništenje ali te planirane namjere zbog više razloga nisu mogli ostvariti, prije svega stoga što četnički pokret u Hrvatskoj nije imao takve vojne potencijale, a, s druge strane, i zbog samoobrane hrvatskog stanovništva, kako od vojnih struktura NDH, tako i od partizanskih vojnih snaga.

________________
20 Isto, str. 93-98.
21 Isto, str. 97. Postoji i karta iz koje se jasno vidi što je Draža zamišljao ostaviti Hrvatima. To su neposredna područja oko Zagreba, Krapine i Varaždina. "Velikoj Srbiji" pripao bi i dio Istre, a Velikoj Sloveniji koridor koji razdvaja Mađarsku i Austriju, ali spaja buduću Jugoslaviju sa Čehoslovačkom. (AOS SRJ, Četnička arhiva, kut. 7., reg. br. 36/2 i 38/2.).
22 F. Jelić - Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945, n. dj., str. 21.
 23 Dušan Plenča, Kninska ratna vremena 1850-1946. Knin, Drniš, Bukovica, Ravni kotari, Zagreb, 1986., str. 277-278.
24 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945. Zbornik dokumenata, Split, 1982., knj. 2., str. 1124-1128.

2. od 3


Naslov: Četnički državotvorni i politički program u Drugom svjetskom ratu
Autor: Marica - Lipanj 01, 2012, 21:35:47

U ovisnosti o vojnopolitičkom položaju četničkog pokreta, stanju na ratištima, položaju emigrantske vlade, njegovu odnosu prema snagama zapadne antifašističke koalicije i odnosu prema okupacijskim snagama u zemlji (stupanj postignute kolaboracije), ovaj pokret izjašnjavao se i za obnovu Jugoslavije. Međutim, uvijek se radilo o takvoj državi u kojoj će Velika Srbija imati hegemoniju terorom i svi će Srbi živjeti u istoj državi. Svim drugim narodima odricalo se pravo zalaganja za obnovu Jugoslavije zbog njihova ranijeg neprijateljstva prema toj državi, a Hrvate se izravno optuživalo zbog propasti Kraljevine Jugoslavije u travanjskom ratu 1941. Vrhunac osvetničkog raspoloženja četničkog pokreta prema Hrvatima, kad je riječ o obnovi prijeratne Jugoslavije, izražen je u četničkom listu "Glas Cera" iz studenog 1943. U ovom listu, zalažući se za Jugoslaviju, ističu da ona treba biti takva da u njoj živi što manji broj Hrvata. Tu se najprije zahtijeva da se najprije "otkotrlja" 700.000 Hrvata (navodno da je toliko Srba ubijeno na području NDH), a zatim da se s Hrvatima počnu ravnopravni pregovori.(25)

Četnički pokret izjašnjavao se samo nominalno za obnovu Jugoslavije, imajući u vidu njezino prihvaćanje od međunarodne zajednice (zapadnih savezničkih snaga). U unutrašnjem izjašnjavanju gotovo se uvijek radilo o Velikoj Srbiji, njezinoj rukovodećoj ulozi i hegemoniji. Dakle, u odnosima prema zapadnim saveznicima četnici su zastupali program obnove Jugoslavije te kritizirali kvislinške tvorevine uspostavljene na razvalinama Kraljevine Jugoslavije. Tu su oni bili suglasni s jugoslavenskom emigrantskom vladom, koja je usprkos premoći Srba u njoj, izražavala jugoslavensku liniju. U tom naglašavanju jugoslavenstva, poglavito se ipak govorilo o Srbima, njihovim povijesnim zaslugama, njihovom stradanju i patnjama, te da s tim u svezi moraju dobiti i posebni položaj u obnovljenoj Jugoslaviji. I u jednom i u drugom slučaju, tj. kad se četnički pokret zalagao za Veliku Srbiju ili pak za obnovu Jugoslavije, uvijek je imao šovinistički odnos prema svim nesrpskim narodima i nacionalnim manjinama, a Srbi, bez obzira na broj, niti u jednom dijelu države ne bi mogli biti manjina. Koliko je četnička politika bila ekstremna i šovinistička možda najbolje pokazuju tvrdnje iznijete u pismu komandanta Ozrenskog četničkog odreda od 13. siječnja 1943. upućenom komandantu Zeničkog vojnog četničkog odreda. U njemu se ističe da niti jedan Musliman neće moći opstati među Srbima, a da su to već ostvarili u pojedinim dijelovima pretpostavljene Velike Srbije. Takav je slučaj na području Foče, Čajniča, Višegrada, na kojima se za muslimanska "naselja i kuće više ne zna", a slično je i na području Stoca, gdje tada "osim nekoliko familija u samom Stolcu i čitavom srezu, nema ni jednog katolika i muslimana. Počelo se je spremno i uspešno, treba samo nastaviti".(26)

Za Hrvate su se predlagale mjere istrebljenja. Najprije je trebalo obračunati s onima koji su se "ogrešili" o srpske interese, odnosno o srpski narod u njegovim "tragičnim danima", a zatim "uništiti i poubijati" sve Hrvate intelektualce i one ekonomski jače. Nadalje, istaknuto je da treba poštedjeti samo seljake i sitniji radni svijet, ali da od njih treba napraviti "prave Srbe, koje ćemo milom ili silom prevesti na pravoslavlje".(27)

Pored svih do sada istaknutih genocidnih mjera četničkog pokreta prema Hrvatima ovim prijedlogom uvode se i mjere denacionalizacije dijela hrvatskog stanovništva prevođenjem na pravoslavlje. U četničkim zalaganjima za Veliku Srbiju nije se prezalo do najbrutalnijih metoda u ostvarivanju toga cilja. Prema tome genocid prema hrvatskom narodu bio je planiran u središtu četničkih komandi. Četnička dokumentacija preplavljena je terminologijom osvete, a iza toga su se skrivali pravi razlozi pokolja izvršenih nad Hrvatima.

Osim navedenih dokumenata postoje i drugi četnički dokumenati iz kojih su vidljiva četnička politička i vojna nastojanja. I ti drugi dokumenti u biti se ne razlikuju od već navedenih. Ovdje ćemo također ukazati na zaključke četničkog kongresa održanog u selu Ba, kod Valjeva, krajem siječnja 1944. godine. Taj se kongres izjasnio za trijalističku federaciju, smatrajući da time nije prihvatio razbijanje srpskih zemalja, a niti koncentraciju hrvatstva. Održavanjem ovog kongresa D. Mihailović nastojao je dati četničkom pokretu prividno općejugoslavensko obilježje, da bi, s jedne strane, ojačao vojne i političke osnove četničkog pokreta u zemlji, a, s druge strane, da bi dao do znanja zapadnim savezničkim snagama, da četnički pokret nije isključivo velikosrpski i diktatorski. Naime, to je bilo vrijeme kad su Britanci vršili pritisak na Purićevu emigrantsku vladu da se D. Mihailović zbog suradnje s okupacijskim snagama ukloni iz vlade.(28) Takve i slične koncepcije četničkog pokreta imale su sve manje odjeka, a pogotovo među nesrpskim narodima, jer se sredinom 1944. godine već zamjetno nazirao proces promjene savezničke politike prema četnicima. Stvarno priznanje narodnooslobodilačkog pokreta od snaga antihitlerovske koalicije utjecao je na definitivan krah četničkog pokreta.

Četnički pokret u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu stalno je isticao svoju vezanost za državno ustrojstvo Velike Srbije, a svoje pripadnike smatrao isključivo borcima za srpsku stvar. Tako se u pismu Mane Pešuta, komandanta četničkog odreda u Josipdolu, upućenom 1. srpnja 1943. Gaji Bunjevcu, tada komandantu Plaščanskog NOP odreda, a u bezuspješnom pokušaju njegova pridobivanja za četnički pokret, između ostaloga, navodi da se četnici ne bore za "staru i korupcionašku Jugoslaviju, već za novu Veliku Srbiju".29 Takve tvrdnje najčešće je iznosio glavni organizator četničkog pokreta u Hrvatskoj vojvoda Momčilo Đujić. U svom pismu od 16. srpnja 1943. upućenom komandantu Bosanskokrajiškog četničkog korpusa Urošu Drenoviću posebno je naglasio:
"Mi smo u zakašnjenju s obzirom na svetske događaje pa zato moramo žuriti da nas događaji ne zateču ne spremnim i nesposobnim, da ostvarimo naš politički cilj, a to je stvaranje etnički čiste Srpske države".(30)
 
U četničkom izvještaju s kraja 1943. godine, u kojem se iznose političke prilike u sjevernoj Dalmaciji, iznosi se pretpostavka da će biti obnovljena Jugoslavija ako u Drugom svjetskom ratu pobijede Britanci. Ujedno se konstatira dobro poznato raspoloženje da nitko od Srba ne želi Jugoslaviju, nego samo Srbiju u njezinim" etničkim granicama, bez zajednice sa Hrvatima".(31)

_________________
25 B. Petranović, Revolucija i kontrarevolucija ti Jugoslaviji (1941-1945), n. dj., knj. 2., str. 94.
26 HDA, A NDH, inv. br. 6483.
27 Isto.
28 B. Petranović, Revolucija i kontrarevolucija u Jugoslaviji (1941-1945), n. dj., knj. 2., str. 111-1l2.
29 HDA, Fond: Četnici, br. 472.
30 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, n. dj., knj. 7, str. 971.
31 Isto, knj, 9., str. 1160.

3. od 3


Naslov: Četnička vojna organizacija u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata
Autor: Marica - Lipanj 01, 2012, 21:39:54

Četnička vojna organizacija u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata

Ostvarenje državotvornih i općenito političkih ciljeva četničkog pokreta nije bilo moguće bez istodobnog ustroja četničkih vojnih snaga. One su se oblikovale na tradicijama četničkog pokreta iz prošlosti te na tradicji vojske Kraljevine Jugoslavije. Četnička vojna poslušnost vođama bila je motivirana mitovima o srpskoj slobodi, vjernosti domovini, srpstvu, monarhiji, kralju i obrani pravoslavlja. Sve zapovjedne položaje u četničkom vojnom ustroju imali su bivši časnici i dočasnici Kraljevine Jugoslavije, žandari, popovi, razne činovničke i intelektualne strukture, bogatiji pojedinci, seoske gazde te pripadnici ranijih četničkih udruženja i raznih jugo nacionalističkih i ekstremnih srpskih stranaka i udruženja. Borački sastav sačinjavali su već po tradiciji seljaci, pri čemu se obilato koristila njihova patrijarhalna svijest. Vodstvo četničkog pokreta plašilo je srpski seoski puk propašću srpstva ako bi u Drugom svjetskom ratu pobijedila neka druga politička i državotvorna opcija. Prema nacionalnom sastavu četničke redove sačinjavali su poglavito Srbi i Crnogorci, a veoma malo pripadnici drugih naroda: Hrvati, Slovenci i Muslimani.

D. Mihailović neposredno nakon kapitulacije Jugoslavije u travanjskom ratu 1941. svoju je malu grupu časnika i vojnika imenovao četničkim odredima jugoslovenske vojske, a uskoro zatim samo vojno-četničkim odredima. U listopadu 1941. obratio se proglasom svim Srbima, Hrvatima i Slovencima, pozivajući ih da se priključe "narodnoj vojsci" koju vodi temeljem položene prisege 'Kralju i otadžbini".(32) Također je D. Mihailović ustrojio i "gorsku gardu Njegovog Veličanstva Kralja". Postavljanjem D. Mihailovića u siječnju 1942. od emigrantske vlade za ministra vojske, mornarice i zrakoplovstva potpuno je legalizirana i njegova zadaća u zemlji. S tim u svezi usvojen je i novi naziv za četničke vojne jedinice - Jugoslavenska vojska u otadžbini. Kad je sredinom 1942. prebačena Vrhovna komanda Jugoslavenske vojske iz Kaira u zemlju, D. Mihailović dobio je u njoj položaj načelnika Štaba, što je još više pojačalo njegov utjecaj. Time su mu kralj Petar II. i vlada u emigraciji namijenili ulogu rukovođenja vojnim operacijama u zemlji, ali i rukovođenja kod mogućeg iskrcavanja zapadnih saveznika na Balkan.

Podrobniju vojnu organizaciju četničkog pokreta uspostavio je D. Mihailović svojim uputstvima od 14. veljače 1942. Prema tim uputstvima četnički vojni ustroj sastojao se od tri kategorije vojnih jedinica: operativne jedinice (sastavljene od boraca od 20 do 30 godina starosti), vojne jedinice za sabotaže (sastavljene od boraca od 30 do 40 godina) i lokalne jedinice (sastavljene od boraca od 41 do 50 godina). Osnovna vojna jedinica je bila četa, dvije do tri čete činile su bataljun, a dva do pet bataljuna brigadu.(33)
 
Reorganizacija četničkih jedinica u siječnju 1943. godine trebala je poslužiti njihovoj većoj mobilnosti. Naime, one su do tada uglavnom bile vezane za određene uže teritorije i nisu bile sposobne za veće vojne operacije. Prema ovoj reorganizaciji osnovna jedinica bila je trojka, što je bilo oživljavanje tradicionalne srpske gerilske jedinice. Petnaest do trideset trojki činilo je četu, tri čete bataljun, tri bataljuna brigadu, a tri do pet brigada korpus. Četničke elitne jedinice sastavljene od najmlađih i najboljih boraca bile su tzv. "leteće brigade".(34)  Ustroji četničkih jedinica u praksi vrlo su se često razlikovali od propisane organizacijske sheme te se pojavljuju i njihove razne druge formacijske jedinice (petorke, desetine, odredi, "leteći bataljuni", "leteće čete", divizije i sl.). Legalizirane četničke jedinice u sklopu suradničkih odnosa s talijanskom ili njemačkom vojskom bile su prilagođene tim jedinicama i pod njihovom izravnom komandom.

Prve četničke jedinice bile su uglavnom dobrovoljačke i sastavljene od ljudstva kojemu su se politički i vojni interesi podudarali s četničkom ideologijom. Otvoreno razilaženje četničkog pokreta D. Mihailovića s partizanskim pokretom u jesen 1941. i proglašavanje komunista za glavne protivnike četničkog pokreta uzrokovalo je rascjep i osipanje u mnogim partizanskim jedinicama (brojni četnički pučevi u partizanskim jedinicama) i prijelaz dijela partizana u četničke redove. Na taj način u mnogim sredinama, a napose u Hrvatskoj, uspostavila se vojna jezgra četničkog pokreta. U onim sredinama u kojima je četnički pokret prevladao, uspostavio je svoju vojnu i civilnu vlast te uveo novačenje novih boraca. Bila su to ona područja na kojima je u cijelosti ili u većini živjelo srpsko stanovništvo. Samo iz taktičkih obzira nastojali su da u četnićke jedinice uključe i pojedine jugonacionaliste iz redova nesrpskog naroda, ali u tome su imali malo uspjeha.

Pored svih nastojanja četničke Vrhovne komande i osobno D. Mihailovića da stvori jedinstvenu strukturu "Jugoslovenske vojske u otadžbini" na cjelokupnom teritoriju bivše Kraljevine Jugoslavije, u tome se nije uspjelo zbog različitih čimbenika. Naime, na pojedinim područjima djelovale su četničke frakcije koje su nastojale biti što manje ovisne o D. Mihailoviću, imajući svoje posebne interese (teritorijalne ili sklapanje sporazuma s okupacijskim snagama ili pak s vlašću NDH). Pri tome treba imati u vidu i stalna suparništva između pojedinih četničkih vojvoda i komandanata koji su nastojali što samostalnije upravljati na područjima koja su vojno i politički kontrolirali. S tim u svezi postojale su i različite četničke komande: za Srbiju s "Južnom Srbijom" (Makedonija), za Bosnu i Hercegovinu, za Crnu Goru i Boku kotorsku, za Sandžak ("Stari Ras"), Dalmaciju i Liku, Slavoniju i Vojvodinu, te Sloveniju. Imajući sve to u vidu, vrlo je teško procijeniti stvarne četničke vojne snage '1 pojedinim razdobljima. S jedne strane u četničkim dokumentima te su se snage uveličavale zbog propagandnih razloga, a ponegdje su se iskazivale u popisima da bi mogli dobiti što veći broj obroka i novca od okupacijskih vojnih snaga s kojima su dulje ili kraće surađivali. Bez obzira na šarenilo iskaza o vojnoj snazi četničkog pokreta i raznolikih spoznaja o borbenoj sposobnosti četničkih jedinica, ipak se mora konstatirati da je riječ o važnom čimbeniku u građanskom ratu na tlu bivše Jugoslavije. To pokazuju brojni sukobi koje su vodile četničke jedinice, što samostalno, a što u kolaboraciji protiv narodnooslobodilačkog pokreta ili protiv vojnih snaga NDH. Ove činjenice često se u historiografiji umanjuju i osporavaju. Četničke jedinice istakle su se napose u brojim pojedinačnim i masovnim zločinima nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom, i nad onim Srbima koji su pripadali narodnooslobodilačkom pokretu ili su pak bili lojalni vlastima NDH.

Prema općim procjenama četničke vojne snage do kraja 1943. iznosile su oko 100.000 naoružanih boraca. Tijekom 1944. godine taj se broj povećao sjedinjenjem četnika D. Mihailovića s Ljotićevim dobrovoljačkim korupusima i Nedićevim vojnim formacijama.

Četničke jedinice opskrbljivale su se oružjem, hranom i drugom opremom na različite načine: korištenjem mjesnih prilika, zarobljavanjem, pljačkom, opskrbljivanjem od okupacijskih snaga, povremeno i od vlasti NDH, dostavom pomoći od Britanaca (do početka 1944.) i sl.

Ne ulazeći podrobnije u ovu općenitu problematiku četničkog pokreta sa stanovišta njegove vojne komponente, za ovoj rad potrebno je ukazati na vojnu snagu četničkog pokreta u Hrvatskoj jer je to bilo u izravnom odnosu prema brojnosti žrtava i zlodjela koje je ovaj pokret počinio u Hrvatskoj. Dakako, mi se ovdje nećemo posebno baviti njegovim postankom i razvojem u pojedinim sredinama, jer o tome postoji značajna povijesna literatura,(35) nego ćemo samo ukazati na vojnu snagu četničkog pokreta u pojedinim razdobljima.

___________________
32 Bogdan Krizrnan, Jugoslavenska vlada u izbjeglištvu, Zagreb, 1981., knj. 1., str. 245-246.
33 Zbornik, tom XIV, knj. 1., str. 160-163.
34 J. Tomasevich, Četnici u drugom svjetskom ratu, n. dj., str. 166-167.
35 Ističem samo najvažnije radove.
•   F. Jelić Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945, n. dj.;
•   D. Plenća, Kinska ratna vremena 1850-1946, n. dj.;
•   B. Latas - M. Dželebdžić, Četnićki pokret Draže Mihailovića 1941-1945, n. dj.;
•   J. Popović, M. Lolić, B. Latas, Pop izdaje, n. dj.;
•   Đuro Stanisavljević, Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine, Istorija XX veka, Beograd, 1962., knj. IV., str. 5.- 140;
•   B. Latas, Četnici iz Like u službi Nemaca na području Hrvatskog primorja i u Italiji, Vojnoistorijski glasnik (i dalje: VIG), Beograd, 1979., br. 1., str. 191-214;
•   Vinko Branica, Formiranje Antikomunističke brovoljačke milicije na anektiranom području Dalmacije i njena aktivnost protiv NOP-a, VIG, Beograd, 1976., br. 1.-2., str. 87-105;
•   Cvjetko Tomljanović, Narodnooslobodilački pokret i problem oružanog ćetništva u Slavoniji, Zbornik Historijskog instituta Slavonije, Slavo Brod, 1964., br. 2., str. 5-20.

1. od 2


Naslov: Četnička vojna organizacija u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata
Autor: Marica - Lipanj 01, 2012, 21:42:45

Četničke vojne skupine u Hrvatskoj u tijeku Drugog svjetskog rata počet će se oblikovati postupno i u različito vrijeme. Već u ljeto 1941. godine one djeluju Kninskoj krajini i južnoj Lici. Bio je to proces izdvajanja velikosrpskih i pro četničkih elemenata iz ustaničkih srpskih skupina, a koji su svoje općenito protuhrvatske namjere i ciljeve iskazivali i ranije. Ove velikosrpske i pročetničke skupine stavile su se otvoreno pod zaštitu talijanske okupacijske vojske i postupno u njihovu službu. Taj čin opravdavali su očuvanjem "biološke supstance srpstva", politikom "ekonomije srpske krvi", spašavanjem pravoslavlja i sl., a naoružane četničke skupine (označene kokardama i četničkim znakovima) trebale su biti vojna snaga za obranu tih interesa.

Stavljanjem četničkog pokreta u Hrvatskoj pod okrilje talijanske okupacijske vojske samo je ubrzalo rast četničkih vojnih jedinica i poboljšalo njihovo opskrbljivanje ratnim potrepštinama. Potkraj 1941. i u prvoj polovici 1942. godine četnički pokret u Hrvatskoj vojno se ojačao i taktikom razbijanja iznutra, ponajviše partizanskih jedinica u kojima su bili poglavito partizani Srbi. To su tzv. četnički pučevi, vrlo često nazivani "beskrvnom revolucijom", iako su obično završavali četničkim zločinima nad istaknutim partizanskim rukovodiocima, komandantima i političkim komesarima. Četnički pokret u Hrvatskoj u vojnom pogledu jače će se povezati s maticom pokreta D. Mihailovića tek od početka 1942. godine. Prve veće četničke jedinice u Hrvatskoj formirat će se u listopadu 1941. godine u Kninskoj krajini, a riječ je o četničkim pukovima "Petar Mrkonjić" i "Onisim Popović", te o četničkom odredu s područja Bukovice. Sredinom studenog 1941. godine formiran je i četnički puk u južnoj Lici, a nazvan je imenom kralja Petra II. Iako ove četničke jedinice nisu bile formacijski popunjene ljudstvom, a imale su veći teritorijalni doseg, one će ipak biti značajna jezgra u daljnjem omasovljavanju četničkih vojnih snaga u Hrvatskoj, a napose kad su tijekom ožujka - travnja 1942. godine objedinjene u sklopu novoosnovane Dinarske četničke divizije. Sve te vojne četničke snage bit će uskoro stavljene pod neposrednu komandu Štaba zapadnobosanskih, ličkodalmatinskih i hercegovačkih vojno-četničkih odreda.(36) Iz izvješća ovoga Štaba od 16. srpnja 1942. godine može se dobiti i cjelovita predodžba o vojnoj snazi četničkog pokreta u Hrvatskoj. U Hrvatskoj su tada djelovale ove četničke jedinice: puk "Petar Mrkonjić" sa sjedištem u Strmici i s oko 700 boraca (komandant Momčilo Đujić); puk "Kralj Petar II" sa sjedištem u Srbu i s oko 500 boraca (komandant Mirko Marić); puk "Onisim Popović" sa sjedištem u Biskupiji i s oko 600 boraca (komandant Pajo Popović do 18. lipnja 1942., kad je ubijen, a zatim Vlado Novaković); Bukovički četnički odred sa sjedištem u Pađenima i s oko 200 boraca (prvi komandant Vlado Novaković, a zatim kapetan II. klase Marko Crljenica); Lički četnički odred (komandant potpukovnik Ilija Mihić) te sjedinjene četničke skupine s područja Gračaca, Medka i Plitvičkih jezera s oko 1.500 boraca. Ovu posljednju skupinu četnika okupio je major Radojlović (Mihajlo Jovanović).(37) U to vrijeme vojne četničke snage u Hrvatkoj imale su oko 3.500 naoružanih četnika. Brojno stanje četnika u Hrvatskoj bit će dosta promjenjivo, ali usprkos svih poraza koje su doživjeli u sukobima s partizanskim jedinicama, njihov će broj postupno rasti. Međutim, osnovno mjerilo za kasnije brojno stanje četnika u Hrvatskoj temeljit će se na snazi Dinarske četničke oblasti koja je imala zadaću sjedinjavanja četničkih vojnih snaga na svim drugim područjima Hrvatske, izuzev Slavonije. Osnovna masa četničkih boraca bila je dosta kolebljiva i podložna mijenjanju strana u sukobljenim taborima, a obično se priklanjala trenutno jačem čimbeniku. Postoji niz primjera da su pojedini četnici i po više puta prelazili,
čas na partizansku stranu, a zatim se ponovno vraćali u četničke redove, ovisno o trenutnim vojnim i političkim odnosima. Takve četnike nazivalo se "lutalicama", a u Plaščanskoj dolini "skakavcima". Prigodom prijelaza četnika u partizanske redove, za one za koje se uspjelo utvrditi da su sudjelovali u zločinima, izricala se smrtna kazna. Međutim, prebjege iz četničkih redova u partizane, koji bi se iz partizana ponovno povratili u četničke redove, kažnjavale su i četničke vojne vlasti batinanjem, zatvorom, teškim fizičkim radom, zbog izdajstva četničkog pokreta i smrću.

U cilju jačanja poljuljanih četničkih pozicija u Hrvatskoj potkraj 1942. godine prebačeno je na područje Kninske krajine i južne Like oko 3.200 hercegovačkih i istočnobosanskih četnika. To su bili četnici iz Trebinjskog i Nevesinjskog korpusa (Nevesinjska, Rogatička, Trebinjska, Ljubinjska, Bilećka, Gatačka i Stolačka brigada te samostalni Zlatiborski četnički odred Radomira Đekića Đede).(38) Ove četničke jedinice ostale su na tim područjima do ožujka 1943., a Zlatiborski četnički odred i kasnije. S "domaćim" četnicima izveli su niz svirepih zločina, a prije svega nad hrvatskim stanovništvom, uništavajući njegovu materijalnu osnovu i kulturnu baštinu.

Kapitulacija Italije dovela je do manjeg osipanja četničkih postrojbi jer su ostali bez materijalne skrbi koju su im pružale talijanske okupacijske vlasti. Tome su u mnogome pridonijele i partizanske jedinice koje su kapitulacijom Itaije bile ojačane ljudstvom i naoružanjem te su svojim borbenim aktivnostima na području Like, dijelova Dalmacije, Gorskog kotara i Hrvatskog primorja desetkovale pojedine četničke jedinice. Od tih poraza četnički pokret u Hrvatskoj oporavit će se potkraj 1943. godine, pošto je ojačao svoju suradnju s njemačkim okupacijskim jedinicama. Za svoje usluge u raznovrsnim operacijama u sastavu njemačke vojske dobivali su odgovarajuću pomoć u naoružanju, novcu i prehrambnim namirnicama. Početkom veljače 1944. godine Dinarska četnička oblast izvela je reorganizaciju svojih oružanih jedinica, podijelivši oblast na šest korpusa (I. i II. bosanski, I. i II. lički, I. i II. dalmatinski korpus). Prvi lički četnički korpus obuhvaćao je područje kotareva Gračac, Lapac i Udbinu, a Drugi preostali dio Like, pa zatim sve do Sušaka. Prvi dalmatinski četnički korpus obuhvaćao je područje između rijeke Cetine i Krke, a Drugi područje između Krke i Zrmanje.(39) Za 1944. godinu postoji niz arhivskih vrela o vojnoj snazi četničkog pokreta u Hrvatskoj. Krajem veljače 1944. godine Prvi dalmatinski četnički korpus imao je u svom sastavu sedam brigada (Kosovska.(40) Vrlička, Mosećka, Prominska, Dinarska, Svilajska i "Leteća") i 2.700 naoružanih četnika, a Drugi dalmatinski korpus oko 1.600 naoružanih četnika (organiziranih oko 4.000). U sastavu Drugog bosanskog korpusa bila je Banijska četnička brigada s oko 260 naoružanih četnika, a u sastavu ličkih korpusa bilo je oko 3.200 naoružanih četnika. U to vrijeme u Hrvatskoj je bilo oko 7.760 četnika,(41) što nije bila zanemariva vojna snaga, a napose ne u njihovoj zločinačkoj aktivnosti prema hrvatskom stanovništvu i njegovoj imovini.

Do kraja 1944. godine u vojnom pogledu ljudske potencijale održala je jedino matica četničkog pokreta u Hrvatskoj - Dinarska četnička divizija. U drugim krajevima Hrvatske (Kordun, Banija, Gorski kotar, Hrvatsko primorje) četničke snage svedene su samo na male skupine te se o njima u daljnjim četničkim planovima i ne vodi posebna briga. Početkom svibnja 1944. godine Dinarska četnička divizija imala je u svom sastavu 6.240 boraca, 51 časnika i 157 dočasnika, a bila je naoružana s 5.678 pušaka, 196 strojopušaka, 84 strojnice i 18 bacača.(42) Glavnina tih snaga tijekom prosinca 1944. godine pod komandom Momčila Đujića povući će se preko Like i Hrvatskog primorja na riječko-opatijsko i slovensko područje, očekujući tu daljnji razvoj političkih i vojnih događaja u završnim vojnim operacijama Drugog svjetskog rata. Bio je to konačni slom njihovih nadanja da će se s pomoću zapadnih saveznika riješiti njihovi vojni i politički planovi.

Četnička propaganda davala je četnicima gotovo mitska obilježja u njihovoj "povijesnoj ulozi u obrani srpstva, pravoslavlja i uspostavi etnički čiste i homogene Velike Srbije". Četničke "vrline" najcjelovitije je sistematizirao list "Vijesti", glasilo Velebitske četničke brigade. Ovdje ističemo samo neke od njih:

1.   četnik je "apostolski pošten (podcrtao M. S.) i predan radu za kralja i
otadžbinu";
2.   jedini zakon za četnika je "sloboda ili smrt";
3.   u borbi je uvijek prvi, "nepobjediv i neustrašiv";
4.   nepomirljiv je borac protiv "svih neprijatelja srpstva";
5.   uvijek je zaštitnik "ucviljenih i porobljenih", borac protiv svakog "nasilja i pljačke";
6.   četnik jedini zna samo za "ljubav prema slobodi, narodu, rodnoj grudi" te se samo onaj "Srbin koji u svom srcu nosi sve ove vrline" smije nazvati "časnim imenom srpskog četnika".(43 )

Zločini koje je četnički pokret u Drugom svjetskom ratu izveo u Hrvatskoj, prije svega nad pripadnicima hrvatskog naroda, ali i Srbima koji su sudjelovali u antifašističkom pokretu, doista i potvrđuju te neljudske četničke "odlike".

__________
36 Vojimir Kljaković, Četništvo u Dalmaciji 1941-1943. godine, Zbornik Instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1976., knj. 3., str. 612.
37 Narodnooslobodilaćka borba u Dalmaciji 1941-1945, n. dj., knj. 2, str. 1154-1159; Zbornik, tom XIV., knj. 1., str. 417-427.
38 J. Popović, M. Lalić, B. Latas, Pop izdaje, n. dj., str. 195-196,201-202.
39 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, n. dj., knj. 10., str. 1663-1668.
40 Dobila naziv prema mjestu Kosovo kod Knina.
41 HDA, Fond: ZKRZ-GUZ br. 2362 - 1945., kut. 2l.
42 Isto.
43. Vijesti, Obrovac, br. 3, 15. Ožujak 1944.

Izvor: Prešućeni četnički zločini u Hrvatskoj i u BiH.
Autori: Zvonko Dizdar i Mihael Sobolevski, Zagreb, 1999

____________

Komentar:

Zar se Hrvati nakon 20 godina (1921-1941) četničkog terora i ubojstava nisu trebali 1941 ustati i braniti se? Danas se te hrabre domoljube, za koje su nam komunisti utulili u glave da su zločinci, sprdajući zove Ustašama i to samo zato što su se ustali. Što su Hrvati trebali da učine, da bi sebe i svoju domovinu obranili? Što????

Marica

2. od 2


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: dado - Lipanj 14, 2012, 07:08:49
    Uvijek sam tvrdio da su četnici hrabri ako nih 100 napada jednog Hrvata. Stoka.


Naslov: Vojno-politička organizacija četnika u Lici do kapitulacije Italije
Autor: Marica - Kolovoz 24, 2012, 19:10:49

Vojno-politička organizacija četnika u Lici do kapitulacije Italije

U dosadašnjoj historiografiji isticala se jedino uloga KP u podizanju i organiziranju ustanka na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne, dok se je četnička komponenta u ustanka koji je na području Hrvatske izbio u Srbu krajem srpnja 1941. godine najčešće negirala ili minimalizirala.

Već na samom početku postojanja NDH, u svibnju 1941. godine javljaju se prijedlozi velikosrpskih političara o amputaciji sjeverne Dalmacije i južne Like u korist ltalije i uspostave srpske autonomije u tim krajevima. Takav zahtjev da se sjeverna Dalmacija i Lika sjedine s anektiranim dijelom Dalmacije ističe već početkom svibnja 1941. godine u ulozi vođe pokreta "Srbi na okup" bivši senator iz Knina Niko Novaković-Longo "u ime 100 hiljada Srba Dalmacija i Like". Na ovom programu započinje i promidžba u Lici gdje se organizira centar u Srbu na čelu s bivšim trgovcem i poslanikom JRZ Stevom Radenovićem kojem se priključuju i predstavnici JRZ i iz drugih kotareva Like. Istovremeno sa ovim delegacijama iste ili slične zahtjeve postavljaju i predstavnici lapačkog i otočkog kotara. Ovi zahtjevi raznih srpskih delegacija i vremenski i sadržajno podudaraju se sa sličnim zahtjevima u Bosni i Hercegovini.

U travanjskim i svibanjskim uhićenjima uhićen je veći broj pripadnika predratnih četničkih udruženja u Lici naročito u kotaru Gračac i na Plitvicama, dobrim dijelom uništena je i šokolska organizacija. Razbijene su i obezglavljene mjesne organizacije jugoslavenskih nacionalističkih stranaka JRZ i JNS.

Nakon Rimskih sporazuma jedan dio građanskih srpskih političara i uglednijih Srba zajedno s porodicama ponekad i na nagovor Talijana emigrira u Dalmaciju gdje se formiraju izbjeglički logori u Kistanju i Benkovcu te Obrovcu koji Talijani, iako je Rimskim  sporazumima pripao NDH, nisu željeli prepustiti NDH. Ove grupe neposredno nakon emigriranja započinju na okupljanju Srba za borbu protiv Hrvata insistirajući i dalje na okupaciji Kninske krajine i Like kao prvog koraka u izvršenju svog političkog plana. Sada za razliku od svibanjske akcije organiziraju organizacije kojima na čelu stoje i dalje građanski političari inicijatori svibanjskih delegacija, a postepeno se uključuju i izbijaju u prvi plan predratni pripadnici četničkih udruženja koji su se od travanjskih i svibanjskih uhićenja sklonili na okupirani teritorij Dalmacije. Te organizacije djeluju u većini dalmatinskih gradova kao odbori za pomoć srpskim izbjeglicama, a prvi i uskoro i glavni centar njihova okupljanja postaje Split. Po svojoj aktivnosti i značaju značajni su takvi centri u Kistanju (oko 300 aktivnih muškaraca), Benkovcu i Obrovcu (oko 200 aktivnih muškaraca) čijoj djelatnosti glavna financijska sredstva i smjernice za rad daje talijanska vojno-obavještajna služba OVRA.

Za razvoj četništva u Lici po broju i organizaciji posebno je važan logor u Kistanju gdje među izbjeglicama iz Like postupno jača utjecaj zastupnika JRZ iz Srba Steve Radenovića koji povremeno šalje svoje ljude u izvidnicu preko granice i povezuje se sa istomišljenicima u selima lapačkog i gračačkng kotara. Već sredinom srpnja u tim izbjegličkim organizacijama prevladavaju velikosrpske i četničke snage i oni sve više postaju organizacije četničkog pokreta s pretenzijama jedinog legitimnog nosioca političkog i društvenog života Srba u južnoj Lici, sjevernoj Dalmaciji i zapadnoj Bosni.

Drugi četnički centar osim Splita, koji utječe na razvoj četništva u Lici, nastaje na Sušaku, gdje se okupljaju izbjegli trgovci i činovnici iz Gorskog Kotara, Korduna i zapadne Like. Ovaj centar organizira grupa predstavnika JRZ Đuro Vukelić, svećenik iz Drežnice i Špire Jokića, veletrgovca sa Sušaka. Ova grupa vrlo dugo nije uspjela ostvariti neki organizacijski oblik, a niti uspostaviti kontakt sa glavnim centrom u Splitu, ali se preko četnika u Plašćanskoj dolini povezuje sa čelnicima u Gacko] dolini i tako utječe na njihovu organizaciju.

Veći broj kasnijih četničkih vođa u južnoj Lici kao i na Tromeđi (Mane Rokvić, Brane Bogunović, Momčilo Đujić) uključen je u pripremu ustanka i samo njegovo vođenje prvih mjeseci dok nije došlo do razlaza ustanika predvođenih komunistima i srpskih nacionalista. Tako se već polovicom srpnja dio izbjegjica, većinom iz Zrmanje i Srba vraća u Liku. Ustanak čiji je prvenstveni cilj bio rušenje Nezavisne Države Hrvatske, imao je od samog početka dva pravca. Jedan četnički velikosrpski i drugi partizanski narodnooslobodilački predvođen komunistima. Taj primarni cilj u krajevima jugoistočne Like postignut je odmah po izbijanju ustanka već krajem srpnja i početkom kolovoza 1941. godine kada je sva uprava NDH potpuno uništena u cijelom kotaru Donji Lapac i u većem dijelu kotara Gračac (zadržala se još neko vrijeme jedino općina Lovinac). U to prvo vrijeme sve do veljače 1942. godine četnici i njihove postrojbe sastavni su dio cjelokupne ustaničke mase, uključujući i onu predvođenu komunistima. Četnici, odmah uz rušenje vlasti NDH, ističu za svoj cilj uništenje hrvatskog stanovništva u tim po njima srpskim krajevima. Budući da ostvarenje četničkih ciljeva nije bilo nužno usmjereno protiv okupatora dolazi uskoro do suradnje četnika s Talijanima. Zato već od rujna 1941. godine započinje proces diferencijacije među ustanicima na one koje predvodi KPH i koji se od tog vremena počinju nazivati partizanima i one koje predvode velikosrpski ideolozi i koji se nazivaju čelnicima.

U samom početku četnički ustanički pokret u Lici nije bio obuhvaćen četničkom organizacijom Draže Mihajlovića, ali već početkom rujna 1941. godine počinju preko Knina stizati njegovi delegati da bi preuzeli zapovjedništvo ili barem kontrolu nad četnicima Like.

Četnički pokret u jugoistočnoj Lici

Proglašenjem NDH već krajem svibnja velikosrpski orijentirani pojedinci iz  kotara Donji Lapac Jovo Keča -trgovac iz Srba, Pajica Omčikus - trgovac iz Srba, Miloš Torbica - bilježnik u općini Srb i Iso Lukić predvođeni bivšim zastupnikom JRZ-a u skupštini Kraljevine Jugoslavije Stevoni Radenovićem - industrijalcem iz Srba, izbjegli su u Kistanje i okolicu u sjevernoj Dalmaciji pod kontrolom Talijana. Osim ove pročetničke grupe u Srbu postojala je i veća grupa pročetnički orijentiranih pojedinaca u Donjem Lapcu koju čine Aleksandar Kotljarov - bivši kotarski načelnik, Nikolica Kosanović - bivši općinski načelnik i Milan Starčević - zrakoplovni narednik JV. Osim ovih dviju grupa na području kotara postojali su i pročetnički pojedinci Lazica Ljubojević - trgovački putnik iz Nebljuha, Luka Šlikovac - žandarmerijski narednik iz Dobrosela i Savo Opačić Sako - seljak iz Opačić Doline te Vaso Obradović - radnik iz Dabašnice. Posebno mjesto među njima zauzima topnički major JV Boško Rašeta koji čvrsto stoji uz politiku izbjegličke vlade da će se pitanje budućnosti rješavati nakon rata za zelenim stolom gdje će kralj i vlada u izbjeglištvu diktirati budući oblik Jugoslavije, a da je sada važno sačuvati živu glavu.

Četnička organizacija koja je postojala u kotaru Gračac između dva rata proglašenjem NDH gotovo je uništena. Jedan dio njenih članova je izbjegao u Srbiju odmah po proglašenju NDH, a jedan dio odranije pročetničkih orijentiranih poznatih pojedinaca je likvidiran u samom početku uspostave NDH. Od početka ustanka pa sve do travnja 1942. četnici većinom djeluju kao grupice ili najčešće kao pojedinci bez veze s predratnom organizacijom. Ove grupe teroriziraju Hrvate u okolici Gračaca bilo da su u vezi s glavninom ustanika kao ona Pepića Sovilja s Kokirne ili djeluju samostalno kao grupe Dane Stanisavljevića-Cicvare, Rafaila Ogrizovića-Rave i Tomana Mirčete koje se nalaze u Velebitu još od proglašenja NDH i s kojima ustanici nisu uspjeli stupiti u dodir. U ovom vremenu ne postoji čvršća četnička organizacija već se djeluje neorganizirano na pokušaju da se pojedinci nametnu kao vođe ustaničkih grupa.

U kotaru Udbina postojala je jaka predratna četnička organizacija kojoj su pripadali neki ugledniji trgovci i obrtnici s Udbine i okolice, državni službenici te imućniji seljaci. Najpoznatiji i najaktivniji bili su

-   Savo "Braco" Čorak,
-   Pepo Čanković,
-   Stevan Mrkobrada-Leso - trgovac iz Mekinjara,
-   Đuro Korać i
-   Nedjeljko Radaković - pravoslavni svećenik u Mekinjaru.

Proglašenjem NDH ova je organizacija u većoj mjeri razbijena, Savo Braco Čorak i Nedjeljko Radaković sklanjaju se u sjevernu Dalmaciju, a Stevan Mrkobrada je ubijen.

Četnički organizatori iz Like, predratni trgovci, seljaci i bivši državni službenici udružuju se u Kistanju u sjevernoj Dalmaciji sa ostalim izbjeglim srpskim elementima među kojima je najistaknutiji Momčilo Đujić - svećenik iz Strmice, koji je već tada u dobrim odnosima s Talijanima i u vezi s ostalim četničkim strujama u Jugoslaviji. Tada je osnovana prva lička četnička organizacija čiji su članovi bili:

-   Nedjeljko Radaković - svećenik iz Srednje Gore;
-   Savo "Braco" Čorak - trgovac s Udbine;
-   Stevo Radenović - industrijalac i narodni poslanik JRZ iz Srba;
-   Pajica Omčikus - trgovac iz Srba;
-   Jovo Keča -trgovac iz Srba;
-   Đuro Marčetić - trgovac iz Gračaca;
-   Bogde Drobac – poručnik JV iz Dojića kod Gračaca;
-   braća Dane Stanisavljević-Cicvara - seljak i
-   Todor Stanisavljević-Toćan - mornarički potporučnik JV iz Dojića kod Gračaca;
-   Boško Mandić - špekulant iz Cračaca;
-   Nikica Stanisavljević - općinski načelnik Gračac;
-   Lazo Gaćeša (Vukulić) - lugar iz Gračaca;
-   Dmitar Terzić - narednik JV iz Graba;
-   Jovo Stanisavljević - narednik JV iz Dojića;
-   Milan Uzelac - trgovac iz Gračaca;
-   Milan Bogunović - općinski blagajnik iz Zrmanje;
-   Špiro Lukić - policajac iz Cerovca Otrićkog;
-   Dušan Lukić - podoficir JV iz Velike Popine;
-   Ilija Stojisavljević - lugar iz Velike Popine;
-   Jakov Budimir - poduzetnik iz Nadvrela;
-   Dane Trbojević - trgovac iz Metka;
-   Nikola Omčikus - trgovac iz Metka;
-   Božo Zagorac - financ iz Metka;
-   Dušan Potkonjak - žandar iz Počitelja.

Ovi organizatori vraćaju se u Liku, neki od njih i odmah nakon izbijanja oružanog ustanka sa zadatkom da pridobiju istaknutije vođe za srpsku stvar.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Lika-Hrvatska.gif) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Lika-Hrvatska.gif)
1. od 5


Naslov: Vojno-politička organizacija četnika u Lici do kapitulacije Italije
Autor: Marica - Kolovoz 24, 2012, 19:13:56

Razvoj četničkog pokreta nakon izbijanja pobune

Nakon izbijanja ustanka krajem srpnja (31. srpnja) u Srb se iz Kistanja vraćaju Stevo Radenović, Pajica Omčikus i Jovo Keča i povezuju se s majorom Boškom Rašetom u Donjem Lapcu. Ova pročetnička grupa u Srbu preko bivših državnih službenika i nekih trgovaca, ali i preko rodbinskih veza vrlo aktivno radi na prihvaćanju suradnje s Talijanima kao zaštitnicima srpskog naroda. Oni okupljaju oko sebe istomišljenike

-   Miloša Torbicu - bilježnika iz Srba i
-   njegovog sina Milana - studenta iz Srba,
-   Nikolu Rašetu - općinskog blagajnika iz Donjeg Lapca;
-   Danu Mileusnića - lugara iz Donjeg Lapca;
-   Saku Opačića - seljaka iz Opačić Doline;
-   Peru Rajaka – žandarmerijskog narednika iz Donjeg Srba;
-   Paju Drču -trgovačkog pomoćnika iz Srba;
-   Milu Desnicu -gostioničara iz Srba;
-   Isajila Isu Lukića - poslovođu na Unskoj pruzi;
-   Svetišu Jovanića - seljaka iz Suvaje;
-   Stevu Bajića - seljaka iz Donjeg Lapca;
-   Peru Đilasa - žandara iz Krčkog Brda i zapovjednika Cvjetničke ustaničke čete.

Njihov plan bio je pozvati Talijane da sporazum sklopljen u Benkovcu 23. srpnja 1941. godine na sastanku uglednijih srpskih političara (Momčilo Đujić, Stevo Radenović, Pajica Omčikus, Vlado Novaković, Ilija Zečević) s predstavnicima talijanske prefekture u Zadru u kojim se Talijani pozivaju da u svoju anektiranu teritoriju uključe kolare Knin i Gračac prošire i na kotar Donji Lapac ili barem jedan njegov dio.

Pročetnička grupa u Donjem Lapcu iako u prvo vrijeme nema izravnu vezu sa grupom u Srbu, već od samog početka ustanka također je vrlo aktivna. U kolovozu u izabrane organe narodne vlasti ušli su njezini članovi Nikolica Kosanović i Luka Štikovac. Naslanjajući se na ovu četničku grupu u ovom kotaru djelovala je i pročetnička grupa u Frkašiću u kotaru Korenica. Ovu grupu činili su Novak Uštipak - žandarmerijski podnarednik, braća Dušan i Milorad Borjan - seoski trgovci, Miljo Pjevač - službenik katastra i Nikola Petričić - lugar. Ona je imala određenog utjecaja u selu računajući i na pomoć Stojana Matića - potpornčnika JV iz Nebljuha u lapačkom kotaru, ali upravo je njegova politička akcija u samom selu za borbu protiv Talijana doprinijela političkoj izolaciji ove grupe kao i same grupe u Donjem Lapcu i njihovo lakše marginaliziranje iako njihovo djelovanje time posve ne prestaje.

Četnička grupa u Srbu pokušala je 9. kolovoza u odsutnosti istaknutiji prvaka ustanka iz komunističkih redova koji su se nalazili na položajima prema Bihaću i Kulen Vakufu preuzeti i ukinuti ustanički Štab gerilskih odreda za Srb i okolicu. Ovaj pokušaj preuzimanja vodstva ustanka ostao je bez uspjeha. ldućeg dana na zboru u Srbu izabrana je delegacija koja je idući dan 11. kolovoza otišla na Otrić na nove pregovore s Talijanima. U ovu delegaciju kao predstavnici kotara Donji Lapac izabrani su Stevo Radenović, Boško Rašeta, Miloš Torbica, Đoko Jovanić i Dušan Mileusnić. Iste večeri dolazi do sukoba unutar same delegacije oko pitanja odnosa prema Talijanima. Jovanić i Mileusnić bili su protiv poziva Talijanima da okupiraju kotar, dok su preostala trojica zagovarala upravo takav poziv Talijanima. Na Otriću im se pridružila i delegacija iz gračačkog kotara te je izabrana nova zajednička delegacija, u koju su izabrani: Stevo Radenović, Boško Rašeta, Ilija Utvić, Mihajlo Lukić i Đoko Jovanić, a kasnije joj se priključio i Lazar Vlaisavljević - delegat Ljotićevog Zbora na posljednjim predratnim izborima kojeg većina članova uopće nije poznavala. Ova delegacija dogovorila je između ostalog s Talijanskim vlastima da neće biti aktivnosti ustanika protiv njihove vlasti na teritoriju koju je okupirala talijanska vojska. "Otrićki sporazum" uskoro je osuđen od ustaničkog štaba u Drvaru, ali ipak je Jovanić uzeo u zaštitu Radenovića kada je drvarski štab odlučio da ga uhiti i sprovede u Drvar.

Dolaskom Talijana u rujnu I94l. godine Radenović, kao jedan od potpisnika Benkovačkog sporazuma, stupa u suradnju s njima i četnici ulaze u njihove posade u Donjem Lapcu i Srbu. Organiziraju svoju općinsku vlast, pa tako komesar općine Donji Lapac postaje Lazo Kosanović - posjednik iz Donjeg Lapca, a komesar u općini Srb postaje Mirko Marić iz Tiškovca. Na narodnom zboru 23. studenog 1941. formiran je u Srbu štab četničkog puka "Petar II". Za njegovog zapovjednika postavljen je Pajica Omčikus, a za zamjenika Nedjeljko Keča. Lapačka grupa predvođena majorom Rašetom nije uspjela formirati četničku postrojbu, ali je zato major Rašeta postao predsjednikom Glavnog odbora Srpske četničke organizacije za Liku i rbavu koja je objedinila sve dotada postojeće četničke odbore i pododbore gospićkog, udbinskog i gračačkog kotara. Ovaj odbor imao je 5 članova, a predsjednika Rašetu je do njegova dolaska u Medak i preuzimanja položaja zanijenjivao potporučnik Jovan Ljubojević. Zapisnik sa ovog sastanka delegata navedenih kotareva održanog u Metku 10. ožujka 1942. godine potpisali su Savo Čorak, Milan Novaković, Tomica lvančević, Jovan Vuletić, Mladen Rutalj, Durađ Travica i Gavre Stanojević.

Krajem veljače i početkom ožujka 1942. godine partizani zauzimaju lapačku dolinu i jedan dio četnićkih organizatora napušta Liku i sklanja se u sjevernu Dalmaciju, u okolicu Knina, dok se jedan dio zaostaje i skriva se kod svojih kuća ili u neposrednoj njihovoj blizini te tajnim kanalima nastavlja suradnju sa Radenovićem koji je u Kninu postao najbliži suradnik popa Đujića. Tom prilikom u vrijeme borbi za Srb krajem ožujka 1942. godine dolazi do prvog oružanog sukoba partizanskih i četničkih snaga na području sela Donji Tiškovac gdje je Đujić grupirao svoje ćetnike iz Knina pokušavajući ultimatumom štabu u Srbu osloboditi Pajicu Omčikusa i pomoći prilikom deblokade talijanske posade u Srbu.

Prilikom zauzimanja Donjeg Lapca i Srba jedan dio uhićenih četničkih vođa je pušten (otac i sin Torbica), dok su neki istaknutiji pojedinci streljani (Nikola Drča, Lazo Ljubojevič, Dane Mileusnić i Pajica 0mčikus', te Nedjeljko Keča koji je zarobljen nakon borbe kod Tiškovca). Major Rašeta se neko vrijeme krio po selima oko Lapca i u svojoj kući u samom Donjem Lapcu, u pripremljenom skloništu, a zatim pobjegao prema Bihaću. Djelatnost četnika se nastavlja preko trojki sastavljenih od prokušanih četničkih ljudi čiji zadatak je održavanje veza sa četničkim vođama u Kninu, špijunaža, promidžba, ali i zasjede i likvidacija čelnika NOP-a. Najpoznatije trojke su one Steve Plečaša koji kontrolira bruvanjsku općina, Cene Kovačevića u Mazinu, zatim Lukice Popovića - Luneta u Mutiliću u udbinskom kotaru koje svoje kontakte sa Kninom održavaju preko Gračaca. U okolici Srba koji dolinom Butišnice ima izravnu vezu sa Kninom zadržavaju se trojke Filipa Žeželja - financa iz Gornjeg Srba, Pere Rajaka - žandarmerijskog narednika iz Srba, Paje Drče – trgovačkog pomoćnika iz Srba, Nikole Pilje - žandarmerijskog narednika iz Brotnje, Steve Kikića iz Suvaje i Svetiše Jovanića iz Suvaje. One kroz šume krstare po teritoriju jugoistočne Like pod kontrolom partizana najprije s Otrića, Zrmanje i iz Gračaca, a kasnije čak i iz Knina. Četnici stvaraju svoja uporišta i u samim organima narodne vlasti i u partizanskim jedinicama, tako Savo Opačić" postaje član NOO-a u svom selu Opačić Dolina, Božo Bibić kandidat KP postaje predsjednik NOO-a Oraovac, Lazo Blanuša postaje predsjednik NOO-a Birovača, na četničkoj propagandi u partizanskim postrojbama djeluju takoder pojedinci na vrlo istaknutim pozicijama, npr. Rade Zobenica“, član KP, partijski sekretar bataljuna u VI diviziji, Nikola Plečaš, obavještajni oficir bataljona "Ognjen Prica" u sastavu VI divizije, Ilija Opačić,
intendant bataljuna "Stojan Matić", Miloš Pupavac član KP, poručnik veze VI divizije. Upute za rad iz Knina šalje Stevo Radenović preko svojih veza oca i sina Torbice u Srbu te, Bože Paštara, predratnog vozača trgovca Jove Keče koji koristi svoje predratne krijumčarske veze. U jesen 1942. godine partizani su nanijeli još jedan jak udarac četničkoj organizaciji, kada je na području Donjeg Lapca uhapšeno 35 njihovih suradnika. Nakon istrage jedan dio je upućen u partizanske jedinice dok je jedan dio osuđen i strijeljan među kojima Milan Torbica i Božo Paštar.

Četnički organizatori dolaze iz Kistanja u kotar Gračac već početkom pobune i uključuju se u ustanak. Krajem prosinca 1941. i u siječnju 1942. godine dolazi do većeg razmimoilaženja partizana i četnika, u prvom redu oko pitanja borbe s Talijanima, a onda i odnosa prema hrvatskom stanovništvu koje živi u kotaru većinom u manjini. Tijekom ožujka i travnja 1942. godine počinju se organizatori četničke vojne postrojbi po selima. Najveći utjecaj četnici su ostvarili su u samom Gračacu te selima Dojići, Đekić Glavica i Vučipolje, a značajan ali ipak nešto manji u selima Grab, Kijani i Deringaj. Sve su to sela u neposrednoj blizini Gračaca u kojem se nalazi talijanska posada. Konačno oko 11. travnja 1942. godine u Gračacu je održana četnička konferencija na kojoj je dogovoren pokušaj prevodenja partizanskog bataljona "Gavrilo Princip:) na četničku stranu, nakon čega bi uslijedilo preuzimanje i ostalih dvaju bataljuna u jugoistočnoj Lici "Krbava" i "Stojan Majić" koji su se nalazili na teritoriju udbinskog odnosno lapačkog kotara. Ovaj pokušaj samo je djelomično uspio jer je na četničku stranu uspješno prevedena 2. četa bataljona "Gavrilo Princip", dok je njegova 1. četa ostala na strani partizana i zajedno s druga dva bataljona sudjelovala u suzbijanju četničkog puča. Iz Knina u Gračac 18. travnja dolazi Stevo Radenović, poznati ideolog četništva u Lici. Najprije održava sastanak s četničkim vođama, a potom širi skup s pristalicama na kome govori o jačanju organizacije i prisnoj suradnji s Talijanima i borbi protiv partizana kao glavnih neprijatelja Srba.

Prva veća četnička vojna formacija osnovana je u Dojićima 5. svibnja 1942. godine nakon što je u Gračac stigao Đujićev izaslanik artiljerijski kapetan ll klase Živadin Mladenović sa zadatkom da formira četničke jedinice i poveže se sa lokalnim četnicima pod pokroviteljstvom Talijana s kojima je Đujić već imao sporazum. Kao organizatora četničke postrojbc u Gračacu poslijeratna literatura navodi i kapetana Marka Crljenicu. Tada su formirane tri čete kojima su zapovjedniei postali Dane Stanisavljević-Cicvara, njegov brat Todor Stanisavljević-Toćan-mornarički potporučnik JV i NIKICA SANADER.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Lika-Hrvatska.gif) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Lika-Hrvatska.gif)
2. od 5


Naslov: Vojno-politička organizacija četnika u Lici do kapitulacije Italije
Autor: Marica - Kolovoz 24, 2012, 19:17:26

U lipnju će ove tri čete prerasti u dva bataljona pod zapovjedništvom Dane Drobca i Jove Stanisavljevića i formira se štab puka "Vožd Karađorđe" pod zapovjedništvom Todora Stanisavljevića-Toćana. Ovaj puk brojio je oko 500 boraca raspoređenih u pet četa:

-   Vučipoljsku sa zapovjednikom Dušanom Kesićem-Bejanom;
-   Gračačku pod zapovjednštvont Dane Stanisavljevića-Cievare;
-   Grabsku pod zapovjedništvom MILANA SANADERA - poručnika JV;
-   Glavičku kojom zapovijeda Radman Gačeša i
-   Kijansku pod zapovjedništvom Pepice Sedlana koji je istovremeno bio i zapovjednik Letečeg voda forntiranog od mladih dragovoljaca.

Brojne stanje ovih četa bilo je 40 do 50 boraca dok su Gračačka i Vučipoljska bile nešto brojnije. Istovremeno je i u Štikadi bila formirana četnička četa koja je čim joj se za to pružila prilika prešla partizanima. O brojnosti četničkog puka "Vožd Karađorđe" u Gračacu govori nam i izvještaj predstojnika Kotarskoj suda u Gračacu Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja od 1. studenog 1942. koji spominje brojku od oko 1000 od talijanske vojske naoružanih boraca. Neki autori smatraju da u ovaj broj treba ubrojiti i hercegovačke četnike koji se tada nalaze u Gračacu, ali prema podacima poslijeratnih arhiva poimence je utvrđeno 819 ljudi s područja gračačkog kotara koji u toku rata sudjeluju u četničkim formacijama, što je ne puno manji broj od onog spomenutog u izvještaju. Točno brojno stanje puka u kolovozu te godine iznosilo je 692 borca, a bio je podijeljen u 5 četa:

-   Gračačku s 195 četnika pod zapovjedništvom Dane Stanisavljevića-Cicvare,
-   Grabsku s 195 četnika pod zapovjedništvom MILANA SANADERA,
-   Krupsku s 100 četnika pod zapovjedništvom Obrada Bianka,
-   Vučipoljsku s 152 četnika pod zapovjedništvom Dušana Kesića i
-   Medačku s 50 četnika pod zapovjedništvom Desimira Simića. Istovremeno s organizacijom stožera puka formira se i četnički sud za čijeg je predsjednika postavljen Rade Gačeša.

Od samog početka ustanka na Otriću i u Zrmanji četnički utjecaj je vrlo jak što najbolje oslikava činjenica da je čak 1/4 boraca koji u srpnju 1941. godine osnivaju tzv. 9. gerilski odred na Otriću već početkom 1942. godine nalazi u čelnicima. I sam zapovjednik tog odreda Glišo Ćuk sve do svoje pogibije 1943. godine u partizanima pod prismotrom je kotarske organizacije KP zbog svog prijeratnog pripadanja četničkom pokretu, iako je u međuvremenu postao i kandidat KP. Od četiri čete ovog odreda formirane u srpnju 1941. godine čak trima za zapovjednike su izabrani pročetnički orijentirani pojedinci pa tako četom Nadvrelo-Rastičevo zapovijeda Jakov Budimir, četom na Ceroveu Jovo Novaković, a Popinskom četom Mihajlo Lukić - mornarički poručnik JV. Kasnije iz Gračaca na Otrić dolazi Đuro Marčetić, povezuje se s lokalnim četničkim vođama Špirom Lukićem, Dušanom Lukićem i Ilijom Stojisavljevićem borcima 9. gerilskog odreda i u ožujka 1942. godine formira bataljun pod zapovjedništvom Dušana Lukića. U travnju je na sektoru Rastičevo-Nadvrelo formiran drugi bataljon pod zapovjedništvom Momčila Marića iz Tiškovca, a na sektoru Zrmanja-Palanka istovremeno Bogdan Sučevič, Dane Budimir i Pero Novaković formiraju i treći bataljun. Prema izričitoj želji popa Đujića u svibnju 1942. godine od ovih je bataljuna formiran puk "Kralja Petra II" pod zapovjedništvom samo proglašenog vojvode Mirka Marića-Mirkana iz Tiškovca, a za njegovog zamjenika postavljen je, njegov brat Đuro Marić iz Tiškovca.

U selo Medak u kotaru Gospić početkom ustanka dolaze Dušan Potkonjak - žandar iz Počitelja, Dane Trbojević - trgovac iz Metka, Nikola Omčikus - trgovac iz Metka i Božo Zagorac financ iz Metka. Njima se u studenom 1941. godine pridružuje Jovo Vuletić - žandarmerijski narednik, i zamjenik zapovjednika 3. bataljona 1. ličkog partizanskog odreda Novak Mihić-Nove - narednik JV i zapovjednik partizanske teritorijalne čete u Metku Gavro Stanojević - mehaničar u Metku rodom iz Srijema, koji zajedno sa čitavom svojom četom prilazi četnicima. Istovremeno je i počiteljska četa istog bataljona pod utjecajem Đure i Gojka Vitasa, Tomice Ivančevića, Dušana Potkonjaka Karabinjera i Milana Došena takoder je pristupila četnicima. Bilo je i slučajeva prelaska partizanima primjerice kada je čitava četa Steve Cvjetkovića tokom ljeta 1942. godine prešla na stranu partizana. Ovaj kao i slučaj prelaska Dake Drobca rezultirao je time da Đujić šalje nove časnike bivše JV da preuzmu zapovjedništvo od lokalnih vođa koji su osim što su bili vojnički nesposobni bili i nepokorni i samovoljni. Do proljeća 1943. godine medački četnici formiraju još po jednu četu u Raduču kojoj je zapovjednik žandarmerijski narednik Čubrilo i još jednu četu u Počitelju tako da bataljon prerasta u odred kojemu i dalje na čelu ostaje Gavro Stanojević, a poručnik Milan Potrebić pristigao iz Knina nalazi se u njegovu zapovjedništvu kao stručna osoba. Ovaj odred bio je podčinjen Dinarskoj četničkoj diviziji, a kasnije Ličkom četničkom korpusu, ali je istovremeno i pod velikim utjecajem Gacke četničke zone. Kapetan Jovo Dabović nastoji ga što više podvrći utjecaju tog četničkog zapovjedništva pa na njegovu inicijativu ovaj odred priznaje NDH i podvrgava se zapovjedništvu MINORS-a. Tada je za zapovjednika postavljen kapetan Miodrag Kapetanović. Povlačenjem Talijana povlači se i Medački četnički odred jednim dijelom u Dalmaciju, a jednim svojim dijelom u Velebit gdje će dočekati povratak četnika u Gračac pod okriljem Nijemaca.

Odmah po ustanku u udbinski kotar iz Kistanja se vraća pop Nedjeljko Radaković i odmah počinje s otvorenom kampanjom protiv NOP-a. Nakon neuspjeha većeg utjecaja na stanovništvo povezuje se sa reakcionarnim elementima Ilijom Đukićem - trgovačkim pomočnikom iz Kurjaka i seljacima Ilijom Majstorovićem s Udbine, Nikicom Majstorovićem iz Ćojluka i Brankom Mašićem iz Jošana – ustaničkim zapovjednikom sela potičući ubojstvo Miće Radakovića-utjecajnog komuniste i španjolskog borca iz Jošana vjerujući da će nakon toga lakše pridobiti ustanike. Nakon ubojstva Miće Radakovića ova je grupa uhvaćena i likvidirana, pop Nedjeljko Radaković je strijeljan dok su Ilija Đukić i Ilija Majstorović pobjegli u jača četnička uporišta Medak odnosno Gračac.

Uskoro se vraća i Savo Čorak "Braco", dolazi među ustanike i većinom se zadržava u selu Visuć. Povezuje se s majorom Rašetom u Donjem Lapcu i oko sebe okuplja Savicu Kosanovića - seljaka iz Visuća; Juricu Mirkovića - lugara iz Visuća; Janka Cvjetičanina - seljaka iz Visuća; Milu Mrdu - seljaka iz Visuća; Stevu Pejića - svećenika iz Visuća; Milu Banjanina - trgovca iz Udbine; Nikolu Koraća - narednik JV. U prvo vrijeme nakon ustanka većinom se zadržava u selu Visuć gdje ima i najvišeuspjeha. Ova grupa je preko Saviee Kosanovića tražila priznanje "komande u Gornjem Srbu" zapravo štaba puka "Petar II". Dolaskom Talijana polovicom rujna 1941. godine Savo Čorak prelazi na Udbinu u njihovu posadu i preko već spomenutih saradnika djeluje, a ponovo se povezuje i sa svojim predratnim saradnikom Milom Banjaninom kojeg šalje na teritorij pod kontrolom partizana za vezu i rad, također preko narednika JV Nikole Koraća kojeg šalje u Mutilić, koji je pod kontrolom partizana, povezuje se sa Dražinim povjerenikom poručnikom JV Stankom Šakićem-Tanetom koji je došao u Liku da organizira četnike. Dolaskom partizana na Udbinu u proljeće 1942. godine Savo Čorak bježi u Gračac, a zatim u Knin, dok je Savica Kosanović prisilno mobiliziran u partizane odakle nakon ranjavanja 1944. godine odlazi na liječenje u Italiju. Janko Cvjetiižanin je cijeli rat proveo kod kuće, Mile Banjanin je strijeljan u ljeto 1943. godine. Korać i Šakić streljani su još koncem 1941. u lapačkoj dolini, a Mile Mrda i Jurica Mirković zadržavaju se kod svojih kuća sve do konca 1943. godine kada su pobjegli u Donji Lapac, gdje im se u proljeće 1944 pridružio i visućki paroh Pejić, nakon što je u kolovozu te godine OZN-a razbila posljednji četnički pokušaj stvaranja nekakve organizacije u udbinskom kotaru koja bi u pogodnom trenutku preuzela pučem vlast na oslobodenom teritoriju udbinskog kotara.

Gacka dolina i Kosinj

ldejni organizator četništva u Gackoj dolini je Petar Mileusnić (Rončević) iz Brloga koji je kao bjelogardijac sudjelovao u ruskoj revoluciji. On se povezuje s poručnikom Žakulom i Stevom Pankovićem iz Brloške Dubrave i zajedno s njima planira ubistvo organizatora ustanka učitelja Romana Mariniča iz Drenova Klanca i njegovog brata. Oba atentatora su ubijeni što dovodi do pasivizacije četničkih elemenata sve do proljeća 1942. godine. Ipak održavaju se tajni sastanci među sigurnim Srbima naročito u općinama Brlog i Vrhovine općini.

U Brlogu se na poticaj Petra Mileusnića organizira četnička grupa u koju ulaze njegov sinovac Milan Mileusnić - bivši podoficir JV, Đuro Mileusnić - lugar i njegov brat Rade - bivši žandar i u tom trenutku zapovjednik partizanske čete u Tukljacama, Mirko Nikšić - bivši narednik JV iz Nikšić Mosta i zapovjednik brloške partizanske čete, njegov zamjenik Dane Ogrizović-Njole - bivši mornarički podnarednik iz Brloga, Stevo Vukadinović-Grašan - seljak iz Rapaina Dola, vodnik u partizanima i Žarko Cvjetićanin - učitelj u Brlogu, Vojo Prica - žandarmerijski narednik iz Brloga, član NOO-a Brlog; Nikolica Budisavljević - veleposjednik iz Drenova Klanca, član NOO-a; Jovan Nikšić iz Brloga; Vojo Žakula - špekulant iz Drenova Klanca. Ova grupa preko Nikolice Budisavljevića i Voje Žakule održava veze sa četnicima u Ličkoj Jesenici i to s trgovcem šuma Vojicom Prgom inače rodom iz Brloga koji je tamo živio.

Na organizaciji četnika u općini Škare radi kapetan [/b]Milan Mandić[/b] koji je još u zimi 1941. godine od svoje kuće iz Doljana pobjegao u Otočac gdje nalazi podršku kod Talijana i preko svojih veza,

-   Nikole Orlića - seljaka iz Glavaca;
-   Pere Milanovića - podoficira JV iz Glavaca;
-   Đure Banjanina - bivšeg općinskog bilježnika u Škarama;
-   Ilije Marjana - podoficira iz Poduma;
-   Milana Marjana - Najcana - poručnik JV iz Poduma;
-   Rade Čurćića - učitelja iz Poduma;
-   Milana Mandića - bivšeg akceziste iz Doljana;
-   Mile Mandića Obućine - poštara iz Doljana;
-   Živka Ilinića-Žiže i njegove braće iz Doljana;
-   Mile Grozdanića - lugara iz Ponora;
-   Nikole Aleksića - žandarmerijskog narednika iz Gorića;
-   Branka Ogrizovića - žandara iz Srpskog Polja (današnje Hrvatsko Polje) i
-   Ilije Aleksića - veleposjednika iz Švice
priprema prevrat u Škarama do kojeg će doći 1. lipnja 1942. godine kada vod Đure Kliske iz Dabra prelazi na stranu četnika. Tom prilikom iz zatvora je oslobođen jedan od organizatora četništva u kotaru Otočac Nikola Orlić.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Lika-Hrvatska.gif) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Lika-Hrvatska.gif)
3. od 5


Naslov: Vojno-politička organizacija četnika u Lici do kapitulacije Italije
Autor: Marica - Kolovoz 24, 2012, 19:20:30

Ova grupa odmah po uništenju partizana u Škarama uz pomoć oko 50-tak četnika iz Brloga u Otočcu organizira četničku postrojbu kojoj zapovjednik postaje kapetan Milan Mandić, dok se dabarski četnici Đure Kliske povlače u Dabar. I ova četnička grupa u Škarama također je povezana s četnicima u Ličkoj Jesenici, a preko veleposjednika iz Poduma Branka Marjana održava vezu i s talijanskom posadom u Otočcu.

U Dabru osim već spomenutog vođa Đure Kliske djeluje i bivši žandarmerijski dočasnik Dmitar Trkulja koji dolazi iz Gračaca i ovdje radi na stvaranju četničke organizacije, ali je uskoro likvidiran od partizanske obavještajne službe.

U Vrhovinama na organizaciji četnika radi Stevo Miljuš - lugar rodom iz Srba koji održava vezu i s četnicima u Donjem Lapcu, zatim Stevo Vidak - trgovac iz Vrhovina, Vujica Rodić - lugar iz Vrhovina, Ilija Grbić, Jovo Grbić, Miloš Bogdanović i Maksim Brekić. Ova grupa povezana je s četnicima u Ličkoj Jesenici preko Branka Vukelića - trgovca drvima koji je često dolazio kod Steve Vidaka, a preko njega se povezuje i s Mladenom Hinićem zapovjednikom partizanske čete u Zalužnici koji se odmah nakon puča u Škarama zajedno sa svojom četom stavio pod zapovjedništvo četničke komande u Otočcu.

Događaji u Gackoj dolini imali su odjeka i u srpskim selima kotara Brinje koja se nalaze uz cestu Otočac-Brinje. Ovdje na organizaciji četnika radi Milan Nećak - seljak iz Prokika. Iako je on uskoro likvidiran ipak Talijani u srpnju 1942. godine uspijevaju u Prokikama organizirati prvu četničku jedinicu u brinjskom kotaru.

Početkom ljeta 1942. godine dolazi za zapovjednika major Nikola Dekić, pravim imenom Slavko Bjelajac koji zamjenjuje Mandića, a u Vrhovine dolazi major Vojin (Milan?) Srdić. I u Gackoj dolini kao i u južnoj Lici dolazi da problema izme+u domaćih četničkih vođa i novo pridošlih školovanih oficira bivše JV poslanih da preuzmu vojno zapovjedništvo nad četničkim postrojbama. Kapetan Mandić u Otočcu popušta i svoje mjesto prepušta majoru Dekiću, ali u Vrhovinama Hinić koji se u međuvremenu proglasio i vojvodom želi svakako ostati zapovjednikom što dovodi konačno do njegova uhićenja i interniranja u Italiju nakon pokušaja ponovnog mijenjanja zaraćene strane i prelaska partizanima. U jesen četnici konačno izbacuju partizane iz Gacke doline uz pomoć Talijana osvojivši i posljednje njihovo uporište Škare i nastavljaju organizaciju i
mobilizaciju i u onim selima gdje do tada nisu doprli
.
Preko seljaka Gaje Uzelca, Petra Brujića, Rade Vukumirovića i Nikole Grbića šire svoj utjecaj u Crnu Vlast (današnje Gornje Vrhovine);
u Rudopolje se šire preko trgovca Petra Nenadića, ing. Bože Rašića, Janka Ivaniševića - industrijalca i bivšeg mornaričkog podoficira te Save Nenadića - oficira JV.
U Ponore i Goriće dolaze Mileta Grozdanić i Ilija Aleksić, Timotije Aleksić - žandar iz Gorića i Nikola Aleksić - također žandar te nešto milom, a nešto i silom uz pomoć Stevana Dikliča (Pantinog) iz Ponora mobiliziraju četnike.
U Srpsko Polje (današnje Hrvatsko Polje) dolazi Pavle Ogrizovic - žandari uz pomoć brloških četnika vrši mobilizaciju.
U Starom Selu glavni organizatori Ilija Čurćić - kovač, Mane Žunić - pisar i Petar Žunić - podoficir JV i kandidat KP bili su još tokom zime 1941. godine povezani sa kapetanom Mandićem i njegovom grupom. Organizacija četnika koju je major Srdić pokušao preko Steve i Dane Vidaka u Dugom Dolu nije uspjela.

Jak utjecaj četnika u Donjem Babinom Potoku osjećao se još u jesen 1941. godine, a najagilniji na tom poslu bili su Nikola Mirić - policajac iz Trnavca, Milan Vukmirović oficir JV iz Gornjeg Babinog Potoka, Đuro Borić - oficir JV iz Borić Selišta, BRANKO, BOŽO I MIHAJLO BIGA iz Babinog Potoka, te Mile Delić-Čaruga i Nikola Niđo Eror. Oni su organizirali i četničku postrojbu kojom je zapovijedao Đuro Borić.

Nakon dolaska majora Srdića i Dekića koji se i zbog osobnog prestiža međusobno nisu slagali, zapovjedništvo koja je do tada bila u Vrhovinama seli se u Otočac i naziva se Štab Gacke Zone. Zapovjednik joj postaje major Nikola Dekić, a major Srdić zapovjednik je sektora Vrhovine i formalno podčinjen Dekiću. Po selima se organiziraju bataljuni kojima su zapovjednici bivši časnici JV koji se tokom ljeta i jeseni vraćaju iz talijanskog zarobljeništva.
U Škarama kapetan Sergije Živanović,
u Glavacama poručnik Milan Marjan (Najcan),
u Doljanima kapetan Milan Mandić,
u Brlogu Milorad Savović-rodom iz Crne Gore najprije poručnik, a kasnije od Draže Mihajlovića unapređen u čin kapetana,
u Starom Selu najprije Mane Žunić, a kasnije ga je zamijenio narednik Mile Mileusnić iz Tukljaca, u Zalužnici kapetan Marić iz Crne Gore, u Vrliovinama kapetan Milan Šorak iz Korenice, u Crnoj Vlasti kapetan Borislav Gešović, u Rudopolju kapetan Fišič, u Babinom Potoku kapetan Jović i u Ponorima narednik Nikola Grozdanić. Njega je po naređenju majora Dekiča trebao smijeniti poručnik Stevo Nenadić, ali su se četnici iz ovog bataljuna koji je obuhvaćao Ponore, Bjeljevine i Goriće pobunili zbog straha "da će ih novi komandant tjerati u borbu protiv partizana". Major Dekić je pokušao, znajući da je glavni organizator pobune upravo narednik Grozdanić, uz pomoć četnika iz Brloga razoružati ovaj bataljun, ali su se oni povukli u Velebit prijeteći oružanim otporom. Nakon toga Dokić je popustio i povukao imenovanje Nenadića iza zapovjednika postavio seljaka Đuru Ivančevića. U Dekićevom štabu u Otočcu nalazili su se još i kapetan Jovo Dabović - rodom iz Boke, koji je zapravo svojim velikim utjecajem na Dekića glavni vođa cijele četničke politike i vojne organizacije. Neko vrijeme u štabu su se nalazili i kapetan Nikola Grubor iz Brloga, kapetan Ružić iz Otočca i poručnik Nikola Batinić iz Orovca. Grubor je postavši zapovjednik četnika u Plaškom prebjegao partizanima. Dekić je tada Ružića internirao u ltaliju, a Batinića koji je u međuvremenu postao zapovjednik četnika u Orovcu degradirao s položaja zapovjednika u običnog borca. U štabu se nalaze i četnički obavještajm oficir kapetan Marinković i poručnik Branko Misirlić koji je kasnije postavljen za zapovjednika četnika u Kosinju.

Već tokom zime 1941. godine u Kosinjskoj se dolini u 2. četi partizanskog bataljuna "Ognjen Prica" u kojoj su se nalazili većinom borci iz Lipova Polja osjećala se čctnička organizacija. Glavni organizator bio joj je Slavko Repac koji je nakon što je otkriven pokušaj četničkog prevrata strijeljan. Njegovi suradnici žandar Stevo Bunjevčević, poštar Buca Paripović, žandarmerijski narednik Nikola Glumičić, Vaso Kordić i Boso Bunjevčević svi iz Lipova Polja otpušteni su iz NOV-a kući zajedno sa svojim zapovjednikom Manom Varičakom sa zadatkom da stvore neku jedinicu i sami se naoružaju. Ova grupa izuzev Mane Varičaka, koji ponovo organizira partizanski vod, povezuje se s Milom Grozdanićem zapovjednikom četnika u Ponorima, a preko njega i s Gackom četničkom zonom. Grozdanić u ljeto 1942. godine dolazi u Kosinj i mobilizira oko 50 četnika iz Lipova Polja naoružavši ih uz pomoć Talijana u Otočcu. U jesen te godine iz Beograda se u Kosinj vraća Jovo Glumac i četnici ga biraju za svog zapovjednlka. U Lipovu Polju stvoreno je čvrsto uporište četnika koje je razbijeno tek partizanskom ofenzivom, ali se četnici uskoro nakon talijanska protuofenziva koja je izbacila partizane iz Kosinjske doline vraćaju iz Velebita i Otočca kamo su pobjegli pred partizanima. Nakon povratka četnici se ponovo organiziraju u tzv. "V. Četnički jurišni bataljon" i šire svoj utjecaj na sela Krš, Poljanu i Mlakvu. Veliki broj partizana koji su nakon talijanske ofenzive zaostali kod svojih kuća u ovim selima pristupa četnicima.

Ovo naglo širenje četnika u kosinjskoj dolini natjeralo je majora Dekića da im za zapovjednika pošalje poručnika Branka Misirlića koji uvidjevši da dotadašnji lokalni četnički vođa Jovo Glumac nije tome sklon, da uživa autoritet i jak utjecaj u narodu, ne pokušava preuzeti zapovjedništvo već stručno rukovodi svim pitanjima dok formalni zapovjednik i dalje ostaje Jovo Glumac.

Na četničku organizaciju Gacke doline naslanjale su se i grupice pročetnički orijentiranih pojedinaca u koreničkom kotaru koji se unatoč talijanskoj posadi u Korenici nisu uspjeli u rujnu i listopadu 1941. godine povezati i organizirati u vojnu četničku formaciju.

Jedna takva grupa djelovala je u Babinom Potoku, a činili su je Milan Vukmirović - potporučnik JV i već spomenuti Stevo Miljuš - lugar, inače rodom iz Srba.

Druga pročetnička grupa djelovala je u selima u neposrednoj okolici Korenice, najviše u Vrelu, Mihaljevcu i Šeganovcu. Činili su je Todor Dmitrašinović – bivši policajac; Milorad Ćuić - policijski agent; i Branko Šorak - kapetan JV. Oni su smatrali da se ustanici trebaju obračunati s Hrvatima osporavajući vodeću ulogu KP, a da će konačni ishod rata ovisiti o velikim silama i da je sukob s Talijanima nepotreban i nemoguć. Pitanje sukoba i otpora Talijanima inače i je najvažnije pitanje na kojemu se u tim mjesecima krajem 1941. i početkom 1942. godine i razilaze ustanici predvođeni KP i oni skloniji pročetničkoj srpskoj politici.

Pročetnička grupa koja djeluje u općini Bunić, koja je djelovala na Ljubovu vrlo je zanimljivog sastava. Čine ju Spase Knežević - predratni član KP, Jovica Serdar - policajac iz Široke Kule i Dušan Rakić - bogati seljak s Ljubova. Ova grupa zapravo i nije u pravom smislu riječi bila inspirirana četničkim idejama, već je njihovo približavanje četnicima bilo potaknuto sumnjama u njih kao policijske organe bivše vlasti (Jovica Serdar) ili njihovim neshvaćanjem potrebe suradnje s Hrvatima u borbi protiv Talijana.

I na samom sjeveru koreničkog kotara u plitvičkoj općini u selu Plitvica uspio je potporučnik JV Đuro Grbić nakon svog povratka u selo nakon kapitulacije i odlaska u četnike u Vrhovinama izvršiti utjecaj na svoje rođake Janka - žandara, Miloša-Medu i Danu Grbića, iako su se posljednja dvojica već nalazila u partizanskim postrojbama, ali bez šireg utjecaja medu stanovnicima plitvičke općine.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Lika-Hrvatska.gif) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Lika-Hrvatska.gif)
4. od 5


Naslov: Vojno-politička organizacija četnika u Lici do kapitulacije Italije
Autor: Marica - Kolovoz 24, 2012, 19:24:43

Od proljeća 1942. godine četnička organizacija Gacke doline i Kosinja u usponu je koji traje do kraja te godine kada četnici doživljavaju veliki poraz u napadu na Saborsko. Taj poraz veliki je udarac koji je uzdrmao četničke redove. Nakon ovog poraza uz četnička zapovjedništva formiraju se posebna policijska odjeljenja u koja ulaze prokušani četnici. Zadatak tih odjeljenja je održavanje discipline i zaštita zapovjednika od sumnjivih boraca. Organiziraju se javni skupovi na kojima se polaže zakletva vjernosti kralju Petru II, a sve to pod zaštitom Talijana. U proljeće 1943. godine u Otočac dolazi 33. bojna HOS-a i JV. Stajaći domobranski zdrug. Dolazi do sukoba s četnicima, a kapetan Jovo Dabović pokušava sklopiti sporazum sličan onom u Metku kojim bi priznao zapovjedništvo MINORS-a. Taj njegov pokušaj propada zbog otpora nekih četničkih zapovjednika, osobito poručnika Nikole Batinića. Uskoro je u travnju uslijedila partizanska ofenziva u kojoj četnici, kojih je tada u Gackoj "oko 2480", pružaju snažan otpor u Babinu Potoku i Crnoj Vlasti te Brlogu. Nakon pada ovih jakih četničkih uporišta oni napuštaju sva ostala uporišta i dolaze u Otočac, partizani prodiru u Gacko polje. Četnička zapovjedništva povlače se i odlaze u Primorje i Senj, a zatim dalje prema Selcima što još više demoralizira četnike koji se u nekim slučajevima masovno predaju i prelaze u partizanske redove (npr. Ponori 95%).

Kosinjski četnici čiji je plan u slučaju partizanskog napada bio povlačenje u Gacku dolinu ostaju iznenađeni i zatečeni razvojem događaja i odsijecanjem odstupnice te se povlače u Velebit uspostavljajući preko Podgolja vezu s četničkim zapovjedništvom u Selcima.

U proljeće 1943. godine četnici su vojno raspršeni, ali nisu i politički potpuno razbijeni. Dolaskom partizana narod je sve više žalio za četnicima čiji politički rad se sada sastoji od ometanja novačenja stanovništva u partizane, sabotiranja rada NOO-a i drugih organa vlasti. Organiziran je čitav niz naoružanih grupa na čitavom teritoriju Like. Prije povlačenja ili odmah nakon njega četnička zapovjedništva nisu ih planirala, ali čim su se početkom i tokom ljeta sredili i kad se već jedan broj grupica sastavljenih od četnika koji se nisu odmah povukli s Talijanima ili se iz razno raznih razloga nisu predali NOV-u več su se krili u šumama počeo povezivati sa zapovjedništvom u Selcima, tek tada ili ta zapovjedništva počinju moralno i materijalno pomagati. U početku su te grupe vrlo tajne i djeluju kao istaknuti izviđački odredi, ali uskoro počinju i politički djelovati. Prolaze kroz sela javno, zastrašuju i prijete NOO-ima. Stižu i čitave čete u Gacku dolinu koje vrše prepade na pozadinsko ustanove NOV-a, istaknute pojedince i kurire, a u slučaju ofenzive napadom u pozadini trebaju izazvati paniku.

Četničke grupe razmještene su po Gackoj od Velebita koji čini zapadnu granicu teritorija pod kontrolom partizana pa sve do Plješivice kao njezine istočne granice. U Velebitu iznad Ponora zaostala je najjača grupa koja je nekad imala 130 ljudi, a zapovjednik joj je Mile Grozdanić, a kasnije joj se priključuje kapetan Milorad Savović.

Druga grupa koju vodi Stevo Vukadinović-Grašan zadržava se u šumi Krekovači s ciljem ometanja prometa kroz Škamnicu iz Brloga u Brinje, a često djeluje i u Velebitu u šumi Siminovac. izmedu Tukljaca i Orovca u šumi Ostrvici djelovao je Rade Mileusnić s grupom četnika iz Orovca, Starog Sela i Tukljaca. Oni uglavnom služe kao veza Ponora i Poduma i viličkih sela (Glavaca, Škara i Doljana). Na Umu se u početku skrivaju samo pojedinačni četnici, ali kasnije dolazi čitava grupa na čelu s bivšim poručnikom JV Milom Marjanom. Po Vrbovicama u Kapeli iznad Glavaca nalaze se glavački četnici s zapovjednikom Nikolom Orlićem, a na njih se veže grupa škaračkih četnika s Đurom Banjaninom na čelu kojima se kasnije pridružuje kapetan Sergije Živanović. Ove dvije grupe ometaju promet Glavace-Dabar. Iznad Doljana je četa s zapovjednikom kapetanom Milom Mandićem, a nakon njegova odlaska u Primorje grupu preuzima Živko Hinić-Žiža. Zalužnički četnici koji su se takoder u velikom djelu povratili iz Primorja djeluju po šumama oko sela i ugrožavaju promet za Vrhovine gdje iznad Rudopolja krajem ljeta s oko 50 četnika dolazi potporučnik Sava Nenadić. Na Plitvicama djeluje ponovo poručnik Grbić sa grupom četnika, a oko Babinog Potoka i Trnavca djeluju grupe Nikole Hinića i Arse Pribića koji sa svojim četnicima prodire i u Krbavicu, selo u Krbavi. Ovi četnici s Plitvica i oko Babinog Potoka osim veze s Primorjem održavaju i vezu s Bihaćem. Pokušaji partizanske obavještajne službe da likvidiraju ove grupe ostaju neuspješni sve do kapitulacije Italije i svodio se na neki broj zarobljenih ili predanih četnika. Ti četnici ostajali bi kod svojih kuća dok ne bi bili pozvani u NOV, a tada bi se opet pridruživali četnicima. Tek s kapitulacijom Italije ove su grupe bile osuđene na propast jer ostaju bez logističke podrške. Četničko zapovjedništvo u Selcima šalje u Liku oko 400 četnika pod zapovjedništvom poručnika Mile Marjana-Najcana. Njegov zadatak je zauzeti Dabar i u njemu okupiti sve ove grupice iz Gacke doline nakon čega se je trebao utaboriti u području Ličke Jeseniee gdje mu se trebao pridružili i odred četnika iz Moravica u Gorskom Kotaru. Takva združena četnička grupacija trebala je vršiti akcije u partiranskoj pozadini. Međutim Marjan ne samo da nije uspio okupiti raspršene četničke grupice več su mu se i sami četnici koji su došli s njim raspršili po svojim selima i pridružili grupicama, a dodatni udarac ovom četničkom planu zadali su sami partizani koji su u zasjedi uništili četnički odred iz Moravica. Nakon ovog neuspjeha poručnik Marjan se sa oko 30 četnika vratio u Selce neposredno prije njihovog pada, a u Gackoj započinje osipanje četnika i masovna njihova predaja partizanima. Okorjeli četnički organizatori ostaju u svojim selima ili odlaze u Bihać, a kasnije preko njega u Lapac gdje je već postojala četnička komanda o kojoj će biti riječi nešto kasnije. Početkom zime 1943. godine sve grupice, osim nekoliko organizatora koji ostaju kod svojih kuća u sigurnim skloništima gdje su i prezimili, su likvidirane. Tako na području Gacke ostaju Mileta Grozdanić u Ponorima, Stanko Nećak i Mile Vukadinović (Rozin) u Brlogu, Nikola Orlić u Glavacama koji i nakon svoje predaje partizanima ostaje kod svoje kuće. U Škarama ostaje Đuro Banjanin, a i u Vrhovinama ostaje nekoliko četnika.

Povezivanje četnika Like s ravnogorskim pokretom

Iako već u ljeto 1941. godine u Kninskoj krajini i južnoj Lici djeluju četničke vojne skupine nastale izdvajanjem velikosrpskih i pročetničkih elemenata iz redova srpskih ustaničkih skupina. Tek krajem 1941. i početkom 1942. godine četnički pokret ojačao je taktikom razbijanja iznutra prvenstveno partizanskih postrojbi u kojima su većinu boraca činili Srbi. Ti tzv. četnički pučevi obično su završavali ubojstvima istaknutijih partizanskih rukovodilaca, zapovjednika i političkih komesara. U vojnom pogledu četnički pokret u Hrvatskoj, a time i u Lici jače će se povezati s ravnogorskim pokretom Draže Mihajlovića tek od početka 1942. godine. Sredinom studenog u južnoj Lici formiran je četnički puk "Kralj Petar II". Sve četničke postrojbe s Tromede tokom ožujka i travnja 1942. godine objedinjene su u tada osnovanoj Dinarskoj četničkoj diviziji i uskoro stavljene pod zapovjedništvo "Štaba zapadnobosanskih, ličko-dalmatinskih i hercegnvačkih vojno-četničkih odreda" u Splitu na čijem čelu se nalazio vojvoda Ilija Trifunović-Birčanin kao zapovjednik i vojvoda Radovan Ivanišević kao načelnik štaba. Izvještaj ovog štaba od 16. srpnja 1942. godine daje nam cjelovitu sliku brojnog stanja četničkih postrojbi u Hrvatskoj, pa tako i onih ličkih četnika. Prema njemu na području Like četnici su organizirani u puk "Kralj Petar II" sa sjedištem u Srbu koji broji oko 500 boraca pod zapovjedništvom Mirka Mariča, Lički Čemički Odred pod zapovjedništvom potpukovnika Ilije Mihića i četničkc skupine s područja Gračaca, Metka i Plitvičkih jezera, s oko 1500 boraca, objedinjene pod zapovjedništvom majora Miloša Radojlovića (Mihajlo Dušan Jovanović).

U cilju jačanja poljuljanih pozicija četništva u Hrvatsku je potkraj 1942. Godine na područje Kninske krajine i južne Like prebačeno oko 3200 hercegovačkih i istočno bosanskih četnika iz Trebinjskog i Nevesinjskog korpusa (Nevesinjska, Rogatička, Trebinjska, Ljubinjska, Bilečka, Catačka i Stolačka brigada), ali i samostalni Zlatiborski četnički odred Radomira Đekića - Đede iz Srbije. Ove su postrojbe ostale na ovom području sve do ožujka 1943. godine, a Zlatiborski odred i kasnije.

"Oficirsko pitanje"

Odmah nakon formiranja puka Gračac napušta kapetan Mladenović. Umjesto njega iz talijanskog zarobljeništva dolaze kapetani Ilija Jeftić i Svetozar Ciganović, a iz Kistanja i Knina poručnik Bogde Drobac, na Otrić u puk "Petar II" dolaze kapetan Babić (Savić), rodom s Morače i narednik JV Stefanović također rodom iz Srbije koji je od Draže Mihajlovića unaprijeden u čin poručnika. Oni imaju Đujićeve dekrete da preuzmu zapovjedništvo postrojbi u koje su poslani. Osjetivši da ih se zapostavlja lokalni četnički vođe od kojih su se neki i samo inicijativno proglasili vojvodama kao npr. Dane Stanisavljević-Cievara, nisu jednostavno htjeli prepustiti ljude nepoznatim četnicima. U tom trenutku nastaje u četničkim redovima tzv. "oficirsko pitanje" koje će potrajati dugo i imati za posljedicu slabljenje organizacije jer lokalni vođe kad konačno budu izgurani sa zapovjednih mjesta svojom pasivnošću, a neki i otvorenim poticanjem kao Momčilo Marić izazivaju nezadovoljstvo među ljudstvom.

Najžešći sukob izbio je upravo izmedu kapetana Babića (Savića) i Momčila Marića na Otriću, gdje je svojom aktivnošću i uz pomoć samog Đujića kapetan Babić uspio istisnuti Marića obećavši mu titulu vojvode i više zapovjedno mjesto, te reorganiziravši puk "Petar II" u I. Udarnu četničku brigadu kojoj je on postao zapovjednik. Marić shvativši prijevaru s nekoliko četnika s Otrića i Zrmanje odlazi prema Tiškovcu i kasnije Kninu osnovavši samostalni četnički odred "Braća Marić" i uspostavivši vezu sa suparničkim četničkim vodom u kotaru Petrovac Manom Rokvićem, koji je takoder bio u sukobu sa Đujićem. Nakon ovog sukoba zbog "oficirskog pitanja" u puku "Kralj Petar II" ostaju dvije struje. Nakon što su u veljači 1943. godine, primivši od Talijana plaće za svoju brigadu, zapovjednik kapetan Babić i načelnik stožera poručnik Stefanović pobjegli s novcem navodno u Švicarsku u brigadi nastaje rasulo. Đujić za novog zapovjednika šalje kapetana Voju Peršića, a istovremeno se na Otrić vraća i Momčilo Marić da uz pomoć svojih pristaša ponovo preuzme zapovjedništvo. U ovom novom sukobu Marić uhapsi Peršića i tek ga na snažnu intervenciju samog Đujića iz Knina pusti. U vrijeme ovog sukoba povukli su se i Talijani, pa s njima odlaze i čelnici s Otrića.

U Gračacu su lokalni vođe potisnuti tek dolaskom 4000 hercegovačkih četnika koje je Đujić poslao u pomoć u Gračac. U jesen 1942. godine izbio je sukob oko pljačke i  tada je kapetan Jeftić uz pomoć majora Mihajla Tomaševića – zapovjednika hercegovačkih čelnika potisnuo Todora Stanisavljesića-Toćana preuzevši sam zapovjedništvo i reorganiziravši puk "Vožd Karađorđe" u III Iičku četničku brigadu. U siječnju 1943. nakon neuspješnog partizanskog napada na Gračac oko 200 partizana prelazi u četničke redove, ali već u ožujku Gračac napuštaju hercegovački četnici, a uskoro za njima se povlače i Talijani. Tada zajedno s njima odlazi ijedan dio III ličke četničke brigade kojoj je tada zapovjednik postao poručnik Marko Crljenica  i smješta se u Bukovicu sa stožerom u Krupi od kuda se povremeno zalijeće u područje gračačkog kotara. Drugi njen dio povlači se u Velebit, dok takoder jedan njen dio prelazi u partizanske redove.

Razvoj četnika i njihovo djelovanje kao vojnog i političkog čimbenika u Lici, kao i na prostoru čitave Hrvatske pod utjecajem je vojno-političkih događaja i promjena u svijetu i u Jugoslaviji, a podložan je naglim promjenama i to različitog intenziteta u raznim krajevima Like. U Lici ga možemo promatrati u dvije odvojene skupine, četnike u jugoistočnoj Lici na području kotareva Donji Lapac i Gračac te općine Medak gospičkog kotara koji od samog početka čine cjelinu s četnicima Kninske krajine i četnike n Gackoj dolini koji su preko četnika u Plašćanskoj dolini i Gomirju povezani s četničkim centrom vojvode Dobroslava Jevđevića u Opatiji. Medusobna komunikacija ovih dviju skupina za vrijeme talijanske okupacije je sporadična i povremena, a nije ni dobila neki službeni karakter sve do dolaska Nijemaca nakon talijanske kapitulacije. Četnički utjecaj na narod i čvrstoća njegovih vojno političkih organizacija zavisila je od vojne snage kako njegove vlastite tako i snage partizanskog pokreta predvođenog KPH, ali i o aktivnosti propagatora obiju strana za dobivanje podrške širokih narodnih masa. Tamo gdje su četnici uspjeli još na samom početku, jednim djelom zahvaljujući i prisustvu Talijana (u Gračacu i okolini te naročito u Gackoj dolini), bilo je to zahvaljujući prvenstveno aktivnosti domaćih velikosrpski orijentiranih propagatora i njihovoj sposobnosti da se stave na čelo naroda; tamo je i njihov utjecaj bio jači i čvršći. Širenje njihovog utjecaja također je uvjetovano i sposubnošču zapovjednika i vodećih osoba, njihovoj unutrašnjoj organizaciji, ali i umješnošću rješavanja tzv. "oficirskog pitanja". Tamo gdje je došlo do sukoba domaćih četničkih organizatora i novo pridošlih bivših časnika JV poslanih da preuzmu zapovjedništvo nad četničkim postrojbama nastaje zastoj u razvoju četničkog pokreta i stvaranju i jačanju organizacije. Taj zastoj naročito se osjetio u Gackoj dolini neposredno prije njenog napuštanja i povlačenja s Talijanima i trajati će sve do dolaska Joce Eremića koji vješto uz pomoć popa Bože Vuksana staje na čelo četničke organizacije u Gackoj i započinje veću i čvršću suradnju s četnicima južne Like priznajući zapovjedništvo Ličkog Četničkog Korpusa. Vrhunac je četnička organizacija doživjela početkom 1943. godine, tada je vojno i politički najjača, a njihov utjecaj u narodu najjači. U proljeće 1943. godine dolazi do zastoja u jačanju četnika i započinje njihovo naglo opadanje. Tada su raspršene ili uništene talijausko-četnički posade u Lici, a četnici doživljavaju i politički poraz jer započinju i prva neslužbena, a zatim i službena, priznanja NOVJ kao borca protiv okupatora.

Krešimir Matijević
Filozofski fakultet
Zagreb, studeni 2006


Komentar

Kod četnika se nikada nije znalo tko pije a tko plaća. Vjerojatno su po % alkohola u krvi odlučivali tko im je prijatelj a tko neprijatelj, te se borili  protiv  - te surađivali sa:

-   Talijanima,
-   Nijemcima,
-   partizanima i
-   ustašama,
iako su znali da su s kapitulacijom Italije osuđeni na propast.

Lojalnost, osim možda pobjeglom kralju, i ponos četnici nisu poznavali.

Uz sve te činjenice; ni u jednoj vojsci, u Drugom svjetskom ratu, nije sudjelovalo toliko pravsolavnih svećenika, popova i paroha koliko u četništvu. SPC je u pravom smislu riječi vodila rat za san "Velike Srbije". I eto do danas još sanja i sanja i baca blato po hrvatskim katoličkim svećenicima.

Marica

Momčilo Đujić (Kovačić kraj Knina, 27. veljače 1907. - Chicago, 11. rujna 1999.) četnički vojvoda. Nekažnjeni ratni zločinac iz Drugoga svjetskog rata
http://hr.wikipedia.org/wiki/Mom%C4%8Dilo_%C4%90uji%C4%87

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Lika-Hrvatska.gif) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Lika-Hrvatska.gif)
5. od 5


Naslov: Klub fašista: Četnici, Nijemci i Talijani
Autor: Marica - Rujan 24, 2012, 19:01:27

Četnici 41' - 45'
ili klub fašista: Četnici, Nijemci i Talijani


http://www.youtube.com/v/RIgXn3jxJfc?version=3&feature=player_detailpage
http://www.youtube.com/v/RIgXn3jxJfc?version=3&feature=player_detailpage

06:00-07:30 U siječnju 1943 četnicu započinju pokolj 10.000 žena, dijece i nenaoružanih muškaraca.

Draža Mihailović: "U njegovoj Jugoslavije ne smije biti manjina". Dali ovo, o manjinama, gospodin Pupovac zna ... ?


Naslov: Bez uvrijede: Srbija je četnička zemlja
Autor: Marica - Rujan 24, 2012, 19:05:05

Vrlo, vrlo poučno predavanje od dr. sc. Maria Jareba

"Četnici Draže Mihailovića – saveznici i antifašisti ili suradnici snaga Osovine" održano 17. siječnja 2012. u Zlatnoj dvorani Hrvatskog instituta za povijest.

http://www.youtube.com/v/Ehjf_-0RmG0?version=3&feature=player_detailpage
http://www.youtube.com/v/Ehjf_-0RmG0?version=3&feature=player_detailpage .

0:19:16 - Srbija je četnička država

Mario Jareb > http://hr.wikipedia.org/wiki/Mario_Jareb


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Prosinac 23, 2012, 14:47:49

Četnici i četnički pokret u cijelini je otvoreno surađivao sa Nijemcima i Talijanima, to najmasovniji oblik srpske suradnje sa  njemačkim i talijanskim okupatorom. Tu činjenicu danas niječe  i skriva najveći dio srpske historiografije.

Navodno “taktiziranje“ je obična  patetika i licemjerje srpskih “nacionalista“, sljedbenika četničkog pokreta i srpskih  historiografa  u novije doba.  

Četnički major Vasilije Marović piše 17. veljače 1944. četničkom komandantu Zapadne Bosne.:

"Što je najgore i najcrnje vojvoda Đujić ne samo da taktizira, već otvoreno surađuje sa Nemcima. Skoro svi njegovi četnici su na nemačkom kazanu pod nemačkom kontrolom. Njegov načelnik Štaba kapetan Mijović skoro svakodnevno sa luksuznim kolima ide u štab nemačke divizije."

Ante Pavelić i u razgovoru s Adolfom Hitlerom 18. rujna 1944. prigodom njegova posjeta Hitleru u Glavnom stanu u Vučjoj jami (Wolfschanze)u istočnoj Pruskoj. Hitler je i nadalje bio mislio da četnike treba koristiti sve dotle dok se bore protiv komunista, a Pavelić je mislio da bi Hitler trebao izdati zapovijed svojim vojnim postrojbama da više ne pomažu četnike, da ih pomogućnosti razoružaju, te da ne sprječavaju vlasti NDH u razoružavanju četnika.

Taj problem ostat će i dalje posve otvoren, jer su Nijemci sve do kraja rata koristili četničke usluge i bili protiv njihova razoružanja, a vlasti NDH samo su djelomično razoružale manje četničke skupine ili izvršile likvidaciju pojedinaca. Nakon povratka A. Pavelića iz posjeta Hitleru Ministarstvo unutarnjih poslova NDH, glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost, uputilo je 6. listopada 1944.tajnu okružnicu svim velikim županima. Tajna okružnica glasi:

"Hrvatsko državno vodstvo gleda u četnicima pogibelj za obstanak Hrvatske države i namjerava riešiti četnički problem razoružavanjem četnika.Dosljedno tome jest prekid njemačkih oružanih snaga suradnja sa četnicima u Hrvatskoj, koji se imade provesti sistematski i postepeno. Svako podupiranje u  kojem god obliku mora odmah prestati. Gdje mjestne prilike traže pomoćiustaše kod provedbe razoružanja. Prvenstveno treba razoružati srbske četnike i one jedinice koje pokazuju neprijateljsko držanje prema njemačkim oružanim snagama. Pri ovome valja postupati sistematski i postepeno tako, da oni koji se bore kao i prije na njemačkoj strani protiv komunista mogu ostati kod svojih prijašnjih zadaća što dulje je moguće. Predviđena osnova glavnog zapovjedništva četničkih jedinica, nesmije se ipak pustiti iz vida."

Toga se nisu s pridržavale njemačke oružane snage jer su se oslanjale na četnike do samoga kraja rata i upravo su Nijemci omogućili preživljavanje Dinarske četničke divizije i njezino kasnije izvlačenje.

Dinarska četnička divizija i dio ličkih četnika predvođene pravoslavnim popom Srpske pravoslavne crkve i vojvodom Momčilom Đujićem, uputile su se 26. prosinca 1944., uz prethodnu dozvolu i zaštitu 15. njemačkoga planinskog korpusa i vlasti Nezavisne Države Hrvatske (NDH), iz Brloga preko Hrvatskoga primorja u Sloveniju, gdje su se trebale udružiti s njemačkom vojskom,srpskim dobrovoljačkim korpusima i slovenskim domobranima i četnicima, i organizirati frontu protiv jedinica Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ).


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: Marica - Prosinac 23, 2012, 15:33:59

Četnici i četnički pokret u cijelini je otvoreno surađivao sa Nijemcima i Talijanima, to najmasovniji oblik srpske suradnje sa  njemačkim i talijanskim okupatorom. Tu činjenicu danas niječe  i skriva najveći dio srpske historiografije. ...

Naravno da se skriva ta činjenica jer kako bi inače današnja "vesela Srbadija" pisala svoju antifašističku povijest? Kako bi inače skoro svi, pa i Boris Tadić, mogli trvrditi da Srbi nisu (bili) fašisti? A bili su, i to gorji od ustaša!!! Ustaše su bile iskrenije: imale su svoj stav sve do križnog puta, dok su Srbi šurovali sa svim i svakim tko ih bolje plati i na kraju 1945 se "grijali" u krilu partizana.
Pa tko to radi? Znamo ime takvim ženama! :haha


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Prosinac 23, 2012, 19:54:38

U početku četnički se pokret pojavio kroz ideju “naconalnog jugoslavenstva“, integralnog jugoslavenstva i unitarizma. Ispočetka je pokret okupljao bivše ratnike i veterane,u Srbiji naravno,kasnije se četnštvo razvilo  u Bosni i Hrvatskoj.

Najaveći zagovornik “naconalnog jugoslavenstva“, integralnog jugoslavenstva i unitarizma bio je sa većinom tadašnjih srpskih i srbijanskih političara Kralj Aleksandar. Beskompromisno jugoslavenstvo postaje službena politika režima, a ta je politika dobila punu podršku ekstremnih velikosrpskih nacionalističkih struja koje su u stvaranju jugoslavenske drzave vidjele stvaranje Velike Srbije.

Od samog početka u pokretu bila primjetna i dominantna velikosrpska linija, poglavito među ekstremnim srpskim nacionalistima. Oni su poistovjećivali najveći dio teritorija Kraljevine Jugoslavije sa srpskim etničkim prostorom, nadalje su se zalagali za ustrojstvo velike Srbije. S tim u svezi četnička udruženja nemilosrdno su se obračunavala sa svim svojim političkim protivnicima, a poglavito u Hrvatskoj s pristalicama hrvatskih nacionalnih stranaka, označujući ih kao "plemenske" i "separatističke", koje razbijaju i ruše osnove Kraljevine Jugoslavije.

Četnički pokret i organizacija je bio nacionalistička organizacija kojoj je režim bio sklon, jer je u njima nalazio  sredstvo za obračun sa opozicijom. Upravo su četnici bili i najaktivniji jer su oni sudjelovali u osnivanju pojedinih nacionalističkih organizacija kao SRNAO - Srpska nacionalna omladina - i ORJUNA - Organizacija jugoslavenskih nacionalista.

S obzirom na blagonaklonost  države i režima četnička organizacija je imala slobodu djelovanja i do te mjere da u većini slučajeva nisu smatrali potrebnim prijaviti područnim vlastima osnivanje svojih novih organizacija, pozivajući se na odobrenja Glavnog odbora Udruženja četnika. Organi vlasti su gledali blagonaklono na te akcije, iz tog je vidljiv b]interes režima da u četničkim organizacijama stvori oslonac svoje politike. Još jedan dokaz o tome je i da su četnici bili naoružavani iz vojnih skladišta i po odobrenju Ministarstva vojske i mornarice.[/b]

Četnička udruženja bila su poluvojne organizacije. Njihovi članovi polagali su prisegu, nosili uniforme sa šubarama i na njima kokarde, a na prsima četničku značku, i bili su naoružani. Četničke zastave bile su posvećivane u pravoslavnim crkvama, a sastojale su se od crnog polja s bijelom mrtvačkom glavom i natpisom "Za kralja i otadžbinu". Mrtvačka glava bila je znak da su za ostvarenje svoje ideologije pripremni dati život. Pod tim znamenjem četnička udruženja izvršila su još tridesetih godina niz nasilja nad hrvatskim stanovništvom, uključujući i veći broj ubojstava Hrvata. Djelatnost četničkih udruženja u Hrvatskoj, a posebno raznovrsni teror četničkih udruženja, naišli su na nepodijeljenu osudu širokih slojeva hrvatskog stanovništva, a također i dijela srpskog stanovništva organiziranog u Samostalnu demokratsku stranku (SDS). Taje stranka niz godina bila u koaliciji s Hrvatskom seljačkom strankom (HSS) i zalagala se za zajednički život s Hrvatima. Pod pritiskom hrvatske javnosti vlasti Savske banovine tijekom 1935. i 1936. poduzimaju niz radnji kako bi se zabranio rad najekstremnijih četničkih udruženja. Te mjere imale su ograničeni doseg, jer su mnoge četničke organizacije, imajući potporu dinastije Karađorđevića, nastavile rad i nakon zabrane.

Uvođenjem diktature zabranjene su političke stranke i ostale organizacije što se formalno trebalo odnositi i na četnike i njihove organizacije, međutim je odmah u siječnju 1930. bio odobren rad Udružnja četnika za slobodu i čast otadžbine. Predstavku da se odobri rad udruženju podnio je Upravi grada Beograda predsjednik Ilija Trifunović iz razloga da ....“što su članovi sve sami nacionalni radnici, dostojni svoje prošlosti i čiji je rad da uvek ostanu dostojni i dosledni svoje proslosti“. Udruženju je odobren rad i to je bio presedan u daljnjim osnivanjima četničkih udruženja , u rješenju je posebno bilo istaknuto kako će biti obavještene sve banske uprave u zemlji kako bi “dozvolile i odobrile rad mesnih pododbora“.

U biti četnički pokret samo se nominalno izjašnjavao za obnovu Jugoslavije, a prije svega onda kada je imao u vidu njeno eventualno prihvaćanje od međunarodne zajednice. U unutrašnjem izjašnjavanju gotovo se uvijek radilo o velikoj Srbiji, njenoj rukovodećoj ulozi i hegemoniji. Četnički pokret u Hrvatskoj u drugom svjetskom ratu stalno je isticao svoju vezanost za državno ustrojstvo velike Srbije, a svoje pripadnike držao isključivo borcima za srpsku stvar Ostvarenje državotvornih i političkih ciljeva četničkog pokreta nije bilo moguće bez istodobnog ustroja četničkih oružanih snaga. Te oružane snage oblikovale su se na tradicijama četničkog pokreta iz prošlosti, kao i na tradiciji vojske kraljevine Jugoslavije.

Četnička vojna poslušnost vođama bila je motivirana lažnim pojmovima o srpskoj slobodi, vjernosti domovini, srpstvu, monarhiji i kralju i obrani pravoslavlja. Sve zapovjedne pozicije u četničkom vojnom ustroju imali su bivši časnici i podčasnici Kraljevine Jugoslavije, žandari, popovi, razne Činovničke i intelektualne strukture, bogatiji pojedinci, seoske gazde, te pripadnici ranijih četničkih udruženja, raznih jugonacionalističkih i ekstremnih srpskih stranaka i udruženja.

Borački sastav sačinjavali su već po tradiciji seljaci, pri čemu se obilato iskoristila njihova ipak zaostala svijest. Po nacionalnom sastavu četničke redove sačinjavali su poglavito Srbi i Crnogorci, a u manjim skupinama i pripadnici drugih naroda (Hrvati, Slovenci, Muslimani).

Četnička udruženja okupljala su u svoje redove osobe sumnjivih moralnih kvaliteta iz različitih društvenih slojeva, prije svega zainteresiranih za osobne probitke i političke utjecaje u pojedinim sredinama. S obzirom na nacionalni sastav članstva četničkih udruženja, vidljivo je da su se u ta udruženja učlanjivali poglavito Srbi, a u malom broju pripadnici drugih naroda, i to iz redova "jugoslavenskih nacionalista".

O sve većej uznemirenosti upravnih organa povodom djelovanja četnika svjedoče intervencije bana Savske banovine Marka Kostrenčića kod predsjednika vlade Milana Stojadinovića.

Izražavajući nezadovoljstvo stvaranjem četničkih organizacija u Hrvatskoj,s opravdanjem da četnici u Hrvatskoj nemaju tradicije, ban je upozorava da su u toj organizaciji ljudi“po pravilu sumnjive prošlosti koji su često pod vidom svog članstva u tim udrugama vršili čine koji su bili protiv lične i imovinskesigurnosti građana, a koji su isto tako bili i u protivštini sa zakonom.

Zbog toga, prema njegovim riječima, četnici izazivaju pravi strah i napetost, pa kada se i na selima čuo povik četnik ljudi stvarala se odmah psihoza, ljudi su se oboružavali i skupljali za obranu ili se zatvarali u kuće da se tu brane.T u psihozu zloupotrebljavali su često elementi kojima je stalo do nereda i čija je lozinka što gore to bolje, a naročito frankovci i komunisti nastojeci da tim putem zakrve Hrvate i Srbe i da mržnju na četnike prenesu i na Srbe.

Iz prilično sačuvanih arhiva posebice onog iz Savske banovine vidi se da je kod upravnih organa i stanovništva ponašanje četnika izazivalo sve vece nezadovoljstvo i otpor, jer je vodilo padu ugleda i autoriteta samog vladajućeg poretka. Dosta dokumenata uvjerljivo govore o tome, tako da je četnička organizacija upravo u kotarskim upravnim organima, kod kojih je u imala u početku veliku podršku, dobila glavne kritičare. U opsežnoj analizi, koju je banska uprava Savske banovine izradila za Ministarstvo unutrašnjih poslova, svibnja 1936, a koja se temeljila na izvještajima sreskih načelstava, daje se ova ocjena:

U redovima četničkih mjesnih odbora uopće nije zapaženo koje uglednije lice. Na čelu tih organizacija su mahom lica nižih društvenih redova. Među samim članstvom pak zapažen je oveći broj ljudi sumnjiva zanimanja, ili uopće nikakavog zanimanja, zatim takvih koji su poročna života, čak i onih otpuštenih robijaša, te uopće ljudi sklonih pravljenju izgreda i tučama. Značajno je da je u više članova četničkih mjesnih odbora zatečeno u bespravnom posjedu oružja, čak i takve vrste, za koju se po zakonu ne izdaju dozvole.

O ciljevima i radu četničkih mjesnih odbora u ovoj Banovini napomenuti je da su se te organizacije smatrale prvenstveno pozvanima da zatočnici jugoslavenskog narodnog jedinstva ideje jugoslavenskog naroda i jedinstva, čuvari postojeceg poretka u Državi, pa čak i da budu sudije svim onim građanima za koje oni smatraju da su protivnob misljenja njihovom.

Uopće se pokazalo,da su članovi četničkih mjesnih odbora u ovoj Banovini svojim akcijama samo to postigli, da se onaj dio stanovništva koji se ukazuje nepristupačnim ideji integralnog jugoslovenstva, još više odbio od te ideje, kao da je u tom dijelu stanovništva došlo do reakcije koja se ispoljila u poznatim krvavaim razračunavanjima. Stoji dakle, da je aktivnost četničkih mjesnih odbora mnogo doprinijela stvaranju nezdravih odnosa između katolika i pravoslavnih kao i između došljaka i kolonista te starosjedilaca u onim krajevima ove Banovine, gde žive jedni pored drugih. Uopće  može da se kaže da je stvorena u narodu jedna psihoza, koja može da ima teških posledica, čim za to nastane kakav povod.


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Prosinac 23, 2012, 20:11:30

Citat:
Naravno da se skriva ta činjenica jer kako bi inače današnja "vesela Srbadija" pisala svoju antifašističku povijest? Kako bi inače skoro svi, pa i Boris Tadić, mogli trvrditi da Srbi nisu (bili) fašisti? A bili su, i to gorji od ustaša!!! Ustaše su bile iskrenije: imale su svoj stav sve do križnog puta, dok su Srbi šurovali sa svim i svakim tko ih bolje plati i na kraju 1945 se "grijali" u krilu partizana.
Pa tko to radi? Znamo ime takvim ženama!
:haha

Josip Broz Tito, vrhovni zapovjednik NOV i PO Jugoslavije i predsjednik Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, uputio je 30. VIII. 1944. Posljednji poziv svim zavedenim slugama okupatora, i to svim hrvatskim domobranima, slovenskim domobrancima i zavedenim četnicima, da napuste okupatora i pređu na stanu Narodno-oslobodilačke vojske do 15. rujna 1944, uz prijetnju da svi oni koji to ne učine bit će izvedeni pred ratni sud, suđeni kao izdajnici naroda i kažnjeni najstrožom kaznom te naglašavanje da o tom pitanju Saveznici ne će da se miješaju u naša unutrašnja pitanja te da ih nitko ne će spriječiti da kaznimo izdajnike naroda i slugu okupatora.

U gore navedenoj amnestiji ustaše se ni ne spominju jer su odmah bili ubijani, dok je velika većina četnika prešla u partizane. Skriveno je i to.


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Prosinac 26, 2012, 11:26:40

Četnički pokret u Hrvatskoji  se pojavio u  tridesetim  godina 20. stoljeća. 1922 je izvršena reorganizacija i donesena su Pravila Udruženja četnika prema kojima novi četnik može biti svaki ispravan građanin nase narodnosti koji je pomogao i pomaže borbu i ideju našeg oslobođenja i jedinstva. Pokret je bio zainteresiran za širenje svoje organizacije i polititčkog utjecaja posebice u Hrvatsku.

Režim Kraljevine je bio vidno zainteresiran jer se mislilo da program na koji se pozivalo Udruženja četnika-integralno jugoslavenstvo može biti privlačano i za jedan dio Hrvata.To naravno nije bilo moguće jer su na terenu stvari bile drugačije, stanovništvo je posebice seljačko, dakle u zaostalijim sredinama bilo strogo podijeljeno na vjerskoj osnovi, pravoslavni k pravoslavnima i katolici k katolicima, teško je povjerovati da bi jedan katolik pristupio u jednu organizaciju u kojoj dominiraju pravoslavni i zato što se pravoslavno stanovništvo osjetilo privilegiranim i kao takvo postalo nedodirljivo za bilo kakav kompromis,nadalje je u četničkom pokretu  bila odmah vidljiva velikosrpska linija.

Akcija približavanja Hrvata četničkom pokretu pokrenuta je 1933 i u toku 1934 i 1935.Prije toga u Hrvatskoj je postojalo nekoliko četničkih udruzenja (Zagreb, Sušak, Osijek, Karlovac, Vukovar, Đakovo, Šibenik).

U cijeloj je akciji bio posebno angažiran predsjednik Udruženja četnika Kosta Pećanac.On je nekoliko puta i osobno dolazio u pojedina mjesta u Hrvatskoj prigodom posvećivanja četničke zastave, Zagreb, Sušak, Šibenik, Koprivnica, Osijek, Podravska Slatina, Borovo.


U novopokrenutom listu "Jugoslavenski četnik "koje je četničko vodstvo namjeravalo izdavati u Zagrebu  u veljači 1933. objavljeno je pismo Koste Pećanca, kako je on sam rekao u svojstvu vođe jugoslaveskih četnika:
"Kao tridesetogodišnjeg četnika i mene i sve moje drugove i saradnike mora da raduje što se list Jugoslaveski četnik pokreće u drugoj prestolnici naše Velike Jugoslavije u Zagrebu, jer su četnici još pre 30 godina sanjali o slobodi porobljenih Jugoslovena. To će biti najbolje priznanje i nama živim četnicima i nacionalnim radnicima i hiljadama drugova koji ostaviše kosti po makedonskim gudurama i širom naše Jugoslavije, za spas i oslobođenje svoje braće kao i veličinu naše Jugoslavije. Stojeći na čisto jugoslavenskoj ideologiji mi ne priznajemo nikakvu nauku, koja ide da falsifikuje fakta i tvrdi da Srbi, Hrvati i Slovenci nisu jedan narod.

Stojeći nepokolebljivo na ovom stanovištu, Četničkim organizacijama izdat je proglas, da rade na duhovnom ujedinjenju i da se svim silama junacki bore protiv svakog onog, ko bilo iz zablude ili po inspiraijama neprijatelja spolja radi na podrivanju temelja naše državne zajednice i narodnog jedinstva.

Nas četnike kao nacionaliste i čuvare slobode i Četničko Udruženje političke razmirice, političkih račundžija nista se ne tiče.Naš je zadatak, da produbljujemo nacionalnu svest, čuvamo ono što se krvlju steklo, i da uzdanicu Velike Jugoslavije omladinu duhovno i stručno pripremimo, da u svkom momentu bude osposobljena, da primi eventualno nametnutu borbu, i da u danom momentu obrani svoju nacionalnu nezavisnost i svog Velikog kralja, pa bilo od neprijatelja spolja ili iznutra."

Četničko vodstvo je bilo vidno zainteresirano za Zagreb, da postane punkt organiziranja i okupljanja četnika, tako je 1934 inicirano izdavanje listova "Student" i "Nova štampa". U siječanju 1935. pododbor Udruženja četnika u Splitu pokrenulo je list "Domovina".

Pojačana akcija oko stvaranja četničkih organizacija temeljila se na četničkoj paroli da četnici čuvaju državni poredak i time pomažu vladajućem režimu u saniranju unutarnjih problema.Istodobno je isticana i njihova posebna uloga na specifičnu situaciju u Hrvatskoj, stoga se naglašavalo da je jedna od glavnih uloga četnika da se bore protiv separatističkih i drugih snaga koji su usmjereni protiv vladajućeg režima. U vezi s tim četničke organizacije isticale su da je jedna od njihovih zadaća da paze na politički rad i kretanje nekih Hrvata.

Međutim samo ponašanje četnika dalo je potvrdu da su oni nosioci tendencija koje nisu mogle dobiti široku društvenu i političku potporu. Njihovo ponašanje je rezultiralo upravo suprotnim efektima. U svakodnevnici to se ponašanje manifestiralo u različitim oblicima represije, koja je često poprimala karakter otvorenog terora i nasilja. Dokumenti koji o tome svjedoče govore o brojnim oblicima takva ponašanja; izazivanje na javnim mjestima i skupovima, zastrašivanje oružjem, razna zlostavljanja i izgredi, ponegdje sa krvoprolićima i ubojstvima. Pojedinci su se učlanjivali upravo zbog mogućnosti dobivanja i upotrebe oružja, te povezivanja sa mogućnošću osnivanja raznih osobnih interesa i ambicija.

Upravo je to ponašanje poticalo i bilo najveća opasnost međunacionalnoh odnosa između Hrvata i Srba.

Tako npr. u Bjelovaru  kao dijelu Osječke oblasti, Oblasni odbor Udruženja srpskih četnika “Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu” iz Osijeka osnovao je 1925 kotarski(sreski) odbor tog udruženjaNo, nakon što je 1925. postignut dogovor radikala i HSS-a o suradnji, četnički odbor u Bjelovaru obustavio je rad. Iako četničko udruženje od 1927., tj. nakon prelaska HSS-a u oporbu, nije u Bjelovaru bilo obnovljeno, ipak su njegovi bivši članovi i dalje djelovali. U četničkoj organizaciji je bila vidljiva velikosrpska linija koja je u kriznim prilikama dolazila do jačeg izražaja. Ona je najveći dio Kraljevine Jugoslavije, pa tako i najveći dio Hrvatske, uključujući i Bjelovar, poistovjećivala sa srpskim etničkim područjem. Nakon proglašenja kraljeve diktature 1929. dolazi i u Bjelovaru do novih oblika organiziranja četnika.

Tako je 5. veljače 1933. uz odobrenje vlasti osnovan bjelovarski odbor Udruženja četnika za slobodu i čast otadžbine, koji je imao članove i po mjestima bjelovarskog kotara. U ovom odboru je 1934.bilo oko 400 članova, a 1935. oko 500 članova. Prvi njegov predsjednik bio je inženjer Mile Dereta, od 1934. odvjetnik Luka Šoški, a od 1935. profesor BlažoAleksić. Šoški je bio i predsjednik bjelovarskoga mjesnog odbora Narodne obrane, koja je djelovala na temeljima sličnim četničkim udruženjima. Četničko udruženje organiziralo je razne “patriotske” aktivnosti. Tako su četnici 1935. na rođendan kralja Petra II. u suradnji s vojskom priredili bakljadu i u povorci od oko 300 ljudi prodefilirali kroz Bjelovar, što su ostali građani, ponajprije iz redova HSS-a, smatrali “izazivanjem”. No, četnici su izazvali i incidente.

 15. rujna 1935. tijekom crkvenog proštenja u selu Kakincu, devetkilometara od Bjelovara, skupina od 30 do 40 četnika izazivačkim držanjem i pucanjem iz pištolja izazvala nerede. Nakon toga je jedan mještanin pokušao jednom četniku otrgnuti značku s likom kralja Aleksandra, a četnici su u pomoć pozvali žandare, kojima su izjavili da su seljaci klicali: “Dolje kralj, dolje Jugoslavija, živjela samostalna Hrvatska”. Žandari su se sukobili sa seljacima i teže ranili dvojicu, koji su ubrzo od zadobivenih rana umrli. Radi ubojstva ove dvojice mladih Hrvata zavladalo je ogorčenje hrvatskog stanovništva protiv bjelovarskih četnika. Četnici su nastojali sa sebe skinuti svaku odgovornost, prebacujući krivicu na pristalice HSS-a.

Ministar unutarnjih poslova je tim povodom uputio jednog inspektora koji je proveo istragu, kojom je dokazana odgovornost bjelovarskih četnika za incident. Prema izvješću inspektora četničko udruženje ima oko 500 članova iz grada i bjelovarskog kotara, a većina članova su seljaci. Četnici “prije izazivlju incidente i siju neslogu i mržnju među građanstvom nego li što doprinose stišavanju strasti i normaliziranju prilika”,radi čega je predloženo njegovo raspuštanje.

Ministar je to prihvatio i naredio banu Savske banovine da to provede, što je i učinjeno 8. listopada 1935. a nakon nekoliko žalbi i potvrđeno 12. studenoga. Time je četničko udruženje u Bjelovaru službeno raspušteno i zabranjen mu je rad. I uz tu zabranu četnici u Bjelovaru nastavljaju s radom, iako ne javno. U rujnu 1937. Glavni odbor Udruženja četnika u Beogradu osniva mjesni četnički odbor u Bjelovaru, ali su vlasti Savske banovine ponovno zabranile njegov rad. Bez obzira na to, bjelovarski četnici ipak su nastavili svoje neslužbeno djelovanje sve do 1941.

Takvo ponašanje pogodovalo je i stvaranju protuakcija ilipoduzimanju suprotne akcije hrvatskih nacionalističkih snaga poglavito ustaša.To je dovelo i do stvaranja Hrvatske seljačke zaštite koje je vodstvo HSS opravdavalo opasnošću od četničkih akcija, koje prijete sigurnosti hrvatskih sela.

Brojni sukobi koji su izazivali četnici u kojima je bilo ubistava i krvoprolića ubrzo su mogli otkloniti iluzije o opravdanosti postojanja četničkih udruga i njihovih akcija.

Nadalje, četničke  udruge i organizacije nailazile su na sve veću odbojnost i kod srpskog stanovništva, tako obraćajući se u siječanj u 1936 godine posebnim letkom Srbima Seljacima Sava Kosanović, jedan od prvaka Samostalne demokratske stranke,isticao je da se u četničkim organizacijama u Hrvatskoj nalaze žandarmerijski povjerenici koji su naoružani  i zastićeni od vlasti.U povodu ubojstva zastupnika HSS-a Karla Brkljačića, 9. travnja 1936,vodstvo SDS-a izdalo je poseban letak u kome se ističe: Ove zločinačke metke ispalila je opet ruka onih istih mračnih sila, koje ne daju narodu da dođe do pravde i slobode, koje žive od mržnje i rasula, koje nedaju da se sredi zajedniči život Hrvata I Srba u ovoj državi.

Pojedini veći politički događaji kao npr ubojstvo kralja Aleksandra nastojani su biti iskorištavani kao posebni povodi opravdanosti postojanja četnika i njihove ideje. Evo jedna žalba povodom zabrane jednog četničkog udruženja u Petrinji i policijski dopis povodom iste.

Žalba četničkog udruženja u Petrinji protiv odluke o zabrani rada

Č.Br.33                                   Petrinja  21 juna 1935

Predmet:Pododbor četničkog udruženja u Petrinji podnosi žalbu protiv odluke sreskog načelnika u Petrinji od 10. juna 1935 Pov. broj 9911935 zbog zabrane svakog rada navedenog Pododbora Kr.banskoj upravi upravnom odjeljenju u Zagreb

Odlukom sreskog načelnika u Petrinji od 10 juna 1935.god Pov broj 991-1935 zabranjen je svaki rad Pododbora četničkog udruženja u Petrinji s razloga sto imade plemenski karakter i kao takovo štetno utiče na slogu i jedinstvo stanovništva. Poslije strahovitog i gnjusnog marseljskog atentata i pogibije najvećeg Jugoslovena Viteskog Kralja Aleksandra I. Ujedinitelja, digoše glave u ovim krajevima zakleti neprijatelji državnog jedinstva, među njima i neki Srbi, pristalice gnjusnog izdajice Svetozara Pribićevića, te zajedno sa ogromnim dijelom Hrvata, pristalicama dr. Mačeka, otpočeše javno i bez ikakva straha izvoditi svoj gnjusni i razorni rad oko potpunog uništenja naše dične otadžbine Kraljevine Jugoslavije.

Da bi se njegovoj zločinačkoj akciji na put stalo i priteklo u pomoć vlasti oko očuvanja državne bezbjednosti spolja i iznutra, osnovan je ovdje u Petrinji dana 23. XII. 1934 Pododbor četničkog udruženja sa namjerom, da okupi sve one, koji imaju volju i hoće, da u duhu Aleksandrovih stremljenja saraduju za dobro i sreću naroda i Otadžbine.

Svima je poznato, da osnivanje navedenog Pododbora nije sprovedeno tajno, već sa znanjem svih petrinjskih građana, bez razlike vjere, i uz prisustvo šefa policije, gradskog kapetana g. Đure Vragovića, koji je o tome svojevremeno podnio na nadležna mjesta svoj izvještaj. Protiv osnivanja Četničkog udruženja prvi se digoše neki ovdašnji Srbi pristaše izdajice Pribićevića i uz pomoć Mačekovaca otpočeše kao bijesni vuci potajno i na razne načine terorisati sve one čestite Jugoslavene i Srbe, koji imađahu namjeru stupiti u odnosno udruženje.

Povrh toga, uspkelo im je, nažalost obmanuti i neke vlasti, da Četničko udruženje može štetno utjecati na slogu i jedinstvo stanovništva u Petrinji i okolici. Navod sreskog načelnika,da naš Pododbor ima plemenski karakter, nikako ne stoji, jer je u Četničko udruženje primljen kao član, brat musliman. Osim toga dana 1. juna u 22. broju pomjesnog lista Jedinstvo odštampana je obavijest Pododbora udruženja četnička, kojem se svima i svakom stavlja do znanja da su Četničko udruženje mogu upisati svi ispravni Jugosloveni koji su stariji od 16 god., a bez razlike vjere. No uza sve to, do sada na žalost za člana udruženje nije prijavljen niti jedan Hravat, a krivica za to nije nikoga drugoga već do terora i nerazumnog stava dr. Mačeka koji su izraziti protivnici narodnog i državnog jedinstva.

Poznato vjersko udruženje Križari, čiji su članovi svi od reda pristalice dr. Mačeka i tako zasljepljeni strahovitom i gnjusnom mržnjom na sve jugoslovensko, može nesmetano raditi,a Četničkom udruženju čiji su članovi zapojeni svetom i silnom ljubavlju prema svemu sto je jugoslovensko, i koji su položili zakletvu za Kralja i Otadžbinu zabranjuje se svaki rad.

Stoga se Pododbor udruženja četnika u Petrinji žali Kr. banskoj upravi i moli, da se donesena odluka Sreskog načelnika u Petrinji poništi i ujedno izda nalog sreskom načelništvu.

Odgovor sreskog načelnika povodom žalbu na zabranu rada Pododbora četničkog udruženja u Petrinji

Pov.Broj 991-priloga 1
Predmet Četničko udruženje-pododbor u Petrinji,rad.
               Petrinja dene 27 juna 1935.

Kr. banskoj upravi
Upravno odelenje II. Pov Zagreb

Povodom žalbe pododbora četničkog udruženja u Petrinji protiv ovostrane odluke od 10.juna 1935 pov.broj 991 kojom je rad ovom društvu zabranjen predlaže se na drugomolbeno rešenje izvještajem:

Odluka je donešena temeljem raspisa Kr.banske uprave u Zagrebu od 11.decembra 1934.srogo pov.broj 677/34 jer ovaj pododbor imade plemenski karakter, pošto su članovi istoga samo pripadnici srpskog plemena, pa njegov rad moze štetno uticati na slogu i jednistvo stanovništva ovog kraja, koje je izmešano srpskim i hrvatskim plemenom. Navodi žalitelje , da su u ovim krajevima nakon atentata na  blaženopočivšeg Kralja Aleksandra I. Ujedinitelja digli glave neprijatelji državnog jedinstva i time opravdavaju svoj postupak, ne stoji Poslije atentata u Marselju vlada je u ovom srezu savršen red i mir, koji mir i red nije nikad do danas narušen. Time što su u društvo upisali jednog muslimana prodavaoca sladoleda u Petrinji, koji je upisan tek po formi nije se izmenio plemenski karakter udruženja. Od 119 članova imade ih 35 iz glinskog sreza i jedan iz sreza Vrginmost i to samo srpskog plemena što je znak da je ovo udruženje osnovano na plemenskoj bazi.

Iz same Petrinje nisu u udruženju niti uticajniji Srbi već skoro sami uznički stražari, pisari i radnici. Saznao sam da se članovi udruženja bave mišlju da si nabave puške i da oružani nastupaju na svečanostima, što im se razumije se nebi dozvolilo, ali je karakteristično po mentalitet članova udruženja. Nacionalisti i potpuno orijentisani jogoslavenski građani nerado gledaju na ovo plemensko udruženje u Petrinji i smatraju da bi negov rad mogao uroditi samo negativnim rezultatima u pogledu sloge pučanstva.

Obzirom na prednje predlažem da se žalba odbije, a ovostrana odluka od 10. juna 1935 .pov. broj 991 u cjelosti potvrdi.

Sreski načelnik


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Prosinac 26, 2012, 21:18:23

Četnička organizacija  u novostvorenoj državi Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929) nazvanoj Kraljevina Jugoslavija osnivanja je 1921. u Beogradu.

1935. Udruženje četnika na području Kraljevine Jugoslavije imalo je 430 pododbora, od kojih je njih 114. bilo na području Savske banovine, s ukupno 213.200 članova.11 Broj četničkih pododbora se do 1938. povećao na oko 1000 (od kojih, i pored zabrana, više od 100 na današnjem području Republike Hrvatske, pretežito u mjestima nastanjenim Srbima), a broj četnika u njima na preko 500.000 članova

Glavno četničko programsko polazište je bila ideja o Velikoj Srbiji
 
O ideji i granicama Velike Srbije govore i karte iscrtavane od skoro svih velikosrpskih ideologa. Predstavnici režima i najvećih režimskih velikosrpskih stanaka nisu skrivali svoje namjere već su ih javno obznanjivali, primjerice Nikola Pašić.

Takve karte s približnim zapadnim granicama Velike Srbije pojavljivat će se pod različitim izgovorima i oblicima gotovo svake godine do početka Drugoga svjetskoga rata.

Najčešći izgovori su bili “znanstveno” dokazivanje i utvrđivanje zapadne granice između Srba i Hrvata, u korist prvih, koje su potom pretvarali u teritorijalne i političke granice buduće Velike Srbije. Tijekom rata 1941.-1945. objavljivat će takve karte većinom četnici, pa i sam Draža Mihailović već 1941. (s još zapadnijim granicama Velike Srbije, nego što ih je predlagao N. Pašić) uz “instrukciju” četničkim postrojbama da tijekom rata borbom pod zapovjedništvom “kralja Petra II”, trebaju “stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu i u granicama” do Slovenije tako da se stvore “zajedničke granice između Srbije i Slovenake, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog”, tako da “ni jedan musliman neće moći među nama ostati.”, dok “sve katolike koji su se ogrešili o naš narod u njegovim tragičnim danima, kao i sve intelektualce i sve ekonomski jače nemilosrdno ćemo uništiti i  poubijati”, a“seljački, isto tako sitniji radnički svet poštedeti i od njih napraviti prave Srbe, koje ćemo milom ili silom prevesti na pravoslavlje”.

Radikali, su  tražili da ime zajedničke države bude “Srbija - Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca”, a oporbenim prvenstveno hrvatskim strankama poručivali:
“Mi jedino znamo, da je Banat, Bačka, Srem, Baranja, Slavonija, Bosna i Hercegovina,Lika i Sjeverna Dalmacija, Dubrovnik (od Neretve) i Boka vjeèno spojena sa Srbijom i da nema te sile, koja se može tome usprotiviti. Ovo je naša velika i najveća Srbija i teško onome ko u nju takne”

(Srpska riječ, glasilo Radikalne stranke, god. XVIII, br. 35. i 106., Sarajevo,
22. II. i 28. V. 1921.).


Režimu je četnička organizacija služila kao jedno od sredstava za borbu protiv sve j čeg oporbenog raspoloženja stranaka i skupina prvenstveno u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ali i u drugim državnim područjima izvan nekadašnje Kraljevine Srbije. One su nemilosrdno obračunavale sa svojim političkim protivnicima primjenjujući naješće raznovrsne oblike terora koji su u nizu slučajeva završavali zločinima. Posebno su na udaru bile pristalice hrvatskih nacionalnih stranaka, najčeš će označavani kao “plemenski” i separatistički pokreti” koji razbijaju i ruše osnove Kraljevine Jugoslavije.

Metode pritisaka su bile različite, od državnog političkog terora zabrane rada hrvatskih stranaka, društava i organizacija zabrane političkih, kulturnih i vjerskih hrvatskih skupova, uhićvanja, suženja, premještanja, i otpuštanja Hrvata koji ne pristaju uz režimske stranke i skupine, pa sve do fizičkog nasilja i ubojstava. Tako je jedan od čestih postupaka bilo dovoženje Srba na državno-upravne i druge dužnosti, a otpuštanje iz tih službi ili premještanje iz tih mjesta “po kazni” domaćih Hrvata.

Drugi način zamjetan na područjiima sa mješanim stanovništvom  konkretno slavonskobrodskom području bilo je protjerivanje katolika (primjerice Nijemci, Mađari, Česi, Slovaci) pozivanjem na zakon o strancima koji su se tu naselili u razdoblju Austo-Ugarske. Umjesto njih tu se naseljavaju Srbi iz drugih krajeva zemlje i skupine pravoslavnih Rusa (kojima nije smetalo što su stranci). Time se planski polako mijenjala nacionalna truktura stanovništva u korist Srba, a na štetu Hrvata.

Političko ubojstvo HSS-ovca seljaka Pavla Birtića, iz Starih Perkovaca 9. VI. 1933. Njega je u Perkovcima ubio pristalica JRSD Petar Ruskić, seljak naseljenik i jedini pravoslavac u tome selu. Isti je pokušao iz puške ubiti i druge prvake bivše HSS u selu, ali su se oni na vrijeme sklonili. Vlasti, umjesto da ubojicu uhite i osude, uputile su 58 žandara, opkolili selo, zabranili seljacima dva dana izlazak iz sela, izvršili pretres po selu i uhitili sve seljčake prvake, koji su potom suđeni u Sl. Brodu.
 
Drugo programsko načlo bilo je zalaganje za vladare iz dinastije Karađorđevića, izraženo u četničkom geslu “Za kralja i otadžbinu”. Zato ne čudi štoje, uz zabrane rada svim političkim strankama i udruženjima, već u siječnju 1930. ipak bio odobren rad “Udruženju četnika za slobodu i čast otadžbine” o čemu su izvještene sve banske vlasti u zemlji “kako bi dozvolile rad i postojanje mesnih pododbora” četničke organizacije.

Nasilno ponašanje četnika izazivalo je i sve veće nezadovoljstvo i otpor kod upravnih organa vlasti. To nezadovoljstvo je proizlazilo i iz toga što su četnici, suprotno povremenim nastojanjima vlada, najčešće u svojim redovima okupljali samo Srbe i djelovali prvenstveno kao srpska politička organizacija.

Glavni odbor udruženja etnika iz Beograda izdao 26. VI. 1934. ovlaštenje svome članu Aleksandru Kajganoviću, tada tajniku slavonskobrodskog Mjesnog odbora JNS da može osnovati pododbor četničkog udruženja u Slavonskom Brodu.

Izvještaj Banske vlasti Savske banovine upućen MUP-u 18. listopada 1935. sa sljedeć im podacima o četničkim organizacijama na području slavonskobrodskog kotara.

U vezi naređenja Ministarstva od 26. septembra o. g. Pov. I. broj 49830
sreski načelnik u Sl. Brodu izvještava:

U ovome srezu postoje sledeći pododbori četničkog udruženja:
U Novom Topolju, opštine Garčin sa 28 članova. Zasebno nisu naoružani nego tek pojedinač no posjeduju oružje u smislu propisa zakona o držanju i nošenju oružja. U Sibinju, opštine Sibinj pododbor broji 19 članova. Neki su naoružani svojim puškama, a petorici članova izdala je žandarmerijska stanica Sibinj na svoju ruku revolvere, te jednome vojnički karabin, i to od oružja, koje je žandarmerija povremeno oduzimala bespovlasnim posjednicima.
U selu Brodski Zdenci, opštine Podcrkavlje pododbor broji 23 člana. Ovi nisu dobili nikakvo oružje od vlasti odnosno žandarmerije, nego neki od njih posjeduju lovačke puške po postojećim propisima.

U selu Klokočeviku, opštine Trnjani pododbor broji 36 članova koji nisu kao takvi naoružani, nego tek pojedinačno prema postojećim propisima. U selu Sl. Kobaš, opštine iste, pododbor broji 36 članova koji su naoružani pojedinačno, i to sa civilnim oružjem. U selu Starom Slatniku, općine Brodski Stupnik pododobor ima 31člana, koji su pojedinačno sa civilnim oružjem oboružani. U selu Bebrini, općine iste, pododbor broji 25 članova, tako đer pojedinačno i civilno naoružanih. U selu Kujniku, opštine Oriovac, pododbor broji 34 člana, koji nisu kao takovi posredstvom vlasti naoružani, nego pojedinci imaju civilno koje drže u smislu postoj ćih propisa o držanju i nošenju oružja.

Osim navedenih pododbora, drugih nema u ovome srezu, ali je napomenuti,da svi članovi pojedinih pododobora ne stanuju u istom mestu gdje je sedište pododbora, nego su mnogi članovi pododbora inače nastanjeni ubližim susjednim selima.

U pogledu moralnog držanja i ponašanja izvestiti je, da su većina članova četničkog udruženja prema izvještajima područnih komandira žandarmerijskih stanica dobrog vladanja i držanja, no sigurno je, da se to ne može općenito i za sve četnike reći.

U koliko četnici svojim moralnim držanjem i ponašanjem i zadovoljavaju, to je njihovo držanje u političkom smislu danas takovo, da oni već samim svojim postojanjem i nastupanjem deluju vrlo izazovno protiv ogromne većine naroda, koja je u ovome srezu protiv ovih četnika raspoložena.

Komandir žandarmerijske čete u Sl. Brodu aktom Pov. broj. 554 od 14.VIII 1935. izvestio je o četnicima između ostaloga i ovo:

‘Od dana proslave roðendana i imendana dr. Mačeka masa je u tolikoj meri razdražena i uvek spremna na borbu, te je vrlo teško pod ovim okolnostima održavati red i sprečiti sva moguća izazivanja, pretnje i pojedinaène napade. Poznato je da su četnički pododbori sledbenici nacionalizma, ali nisu svesni svoga zvanja,jer bi dobivanjem oružja zauzeli borben stav, koji bi više štetio no koristio opštim interesima u ovom kraju’.

Prikazano mišljenje komandira žand. čete u celosti je tačno i ispravno.

Pošto je ipak ogromna većina četnika naoružana i pošto takoreći danomice nastupa sa oružjem u selima, u kojima je ogromna većna hrvatskoga seljaštva, a pošto su skoro svi četnici isključivo Srbi, to je stanje javne bezbednosti kao i političko raspoloženje iz dana u dan sve teže, jer skoro danomice nastaju teški krvavi sukobi sa četnicima, a u tim sukobima neretko padaju i mrtve glave.

U selu Oprisavcima opštine Svilaj na dan 14. septembra o. g. došao je bivši privremeni vršilac dužnosti općinskog blagajnika, inače sekretar pododbora četničkog udruženja u Sibinju Matošević  Marko, po selu zvan “Čomaga’ te je prošao vašarištem, na kome su  bile podignute mnoge šatre, jer je sutradan bio tamo crkveni god i sajam. Tu su ga iznenada napali batinama neki mladići nanjevši mu nekoliko lakših povreda. Matošević je izvadio revolver, te ispalio sedam metaka na napadače. Ovi su se odmah razbjegli tako, da nije nikoga pogodio, ali je teško ranio jednu 14 godišnju seljačku djevojčicu iz susjednog sela Oprisavaca.

U selu Garèinu opštine iste pre tri nedelje izašao je 13 godišnji dječak sin Joze Klaića kbr. 161 iz Garčina u polje, da traži odbjeglu kravu. Kako je za kapom imao zataknutu trobojku (hrvatsku), to su ga ovde u polju napala šestorica ljudi, Srbi iz susjednog sela Novo Topolje, te su ga ispremlatili, a u listove nogu pozabadali igle, sa kojima je pomenuta trobojka bila prikopčana.

U selu Slav. Kobaš opštine iste na dan 6. septembra o. g. prilikom proslave Kraljevog roðendana napao je četnik Vukadinović Mitar predsednika opštine Sekulić Stjepana javno pred općinom preteći mu se i nazivajući ga  antidržavnim za to, što večer pred tim nije sudjelovao u bakljadi, premda je inače pomenuti predsednik opštine u svakom pogledu ispravan nacionalista.

Osim navedenih slučajeva ima još mnogo sličnih događaja te se tako reći danomice dešavaju sukobi između pojedinih četnika i drugih građana na području ovoga sreza.

Dok ovaj izveštaj pišem opet sam primio prijavu, prema kojoj se u nedelju 22. o. m. opet desio sukob u selu Trnjani opštine iste. Tu je četnik Vitas Mladen sa revolverom u ruci napao Franju Ornuga iz Trnjana uperivši revolver na istoga, dok su četnici Mitar i Nikola Dragi napali i šakom udarili Petrovća Franju iz Trnjana

Za sve navedene slučajeve postoje dokazi mnogim svjedocima.

U srezu slavonsko-brodskom postoje pododobori četničkog udruženja u sledećim opštinama i selima Slav. Kobaš-Lužani-Oriovac-Bebrina-Brod. Stupnik-Stari Slatnik-Sibinj-Brod. Zdenci-Trnjani i Novo Topolje.

Broj članova pojedinih pododbora kreće se svuda oko 10 ili manje.

U selu Malinu bio je do nedavna predsjednik pododbora četničkog udruženja
Tomašević Steva. Navedeni je pred tri nedelje dao ostavku na tom položaju i prestao biti četnikom.
Tim povodom došao je ovamo u sresko načelstvo i potanko izložio prilike u pojedinim četničkim organizacijama. Naveo je, da su članovi četničkog pododbora većinom mladi i politički i socijalno nedozreli ljudi, koji u selu nemaju nikakva ugleda a opasni su po postojeći društveni poredak, jer stalno nose oružje s kojim provociraju mirno građanstvo i neprestano se prete.

Isti Tomašević molio je, da se takva četnička udruženja po vlasti rasture, jer ne nose nikakvu korist uglednijim, trezvenijim i solidnim Srbima, koji hoće da žive u slozi i ljubavi sa svojom braćom Hrvatima, nego naprotiv takvi četnici da mnogo nanose štete ostalim umjerenim i vrednim Srbima koji od vajkada žive ovde izmešani sa Hrvatima. Obzirom na sve izloženo potpisani je podneo 4. septembra 1935. pod Pov. br. 2589/35 opsežan izveštaj o političkoj situaciji u srezu Slavonsko-brodskom. U tome izveštaju između ostaloga naveo sam doslovno i sledeće:

‘Naročito u ovoj prilici od nepovoljnog i štetnog uticaja je samo zvana pomoć i sigurnost, koju ovde organizju neki pododbori četničkog udruženja, tačnije rečeno neki članovi toga udruženja, koji u ovakvim prilikama istupaju samostalno, bez poziva vlasti, vršeći na svoju ruku izvesnu sigurnosnu službu.

Pojava tih četnika nije u ovim prilikama oportuna i djeluje sasma protivno onome efektu, koga možda neki od ovih nacionalnih ljudi  dobronamerno zamišljaju. Uverenje je potpisanog da sadašnji režim, kao režim umirenja i stišavanja političkih strasti kao režim uspostavljanja normalnog demokratskog života i demokratskog sistema državne uprave, da taj režim ne bi smeo ni jednoga časa dopustiti u ovim krajevima ovakvo nastupanje četnika, jer time u osnovi ulijeva nepoverenje u dobronamernost i skrenost svojih političkih principa i metoda.

Na osnovu izloženoga čast mi je izvestiti, da i ovom prilikom ostajem u cjelosti kod svoga ranijega, ovde citiranog izveštaja predlažući da Kr. vlada izvoli iz ovakvoga stanja povući nužne konsekvence u pogledu svoje odluke o daljnjoj opstojnosti ovih četničkih organizacija na području sreza Slavonskobrodskog. Prednje mi je čast dostaviti time, da je gospodin Ban nakon referisanja  po ovom predmetu izvolio odrediti, da se svi četnički pododbori na teritoriju sreza slavonsko-brodskog odmah raspuste i dalje potrebno raspoloži.


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Prosinac 26, 2012, 21:27:23

Banska vlast Savske banovine naredila kotarskom načelstvu u Slavonskom Brodu da zabrani svaki dalji rad četničkim pododborima u tom kotaru “jer su svojim dosadašnjim radomprešli pravilima utvrđeni djelokrug četničkih udruženja”.

I zaista kotarsko načelstvo u Slavonskom Brodu donijelo je 30. listopada 1935. odluku o zabrani rada svim četničkim odborima na području slavonskobrodskog kotara.

Odluka glasi: “Na osnovu člana 47 st. 2. i člana 67 st. 1. Zakona o unutrašnjoj upravi zabranjuje se svaki rad i svako društveno – skupno ili pojedinačno manifestovanje svim pododborima četničkog udruženja na području sreza slavonsko-brodskog."

Svaki istup protiv ove zabrane biti će strogo kažnjavan po članu 69. zakona u.u. do 500 Din. globe te po u 36 Zakona o udruženjima, zborovima i dogovorima do 30 dana zatvora i do 5000 din. globe”.

Kao razloge za ovu zabranu navedeno je sljedeće:

“Utvrđeno je, da su na području ovoga sreza u poslednjih nekoliko meseci počeli raditi neki pododbori četničkog udruženja, obrazovani bez znanja i odobrenja nadležne vlasti, protivno propisu Zakona o udruženjima, zborovima i dogovorima.
Tako su osnovani pododbori:

-   U Novom Topolju, opštine Garčin sa 28 članova
-   u Sibinju “ Sibinj sa 19 “
-   u Brodskim Zdencima “ Podcrkavlje sa 23 člana
-   u Klokočeviku “ Trnjani sa 36 “
-   u Slav. Kobašu “ Sl. Kobaš sa 36 “
-   u Starom Slatniku “ Brod. Stupnik sa 31 članom
-   u Bebrini “ Bebrina sa 25 članova
-   u Kujniku “ Oriovac sa 34 “

Utvrđeno je, da postojanje i djelovanje ovih četničkih pododbora nije u skladu sa slavnom tradicijom četničkom iz doba historičke akcije sa nacionalno i versko osloboðenje našega Juga. Protivno toj svetoj tradiciji četništva, velika većina članova navedenih pododbora ovoga sreza pokazala je, da ne pozna historičku ulogu četništva nekada i da ne shvaća ni intencije svojega današnjeg vodstva.

U mnogo slučajeva četnici ovoga sreza istupali su samozvano za zaštitu javnog poretka i imovine građana. Nebrojeno puta istupali su četnici sa oružjem u ruci protiv pojedinaca i protiv većih grupa ljudi, mnoge su sukobe prouzročili, mnogu krv prolili i sve to pod parolom čuvanja Jugoslavije i jugoslavenske ideologije u narodu ovoga sreza. Kada se uzme u obzir, da su četnici jedna isčezavajuća manjina u srezu brodskom, pa da je ta četnička manjina u 98% slučajeva sastavljena od Srba, onda je razumljiva činjenica, da četništvo sreza slav. brodskog – imajući isključivo karakter plemensko-srpski – utiče štetno i naopako po ideju jugoslavenskog narodnog jedinstva, po izmirenje i slogu naroda ovoga kraja.

Nebrojeni i dnevni sukobi, koji se već mjesecima događaju izmeðu četnika  i njihovih protivnika, doveli su dotle, da je danas jugoslavenska nacionalna misao u ovom kraju znatno oslabljena a u drugu ruku da je doveden u pitanje red i mir u srezu brodskom.

Zbog svega izloženoga – a u interesu zaštite postojećeg društvenog i pravnog reda – morala se doneti odredba vlasti, kako je u dispozitivu ove odluke navedeno.

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana iza dostave na Kr. bansku upravu Savske banovine u Zagrebu putem ovoga sreskog nadleštva o udruženjima, zborovima i dogovorima – ne odlaže izvršenje ove odluke”.

O odluci su odmah obaviješteni četnički funkcionari i to:

-   Ilija Đukić i Stanko Stanković iz Novog Topolja;
-   Budimir Mileusnić i Marko Matošević iz Sibinja;
-   Mitar i Čedomir Radojčić iz Brod. Zdenaca;
-   Filip Despotović iz Klokočevika;
-   Milan Matijević iz Kujnika i
-   Josip Cinarić iz Lužana;
-   Nikola Vukašinović i Stojan Vojvodić iz Slav. Kobaša;
-   Rade Joka i Dušan Radić iz Bebrine i
-   Stevo Vukadinović i Lazar Mucić iz Starog Slatnika.

Također su obaviješteni i zapovjednici žandamerijskih postaja u Andrijevcima, Garčinu, Oriovcu i Sibinju radi znanja i sa zapovijedi što moraju poduzeti da se ona sprovede, a da bi to što uspješnije sprovele obaviješteni su Slavonsko-brodski žandarmerijski vod i četa u Slavonskom Brodu.

U međuvremenu se pododbor četničkog udruženja u Slavonskom Brodu, iako mu nije zabranjen rad, pasivizirao i prestao s javnim radom. O tome Predstojništvo gradske policije u Slavonskom Brodu izvješćuje Bansku upravu Savske banovine sljedeće:

“Međutim vrlo brzo kod osnivanja ovog Četničkog udruženja među građanstvom njegovo osnivanje je naišlo na negodovanje, pa je bilo u izgledu da bi moglo doći do neželjenih incidenata. Ovo je dalo povoda da se je privremeni izabrani predsednik Perišić Milorad sa ostalom upravom zahvalio na predsedništvu tako, da je Udruženje ostalo bez uprave. Radi odstupa ove uprave kao najagilniji pristalica i član Udruženja četnika Jovanović Milan, željezničar iz Slav. Broda, preuzeo je vodstvo u mesecu oktobru 1935.i kao takav ostao do 1. XI. 1935. Tada je premešten iz Slav. Broda u Sentu I njegovim odlaskom prestalo je svako delovanje Udruženja četnika na području Predstojništva ove policije.

Zvaničnu prijavu o razlazu i prestanku djelovanja ovog Udruženja ova vlast do danas nije primila i to radi toga, kao što je napred navedeno jer se udruženje samo po sebi razišlo i u Slav. Brodu ne postoji

Za ovo kratko vreme dok je društvo eksistiralo nije bila uopšte razvijena nikakva delatnost od strane njegovih članova, jer zato nije bilo ni vremena, a sa druge strane mnogobrojni neželjeni događaji po selima imperativno su zahtjevali krajnju obazrivost u akciji, pa je u tom pogledu bila obraćena pažnja i od ovog Predstojništva. Po ovoj stvari Naslovu je podnešen konkretniji izvještaj dana 3. januara 1936. pod Pov. br. 1471-1936. Potpisani je u navedenom izveštaju između ostaloga naveo i sledeće:

Posle nemilih incidenata u selima sreza Slav. Brodskog i rasturanja četničkih organizacija u istima pododbor u Brodu prekinuo je svaku aktivnost, dok su mnogi članovi svojevoljno prestali da sarađuju. Potpisani i pored ovakvog stanja, ako Naslov nalazi da bi u interesu smirenja – a obzirom da su sve četničke organizacije u srezu raspuštene – trebalo rasputiti i pododbor u Sl. Brodu, moli za odobrenje da može doneti odluku u tom smislu“.

Udruženje nije imalo nikakvu imovinu, a M. Jovanović je četničku arhivu predao Glavnoj upravi u Beogradu.Time je, čini se, završeno razdoblje javnog djelovanja četničkih udruženja na slavonskobrodskom podrućju. No, iza tog javnog četničkog djelovanja, kada su se predstavnici vlasti (posebice žandari) najčeše stavljali na njihovu stranu, ostali su vrlo zaoštreni međunacionalni odnosi. Oni su s vremena na vrijeme, prvenstveno uoči i nakon izbora ili pojedinih političkih manifestacija, izbijali opet na površinu, obično kao fizčiki sukobi, oštečenje imovine i slično.

Kotarski načelnik nastojao je, prema izvješču iz prosinca 1935., smiriti napetosti obilaskom terena i razgovorima sa zavađenim stranama – pristalicama oporbe i pristalicama vladine politike, odnosno raspuštene četničke organizacije. On u istom izvješču konstatira kako tim njegovim nastojanjima “ne pogoduju ekstremni elementi ni oni frankovačko-komunistički, koji rade pod maskom mačekovštine ni oni četničko-fašistički, koji se ispoljavaju kao naročiti i privilegovani jugoslavenski nacionalisti i režimlije”. Načelnik navodi tako primjer Josipa Mlinareka, zapovjednika žandarmerijske stanice u Oriovcu, koji je prema načelnikovoj tvrdnji nastojao prema objema stranama pravedno i profesionalno postupati, a smijenjen je na denuncijaciju Jovana Rašete, putara, jednog od “raspuštenih četničkih nezadovoljnika”. Prekršaj mu je bio što je jednog pružnog radnika pozdravio s “Hvaljen Isus”. Za Rašetu je to bilo toliko “nemoralno”, tako da je odmah otišao u Beograd kod zapovjednika žandamerije generala Naumovića tražiti Mlinarekovu smjenu.

Treći dan potom Mlinarek je smijenjen. To je, prema mišljenju kotarskog načelnika, jedan od razloga što su žandari kod 95% pučanstva strahovito omrznuti. O daljoj umješanosti bivših četnika u neka zbivanja na slavonskobrodskom području saznajemo iz izvješča kotarskog načelnika Slavonskog Broda upućenog 12.siječnja 1936. Banskoj upravi Savske banovine o pritužbama hrvatskog stanovništvana postupak prema njima žandarmerijske stanice Oriovac.

U njemu načelnik konstatira kako jedan od uzroka većih nereda “između pravoslavnog i katoličkog življa” na području općine Slavonski Kobaš leži u tome što je ta općina, iako ima oko 97% hrvatskog življa, stavljena pod nadležnost žadarmerijske stanice Oriovac, čiji je zapovjednik nakon smjene J. Mlinareka bio podnarednik Luka Mandić. Načelnik navodi u izvješću kako su povodom toga nastali neredi tako “što su neki Srbi, bivši četnici u noći iz zasjede hicima iz puške teško tjelesno ranili neke seoske mladiće, Hrvate, pošto je eklatantno u prvi mah bilo, da je i ovaj sukob kao i svi slični do sada, nastao iz političkih motiva, zbog razbuktale političke mržnje”.

Dalje načelnik ističe kako tada kadje situaciju trebalo smiriti Luka Mandić, “nije ostao hladan, miran i objektivan već (je) na svoju ruku prešao u ekstrem, vršio vezivanje ljudi i batinanje (tijekom istrage uhićenih Hrvata , i tako pred očima javnosti (potvrdio - nove krivice vlasti, koja se optužuje da protiv Srba postupa u rukavicama a protiv Hrvata da postupa sa batinom”. Zato što su “organi žandarmerije unazad više godina konstatno bili angažirani u pravcu partijskog i političkog djelovanja” i u “neposrednom kontaktu s narodom silom diktirali politike metode i silom sprovodili politiku forsiranog jugoslavenstva” načinjene su ovdje – prema kotarskom načelniku - “velike i fatalne štete po ideju narodnog jedinstva jugoslavenskog”.

Izvješće Sreskog načelstva Slavonski Brod Banskoj upravi Savske banovine od 12. I. 1936. o političkoj situaciji u svezi pritužaba na postupak žandarmerijske stanice Oriovac. Tu su pismene pritužbe skupine Hrvata i pojedinih uhićenika na podnarednika Luku Mandića, kao i druge žandare, od kojih su na razne načine bili maltretirani, mučeni, tučeni (s posljedicama i uz liječničke potvrde) i u lancima vođeni do uza u Sl. Brodu, dok je postupak s osumnjičenim Srbima bio suprotan.

Zahtjev kotarskog načelnika za Mandićevom smjenom bio je bezuspješan.


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Prosinac 30, 2012, 12:01:05

Vrlo, vrlo  je komplicirano pitanje o četničkom pokretu za vrijeme Drugog svjetskog rata, angloamerikanci i ostali saveznici su četnike do 1943 smatrali svojim saveznicima i slali im razne oblike pomoći.

U isto vrijeme četnici su otvoreno surađivali sa Njemcima i Talijanima i također od njih primali razne oblike pomoći.

Pokret po ničemu ne može biti antifašistički. Pokret se ponajprije zalagao za ostvarivanje etnički čiste srpske države, dakle sa potpunim čišćenjem ostalih naroda posebice Hrvata i Bošnjaka.

Pokret je upravo bio genocidan.

Do ostvarenja ideje nije došlo zbog slabosti samog pokreta koji nije imao vojne snage, podrške ni saveznike u širokom političkom smislu. Ne može se biti antifašista, ako te fašisti plaćaju, naoružavaju i na njihovoj si platnoj listi. Ta ideja sugestije i samosugestije, samouvjeravanja je stvarno suluda.

Prema izvješću talijanskoga 18. armijskog korpusa od 11. kolovoza 1942.  na području talijanske divizije Sassari djelovalo je devet četničkih odreda s ukupno 12.440 osoba (tu su bile  uključene i nenaoružane osobe), a ”starješina je svih tih vojnih postrojbi Momčilo  Đujić, koji  uživa veliki ugled kod četnika i nepomirljiv je prema Hrvatima.”

Četničke skupine za vrijeme drugog svjetskog rata u Hrvatskoj oblikovane su i formirane različito vrijeme, a najizraženije u ljeto 1941. godine  u Kninskoj krajini i južnoj Lici, a nastale su u procesu izdvajanja velikosrpskih i pročetničkih elemenata ustaničkih srpskih skupina usmjerenih protiv vojnih i civilnih vlasti NDH (antihrvatska tradicija posebice je razvijena u vrijeme Kraljevine SHS i kasnije nazvane Kraljevine Jugoslavija) i ustaških represivnih mjera protiv srpskoga stanovništva.

Pojedine velikosrpske i četničke skupine stavile su se otvoreno pod zaštitu talijanske vojske i postepeno u njihovu službu, a sredinom 1942. godine, na osnovi Zagrebačkog sporazuma između vlasti NDH i talijanskih vojnih vlasti i u vidu Dobrovoljne protukomunističke milicije (Milizia volontaria anticomunista) tu su četnici bili uredno opskrbljeni oružjem, hranom, a u vrijeme borbenih aktivnosti protiv partizana i plaćeni novcem i ratnim plijenom.

Neuspjehom velikosrpskog autonomaškoga pokreta u sjevernoj Dalmaciji, u nastojanju da se konstituira u autonomnu jedinicu, izdvoji iz teritorija NDH i priključi Kraljevini Italiji, (Italija to nije prihvatila zbog svojih odnosa prema NDH) četničko vodstvo na čelu s Momčilom Đujićem prihvatilo je početkom 1942. godine državotvorni program Ravnogorskoga četničkoga pokreta. Stoga će se u elaboratu o formiranju, ulozi i zadatcima Dinarske četničke divizije inzistirati na stvaranju "srpske nacionalne države", koja bi trebala biti sastavljena od izrazito srpskoga nacionalnog elementa (Velika Srbija).

Četnički je pokret  u Hrvatskoj posebno došao do izražaja među Srbima Kninske krajine, srednje Dalmacije i južne Like.

Sve četničke skupine različitih veličina i naziva s područja Kninske krajine, sjeverne Dalmacije, južne Like i dijela zapadne Bosne bit će sjedinjene tijekom ožujka – travnja 1942. godine u Dinarsku četničku diviziju i zatim još bolje povezane s pokretom Draže Mihajlovića i stavljene pod neposrednu komandu Štaba zapadnobosanskih, ličko-dalmatinskih i hercegovačkih vojno-četničkih odreda. Za komandanta Dinarske četničke divizije postavljen je pop i vojvoda Momčilo Đujić, četnički vojvoda još iz Kraljevine Jugoslavije, koji je neposredno prije zaduženja komandanta Divizije bio komandant četničkoga puka Petar Mrkonjić sa sjedištem u Strmici.

U korespondenciji s njemačkim postrojbama Komanda Dinarske četničke divizije izbjegavala je pozdrave "Za kralja i otadžbinu", ali su im Nijemci dopuštali nošenje četničkih insignija i ustroj vlasti, a nisu se suprotstavljali izvršenim četničkim zločinima nad općenito hrvatskim stanovništvom[/u], pripadnicima narodnooslobodilačkoga pokreta i njihovim obiteljima. Slabljenje pozicija D. Mihailoviaća kao ministra vojske, mornarice i zrakoplovstva u izbjegličkoj kraljevskoj jugoslavenskoj vladi pod pritiskom Angloamerikanaca i njegovo uklanjanje s toga položaja sredinom 1944. nepovoljno se odrazilo i na daljnje političko i vojno djelovanje na Momčila Đujić.

Isti Đujić  se nadao da će ga  Mihailović promaknuti u čin generala, pa je za sebe dao sašiti i generalsku uniformu, te izraditi okrugli pečat s natpisom "Štab Dinarske četničke Divizije –Djeneralštab". Ta iluzija postala je za njega neostvariva kao i ona da će angloameričke snage izvršiti invaziju na srednju Dalmaciju, a on će se zatim sa svojim četnicima pridružiti savezničkim snagama kao sastavni dio vojnih snaga jugoslavenske izbjegličke vlade. Neostvarivanje navedenoga scenarija uznemirilo je vojvodu Đujića i njegove četnike i pojačalo njihovu zabrinutost za njihovu krajnju sudbinu. Potkraj ljeta 1944. godine Dinarska četnička divizija imala je pet korpusa i bataljun kraljevske garde koji je bio pri Štabu Divizije, te oko 6500 četnika.

Kapitulacijom Italije 1943 četničke snage ostale bez materijalne skrbi koju su im pružale talijanske okupacijske vojne vlasti. Tom trenutnom slabljenju četničkoga pokreta pridonijele su i jedinice NOVH-a, koje su nakon kapitulacije Italije ojačane ljudstvom i zaplijenjenim naoružanjem pojačale borbene aktivnosti protiv četničkih snaga. Od tih poraza Dinarska četnička divizija oporavit e se tek potkraj 1943. godine, nakon što je ojačala suradnju s njemačkim okupacijskim snagama.

Đujić je  na trenutke shodno političkim i vojnim promjenama ublažavao svoj velikosrpski program, u biti nije ga se nikada odrekao. Na Vidovdan, tj. 28. lipnja 1944., obratio se svojim četnicima naredbom, a srpskom stanovništvu letkom "U svjetlosti Vidovdana", u kojem je pisao da četnici dočekuju četvrti ratni Vidovdan "bez slobode i Otadžbine", ali u "borbi za slobodu i Otadžbinu". Nadalje, tvrdio je da je njihova pobjeda sigurna u borbi protiv rušilačkih sila "pakla, mraka i ropstva", a srpskim oružjem "jedinstva duha i misli" bit će uništeno "satansko čelo komunističke zvijeri".

Interesantan je i propagandni rat koji su vodili četnici i velikosrpski krugovi, termini kao sile mraka, zvijeri,sile pakla itd.propagndni rat od kojeg se nije ustezala ni Srpska pravoslavna crkva .

Najpoznatija je podvala koju je upotrijebio talijanski novinar i publicist Curzio Malaparte, koji je napisao da je na Pavelićevu stolu stajala "zdjela s dvadesetak kila ljudskih očiju", koje su mu donijeli njegovi vjerne ustaše. Malaparte je kasnije priznao da je to izmislio , dok je u velikosrpskim propagandnom ratu  pisano da je to svjedočanstvo Siegfrieda Kaschea, diplomatskog predstavnika Trećega Reicha u NDH gdje su "vjerne ustaše donijele na stol Anti Paveliću  dvadesetak kila srpskih očiju".


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: Marica - Prosinac 30, 2012, 13:06:21

Nitko i malo normalan ne poriče ustaške zločine u Drugom svjetskom ratu ali četnici i njihovi simpatizeri su, da bi skrenuli pažnju daleko od sebe, pokušavali od ustaša napraviti monstrume. To im je djelomično uspjelo, jer taj dio hrvatske povijesti pisali su domaći i strani komunisti.

Da bi saznali cijelu istinu četnika i ustaša morali bi pročitati stotine i stotine knjiga te usporediti pojedine datume i opisane događaje.

-   A tko to čini?
-   Koga zanima istina i pravda?
-   Tko smatra da mu je dužnost oprati popljuvane hrvatske žrtve?

Život ide dalje! Da, ali kuda ako smo slijepi i gluhi, ako ne znamo tko smo, odkuda smo i čiji smo - nasljednici. Svako nasljedstvo je "poklon" ali i obaveza.


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Prosinac 30, 2012, 14:57:27

Upravo tako, slažem se potpuno sa svim što si napisala, ne zanima nikoga, jer upravo se velika većina političara prepusti potrebama dnevne politike i pojedinci ne rade ništa drugo nego u tom moru spleta i okolnosti oportunistički nastoje izvući što više osobnih koristi i interesa licemjerno se pozivajući na, konkretno u Hrvatskoj – “domoljublje”, nisu li upravo “najveći”  “domoljubi” ponizili i opljačkali Hrvatsku na jedan gori način nego ikoji tuđinac?

A o Bosni da se ne govori, upravo trovjerska pripadnost naroda daje još više mogućnosti i prostora raznoraznim “domoljubima”, jer ih se uvijek huška jedne na druge i tako se upravo skreće pozornost sa pravih i konkretnih problema svakodnevnog života , manipulacija rajom, dok se  “domoljubi” brzo bogate, naravno na narodnoj glebi, i naravno bez obzira na vjeru, jer novac nama vjere.
   
Najinteresantnije je to što se većina poziva na vjerske različitosti i “idenitet“ “mi” i “oni”, a upravo je to suprotno svakom poimanju vjere i Boga, jer svaka vjera propovjeda čovjeka i slavi život.

Ustaško-četničko-komunistički odnosi, nazovimo tako nisu do sad uopće ispravno istraživani, odnosno prikazani. Komunisti, odnosno srbo-komunisti, ne Srbi kao narod, jer ne postoji loš narod, postoje loše politike koje manipuliraju narodom, dakle termin srbo-komunisti, ni on nije do sad istražen ni prikazan ispravno, u komunističkoj partiji postojala je velikosrpska linija i crta i ona je upravo vladala pod velom komunizma prekrivajući otvorene velikosrbe.

Hrvatsko je sve bilo prikazano kao ustaško i kao negativno, a zaboravlja se da ustaše nisu imale široku potporu u narodu, ni komunisti, sve su te stranke dospjele na vlast spletom okolnosti na širokom međunarodnom planu, npr. pobjedili su partizani jer su spletom okolnosti dospjeli na stranu onih koji su pobijeđivali, da je pobjedila Njemačka opstala bi NDH itd.

Međutim je ipak srpska propaganda i poimanje “historije“ uspjela skoro modificirati povijest jer koliko god mi znamo o ustašama, činjenica je i to nepobitna da su četnici nastali i postali prije ustaša.
 
Četnici i njihov pokret pojavili su se u Hrvatskoj prije postanka ustaša. Npr. u Bjelovaru, kao dijelu Osječke oblasti, Oblasni odbor Udruženja srpskih četnika “Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu” iz Osijeka osnovao je 1925. Kotarski (sreski) odbor tog udruženja,svi ti datimi  koje govore o prisutnosti i nastojanju širenja četničkog pokreta duboko u hrvatskim etničkim prostorima sa duboko razrađenoj ideologiji i jasnim ciljevima i gdje taj pokret nije imao tradiciju ni osnovu ni među pravoslavnom populacijom.

S druge strane ustaše i njihov pokret u isto vrijeme bili su jedna marginalna stranka.
Upravo je ponašanje četnika i pravoslavne manjine, naravno uz beogradsku politiku centralizacije i hegemonizma pogodovalo i stvorilo ustaše.

Što se tiče našeg programa, taj je bio predvidjen ustaškim načelima, koja su za nas kao temelj bila dovoljna. Kao i o svim drugim pitanjima, govorilo se je i o pitanju Židova i Srba u Hrvatskoj na koje su ustaše bili silno ozlojedjeni zbog hegemonističkog i diktatorskog vladanja u Hrvatskoj te ekonomskog presizanja Židova.

“Izjava“ Mije Bzika Pavelićeva glavnog pobočnika o ključnim ličnostima i načinu djelovanja ustaškog pokreta, sastavljena nakon njegova uhićenja u Sloveniji i ispitivanja u Zagrebu pred komunističkim istražiteljima 9. Lipnja 1945. godine, samo nekoliko tjedana prije izvršenja smrtne kazne vješanjem.

Da se ova “izjava“ ne bi pretvorila u onu frazu “cilj opravdava sredstvo“ i da ti nebi forum pretvorili u “ustaški“ jasno je svakom da hegemonističko i diktatorsko vladanje Srba ne može biti “razlog“ za njihovo ubijanje, ali je jasno kakvo je bilo stanje stvari, ne kako je do sada prikazivano.

Nadalje, ustaški zločini, nemaju nikave veze sa hrvatskim nacionalnim interesima ni ondašnjim ni sadašnjim, i to je jedna patetika i “domoljublje“ sljedbenika ustaškog pokreta.


Naslov: Povlačenje popa Đujića i njegove Dinarske divizije
Autor: max 2 - Siječanj 15, 2013, 19:13:25

Povlačenje popa Đujića i njegove Dinarske divizije

Krajem rujna i početkom listopada 1944. godine Glavni štab NOV-a i PO-a Hrvatske otpočeo je s 8. dalmatinskim korpusom borbene aktivnosti za oslobođenje sjeverne Dalmacije i s tim u svezi posebno Kninske krajine. U obrani toga teritorija njemačke okupacijske snage koristile su ustaško-domobranskesnage i Dinarsku četničku diviziju. Još prije otpočinjanja borbenih aktivnosti za oslobođenje Knina. Đujić je nastojao  sve snage svoje Divizije koncentrirati u dalmatinskom Kosovu i njegovoj okolici kako bi ih mogao u pogodnom trenutku izvući iz borbi i uputiti prema Sloveniji.

Krajem listopada 1944. godine Draža Mihailović je naredio Đujiću da hitno izvuče svoje snage iz Knina i njegove okolice i da ih prebaci u Bosansku krajinu ili Liku radi organiziranja"rezervnog fronta pozadi njemačke obrane i u zaleđu jadranske obale", ali to Đujić nije želio provesti bojeći se da bi Nijemci na tom sektoru, imajući premoćne vojne snage u odnosu na četnike, ne samo prestali opskrbljivati četnike već ih i razoružali te ih izložili pogibelji koja im je prijetila od vlasti NDH ili NOVJ. Dakle, Dinarska četnička divizija nije imala mogućnosti da se odlijepi od njemačkih snaga 15. planinskoga korpusa i bila je prisiljena dijeliti njegovu sudbinu u borbama za Knin.

8. studenog 1944. pisao je vojvoda Dobroslav Jevđević, koji se s jednim ličkim četničkim korpusom (oko 1000 četnika) izvukao iz Like, komandantu Srpskoga dobrovoljačkog korpusa (SDK) da je Đujić posljednjih dana u borbama s jedinicama NOVJ imao oko tri tisuće mrtvih i ranjenih četnika i da je jedini način opstanka četnika i srpskoga stanovništva sjeverne Dalmacije, Like i Korduna da se koncentriraju na prostoru Like i Korduna i s tih područja izvuku preko "srpskoga etničkoga teritorija" na Srpske Moravice ili pak uzduž jadranske obale, gdje protivnici četnika ne predstavljaju ozbiljnu vojničku snagu.Nakon Kninske operacije, koja je trajala od 26. studenog do 4. prosinca 1944., Dinarska četnička divizija bila je u vrlo teškom stanju i položaju, što zbog pretrpljenih ljudskih i materijalnih gubitaka u borbama s jedinicama 8. korpusa NOVJ, što zbog svojih savezničkih snaga u toj operaciji, tj. njemačkih i ustaško-domobranskih snaga.

U kakvom je stanju tada bila Dinarska četnička divizija, najbolje ilustrira dramatični proglas vojvode Jevđevića upućen u prosincu 1944. godine "Slovenskoj nacionalnoj javnosti", a nastao prema činjenicama dobivenim od vojvode Đujića. U tom se proglasu ističe da je Dinarska četnička divizija pretrpjela velike gubitke probijajući se iz kninske blokade (800 mrtvih i ranjenih četnika) i da se sa 6000 boraca i 1000 izbjeglica povlači prema Lapcu u Lici. I zatim se u proglasu navodi sljedeći ulomak iz Đujićeva pisma Jevđeviću:

"Jedini je izlaz da nas transportiraju za Sloveniju, barem privremeno a odatle bi oporavljeni i pripravni mogli da krenemo na liniju Kupe, koju Ti tražiš. Drugog rešenja nemože biti. Sve borce i narod treba spasiti. I mi smo danas krenuli kroz borbu, krv i sneg u neizvesnost. Rešavajte ovo odmah i izvestite me. Za naš transport kao i transport izbeglica treba rešiti u višoj nemačkoj komandi, tako da ovamo ova dobije naređenje i sredstva za našeprebacivanje. Inače mi ostadosmo u snegu izvrgnuti smrtonosnim udarcima udruženih ustaša i partizana. Preko Hrvatske nemože nitko da putuje bez zaštite Nemaca ko se Srbinom zove, jer ustaše sve kolju."

Nadalje, od slovenske nacionalne javnosti, tj. one koja je podržavala slovensko domobranstvo i slovenske četnike (Plava divizija), zahtijevalo se da prihvate civilne izbjeglice (žene i djecu), jer da bi se dio njih mogao u Sloveniji zaposliti na javnim radovima. Bitna je činjenica da su o dozvoli o premještanju Dinarske četničke divizije odlučivale najprije njemačke vlasti, a vlasti NDH o tome samo formalno donosile odluku. Budući da komanda Dinarske četničke divizije nije uspjela ishoditi dozvolu o premještanju koju je trebala donijeti komanda njemačkoga 15. planinskoga korpusa, to su Đujićeve aktivnosti bile usmjerene na dobivanje takve suglasnosti viših vojnih vlasti Njemačke.

U tom pogledu tražile su se usluge Hermanna Neubachera, koji je bio tada na čelu Bečkog načelstva Sekretarijata inozemnih poslova za Srbiju, Crnu Goru, Albaniju i Grčku, i imao je zadaću okupiti i naoružati emigraciju iz tih zemalja. On je osigurao i legalni prelazak Ljotićevih dobrovoljaca preko teritorija NDH. Naime, baš Dimitrije Ljotić i D. Jevđević upravo su opsjedali Neubachera da omogući dolazak Đujićevih četnika u Istru i Sloveniju, kako bi zajedno sa slovenskim domobranima i četnicima, Ljotićevim dobrovoljcima i njemačkim jedinicama organizirali presudnu obranu protiv jedinica NOVJ u njihovu pohodu na Zapad.

S tim u svezi dobivena je njemačka suglasnost, pa je u skladu s time i Pavelić izdao 21. prosinca 1944. naredbu podčinjenim ministarstvima i stožerima (ukupno 15 naslovljenih) da će se na osnovi sporazuma između "hrvatske i njemačke vlade" otpremiti četnička skupina vojvode Đujića (ukupno oko 6000 ljudi) iz područja južno od Bihaća i južne Like prema sjeveru u Njemačku. Kao vjerojatni smjerovi pokreta označeni su pravci Bihac - Bosanski Novi – Kostajnica – Novska – Dugo Selo – Zagreb –Zaprešić - granica, odnosno Gospić – Ogulin – Karlovac – Zagreb – Zaprešic –granica. Pavelić je zahtijevao od svih oružanih snaga NDH na označenimsmjerovima kretanja, da "bezuvjetno propuste ovu četničku skupinu u svom prolazu". Zatim, da će ovu četničku skupinu do granice pratiti "popratna postrojba hrvatskih oružanih snaga", a koja se prema sporazumu s njemačkim zapovjedništvima ima brinuti za uredan i nesmetan prolaz skupine.

Ta Pavelićeva zapovijed zatekla je četnike vojvode Đujića u Gackoj dolini (Lika), a tu je radio i na prikupljanju ličkih četnika iz toga kraja kojima jezapovijedao kapetan Mile Marijan. Uz to što je ova velika koncentracija četnika Dinarske četničke divizije i dijela ličkih četnika pripremala ljudstvo i naoružanje za pripremani marš, vršili su i teror nad pripadnicima antifašističkoga pokreta i pljačkali stanovništvo.

Pavelićeva zapovijed i označeni smjer kojim su se trebali kretati četnici do njemačke granice, bili su za četnike neizvedivi, prije svega zbog aktivnosti NOVJ-a na tim prometnim pravcima. S druge strane, vojvoda Đujić bio je i inače nepovjerljiv prema ustašama i označenim pravcima kretanja. Imali su i loše svježe iskustvo, a ono se odnosilo na četnike ranjenike koji su bili upućeni preko Bihaća u Zagreb. Međutim, ustaše su ih sa čekali u Kostajnici i sve ubili kao i njihovu pratnju (pojedini izvori navode različiti broj, uglavnom od 127 do 260 osoba).

Samo nekoliko dana ranije ustaše su u Zagrebu ubile 40 Ljotićevih dobrovoljaca kad su ovi prolazili kroz Zagreb za Sloveniju. Vojvoda Đujić ipak je na kraju dobio pristanak komande 15. planinskoga korpusa da se prebaci iz Gacke doline u Sloveniju najkraćim i najsigurnijim putem, tj. preko Hrvatskoga primorja. Ta je odluka najvjerojatnije donesena 25. prosinca 1944.

Zanimljivo je ovdje istaknuti da je vojvoda Đujić istoga dana primio "depešu" iz Vrhovne komande Draže Mihailovića u kojoj se isticalo kako se oni ne slažu da on napusti postojeći teren Like i premjesti svoje snage u Istru i Sloveniju, jer da njegovi četnici moraju voditi borbe na cijelom području Jugoslavije i ne smiju biti izbjeglice niti "služiti okupatoru". S tim u svezi isticalo se da treba izdvojiti civilne izbjeglice iz sastava vojske i smjestiti ih u sigurnije krajeve. Nadalje, da s četnicima u ovom trenutku djeluje u Lici i na Kordunu, a da se prema hrvatskom stanovništvu treba tako postupati da ih se privuče na četničku stranu, a u duhu Svetosavskoga kongresa.

Riječ je o Ravnogorskom četničkom kongresu održanom u selu Ba pod Suvoborom (Srbija) od 25. do 28. siječnja 1944., koji je bio četnička reakcija na odluke Drugoga zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Iako se u rezoluciji s ovoga kongresa isticalo da se Jugoslavija treba urediti kao federalna država, ustavna i parlamentarna monarhija s dinastijom Karađorđevića i s kraljem Petrom II. na čelu, inzistiralo se i na tome da srpska jedinica u zajedničkoj državi okuplja "ceo srpski narod".O novoplaniranom prolazu Dinarske četničke divizije preko Hrvatskoga primorja bilo je 25. prosinca 1944. obaviješteno i zapovjedništvo 392. legionarske divizije (Plava divizija), koja je operacijski kontrolirala ovo područje.

O tome svjedoči u svom djelomično objavljenom ratnom dnevniku časnik te divizije, Hrvat R. S. (nije želio otkriti javno puno ime i prezime). U to vrijeme boravio je u komandi jedne postrojbe Divizije u Novom Vinodolskom i radio je u obavještajnoj službi. U Dnevniku ističe da su prvu vijest o prolazu Đujićevih četnika dobili ujutro na Božić 25. prosinca 1944., i to preko radiopostaje, od komandanta 392. legionarske divizije generala Jochanna Mickla. S tim u svezi zapovjednik zapovjedništva u Novom Vinodolskom okupio je sve podre ene časnike, obavijestio ih o toj činjenici i naglasio kako je za sve najbolje da se taj prolaz što prije i bez neprilika obavi. U Dnevniku se, nadalje, ističe da su isti dan oko 10 sati došli pukovnik Reisinger, opunomoćenik generala Mickla, i vojvoda Đujić, s pratnjom i automobilima, iz Senja u Novi, te su bili dočekani u salonu vile "Veseli". Tu je održan i sastanak. R. S. u Dnevniku zatim ističe:

Đujića sam vidio izbliza, bio je odjeven u lokalnu kninsku civilnu nošnju, bluzu talianskoga časnika, pritisnutu uz tijelo, remenjem i opasačem, na kojem su bile pričvršćene dvije jajolike ručne bombe i revolver. Na glavi je imao crnu šubaru sa znakom mrtvačke lubanje. Na sastanku je pukovnik Reisinger na karti označio pravac kojim moraju proći Đujićeve četničke snage do Novoga i zatim kroz Vinodolsku dolinu, i napomenuo da se Đujić s tim bespogovorno složio. S tim u svezi Đujić je samo naglasio da u sastavu četnika ima dosta civila kojima je potrebna hrana, a Reisinger je odgovorio da će se o tome voditi briga i da će im biti isporučena suha hrana.

Nakon sastanka Đujić i njegova pratnja upućeni su u hotel "Klek" da se u njemu smjeste i odmore.Ako su točne tvrdnje časnika 392. legionarske divizije R. S-a da je Đujić s pratnjom smješten 25. prosinca u novljanski hotel "Klek" i da je tamo dočekao dolazak Dinarske četni ke divizije, onda je netočna tvrdnja autora knjige "Pop izdaje. četnički vojvoda Momčilo Đujić" da je Đujić izvršio 26. prosinca 1944. u Brlogu smotru četnika, te im prije polaska na put za Sloveniju rekao da na tom putu neće ništa hrvatsko poštedjeti. Međutim, činjenica je da su Dinarska četnička divizija, dijelovi ličkih četnika i izbjeglice krenuli na dugi marš ujutro 26. prosinca 1944. iz Brloga, a o kojem se broju četnika i civila radilo, povijesna vrela pružaju nam različite brojčane pokazatelje.

Uglavnom se navode brojke od 5000 do 13.000 četnika i izbjeglica. O tome imamo prvi izvještaj Ante Špike, predstojnika Kotarske oblasti u Novom Vinodolskom, od 30. prosinca 1944., a upućen Ministarstvu unutarnjih poslova NDH, Velikoj župi Vinodol i Podgorje i Župskoj redarstvenoj oblasti u Senju. Anto Špiko navodi da je 28. prosinca 1944. boravio u Crikvenici na službenom putu i da se u Novi vratio istog dana poslije podne oko pet sati, te je doznao da "kroz Novi prolaze velike grupe naoružanih četnika, koji se sada povlače iz Like i Sjeverne Dalmacije za Rieku da se spoje sa srbskim Nedićevim četnicima, i da se kreću iz Novog cestom naprama Bribiru kroz predjel Vinodol".

Zatim navodi da je odmah otišao zapovjedniku garnizona mjesta (Standortkommandant), ali je ovaj već otišao u Bribir k četnicima, te mu je časnik iz navedenoga zapovjedništva priopćio da su " četnici ovdje samo na prolazu za Rieku, i pošto su umorni od duga pješačenja, da će noćiti u evakuiranom Bribiru i okolnim selima, a neki u Novom". Kotarski predstojnik je zahtijevao, da četnici ne noće u Novom, ali su ga u zapovjedništvu uvjeravali da su " četnici dobri nacionalisti." S tim u svezi kotarski predstojnik piše:

"četnici u Novom nisu noćili, a prelazili su cielo poslie podne dana 28. prosinca i skoro cielu noć 28-29. prosinca t.g. a prošlo ih je 12000. Svi su bili naoružani puškama, strojnicama i nešta bacačima mina, a pripadaju 'Dinarskom odredu četnika vojvode popa Đujića' iz okoline Knina, a možda i kojim drugim 'odredima' to se nije moglo ustanoviti a medu njima je bilo i pravoslavnih popova."

Kako je ta četnička marševska kolona prolazila kroz Novi Vinodolski, dojmljivo je zapisano u već spomenutom Dnevniku časnika R. S-a; pod nadnevkom 30. prosinca 1944. on je zapisao:

"Tri puna dana promatrali smo tu banditsku kolonu, koju su sačinjavali dobro naoružani banditi i prljavi četnici sa šanžerima puščanog i mitraljeskog streljiva, civili, žene, djeca, starci, popovi, dobro odjeveni ljudi, i to pješice i u seljačkim kolima, koji su vukli volovi, konji i mazge. Njihov prolazak kroz Novi jako je uznemirio lokalne stanovnike, ali i većinu naših vojnika i dočasnika. Ja sam ih gledao s prezirom, jer sam dobro znao što su inače radili s Hrvatima."Isti časnik R. S. dalje ističe:

Kada su doznali da su četnici zapalili Bribir, zapovjednik zapovjedništva u Novom otrčao je popu Đujiću u hotel "Klek", gdje se ovaj nalazio još od 25. prosinca 1944., ali se ovaj branio da je navodno do požara došlo nehotice, što nije bila istina. Četnici su Bribir zapalili iz osvete, jer su partizani nedaleko od Bribira 29. rujna 1943. ubili oko 200 ličkih četnika i bacili ih u krašku jamu.Veliki župan Vinodola i Podgorja Drago Žubrinić uputio je 31. prosinca 1944. brzojav Glavnom ravnateljstvu za javni red i sigurnost u Zagrebu, u kojem je ukratko izvijestio o prolazu četnika ističuče sljedeće:

"Ovih dana proputovali iz Knina za Istru naoružani četnici i njihove obitelji, svega oko 10000 ljudi. Na ovom području ubili 6 osoba, pljačkali i zapalili mnogo kuća. U Bribiru zapaljena crkva, škola, obćina, čitaonica i 70 boljih kuća." Trećega siječnja 1945. zapovjednik Zapovjedništva Kvarnera  Oružanih snaga NDH u Sušaku  pukovnik Hinko Resch uputio je Zapovjedništvu I. zbornog područja u Zagrebu, Ministarstvu vanjskih poslova NDH i Ministarstvu unutarnjih poslova NDH dopis u kojem konstatira da je primio najavljeni prolaz 6800 četnika, ali tek onda kada su oni već pristigli na područje Hrvatskoga primorja i otpočeli sa svojim zlodjelima, ubijanjem, pljačkom i paležima.

Pukovnik H. Resch dalje ističe da je, saznavši sve to, izdao zapovijed Zapovjedništvu posadne bojne u Senju, Oružničkoj postaji u Kraljevici i nekim civilnim vlastima, da se zabrani ulazak četnicima u naselja i prikupe činjenice o učinjenoj šteti. Medutim, te su mjere poduzete s velikim zakašnjenjem, kao i eventualno upućivanje četnicima oružane prethodnice. S tim u svezi H. Resch piše: Odmah sam usmeno zatražio zaštitu i predlagao da jedan njemački odred vojnika izađe u susret četnicima i da ih prihvati, ali nažalost nisam naišao na razumijevanje i odgovoreno mi je da nema zato vojske. Ovaj propust tj. neodašiljanje ususret njemačkih vojnika dovelo je do paleža, pljačke, i ubijanja naših nevinih ljudi. Tek treći dan po dolasku – prolazu – tih četnika upućena je edna bojna Nedićevaca, ali ih zapovjednik četnika pop Đujić nije htio primiti, tj. nije ih htio priznati, pa je i uspjeh (traženi) izostao.Na povratku te bojne Nedićevaca bio sam osobno prisutan i čuo kako su isti pjevali kralju Petru i Velikoj Srbiji. Prolazeći četnici smješteni su na Grobniku i okolici, a daju sliku jedne razbojničke horde, koja živi jedino od drumske pljačke i ubijanja."

O prolazu četnika preko Hrvatskoga primorja posebno je zanimljiv izvještaj partizanskoga obavještajca Marka Rukavine iz Bribira (konspirativni nadimak Velimirović) od 6. siječnja 1945., upućen Obavještajnom odsjeku Kotarskoga NOO-a Kraljevica. M. Rukavina, izmedu ostaloga, navodi:

"Ovih dana kretale su se mase četničkih izdajnika, koji bježe iz Kninske krajine, Bosne i Srbije pred našom N. O. V.-om, preko Vinodola i ovoga kotara na Rijeku pa dalje kako su oni sami izjavljivali narodu gdje su se zaustavljali, u okolicu Bistrice, sv. Petra i Postojne, da se tamo združe sa Rupnikovim izdajicama.

Putem kuda se prolazili kroz Vinodol i ovaj kotar, svuda su pljačkali do čega su došli, ubijali ljude i žene i palili crkve, škole i čitava sela. Tako čujem da su u Bribiru ubili jednu ženu, zapalili cca 100 kuća i dvije crkve te opljačkali oko 40 krava i nešto ovaca te mnogo hrane, odjeće i posteljine tako da je taj narod potpunoma uništen. Među zapaljenim kućama nalazi se i moja. U Grižanama, Triblju, Driveniku, Dolu, Križišću, Hreljinu, Praputnjaku i Krasici nisu palili, ali su zato narod temeljito opljačkali do čega su došli i ubili u tim mjestima oko 20 osoba. Narodu su izjavljivali da su oni vojska kralja Petra i da idu da se bore za njega a protiv naše N. O. V.-e, te da će u Istri dočekati Engleze i zajedno s njima udriti po našima."

Prema izjavi dvojice četnika, braće Pere i Dušana Desnice, koji su zbog umora ostali nekoliko dana u Novom Vinodolskom, na prolazu kroz Hrvatsko primorje ukupno je bilo oko 13.000 četnika i izbjeglica. Takvih i sličnih izvještaja ima još, ali se u njima ponavljaju već istaknute činjenice. Dakle, riječ je bila od 5000 do 13.000 četnika i izbjeglica i posve se može utvrditi da su se kretali pravcem Brlog – Prokike – Mrzli Dol – Krivi Put – Sv. Jakov – Krmpote – Povile – Novi Vinodolski – Bribir – Grižane – Tribalj– Drivenik – Križišće – Hreljin – Praputnjak – Krasica – Škrljevo – Grobnik, i taj je put prijeđen od 26. do 30. prosinca 1944. Na tom putu dugom gotovo 100 km Dinarska četnička divizija, lički četnici i izbjeglice vršili su  pljačke hrvatskoga stanovništva i ukupno ubili 33 osobe, imajući pri tome zaštitu njemačkih oružanih snaga i njihovih saveznika.


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Veljača 17, 2013, 15:05:46

U tijeku Drugoga svjetskog rata četnici su u Lici ubili 656 osoba sa stalnim prebivalištem u Lici i oko 200 osoba iz drugih krajeva Hrvatske koje su se u tijeku rata zatekle u Lici.

Djelatnost četničkih udruženja u Lici i u Hrvatskoj, a posebno raznovrsni teror četničkih udruženja, naišli su na nepodijeljenu osudu širokih slojeva hrvatskog stanovništva, a također i dijela srpskog stanovništva organiziranog u Samostalnu demokratsku stranku (SDS). Ta je stranka niz godina bila u koaliciji s Hrvatskom seljačkom strankom (HSS) i zalagala se za zajednički život s Hrvatima. Pod pritiskom hrvatske javnosti vlasti Savske banovine tijekom 1935. i 1936. poduzimaju niz radnji kako bi se zabranio rad najekstremnijih četničkih udruženja. Te mjere imale su ograničeni doseg, jer su mnoge četničke organizacije, imajući potporu dinastije Karađorđevića, nastavile rad i nakon zabrane.

Prema sačuvanoj arhivskoj građi nije moguće u cijelosti rasvijetliti razvoj četničkih udruženja u Lici tridesetih godina. Međutim, ipak je to moguće, iako samo djelomično, za pojedina četnička udruženja. Prvo četničko udruženje u Lici osnovano je krajem 1931. u Gračacu, a pododbor tog udruženja djelovao je od 1935. u Malovanu (40 članova). O djelovanju četničke organizacije u Gračacu tridesetih godina moguće je podrobnije čitati u napisu Jovice Popovića i Milana Bjelobabe. Oni, između ostaloga, ističu i ovo:

"Ona je okupljala najvećim dijelom zaposlene na željeznici od kojih su mnogi s četničkim oznakama (kokarda, mrtvačka glava, šubara) bradati i osioni dolazili na svoja radna mjesta i često šovinistički nastupali. U posebnim prigodama su se okupljali i zborovali 28. juna na Vidovdan ispred gostionice Dmitra Rastovića i 6. maja na Đurđevdanski uranak kod crkve sv. Marka u Velebitu. Tom prilikom su pjevali nacionalističke pjesme, paradirali gradom u svojim odorama s ukrštenim redenicima, kamama i oružjem, pod razvijenim crnim barjakom s mrtvačkom glavom, manifestirajući tako svoju odanost režimu i otadžbini i navodnu spremnost da je brane. Prilikom takvih zborovanja dolazili su im u posjet istomišljenici i četnički vođe iz Dalmacije i donosili im "bratske pozdrave Srba s plavog Jadrana". Posebnu ulogu su imali prilikom prolaska kraljevskog vlaka kroz Gračac kada je 1934. u Marselju ubijen kralj Aleksandar i njegov lijes prolazio kroz Gračac, jer su tada dobili puške i vršili osiguranje pruge."

Početkom 1936. jedan je član četničkog udruženja iz Gračaca razbio prozore na rimokatoličkoj kapelici u Štikadi, na što je uslijedila i žalba rimokatolika župe Gračac Ministarstvu unutrašnjih poslova Kraljevine Jugoslavije. Tada je ban Savske banovine predložio da se zabrani rad ovoga četničkog udruženja i to zbog toga što su se u to udruženje "uvukli i ljudi rđavog glasa i rđavog moralnog vladanja, što su poznati neradiše i bukači, i što svojim držanjem i postupcima jednako izazivaju kako čestite Hrvate, tako i čestite Srbe, i što se sa punom sigurnošću može da tvrdi da je to udruženje u Gračacu samo od štete po opštu stvar i pojavni mir i poredak."
 
Rad je istodobno bio zabranjen i četničkoj organizaciji u Gračacu i četničkom odboru u Malovanu. Na gospićkom kotaru djelovala su dva četnička udruženja. U travnju 1934. osnovan je pododbor u Gospiću, koji je početkom 1936. imao 185 članova, a sljedeće godine osnovan je i u Metku (početkom 1936. imao je 57 članova). Vlasti Savske banovine zabranile su rad tim četničkim udruženjima 14. travnja 1936. Ta udruženja, a poglavito ono u Gospiću, u tijeku svog kratkotrajnog javnog djelovanja izvršila su niz terorističkih radnji. Tako je jedan član četničkog udruženja iz Gospića ubio 9. travnja 1936. bivšeg zastupnika HSS-a Karla Brkljačića i Marka Uzelca.

Jedno je  četničko udruženje djelovalo ilegalno 1937. u Plitvičkim jezerima, te da je jedan od organizatora tog udruženja odao vlastima sve članove.

Pristaše četničkog pokreta u Lici u sprezi s pojedinim istaknutim članovima jugonacionalističkih stranaka (Jugoslavenska nacionalna stranka, Jugoslavenska radikalna zajednica, Ljotićev "Zbor") posebno će biti aktivni uoči drugoga svjetskog rata u velikosrpskom pokretu "Srbi na okup". Naime, sporazum između predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavije D. Cvetkovića i predsjednika HSS V. Mačeka od 26. kolovoza 1939. o formiranju zajedničke vlade s ciljem konstituiranja Banovine Hrvatske i njenog autonomnog i teritorijalnog određenja, naišao je na oporbu ekstremnih i nacionalističkih snaga iz redova srpskog stanovništva, kako na području Banovine Hrvatske, tako isto i izvan njega. One su se suprotstavljale konstituiranju Banovine Hrvatske, zahtijevale su odvajanje kotareva s većinskim srpskim stanovništvom od Banovine, jer je to za njih predstavljalo cijepanje srpskih snaga u Kraljevini Jugoslaviji i ujedno odvajanje "srpskih krajeva" od Srbije.

Na području Like pristaše jugonacionalističkih stranaka održali su više skupova na kojima su se s pozicija velikosrpstva a pod pokrovom integralnog jugoslavenstva i obrane Jugoslavije suprotstavljali konstituiranju Banovine Hrvatske. Na nekim ličkim kotarevima te aktivnosti vodile su se pod geslom "Srbi na okup", a na nekima drugim pod vidom protestnih skupova.

Da taj pokret nije poprimio masovnije oblike u Lici, treba zahvaliti činjenici da je znatan broj viđenijih Srba pripadao SDS-u, te je u sklopu koalicijske suradnje s HSS-om aktivno djelovao na konstituiranju Banovine Hrvatske. Kao primjer velikosrpskog suprostavljanja sporazumu između Cvetkovića i Mačeka navode se zaključci doneseni na konferenciji u Vrhovinama održanoj 20. studenog 1939. Toj konferenciji prisustvovalo je 13 osoba, viđenijih Srba (uglavnom trgovci) iz Vrhovina, Plitvičkog Ljeskovca, Gospića, Ogulina, Gomirja, Rakovice i Drežnik-grada, te su svoja gledišta saželi u letku i uputili ga "Srbima Like i Korduna". Tekst letka pun je patetike i sugerira Srbima da su za stvaranje Jugoslavije dali milijunske žrtve u prvom svjetskom ratu i na kraju dočekali atentat na kralja Aleksandra.

Svi ti procesi pogodovali su stvaranju novih četničkih udruženja, iako su ona na području Banovine Hrvatske uglavnom djelovala u ilegalnosti. Početkom  1940. bilo je više od tisuću četničkih udruženja, koja su se otvoreno zalagala za uspostavu velike Srbije. Nadalje, u planovima Ministarstva vojske i mornarice Kraljevine Jugoslavije bilo je predviđeno i stvaranje četničkih bataljona na osnovi dobrovoljnosti, koji su se trebali upotrijebiti za gerilske oblike ratovanja. U travnju 1940. jugoslavenska vlada ustrojila je četničku komandu (šest bataljona i jedan djelomično popunjen), te je jedan četnički bataljon, dodijeljen svakoj armiji (bio je i u Karlovcu).


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Veljača 17, 2013, 15:10:11

Četnički pokret u Drugom svjetskom ratu polazio je s pozicija da su Srbi u travanjskom ratu
1941. izgubili svoju državu, ali da nisu izgubili i državopravne prerogative. Za nestajanje Kraljevine Jugoslavije okrivljavali su sve druge narode, poglavito Hrvate, kao da se ustrojstvo Kraljevine Jugoslavije nije temeljilo na dominaciji i prevlasti Srba. Četnički pokret u Drugom svjetskom ratu, i na području Hrvatske, postupno je dobio jedinstvene oblike. U državotvornom pogledu temeljio se na dvije osnove:

uspostavu velike Srbije unutar velike Jugoslavije ili samo na uspostavu velike Srbije, ovisno o razvoju vojnih i političkih odnosa na tlu bivše Kraljevine Jugoslavije. Ta svoja gledišta četnički pokret formulirat će u nizu programskih dokumenata. Prvi u tom nizu nesumnjivo je projekt Stevana Moljevića "Homogena Srbija" od 30. lipnja 1941.10 Li tom projektu zahtijeva se stvaranje velike Srbije, koja "ima da obuhvati ćelo etničko područje na kome Srbi žive", a unutar velike Srbije trebalo je inkorporirati i najveći dio Like. Nesrpsko stanovništvo na području zamišljene velike Srbije planiralo se uništiti ili preseliti.

Četnička koncepcija velike Srbije, unutar ili izvan Jugoslavije, uvijek je bila građena na osnovi i obnovi monarhije iz dinastije Karađorđevića. Borba za povratak monarhije i društvenog uređenja u njoj kakvo je bilo do osnivanja banovine Hrvatske utjecala je i na četnički stav prema antifašističkoj borbi, koju su predvodili komunisti. Glede toga četnički pokret isticao je da s "komunistima-partizanima" ne može biti bilo kakve suradnje, jer da se oni bore protiv monarhije i za "ostvarenje socijalne revolucije".

Slični velikosrpski programi u četničkom pokretu oblikovali su se i na pojedinim regionalnim razinama, ali su oni uvijek imali osnovno izvorište u političkim i vojnim programima četničkog pokreta Draže Mihailovića. U tom pogledu, a posebno za svrhu ovoga rada, od posebne je vrijednosti Elaborat o formiranju, ulozi i zadacima Dinarske četničke divizije, koji je izrađen od 8. do 12. ožujka 1942. u Mostaru.

Međutim, prije nego što se istaknu   bitne odrednice toga elaborata, potrebno je istaknuti neke ranije nakane velikosrpskih elemenata s područja Like, Kninske krajine i Dalmacije. To je prije svega zahtjev Nike Novakovića-Longa (prije rata narodni poslanik, ministar u vladi Milana Stojadinovića, jedan od čelnika Jugoslavenske radikalne zajednice) iz svibnja 1941., da se Kninska krajina s Likom otcijepi od Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i sjedini s anektiranim područjem Dalmacije (anektirano od fašističke Italije). Tijekom srpnja iste godine taj zahtjev nadopunjen je i prijedlogom o stvaranju posebnoga "Rimskog dominiona", odnosno posebne autonomne jedinice, pravno samostalne u upravnim poslovima, ali bez autonomije u zakonodavstvu.

Ti prijedlozi velikosrpskih elemenata o amputaciji navedenih dijelova Hrvatske u korist Italije nisu naišli na podršku talijanskih okupacijskih vlasti, jer su ih vezali suradnički odnosi s NDH. Međutim, talijanske okupacijske vlasti obećale su zaštitu srpskog stanovništva, slobodu ispovijedanja religije i u školstvu ona prava koja su imali u Kraljevini Jugoslaviji.

Neuspjeh velikosrpskog autonomaškog pokreta u sjevernoj Dalmaciji i Lici godine 1941. prisilio je četničko vodstvo na tim područjima da prihvate  državotvorni program ravnogorskoga Četničkog pokreta Draže Mihailovića. Stoga će se u navedenom Elaboratu inzistirati na stvaranju "srpske nacionalne države". Osnovni zadatak te četničke Divizije (pod njenu nadležnost ulazilo je i područje Like), bio je da se bori za ostvarenje tih ciljeva. Prema tom elaboratu osnovna zadaća četničkog pokreta s područja djelovanja četničke Dinarske divizije bila je stvaranje velike Srbije, a tek bi se zatim razmatrala mogućnost stvaranja saveza s drugim balkanskim državama.

Velika Srbija trebala je biti etnički čisto područje na kojem će živjeti isključivo srpsko stanovništvo. Ne ulazeći u druge pojedinosti elaborata o Dinarskoj četničkoj diviziji, istakao bih još samo one činjenice koje se odnose na planirani odnos četnika prema hrvatskom stanovništvu. Zalažu se samo za suradnju s "Hrvatima nacionalistima" (misli se na jugonacionaliste), kako bi se na taj način onemogućio odlazak tih Hrvata u partizanski pokret. Za ustaše se tvrdi da nalaze zaštitu kod partizana (teza: hrvatski partizani preobučene ustaše), te je svima njima kao i domobranstvu naviješten rat do istrebljenja.

Iako u tom četničkom dokumentu nije istaknuto kakvu će sudbinu imati preostalo hrvatsko stanovništvo, praksa je pokazala da se četnički pokret od samog početka odredio kao izrazito antihrvatski pokret. Hrvatskom narodu namijenio je biološko uništenje, ali te planirane nakane nije mogao iz više razloga ostvariti. Prije svega zbog toga što četnički pokret u Hrvatskoj nije imao takve vojne potencijale, a s druge strane zbor organizirane samoobrane hrvatskog stanovništva, te zbog poraza vojnih snaga toga pokreta potkraj rata.


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Veljača 17, 2013, 15:16:02

Velikosrpske i pročetničke skupine potpomagala je talijanska okupacijska vojska, i one su se integrirale u njihovu službu u zajedničkoj borbi protiv antifašističkog pokreta. Taj čin opravdavali su očuvanjem "biološke supstance srpstva", ugrožene s jedne strane od represivnih organa NDH, a s druge strane od antifašističkog pokreta.

 Povezanost četničkog pokreta s talijanskim okupatorom, koji je četnike opskrbljivao ratnim potrebštinama, ubrzala je rast četničkih vojnih snaga u Hrvatskoj. To ujedno i nije bila zapreka istodobnom povezivanju četnika u Hrvatskoj (1942.) s četničkom maticom pokreta, koju je predvodio D. Mihailović. Prve veće četničke jedinice formirat će se u listopadu 1941. u Kninskoj krajini (četnički pukovi "Petar Mrkonjić" i "Onisim Popović", te četnički odred na području Bukovice). Sve te četničke jedinice osnovane su na teritoriju NDH, ali je ta područja od početka rujna 1941. reokupirala talijanska vojska (tzv. druga talijanska okupacijska zona). U Lici prvi četnički puk imenom "Kralj Petar П" formiran je u selu Doljani (južna Lika) 19. studenog 1941., a drugi pod imenom "Vožd Karađorđe" u Dujićima 5. svibnja 1942. Iako ove četničke jedinice nisu bile formacijski popunjene odgovarajućim ljudstvom, te su još uvijek imale uži teritorijalni karakter.

Cetničke jedinice tijekom travnja 1942. Objedinjene su  u sklopu novoosnovane Četničke Dinarske divizije. Sve te vojne četničke postrojbe bit će uskoro stavljene pod neposrednu komandu Štaba zapadnobosanskih,ličkodalmatinskih i hercegovačkih vojno-četničkih odreda. Iz izvješća toga Štaba od 16. srpnja 1942. moguće je dobiti i prvu cjelovitu sliku o tadašnjoj vojnoj snazi četničkog pokreta u Hrvatskoj. U dva četnička puka i jednom odredu u Kninskoj krajini bilo je ukupno 1.500 naoružanih četnika, a u Lici u jednom puku i jednom odredu, te u više manjih skupina oko 2.000 naoružanih četnika.

U cilju ojačanja poljuljanih četničkih pozicija u Hrvatskoj krajem 1942. (prorijeđene četničke snage u borbama s antifašističkim pokretom) prebačeno je na područje Kninske krajine i južne Like oko 3.200 četnika iz istočne Hercegovine i Bosne. Ta četnička pojačanja ostala su na ovim područjima sve do ožujka 1943., izvršivši niz zločina i općenito nad hrvatskim stanovništvom, i nad pripadnicima antifašističkog pokreta, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.

Kada je talijanska vojska tijekom svibnja 1943. pod pritiskom partizanskih jedinica otpočela napuštati Liku, s talijanskom vojskom povlači se i većina četničkih postrojbi. One iz južne Like povlače se u Kninsku krajinu, a iz zapadne Like u Hrvatsko primorje. Četnička komanda bila je uspostavljena u Selcu, a jedinice raspršene u više primorskih mjesta. Prema platnim spiskovima tih četnika, a plaće su dobivali od talijanske Komande Petog armijskog korpusa, krajem kolovoza 1943. u Hrvatskom primorju bilo je stacionirano oko 300 četnika s područja zapadne Like, od kojih su mnogi bili s obiteljima.15 U vrijeme kapitulacije Italije ti četnici prebacit će se na otok Lošinj i tu biti desetkovani u borbama s dijelovima jedinica 13. primorsko-goranske divizije potkraj rujna 1943.

Četnički pokret u Lici ponovno je oživio znatne djelatnosti potkraj 1943., a napose 1944. Stupio je u suradničke odnose s njemačkim okupacijskim snagama, koje su ga zbrinjavale u oružju i živežnim namirnicama, te je zajedno s njemačkim postrojbama sudjelovao u borbi s partizanskim snagama. Organizacijski je i dalje potpadao pod Dinarsku četničku oblast, a na području Like u prvoj polovici 1944. djelovala su dva četnička korpusa. Prvi lički četnički korpus obuhvaćao je područje kotareva Gračac, Donji Lapac i Udbina, a Drugi lički korpus preostali dio Like. U sastavu ta dva lička Četnička korpusa bilo je oko 3.200 naoružanih četnika, a u preostalim dijelovima Hrvatske tada je još bilo oko 4.500 četnika

Kada su početkom 1944. njemačke postrojbe napustile dijelove središnje Like, četnici su se s njemačkom vojskom otuda povukli , jer nisu željeli surađivati samo s vojskom NDH, a bez nazočnosti njemačkih postrojbi. U središnjoj i zapadnoj Lici četničke pozicije ponovno su ojačane sredinom 1944., s povratkom njemačke vojske.

Tu su Nijemci obrazovali Komandu Dobrovoljačkih odreda u Brlogu, a taj naziv za četnike uzet je iz propagandnih razloga. Četničke skupine u ovom dijelu Like još su se nazivale Jugoslavenski dobrovoljački odredi, Hrvatska borbena zajednica ili pak samo pravoslavne skupine. Tako su samo u rujnu 1944. Nijemci u Gackoj dolini naoružali oko 700 četnika.17 Krajem prosinca 1944. glavnina četničkih snaga iz Like povukla se s Dinarskom četničkom divizijom na riječko-opatijsko i slovensko područje, očekujući tu daljnji razvoj političkih i vojnih događaja.

Samo manji dio ličkih četnika ostao je u Lici odmetnuvši se u šume, te će se jedan dio kasnije predati organima vlasti, a preostali dio bit će uništen u razdoblju neposredno nakon rata. Ovdje treba još naglastiti da su četnici u Lici tijekom drugoga svjetskog rata u onim mjestima koja su imali pod svojim vojnim nadzorom organizirati četničku civilnu vlast, razne četničke organizacije od mladeži i žena, te formirali prijeke vojne sudove.

Iz prethodnog kratkog i općenitog teksta vidljivo je da su četnički teror i zločini bili planirani i sastavni dio njihovih vojnih i političkih ciljeva. Dakle, nije se radilo o samovolji pojedinaca i pojedinih četničkih skupina, već o takvoj ideologiji koja se za ostvarivanje svojih ciljeva služila svim metodama i oblicima terora i zločina.

To su primjenjivali prema hrvatskom narodu u cjelini, a zatim prema svim svojim protivnicima u građanskom ratu, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Suština četničke zločinačke djelatnosti ne proizlazi iz "tisućugodišnjeg antagonizma pravoslavlja i katolicizma", kako to misli Jozo Tomasevich, 18 niti u teroru i kontrateroru (teza da su četnički zločini nad Hrvatima bili osveta za ustaške zločine nad Srbima), već iz činjenice da se  taj pokret uvijek zalagao za uspostavu velike Srbije i za etnički čistu srpsku državu.

Uspostava planirane velike Srbije i na račun povijesnih i nacionalnih teritorija hrvatskoga naroda bio je osnovni uzrok četničkom teroru i zločinima. Četnički teror i zločini u Lici ovisili su o nizu čimbenika, a prije svega o njihovoj vojnoj moći i moći drugih vojnih tabora na pojedinim područjima. Ti zločini bili su usmjereni, gledajući globalno, protiv tri skupine, hrvatskog naroda u cjelini, prema srpskom narodu u antifašističkoj borbi i općenito prema partizanskom pokretu i njegovim suradnicima, bez obzira na nacionalnu pripadnost njegovih sudionika. Suodgovornost za četnički teror i zločine snose i okupacijske snage, a prije svega talijanske i njemačke.

Te snage nisu samo pomagale četnički pokret u Lici s oružjem, streljivom i živežnim namirnicama i plaćama, već su pod njihovim okriljem izvršeni i mnogi zločini. U vršenju terora i zločina sudjelovale su sve četničke jedinice u Lici, a unutar njih poglavito one kojima je to bio specijalni zadatak (crne trojke, petine, desetine, leteći odredi i si.). Teror i zločini vršeni su na terenu i unutar raznih osnovanih četničkih institucija (zloglasni četnički zatvor u Gračacu i slanje uhićenika u centralni četnički zatvor i mučilište u Kosovu kod Knina).


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Veljača 17, 2013, 15:22:55

Četnički pokret razvio je sve metode psihičkog pritiska na svoje protivnike (stalne prijetnje pokoljem Hrvata, sotoniziranje hrvatskog naroda, omalovažavanje njegove duhovne i kulturne baštine). Sve je to imalo za cilj da se milom ili silom stalno potiče iseljavanje hrvatskog stanovništva s onih područja Like kojima su kraće ili duže vrijeme gospodarili četnici. Nadalje, prema svojim protivnicima primijenili su najrazličitije metode fizičkog nasilja, batinanje (drvenom batinom, specijalnim žilama, čeličnim lancima, mokrom užadi), gaženje žrtve nogama, otkidanje pojedinih dijelova tijela (nokti, uši, prsti, ruke, noge), probadanje tijela nožem, kamenovanje, urezivanje četničkih znakova na čelo i si. Postojale su i druge metode kažnjavanja, kao npr. šišanje kose djevojkama, kažnjavanje prisilnim radom, kaznom na "leb i sol" (uglavnom se odnosilo na zatvorenike), mučenjem glađu i žeđu.

U fizičkom uništenju ljudi četnici su primjenjivali i najzvjerskije metode: likvidiranje klanjem, strijeljanjem, vješanjem, odsijecanjem glave, paljenjem, kamenovanjem, bacanjem u kraške jame, maljem, ili su pak dotle mučili pojedinu osobu dok nije izdahnula. Mnoge su osobe bile umorene kombinacijom različitih metoda. Također su se nemilosrdno odnosili prema imovini svojih protivnika, paleći pojedine kuće i naselja, te pljačkajući svu pokretnu imovinu.

Izvršenje pojedinih zločina četnici u Lici nastojali su pokriti sudskim presudama. Međutim, ovdje je riječ samo o formalno-prav noj instituciji, a izricanje i izvršenje kazne prepušteno je samovolji pojedinaca ili manjih četničkih skupina. Naime, pri štabovima viših četničkih jedinica (korpusi, pukovi, brigade) osnovani su četnički vojni sudovi i četnički prijeki sudovi, koji su izricali drastične kazne (strijeljanje, vješanje), a poglavito prema pripadnicima antifašističke borbe.

Prije nego se  upozori na do sada istražene zbirne podatke o zločinima četničkog pokreta u Lici u tijeku drugoga svjetskoga rata, potrebno je istaknuti neke pojedinačne i grupne primjere, koji dokazuju metode njihova zločina. Pročetničke aktivnosti u Lici protiv Hrvata civilnog stanovništva otpočele su tijekom srpnja 1941. Poglavito u onim naseljima južne Like gdje je hrvatsko stanovništvo bilo u manjini u odnosu na srpsko stanovništvo, i u izoliranim naseljima. Prema popisu stanovništva od 31. ožujka 1931. u Lici je bilo 154.610 stanovnika, a od toga bilo je pravoslavnog stanovništva 93.234 osobe (ovaj popis nije iskazivao stanovništvo prema nacionalnoj pripadnosti), a preostalo je bilo katoličko, tj. hrvatsko (zanemariv je broj pripadnika drugih vjera) Srpsko stanovništvo bilo je većinsko u kotarevima Donji Lapac, Gračac, Korenica i Udbina, a hrvatsko u kotarevima Brinje, Gospić i Otočac.

Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije i još u tijeku travanjskog rata 1941. i proglašenje Države  Hrvatske (potkraj travnja 1941. službeno će se nazivati Nezavisna Država Hrvatska), ustaške vlasti uspostavit će tijekom travnja i svibnja svoju vlast u Lici, iako je ona bila usporena u nekim mjestima zbog nazočnosti talijanskih okupacijskih snaga. U pojedinim većim mjestima bile su uspostavljene oružničke postaje, ponegdje ojačane s pojedinim ustašama. Veća ustaško-domobranska posada nalazila se u to vrijeme jedino u Gospiću.

Iz izvješća raznih institucija vlasti NDH u kojima se govorilo i o stanju u Lici, vidljivo je da do kraja lipnja 1941., izuzev nekoliko manjih incidenata, i nije bilo otpora srpskog stanovništva vlasti NDH,20 i unatoč tome, što su već do tada ustaške vlasti u Lici uhitile pojedine viđenije wSrbe i odvele ih u zatvor ili likvidirale pod optužbom četnikovanja u međuratnom razdoblju i njihova rada protiv interesa hrvatskog naroda. Ubrzanje procesa pružanja oružanog otpora vojnim i civilnim institucijama vlasti u Lici uslijedilo je tijekom srpnja 1941., dakle u vrijeme niza ustaških masovnih pokolja nad civilnim srpskim stanovništvom.

Tu činjenicu konstatirale su i pojedine instance vlasti NDH, nakon što je došlo u južnoj Lici 27. i 28. srpnja 1941. do masovnog ustanka. Tako u svom izvješću  Zapovjedništvo 1. hrvatske oružničke pukovnije o akcijama ustanika u južnoj Lici za razdoblje od 27 srpnja do 4. kolovoza 1941. ističe da je zapažen mali broj ustanika (naziva ih četnicima) koji sudjeluju u pojedinim vojnim akcijama, a mnogo veći broj seljaka, koji sa svojim obiteljima sudjeluju u akciji. Tu se ocjenjuje da je to reakcija na "Čišćenja" koja su poduzimale formacije. A pod "čišćenjem" se razumijevalo "ubijanje i klanje Srba bez obzira na spol i dob, kao i uništenje njihove pokretne imovine."

Prema tome, organiziranju oružanog otpora protiv vlasti NDH i općenito ustaške države u Lici pristupili su različiti politički čimbenici, od komunista do pročetničkih elemenata, što će se poglavito manifestirati ujesen 1941., pri raslojavanju ustaničkog pokreta na partizanski i četnički dio.

Toj konstataciji trebalo bi dodati još jednu bitnu činjenicu. To su napisane karakteristike oficira i podoficira Četničke dinarske divizije od 1. studenog 1944. za ukupno 348 osoba. Od toga s područja Like je bilo 160 oficira i podoficira. Za 10 osoba naznačeno je da su u Četničkom pokretu od pada Jugoslavije, za dva od lipnja 1941., za tri od 20. 7. 1941., za 38 od 25. 7.1941., a za 52 od 27. 7.1941.22 To znači da su unutar ustaničkog (gerilskog) pokreta, posebno u južnoj Lici, djelovali pojedinci ili grupice s pozicija četničkog pokreta, što se ogledalo i u odnosu prema onom dijelu hrvatskog stanovništva (civilno stanovništvo) koje ni na koji način nije participiralo u ustaškom pokretu. Poistovjećujući sve Hrvate s ustašama, ti četnički elementi izvršili su već u ljeto 1941. niz zločina nad pojedinim Hrvatima ili pak cijelim hrvatskim obiteljima.

Također su sudjelovali u etničkom Čišćenju hrvatskog stanovništva i pljačkali njegovu imovinu. Ovdje ću radi ilustracije navesti nekoliko primjera skupnih ubojstava Hrvata koja su počinili pročetnički elementi. Krajem srpnja 1941. četnici su u Brotinji ubili 15 osoba iz četiri obitelji I vezica, a od toga 11 osoba ženskog spola. Tijekom kolovoza iste godine četnici su ubili kod Otrića iz obitelji Ivankovića 11 osoba (od toga osmero djece),24 u Krcam cijelu obitelj Mi jata Anića od šest članova, u Koknni obitelj Dragičević od 5 članova. Pojedinačne i skupne zločine nad Hrvatima četnici su vršili u Lici tijekom svih godina drugoga svjetskog rata.

Teror pročetničkih elemenata u ustaničkom pokretu u Lici nad hrvatskim stanovništvom, a poglavito u južnoj Lici, prisilio ih je na iseljavanje. Tako se 31. srpnja 1941. iseljava sve stanovništvo (oko 2.000 osoba) iz hrvatskog sela Boričevac (kod Donjeg Lapca) u Kulen Vakuf i zatim dalje preko Bihaća u sjevernu Hrvatsku. Njihova pokretna imovina opljačkana je, a selo spaljeno.

Stanje u južnoj Lici krajem srpnja i početkom kolovoza bilo je takvo da "sliči ustanku u pravom smislu riječi", kako je to 2. kolovoza 1941. izvješćivala Kotarska oblast u Udbini Veliku župu Gacke i Like u Gospiću.28 Ustaško-domobranske jedinice, upućene u Liku da skrše ustanički pokret, bile su razbijene u razdoblju od 17. do 20. kolovoza 1941 ,29 te je to prisililo talijanske okupacijske snage da početkom rujna 1941. reokupiraju područje svoje druge interesne zone (toj zoni pripadalo je cijelo područje Like), te da na taj način pokušaju pacificirati to područje od ustaničkih aktivnosti.

Talijanski je okupator za svoje interese nastojao pridobiti pročetničke snage unutar ustaničkog pokreta, pridobiti ih za vojnu suradnju i usmjeriti ih protiv partizanskih snaga, a blagonaklono su promatrale i četničke zločine nad hrvatskim stanovništvom. U kasnu jesen 1941. talijanski okupator potiče pojedine četničke grupe unutar partizanskih jedinica da izvrše u njima puč te da ih prevedu u četničke jedinice i suradničke odnose s Talijanima. Prvi takav četnički puč izveden je u 3. bataljonu NOP odreda "Velebit" na području Metka 20/21. studenog 1941. Četnički pučisti ubijaju komandanta Petra Vuksana Pekisu, te partijskog radnika iz Zagreba Hrvata Vladu Cerinu.

Nadalje, četnici unutar Brloškog partizanskog odreda 18. prosinca 1941. pobili su partizane Hrvate, učitelja Romana Marinkovića, njegova brata Ivana i Dragana Petrovića.31 Međutim, četnički puč izvršen u Bruvnu u bataljonu "Gavrilo Princip" 12. travnja 1942. nije uspješno izveden, iako su četnici ubili Biću Kesića, komandanta bataljona, odsjekli mu glavu i odnijeli u Gračac talijanskom okupatoru, za što su dobili 100.000 lira.

Četnički zločini u Lici posebno su bili usmjereni prema nezaštićenim i nemoćnim osobama, kao što su bili djeca, žene i ranjenici, te zarobljenici. Nakon neuspješnog napada 2. brigade 6. ličke divizije NOVH na četničko uporište u Gračacu 14. 15 siječnja 1943. partizani nisu uspjeli izvući iz četničkog okruženja u Gračacu 41 ranjenika. Sve njih četnici su poklali i poubijali na najzvjerskiji način. Među tim partizanskim ranjenicima Srbima nalazio se i jedan partizan Hrvat - Stipe Špehar. Četnici su ga teško ranjenoga, a kao Hrvata, vukli kroz Gračac, izrugivali mu se, probadali ga noževima, sve dok nije izdahnuo. Sličan masovni zločin nad ranjenicima četnici su izvršili 2. lipnja 1944. pri napadu na partizansku bolnicu u Krčanama (zaselak jugoistočno od Udbine). Napad na bolnicu i pokolj ranjenika izvršio je četnički leteći odred Lukice Popovića Lune, a koji je s pokoljem Hrvata u Lici otpočeo još krajem srpnja 1941. U bolnici se nalazilo 90 ranjenika, a četnici su zaklali i ubili 36 ranjenika i bolničkog osoblja. Najveći broj zaklanih i ubijenih ranjenika bili su Hrvati iz Gorskog kotara, Istre i Hrvatskog primorja.

Ideologiji četničkog pokreta i njhivih zlodjela suprotstavljao se s jedne strane antifašistički pokret, a s druge strane vojne i civilne vlasti NDH. Dakako, svatko od njih sa stajališta svoje ideologije i državotvornih zamisli. U tom pogledu antifašistički pokret nastupao je autonomno, dok su vlasti NDH u otvorenoj borbi protiv četničkog pokreta morale voditi računa o svojim ratnim saveznicima (talijanskom i njemačkom okupatoru).

Naime, njihov je interes bio u korištenju četničkih jedinica za borbu protiv antifašističkog pokreta, te su na taj način i onemogućavali vojne snage NDH da vrše napade na četničke jedinice. Pojedinim institucijama vlasti NDH preostala je jedino mogućnost da se žale talijanskim i njemačkim vojnim vlastima da se onemoguće četnička  zlodjela nad hrvatskim stanovništvom.



Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Veljača 17, 2013, 15:28:35

O prijetnjama i zlodjelima četnika u Lici stizala su vlastima NDH brojna upozorenja. Tako je npr. predstojnik kotarskog suda u Gračacu pisao 1. studenog 1942. Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja u Zagrebu, između ostaloga, i ovo: "U Gračacu, unatrag nekoliko mjeseci, postoji komanda četničkog puka "Vožda Karađorđa", koja ima u samom Gračacu pod sobom oko 1.000 ljudi pod oružjem naoružanih puškama, revolverima, bombama i streljivom, koje su oružje dobili od talijanske vojske za zajednu suradnju protiv "partizana", iako se dešava da iz jedne kuće ima na jednoj i na drugoj strani. Hrvata ima u Gračacu oko 40-50 ljudi. Većina četnika je u Gračacu otvoreno neraspoložena prema Hrvatima, a napose prema Hrvatima drž. službenicima s razloga, jer da je prošle godine ovdje poginulo oko 700 njihovih Srba. Zbog toga se čuju prijetnje da treba nas Hrvate u Gračacu sve poklati i ubiti.

Četnici nisu ostali tada samo na prijetnjama već su do kraja 1942. očistili Gračac od hrvatskog stanovništva; oni koji nisu uspjeli pobjeći, bili su ubijeni.

Četnički pokret u Lici nije se samo obračunavao s pripadnicima antifašističkog pokreta, bez obzira na nacionalnu pripadnost njegovih pristaša već isto tako i s pripadnicima ustaškog pokreta, iako je ovaj pokret u određenim trenucima stupao u savezničke odnose s četnicima u Lici (npr. Sporazum između Četničkog odreda Medak i vojnih vlasti NDH u Gospiću od 6. ožujka 1943).37 O ubojstvu petorice ustaša od strane četnika iz Metka izvijestio je Ustaški stožer u Gospiću 4. studenog 1942.

Ustaški stan u Zagrebu, navodeći, između ostaloga, i ovo: "Prilikom partizanskog napadaja na selo Ribnik, uspjelo je petorici ljudi probiti partizanski obruč prema selu Metku. Kako je poznato, u Metku se nalaze četnici s talijanskom vojskom. Četnici su držali a drže i sada svoje straže do Ribnika, tako je bilo te noći. Ova petorica su se namjerili na četničku zasjedu, i ovi su ih pozvali k sebi uvjeravajući ih da im se neće ništa dogoditi, ovi su im povjerovali i došli k njima. Kad su došli neki su od četnika tražili da se puste: Sekulić Gašpar, Sekulić Blaž i Sekulić Ante, a da se ubiju Sekulić Filip i Mihaljević Stjepan. Druga seje grupa protivila i tražila smrt svih, ovi su drugi uspjeli. Ubojice ove petorice su Njegovan Đuro Tomičin, Njegovan Mića Đurin i Ivančević Đurica pok. Jurile, bivši jugosl. podnarednik. Isti su svi iz sela Počitelja, a nalaze se sada među četnicima u Metku. Ubijene su pokopali u jednom dolu kod željezničke stražarnice.

Četničke skupine iz svojih uporišta u Lici krstarile su terenom, obično noću, postavljajući zasjede i upade u pojedine kuće, te ubijajući i pljačkajući Hrvate ili pak suradnike antifašističkog pokreta. O tome je sačuvan veći broj raznovrsnih dokumenata, a ovdje se navode samo izvodi iz dva dokumenta. Tako npr. Oružničko krilno zapovjedništvo 2. oružničke pukovnije iz Senja izvješćuje Zapovjedništvo operativnog područja "Lika" 18. svibnja 1943. o djelatnosti pojedinih četničkih skupina na području Otočca. U ovom se izvješću konstatira:

"U šumama imade manjih četničkih skupina, koje su razpršene od svojih jedinica zaostale u šumi. Takove manje skupine prolaze kroz katolička sela, pljačkaju i otimaju, a također dočekaju na cestama prolazeće seljake. Tako je jedna manja skupina od 40 ljudi došla u selo Krasno dana 11. V. o.g. opljačkali nekoliko kuća katoličkih. Zapovjednik te skupine jeste Mileta Grozdanić, rodom iz Ponora (bivši finans). Ta ista grupa četnika ovih dana je sačekala u zasjedi na cesti između Kutereva i Krasna kod Grezine prolazeći narod, odnijeli im robu, prstenje i cipele. U Goljaku, selu između Krasnog i Lipovog Polja, ubili su četnici u jednoj kući oca i sina, a na putu su zaklali jednu ženu i ostavili ju na cesti."

O zločinima izvršenim nad pojedinim Hrvatima i poglavito suradnicima antifašističkog pokreta u Lici brojni tragovi i činjenice sadržane su i u četničkoj dokumentaciji. To je niz presuda Vojno-četničkog suda četničke Dinarske divizije, te isto takvog suda za pojedine ličke četničke korpuse. No, četnička dokumentacija otkriva i njihove planove na pojedinim područjima i načine na koje trebaju ukloniti svoje protivnike. To se najbolje vidi iz izvješća Četničke komande u Selcima od 5. rujna 1943., a u kojem se govori o akcijama komandanta Četničkog sektora Otočac, kapetana Miloša Savovića. Naime, on je sa svojim četnicima sudjelovao 26/27. kolovoza 1943. u zločinima na području Brloga. S tim u vezi izvješćuje se:
"Plan kapetana  Savovića bio je, da u toku te noći likvidiraju sa svim izdajicama - partizanskim špijunima i odbornicima kojih ima priličan broj. Petorkama je izdato naređenje da sve svršavaju bez pucanja - sa nožem". Te noći (26/27. 8. 1943.) deset petorki uspjelo je na području Brloga likvidirati dva odbornika, dok su se drugi pravodobno uklonili, te premlatiti grupu Roma.

Na osnovu dosadašnjih istraživanja utvrđeno je da su četnici prouzročili smrt 656 osoba rođenih u Lici, ili su pak tu bili stalno nastanjeni (mali broj). Od toga ukupnog broja bilo je osoba muškog spola 484, a ženskog spola 172. Život su izgubile osobe svih dobnih struktura, a od toga je bilo ukupno 57 djece do 15 godina starosti.

Ovdje treba istaknuti da je četnički pokret u Lici prouzročio i druge ljudske gubitke, i to među onim osobama koje su se u vrijeme drugoga svjetskog rata zatekle u Lici po raznim poslovima i zadacima (u posjeti rodbini, u partizanskim jedinicama, u vlasti i postrojbama NDH). Na taj način četnici su likvidirali oko 200 osoba, a one su poglavito pripadale hrvatskom narodu. Kada je riječ o nacionalnoj strukturi ljudskih gubitaka u Lici, koje je prouzročio četnički pokret, istraživanja pokazuju daje od ukupno 656 žrtava 201 pripadala hrvatskom narodu, a preostale srpskom narodu, izuzev jedne osobe, koja je bila ruske narodnosti. Hrvatski narod izbjegao je još veće žrtve u Lici od strane četničkog pokreta, zahvaljujući činjenici da se masovno iseljavao s onih područja koja su se nalazila pod četničkom vojnom i civilnom vlašću, te izgradnji obrambenih mehanizama (zaštita od strane partizanskih jedinica, ali isto i zaštita od strane postrojbi NDH).

Tako su četnici u Lici 1941. prouzročili smrt 90 osoba, 1942. 116 osoba, 1943. 192 osobe, 1944. 240 osoba i 1945. 17 osoba, dok se samo za jednu osobu nije mogla utvrditi godina smrti. Način na koji su pojedine osobe ubijene bilo je mnogo teže istražiti jer se u izvorima najčešće ističe samo "ubijeni od četnika". To se ističe za ukupno 432 osobe, a to ujedno znači da su i iz ove grupe pojedine osobe mogle izgubiti život u borbi s četnicima, biti strijeljane, zaklane, vješane, ili izgubile život zbog četničkih zlostavljanja.

Međutim, za preostale osobe koje su usmrtili četnici navodi se precizan način smrti, tj. 110 je osoba strijeljano, 75 osoba zaklano, jedna je osoba obješena, šest je osoba ubijeno iz zasjede vatrenim oružjem, pet osoba bačeno je u vatru, dvije osobe ispečene su na ražnju, jedna je osoba bačena u jamu, a 25 osoba umrlo je od fizičkog zlostavljanja. Od ukupno 656 žrtava četničkog terora u Lici 448 pripadalo je civilnom stanovništvu, 189 osoba pripadalo je antifašističkom pokretu, a 19 osoba ustaškom pokretu.


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Veljača 19, 2013, 11:43:44

Na teritoriju NDH postojali   su četnički koncentracioni logori u koje su četnici  zatvarali sve svoje stvarne i navodne protivnike, bilo Hrvate bilo Srbe. Usko su surađivali s talijanskim okupatorskim vlastima kojima su, uz nagradu, često predavali zatočenike ili su ih sami pogubili.

U drugoj polovici 1942. godine četnici su s Talijanima potpisali sporazum po kome su postali sastavni dio talijanskih vojnih postrojbi. Ujedno su i s vlastima NDH sklopili pismeni sporazum o suradnji u borbi protiv partizana.

U kolovozu 1942. godine formiran je koncentracijski logor za područje Borjanskoga vojno-četničkog odreda u Karačkoj školi. Istodobno je osnovan koncentracijski logor u Jošavici, gdje je bila i komanda bosanskih četničkih odreda. Logoraši su, nakon kraćeg vremena provedenog u tim logorima, uglavnom likvidirani, a manji je dio njih predan Nijemcima.

Početkom 1943. godine osnovan je centralni logor u Kosovu kod Knina. U logoru Kosovo bili su zatvarani aktivisti NOP-a i civili – Srbi s područja Grahova, Drvara i Bosanskog Petrovca, te brojni Hrvati. Zbog teškog života u ovom logoru, narod ga je prozvao drugim Jasenovcem.

Ukupan broj ubijenih u četničkim logorima i zatvorima teško je utvrditi, jer četnici uopće nisu vodili evidenciju svojih žrtava. Ipak, znatno veći broj Hrvata, Muslimana i Srba četnici su ubili u naseljima. Prema procjenama Vladimira Žerjavića, četnici su tijekom Drugoga svjetskog rata ubili 18 000 Hrvata.


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: Marica - Veljača 19, 2013, 12:30:34

U drugoj polovici 1942. godine četnici su s Talijanima potpisali sporazum po kome su postali sastavni dio talijanskih vojnih postrojbi. Ujedno su i s vlastima NDH sklopili pismeni sporazum o suradnji u borbi protiv partizana.

Sporazum je obvezujući ugovor, a složen je od glagola "biti jednog uma". Sporazumi se zaključuju dobrovoljno. Samo da ti sporazumi s četnicima nisu vrijedni ni papira na kojem su pisani jer četnici su bili dvolični, po potrebi "prijatelj" i neprijatelj, da bi krajem Drugog svjetskog rata sjeli se u krilo partizana i lizali Titi "cipele" u komunističkom logoru Jasenovcu, Golom Otoku i drugim logorima.

Četnici su bili danas jedno - sutra drugo. Tako je bilo i tako je do danas ostalo, što nam zakleti četnički vojvoda Nikolić potvrđuje.

Za ustaše možemo tvrditi da su bili vjerni svojem stavu (i bez zakletve) do zadnjega daha.


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Veljača 20, 2013, 12:55:24

Sve ponašanje i djelovanje četnika kao pojedinaca ili u okviru samog pokreta dade se pratiti i vidi se kroz jedan mentalitet. Nesposobnost ikakvih dalekovidnijih političkih odluka, nesposobnost bilo kakvih većih vojnih operacija i kordinacija u vojnom smislu, politička kratkovidnost, sklonost neredu, pljački i grabežu (i svojih vlastitih sunarodnjaka) sve je to kontinuitet jednog mentaliteta, vlaškog.
 
Pravoslavna je populacija najvećim dijelom podrijetlom od balkanskih Vlaha, a ta je populacija stoljećima živjela, i tako formirana, od dolaska Slavena pa dalje do dolaska Turaka u stalnim sukobima i čarkama, pljačka, nered i grabež postale su način života i borbe za opstanak.

Nestalnost,priklanjanje, česta i stalna promjena saveznika, nedosljednost u politčkim ciljevima sve su to odlike vlaškog mentaliteta, to se vidi i kod četnika.

Četnici i njihov pokret probijaju se u Hrvatsku već 1921-1922, tad je za predsjednika svih četničkih udruga držan Puniša Račić, radikal i atentator na hrvatske zastupnike 1928 godine. Četništvo se temelji na velikosrpskoj ideologiji koja se pojavila odmah poslije srpskih ustanaka,ideja za obnovom Dušanovog carstva, (koja nije nikad umrla, pa ni danas) kojega je glavni propagator bila srpska crkva.

Tvorci ideje o Jugoslaviji su Hrvati, koji su se nadali da će se stvaranjem južnoslavenske zajednice, izvući iz germanske dominacije. Srpska vizija zajednice je bila Velika Srbija. Hrvatska vizija južnoslavenske zajednice je bila zamišljena  na jednom kulturnom zbližavanju i kasnije ujedinjenje kao ravnopravni faktor Srbi,Hrvati i Bugari. I dok su Hrvati trabunjali o Jugoslaviji poput Franje Račkog, o “jugoslavjanstvu“, “jugoslavjanskom jeziku“, djeca u Srbiji učila su zemljopis o srpskim zemljama u kojima se Hrvatska ni ne spominje.

Takvo su stajalište Srbi imali i prema Bugarima, međutim Bugari već formirani, nisu željeli biti asimilirani u srpstvo i nakon par srpsko-bugarskih sukoba Bugari su jednostavno izostavljeni iz jugo ideje, međutim izvorna jugoslavenska ideja uključuje i Bugare, i sam Pribićević je rekao da bez Bugara južnoslavenske ideje nema. Negiranje Hrvata i hrvatske opstojnosti, srpska dominacija i hegemonija glavni su razlog sukoba u Jugoslaviji.

Četništvo nije moglo uspjeti kao “integralno jugoslavenstvo“, posebice zato sto mu je glavni propagator bila srpska crkva koja je u pravoslavne populacije imala veliki upliv i koja je oduvijek inzistirala na srpskom pravoslavlju pravoslavan=Srbin. Dokaz tome je i pojava i fenomen Srba katolika sredinom 19.st.

Godina 1860-1870, pojavila se ideja Srba katolika u Hrvatskoj, pogotovo u Slavoniji gdje su se pojedinci počeli smatrati Srbima i koji su to isticali i u Hrvatskom saboru, čak i među katolicima u Hercegovini. Poneki su se katolički svećenici izdavali kao Srbi. Međutim identifikacija pravoslavne vjere sa srpstvom i uporno djelovanje srpske crkve u tom pravcu onemogućilo je svako drugo zbližavanje, odnosno drugima nije bilo mjesta, srpstvo je moralo biti čisto i nenatrunjeno, bizantska tradicija, Srbi su u svemu imitirali Bizant, opsjednuti su njime, Srbija je Bizant u malom.

Iza toga postoji i vjerski čimbenik uvjetovan crkvenim raskolom, kojega srpska crkva baštini mnogo revnije i radikalnije, pravoslavni katolike nazivaju inovjerci, dok katolici pravoslavne priznaju i nazivaju samo odijeljenji.

Hrvate je u novoj tvorevini 1918 god. pogodio srpski državni centralizam, u osnovi velikosrpski hegemonizam, i Hrvati se nisu mirili sa diktaturom koja im je nastojala poništiti sve značajke naroda.

Protiv takvog stanja HSS-ovi narodni poslanici inž. August Košutić, potpredsjednik i dr. Juraj Krnjević, glavni tajnik HSS-a, koji su izbjegli u inozemstvo, a nakon uhićenja dr. V. Mačeka u prosincu 1929, obratili su se siječnja 1930 za pomoć memorandumom Ligi naroda, ali bez učinka, jer su mnogi tadašnji vladajući krugovi, prvenstveno oni Francuske i Velike Britanije, pozdravili uvođenje kraljeve diktature u Jugoslaviji.
U biti je Srbija u Francurskoj i V. Britaniji oduvjek imala saveznika.

…na cijelom hrvatskom državnom teritoriju uveden je apsolutistički režim srpskog kralja, koji hrvatskom narodu uskraćuje primarna narodna prava, koja su inače osigurana svakom narodu. Tako je zabranjena uporaba imena hrvatskog naroda, koji je priznat u međunarodnim ugovorima kao međunarodni faktor, te koji se nije odrekao niti svojeg imena niti svoje egzistencije u zajednici naroda. Zabranjeni su hrvatski grb i hrvatska zastava. Raspuštena su i dapače zabranjena hrvatska kulturna i znanstvena društva. Istisnut je hrvatski jezik iz škola i javnih službi. Krivotvorena je i brisana hrvatska povijest u školskim knjigama. Nastoji se zaustaviti kulturni napredak hrvatskog naroda, da se narodu otuđe hrvatske generacije, pa da im se otuđi cjelokupna hrvatska pisana literatura. Zapostavlja se hrvatska vjera, a oštećuju se grobovi (npr. u Zagrebu 1. studenog 1929.. Samovoljno su hrvatske zemlje razdrobljene i istodobno podvrgnute srpskoj prevlasti. Zabranjeni su historijski državni nazivi, n. pr. Hrvatska i Bosna. Samovoljno su raspisani porezi i druga javna podavanja, koji se silovito utjeruju i bez kontrole troše većinom u Srbiji ...”

Kao jedan od odgovora na ubojstva niza Hrvata i brojna velikosrpska nasilja nakon uvođenja diktature 1929 dolazi do osnivanja ilegalne organizacije “Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret” s dr. Antom Pavelićem na čelu, s ciljem stvaranja samostalne i neovisne hrvatske države, izvan Kraljevine Jugoslavije.

Pavelić i veći dio ustaškog vodstva djeluje u inozemstvu, gdje okupljaju dio državotvornih emigranata i osnivaju organizacije i uporišta, te izvode i prve akcije u zemlji, kao što je primjerice tzv. Velebitski ustanak iz 1932. u Lici, ali i neke na području Osijeka (podmetnute eksplozije na željeznici). Po nekima je pokret osnovan 1929, međuti prvi pisani dokumenti o organizaciji “Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret” datiraju tek iz 1933.

Najveći dio ustaškog pokreta bili su intelektualci i vrlo obrazovani  ljudi, doglavnici, ministri, velika većina njih su bili doktori, magistri,pisci itd. Velika većina začetnika ustaškog pokreta bila je u Kraljevini Jugoslaviji proganjana i zlostavljana, te se zbog toga kod njih stvorila velika odbojnost i averzija prema Srbima, Kralju i Jugoslaviji.
 
Dobar dio njih se vrlo brzo osvijestio i našao u neobranom grožđu, ostali su vjerni ideji samostalne hrvatske države ali nisu podupirali poglavnika i njegovu vladajuću kastu koja sa nikim nije htjela dijeliti vlast.

Kod ustaša i njihovog pokreta postojala je dakle jedna struja intelektualaca koja je nastojala normalizirati državu i ukloniti despotsku vladajuću kastu na čelu sa Poglavnikom.

Upravo najokorijeliji i najzatucaniji ustaše su bili oni najneobrazovaniji.

30.11.1942 pravaši frankovačke provenijencije, članovi Sabora Nezavisne Države Hrvatske, uputili su Memorandum u kojem optužuju ustaški režim za Rimske ugovore, ratne zločine OS NDH, korupciju i nepotizam. Potpisnici su: predsjednik Sabora Marko Došen, doglavnik Ademaga Mešić, Fran Milobar, Krunoslav Lokmer itd. Pavelić  je raspustio Sabor 28.12.1942. i više nikada ga nije sazvao.

Gore sam napisao pravaši, ustaštvo i pravaštvo nisu isto, to su dvije potpunoma različite stvari, ustaše su od pravaštva “uzeli“ samo ideju samostalne hrvatske države, Pavelić je sam priznao da nije pročitao ni jedan tekst od Ante Starčevica.

Ustaše su bile velika prijetnja u obnavljanju bilo kakve Jugoslavije i komunistima i velikosrbima i treća opcija koja je zagovarala Hrvatsku u okviru Kraljevine Jugoslavije. Treba znati da se Maček dopisivao sa knezom Pavlom dugo poslije rata nadajući se obnovi Kraljevine Jugoslavije.
 
Ustaše i četnici bili su nepomirljivi neprijatelji, do otvorenog frontalnog sukoba dviju vojski nije došlo zbog prisutnosti stranih sila Italije i Njemačke na teritoriju NDH, kojima nije odgovarao nikakav ustaško- četnički sukob i rat, u stvari četnike su Talijani lukavo iskoristili protiv NDH i da ne idu u partizane.


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Srpanj 03, 2013, 20:00:05
U proljeće 1942. godine, četnici su počeli  organizirati  misteriozne, strogo konspirativne grupe koje su imale  zastrašujuće djelovanje i efekt te unosile nemir i nespokojstvo. Bile su to grupe formirane od trojice četnika, kao egzekutivne formacije  svakoj brigadi, i zvale su se "trojke". U narodu su zapamćene kao "crne trojke". Ideja o formiranju trojki potekla je od Draže Mihailovića.

 Trećeg svibnja  1942., Mihailović je, krećući se preko Golije ka Crnoj Gori, radio-depešom javio Slobodanu Jovanoviću da Radio-London objavi: "Sef trojki u Jugosl. naređuje da se što više radi, a ništa ne priča". Sef svih trojki u Jugoslaviji bio je,  Draža Mihailović.

Isključivi zadatak crnih trojki bilo je klanje. Tom groznom postupku, van razuma i ljudskosti, bile su podvrgnute osobe koje su pre toga označavane famoznim slovom "Z". Pod  udar trojki dolazili su i drugi Srbi koji se nisu slagalali sa postupcima četnika, ili nisu podržavali njihov način mišljenja i ponašanja, iako nisu bili obilježeni slovom "Z". Slovo "Z" je značilo da treba zaklati onoga čije bi ime bilo saopšteno preko Radio- Londona, koji je u svemu bio na usluzi Mihailoviću, pa i u tom strašnom poslu.

Sedmog svibnja 1942. Mihailović javlja Slobodanu Jovanoviću: "Sef trojki u Jugoslaviji izdao je naredbu da se počne sa radom protiv izdajnika", naglasivši da je za to "Znak slovo Z", i ponavlja "slovo Z". I sam zbunjen onim što Mihailović čini, Slobodan Jovanović ga je 15. maja, radio-depešom, pitao: "Šta znači šef trojki i slovo Z javite hitno". Istoga dana Mirko Lalatović koji je bio zadužen,  za radio-veze sa inostranstvom, izvještava Mihailovića da su: "Juče u 17 časova objavljena na radio – Londonu naređenja šefa trojki za čišćenje izdajnika i ćutanje".

Prvo javljanje  imena koje je trebalo likvidirati primenom slova "Z" objavio je Radio-London 2. lipnja 1942. godine, a posljednje objavljivanje imena tim putem bilo je 11. rujna iste godine.Preko Radio Londona bilo oglašeno ukupno 75 imena s etiketom slova "Z", dok 25 imena koje je Mihailović dostavio Radio-Londonu nije javno oglašeno. Efekti su, međutim, bili stravični.

Jer, prema "podacima prikupljenim na terenu broj zaklanih prelazi deset hiljada". Najviše klanja po Srbiji od strane četnika, bilo sa trojkama ili drugim ešelonima smrti, izvršeno je, nakon što su Britanci otkazali usluge Radio-Londona u toj stvari. Mnogi pisci iz redova četničke emigracije skloni su tvrdnji da je slovo "Z" imalo smisao da nekoga zastraši da ne srlja u izdaju i kolaboraciju. Da je ono bilo, pored toga što je "uterivalo strah u kosti i pamet u glavu", i nešto što nije "davalo imunitet krivcima i jemstvo za bezbednost u budućnosti", a takođe i neka "pedagoška mera". Ako bi to bilo tako, zašto bi onda postojale crne trojke.

A one su likvidirale svakog na koga se odnosilo slovo "Z", pa i one "grešnike" koji nisu bili pod udarom toga slova. Tako su, bez slova "Z", zaklani i neki četnički komandanti, Mihailovićevi bliski saradnici. Među kojima su: pukovnik Jevrem Ješa Simić, Mihailovićev klasni drug, inspektor četničkih jedinica u zapadnoj Srbiji, poručnik Ilija Pažina, poručnik Milutin Janković, komandant telesne straže Draže Mihailovića, potpukovnik i vojvoda Radomir Đekić Đeda, vojvoda Mašan Đurović i Božo Ćosović Javorski. Zatim su crne trojke likvidirale kapetana Dušana Radovića, komandanta Zlatiborskog korpusa i kćerku generala Petra Nedeljkovića. Kada su "ovo dvoje ubili, ubice su im otsjekli glave i odnijeli u Vrhovnu Komandu".

Iz raznih pobuda su četnici prema Srbima primenjivali dejstvo slova "Z". Emilija Strugarević je, na primer, stavljena pod slovo "Ž" samo "radi toga što nije htjela biti  ljubavnica četničkog komandanta u Vrnjcima". Draža Mihailović je naredio da se zakolje učiteljica Vera Filipović iz Tometinog Polja, koja je bila veza Mihailovića sa Milanom Aćimovićem i Ljotićem, a Mihailović je posumnjao u njenu odanost.

Na koga se, ustvari, odnosilo slovo "Z" i način njegove primjene, veoma uvjerljivo pokaziju četnički dokumenti. Komandant četnika u istočnoj Bosni i Hercegovini major Baćović je 8. kolovoza 1942. Naredio potčinjenima prema kome i kako treba sprovoditi slovo " Z ' . "Komandant brigade po prijemu naređenja da se izvesno lice stavi pod slovo Z, dužan je u roku od 24 sata, pomoću trojki, istog likvidirati - ubiti. Ovo likvidiranje - ubijanje ima biti isključivo klanje kamom", naređuje Baćović. On, takođe, naređuje da ona trojka koja ne izvrši zadatak "osuđena je na smrt i odmah se mora sa njom likvidirati".
Konspirativnim sastavom trojki i podmuklom primenom slova "Z", četnici su sijali smrt, zavodili strah i nespokojstvo u narodu. Slušanje Radio-Londona, tog moćnog i efikasnog medijskog sredstva u službi četnika, privlačilo je pažnju i zbog zloslutnih saopštenja o tome ko će te večeri, ili te noći na najsvirepiji način biti likvidiran.

I sa slovom "Z" i bez njega, četnici su izvršili mnoge pokolje nedužnog srpskog naroda. Ove drastične mjere širih razmjera naročito su se ispoljile u vreme kada su četnici i Njemci u Srbiji počeli  otvoreno su radivati. Jedan od motiva za klanje bila je i šansa za unapređenje u viši čin. To je sljedovalo onom koji, u saradnji sa Njemcima, pokolje što više partizanskih simpatizera i jataka.

Bilo je u Srbiji, bez povoda i razloga, mnoštvo masovnih klanja nedužnih civila žena, djece, staraca, silovanja kćeri, sestara, majki. Jedan od stravičnih pokolja desio se u selu Vraniću 20/21. Prosinca  1943. Te noći četnici su zaklali 70 osoba od 1 do 93 godine starosti. Stradale su kompletne porodice. Silovane sudevojčice i žene.79 Kapetan Živan Lazović Žika, komandant Smederevskog k o r p u s a , izvjestio je Mihailovića 27. prosinca  1943. d a  j e "likvidirao" 30 osoba, od čega je samo u Boleču poklao 11 žena, dece i staraca.Draža Mihailović je bio upoznat sa nedjelima Živana Lazovića. U ožujku  1944. primio je izveštaj da Lazović narod "toliko tuče da pojedincima otpada meso sa tela '. Za Lazovićevog potčinjenog kapetana Božidara Lazovića, Mihailović je saznao da je "sadističkim nagonom lično sekao pojedincima uši, probadao ih kamom, naterivao ih da sede na žara itd. i napokon polumrtve zaklao i jednostavno i najčešće bacao u Moravu".

Dva dana kasnije, 29. prosinca 1943., komandant Gorske garde Nj. V. kralja Petra II, Nikola Kalabić, izveštava Mihailovića, d a j e u "Kopitarima uhvaćeno na spavanju i poklato 24 aktivna komunista od kojih su 20
cigani . Prema izveštaju Jevrema Simića od 15. sijecnja 1944. Draži Mihailoviću, poručnik Tihomir Jovanović, komandant Oplenačke brigade je "u selu Banji zaklao 18 istaknutih i okorelih crvenih".

U selu Drugovac četnici su zaklali dvadesetčetvoro Srba, 41 streliali, dok je nekoliko Srba izgorelo, a nekoliko umrlo od posledica četničkog batinanja."4 Noću, 1/2. Veljace  1944. izvršenje pokolj u Pomoravlju. Pukovnik Ljubomir Mihailović ("Long"), komandant grape korpusa, izvještava 17. Veljace  1944. Dražu Mihailovića d a j e izvršio "čišćenje", ustvari, pokolj po varošima: "u Jagodini 17 muškaraca i 7 ženskih, u Ćupriji 9 muškaraca i 1 ženska, u Paraćinu 11 muškaraca i jedna ženska".

 Pukovnik Mihailović dalje navodi: "Narod je ovim zadovoljan. Načinom izvršenja pokazali smo prijateljima i neprijateljima našu snagu i jedinstvo i organizatorske sposobnosti". Pronalazili su četnici i razne druge razloge za klanje. Partizanske zarobljenike obično su klali. Major Radomir Cvetić  komandant Javorskog korpusa, izveštava Mihailovića 21. Sijecnja  1944. o zarobljenim partizanima. "Mnogo ranjenih pomrlo im u putu. Mi smo zarobili 16 i zaklali bez prekog suda". Nije čudo što su to radili svom jedinom neprijatelju.

Zaprepašćuje činjenica što su i svoje četnike, na isti način, likvidirali. Prilikom jedne borbe na Bukoviku, mnogi četnici su se predali partizanima. Ovi s njima postupali u skladu sa konvencijama o statusu zarobljenika, pa su im pružili priliku da ostanu u partizanskim jedinicama i postanu borci protiv naci-fašista, ili da odu svojim kućama. Šesnaestog juna 1944. Ljuba Jovanović Patak, komandant Timočkog korpusa javlja:

"Streljao sam 75 vojnika radi toga što su se predali partizanima", da ih oni ne bi pustili "da podrivaju naše redove i šire defetizam" . Četnici su nalazili različita opravdanja za pokolj sopstvenog naroda. Darinku Rajković i dvije njene maloljetne kćerke Stanu i Radmilu, četnici su zaklali samo zato što nisu htjele izdati  partizanske rukovodioce prikrivene u zemunici. Najpre su zaklali mladu Stanu, pa Radmilu, najposle Darinku.

Još je gora sudbina za sličnu "grešku" zadesila seljaka Živana Đurđevića iz sela Balinovića, kod Valjeva. Njega su četnici pod komandom Nikole Kalabića, zajedno sa sinovima uhvatili i podvrgli mučenju. Pošto su mu, na njegove oči zaklali sina, a Živan idalje ostao odlučan, četnici su ga na Debelom brdu vezali za ražanj i živog ga pekli.

Jedan od članova štaba Gorske garde pisao je 3. novembra 1943. o ponašanju četnika pod komandom Nikole Kalabića. "Varošicu Stragare upalili su zato što su od prvog do poslednjeg bili svi pijani". Zatim se navodi da od "celokupnog br. stanja koje su poklali 50% su nevine žrtve'. Dalje piše: "Narod kada čuje da četnici dolaze u selo, više se plaši nego kada dolaze Nemci, Bugari, Amauti i svaka druga vera". U pismu se naglašava kako četnici, posle improvizovanih borbi protiv partizana, "zađu po selima i pokolju onaj nevini narod", a Mihailoviću podnose izveštaj "kako su u borbi naneli gubitke partizanima".
O raspoloženju naroda prema četnicima, u pismu se kaže: "Mogu samo Vam reći to da narod psuje majku Kralju, Vama - Draži i svima redom".

Draža Mihailović je, bez sumnje, bio dobro obavješten o svim četničkim nedjelima, ali nije zabranjivao takve postupke.



Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Srpanj 04, 2013, 18:58:14

Na suđenju koje je održano javno u Beogradu od 10.lipnja do 15. srpnja 1946 godine Draža Mihajlović pokušavao se obraniti izjavama da se ne sjeća nekih trenutaka i naređenja koje je izdavao. Na upit predsjednika sudskog vijeća: “A ko je bio šef crnih trojki u Jugoslaviji,“ Mihajlović je izjavio da je on izmislio slovo Z koje je trebalo značiti zastrašiti nekoga, na ponovno pitanje tko je bio šef trojki, Mihajlović je odgovorio da je u pitanju mistična nepoznata osoba, pošto su mu ipak na kraju predočene činjenica na ponovni upit: “Ko je dakle bio šef trojki, odgovorio je :“Ja sam bio“.
Miomir Zečević,Dokumenta sa suđenja Ravnogorskom pokretu

Podaci o tome koliko je netko bio nepodoban četnicima dostavljani su Mihajloviću, koji je obavljao selekciju, te nakon toga radio putem slani u London izbjegličkoj vladi pod predsjedavanjem Slobodana Jovanovića, on i Živan Knežević su taj popis nepodobnih osoba dostavljali Radio-Londonu, čiji je odgovorni radio službe bio novinar Harrison, njegov je glas bio prepoznatljiv je su emisije za Jugoslaviju emitirane na srpsko-hrvatskom  jeziku.

Emisije za Jugoslaviju obično su emitirane u večernje sate, nakon značajnijih dnevnih vijesti i događaja voditelj bi saopćio: “ Šef trojki za Jugslaviju naredio je da se ova lica stave pod slovo Z.“ Ta je radio emisija bila dobro slušana od četnika i dobrog dijela građana, koji su slušali u strahu i neizvjesnosti čije će se ime pomenuti.
Najbliža trojka bi u najkraćem roku pronalazila prozvanu osobu i na licu  mjesta je zaklala. O tome bi se izvještavali zapovjednik brigade i više zapovjedništvo, zatim bi nastajalo “ ćutanje“, koje je bilo znak za ispunjavanje zahtjeva Draže Mihajlovića.

Britanci su znali za smrtonosne poruke i usluge koje je njihova najmoćnija  medijska mreža pružala četnicima. U jednom povjerljivom elaboratu o četničkim aktivnostima za period od 1941 do srpnja 1944, pod nazivom “Četnici“, pod točkom 34 navodi: “Sistem trojki i izvršavanje smrtne kazne obilježivši čovjekovo ime slovom Z(zaklan) bilo je također sprovedeno kroz emisije BBS, koje su na Mihajlovićev zahtjev davane.“


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: Marica - Srpanj 04, 2013, 21:04:57

- S čim se to ima Srbija da ponosi?
- Zar sa svojim vojvodama?
- Zadnji "vojvoda" im se nada europskim fondovima!

Kakvi hroji, sposobnjaci - bankrotarci!


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Srpanj 05, 2013, 19:30:58

O imaju, imaju "Do viđenja, dakle, u Zagrebu i pozdravite mi ministra dr Artukovića".

Mihailovićev predstavnik Dobrosav Jevđević, njega je Pavelićev izaslaniko logornik Poljak pozvao na pregovore u Zagreb.



Naslov: Sporazum četničkih odreda
Autor: max 2 - Srpanj 05, 2013, 20:17:26

Sporazum četničkih odreda - ozrenskog, trebavskog i odreda "kralj Petar II" -
o priznavanju vlasti NDH

Zapisnik

Sastavljen dne 28 svibnja 1942 u s. Lipcu između predstavnika državne vlasti Nezavisne Države Hrvatske: Velikog Župana pri predsjedništvu Vlade Dr Milana Badovinca, pješačkog pukovnika Bogdana Majetića zapovjednika IV. pješačke divizije i ustaškog podpukovnika Ivana Šojate s jedne strane i zapovjednika Ozrenskog četničkog odreda Cvjetina Todića, načelnika štaba Cvjetina Đurića i Branka Stakića, te predstavnika Trebavskog četničkog odreda zapovjednika Save Božića (svećenika), Petra Arnautovića načelnika štaba i Đoke Miloševića kao i opunomoćenika četničkog odreda Kralja Petra II. svećenika Save Božića, Petra Arnautovića i Đoke Miloševića s druge strane.

Na sastanku zaključeno je slijedeće:

I.

Pripadnici Ozrenskih četničkih postrojbi sa područja koje je ograničeno sa zapada:r. Bosnom od utoka r. Spreče, do utoka r. Krivajc; sa sjevera: r. Sprečom do granice općine Puračić; sa juga: r. Krivajom od utoka u r. Bosnu do s. Podvolujak i zatim uključivo sela. Trriići, Podstoga, Hadžići, Miljevići, Cvijanovići, Bare do r. Krivaje; sa istoka: uključivo s. Vukovina, Pribitković, Lozna, Orahovica, Musi. Milino Selo, Sižje dor. Spreče; Pripadnici Trebavskih četničkih postrojbi sa područja koje je ograničeno sa zapada: r. Bosnom od utoka r. Spreče do r. Tarevci; sa sjevera: isključivo s. Tarevci, a uključivo sela: Simići, Skugrić, Gornji Skugrić, Skugrić Donji, Krečane; sa istoka: uključivo sela: Rajska, Srbska Zelinja, Skipovac, Lukavica; sa juga: uključivo sela: Kostajnica, Stanić Rijeka i Lukavica.

Pripadnici četničkog odreda Kralja Petra II. sa područja koje gornji opunomoćenici ne mogu sada ograničiti (ovo će naknadno učiniti zapovjednik tog odreda), priznaju vrhovništvo Nezavisne Države Hrvatske i kao njeni državljani izrazuju lojalnost i odanost  njenom poglavaru, poglavniku i privrženost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
 
II.

Predstavnici gore pomenutih četničkih postrojbi sa svim svojim postrojbama prekidaju današnjim danom sva neprijateljstva prema vojnim i građanskim vlastima Nezavisne Države Hrvatske.

III.

Na gore opisanom području Hrvatskog državnog v r h o v n i š t v a Hrvatska državna vlast uspostavlja svoju redovitu vlast i upravu, a četničke postrojbe sa svojim predstavnicima obvezuju se u svakom pravcu pomagati državne vlasti Nezavisne Države Hrvatske u sređivanju općih prilika na ovom dielu Hrvatskog Državnog područja, te im u tu svrhu pružiti svaku pomoć.

IV.

Obje ugovarajuće strane sporzumne su:

1. - Da za vrieme trajanja iznimnog stanja samoupravnu vlast na opisanom podoručju vrše zapovjednici četničkih odreda, odnosno po njima imenovane općinske vlasti, pod kontrolom vlasti Nezavisne Države Hrvatske.

2. - Da dok postoji opasnost od partizanskih oružanih bandi četničke postojbe surađuju dobrovoljno sa Hrvatskom oružanom snagom na suzbijanju i uništavanju partizana i da u tu svrhu zadrže oružje pod kontrolom Hrvatskih vojnih vlasti.

3. - Zapovjednici četničkih postrojbi obvezuju se u što kraćem roku, a najdalje za mjesec dana dostaviti zapovjedniku 4. pješačke divizije u Doboju iskaz svojih postrojbi sa podacima navedenim u dva obrasca u prigibu (ljudstva i naoružanja).

4. - Svaki onaj koji se zatekne sa oružjem, a nije naveden u iskazima smatrati će se za obje strane kao odmetnik.

5. - Kada prestane potreba za držanje oružja kod četničkih postrojbi ove će ga predati Hrvatskim državnim vlastima uz nagradu koje će se odrediti.

6. - Streljivo u koliko to situacija bude zahtjevala izdavat će Hrvatske državne vlasti četničkim postrojbama.

7. - Četnici, koji budu ranjeni u borbi sa partizanima mogu se liječiti u bolnicama i ambulantama kao i ostali pripadnici oružane snage Nezavisne Države Hrvatske.

8. - Pripadnicima četničkih postrojbi priznaće se nagrada i odlikovanje u koliko se istaknu u borbi protiv partizana.

9. - Da se udovicama i siročadi čiji bi hranioci pali u borbi protiv partizana dodjeli podpora od strane države u smislu postojećih zakonskih propisa koji vriede za sve državljane Nezavisne Države Hrvatske.

10. - Žitelji pomenutih područja u pogledu prehrane uživaju ista prava kao i ostali državljani.

11. - Obiteljima čiji su hranioci u Njemačkom zarobljeništvu, a ne pripadaju partizanima isplaćuju podporu u smislu postojećih zakonskih propisa; da se izplaćuju mirovine i rente radničkog osiguranja svima onima, koji na to imaju zakonsko pravo, a lojalni su građani.

12. - Žiteljstvu navedenih područja u koliko budu imali preporuku od četničkih zapovjednika dozvoli zaposlenje na državnim i drugim javnim radovima.

13. - Da se po mogućnosti vrate ljudi koji su odvedeni u logore, a po preporuci i iskazu zapovjednika. Dok se ne vrate, da se izda potpora njihovim porodicama, ako su siromašnog stanja, kao obiteljima onih, čiji se hranioci nalaze u Njemačkom zarobljeništvu.

14. - Da se svima izbjeglicama dozvoli nesmetan povratak svojim kućama, a u koliko su stradali, da im se dodjeli pomoć, kao i svima ostalim postradalim državljanima Nezavisne Države Hrvatske.

15. - Da se dozvoli kretanje i izmjena dobara, kao i ostalim građanima Nezavisne Države Hrvaske u smislu postojećih propisa.

16. - Da se po mogućnosti omogući izmjena postojećih jugoslovenskih novčanica sa ovih četničkih područja, a po izkazu koje će predložiti četnički zapovjednici.

V.

Četničke postrojbe sudjelovat će dobrovoljno u suzbijanju i uništavanju kornunističko-boljševičkih bandi zajedno sa ostalom oružanom snagom Nezavisne Države Hrvatske, pod općom zapoviedi zapovjednika ove oružane snage, pri čemu će zapovjednici četničkih postrojbi zapoviedati svojim postrojbama. Četničke postrojbe mogu izvoditi samostalne potrebne akcije protiv partizana, no o ovome će na vrieme izvjestiti zapovjednika Hrvatske oružane snage.

VI.

Obe stranke se obvezuju da će sve tačke ovog ugovora točno ispunjavati i da će sa svoje strane učiniti sve da svi organi kako jednih tako i drugih uglavnika ovog sporazuma se pridržavaju.

Gornje odredbe ovog ugovora stupaju odmah na snagu. Lipac, dne 28. svibnja 1942.

Za Ozrenički četnički odred:
zapovjednik Cvijetin Todić,
načelnik štaba Cvijetin Đurić,
savjetnik štaba Branko Stakić

Za Trebavski četnički odred:
zapovjednik Savo Božić,
načelnik štaba Petar Arnautović,
savjetnik štaba Đoko Milošević

Opunomoćenici četničkog odreda Kralja Petra II.
          
Veliki župan Dr. Milan Badovinac
zapovjednik 4. pješačke divizije,
pukovnik Bogdan Majetić,
ustaški podpukovnik Ivan Šojat


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Srpanj 06, 2013, 18:02:50

Sporazum odreda "Borje" i predstavnika NDH o suradnji

Zapovjednik banjalučkog zdruga: s a s t a v l j e n u velikoj župi Sana i Luka, između predstavnika državnih vlasti Nezavisne Države Hrvatske: velikog župana dr. Petra Gvozdića, vojnog zapovjednika pješačkog p u k o v n i k a Brozovića Ivana i stožernika Beljana Mirka s jedne strane i zapovjednika č e t n i č k i h postrojbi Radoslava Radića, s druge strane.

Na sastanku je zaključeno sledeće:

Toč. 1
.

Pripadnici četničkih postrojbi (vojno četničkog odreda "Borja") sa prostorije:
rieka Vrbas od Štrbca do Gumjere - Jaružani - Crni Vrh - Strbe - Opsječko - MarjanovoGnijezdo - Dabovci - Latkovi - Imljani - sjeverna strana Vlašića do rieke Bosne, -Komušina - Vlajići - Čećava - Gojakovac - Bukovica - Rudanka - Pojezna - Ljubić - Vijačani - Gradina - Motajica (do ceste Prnjavor - Derventa), priznaju vrhovništvo Nezavisne Države Hrvatske i kao pripadnici Nezavisne Države Hrvatske izjavljuju privrženost i odanost državi Hrvatskoj.

Toč. 2.

Radi toga, obavezuju se predstavnici četničkih postrojbi sa svojim postrojbama, sa današnjim danom prekinuti sva neprijateljstva prema vojnim i građanskim vlastima Nezavisne Države Hrvatske.

Toč. 3.

U tu svrhu na gore opisanom području Hrvatskog državnog vrhovničtva, hrvatske državne vlasti uspostavljaju i faktično svoju redovitu vlast i upravu.

Toč. 4.

Predstavnici četničkih postrojbi stavljaju sliedeće primjedbe:
a) Da se očituje privrženost i odanost, koja je spomenuta u toč. 1 zapisnika, žitelji sa označenog područja žele imati upravu svojih obćina. Stoga, pri imenovanju obćinskih uprava žele da budu saslušavani i predstavnici gornjih žitelja, a njihovi priedlozi uvaženi pod pretpostavkom, da predloženi ljudi budu ispravni državljani Nezavisne Države Hrvatske.

Odgovornost u prednjem pravcu nosit će lično gornji predstavnik.

b) Da u vezi sa hrvatskom oružanom snagom sudjeluju dobrovoljno na suzbijanju i uništavanju komunističko-boljševičkih bandi, te da u tu svrhu zadrže oružje.

c) Da se vraćenom pučanstvu, koje pokaže privrženost prema državi i državnim vlastima, pruži državna potpora, kao i naknadi šteta učinjena u toku operacije, a napose a se onim udovicama i siročadi, čiji hranioc pogine prilikom akcija oko suzbijanja komunističko-boljševičkih bandi dodijeli odmah potpora sa strane države, a sve u smislu postojećih zakonskih propisa, koji vriede za sve državljane.

d) Da obitelj čiji su hranioci u zarobljeništvu, a koji ne pripadaju komunističkoj Partiji, dobivaju potporu u smislu postojećih odredaba i to na ženu po 16 kn., a za dijete po 10 kn. dnevno

e) Da se i dosadanjim pripadnicima četničkih postrojbi prizna pravo na odlikovanje i nagradu, u koliko se osobito istaknu u borbama protiv komunista.

f) Da se omogući pravoslavnom življu prednjeg područja, u koliko bude ispravnog vladanja, zaposlenje i zarada na državnim i drugim javnim radovima.

g) Da se stanovnicima pravoslavne vjere zajamči potpuno slobodno ispovjedanje njihove vjere u smislu postojećih zakona.

h) da se dozvoli ulazak u grad žiteljima pravoslavne vjere radi podmirenja svojih životnih potreba.

Toč. 5.

Gore imenovani predstavnici hrvatske državne vlasti prihvaćaju gornje primjedbe navedenog predstavnika četničkih postrojba, s tim, da će hrvatska oružana snaga kao i građanske vlasti pružiti pravoslavnom življu punu zaštitu osobne slobode, sigurnosti injihove imovine.

Četničke postrojbe sudjelovat će dobrovoljno u suzbijanju i uništavanju komunističko boljševičkih banda zajedno sa ostalom oružanom snagom, pri čemu će zapovjednici četničkih postrojbi zapovjedati svojim postrojbama.

Četničke postrojbe mogu izvoditi samostalno neophodno potrebne akcije mjestnog značaja, no o svemu će na vrieme izvjestiti zapovjednika oružanih snaga. Dolazak u grad dozvoljava se samo potpuno lojalnim građanima sa dozvolama, koje će izdavati redovite upravne vlasti prema postojećim propisima, a na temelju svjedožbe o ispravnosti pojedinih lica izdatih od strane dotične obćinske uprave.

Toč. 6.

Četničke postrojbe sa svojim predstavnicima obavezuju se u svakom pravcu pomagati državne vlasti Nezavisne Države Hrvatske u sređivanju obćih prilika na ovome dielu državnog područja, te im u tu svrhu pružiti svaku pomoć, dok se vojne vlasti obavezuju pružati oružje i streljivo kao i ostalim vojnim jedinicama.

Toč. 7.

Prednje odredbe stupaju na snagu odmah po potpisivanju.

U Banjoj Luci, dne 9. lipnja 1942. godine.

Zapovjednik čet. postrojbi "Borje" Radoslav Radić
       
Veliki Župan župe Sana i Luka dr. Gvozdić

Zapovjednik banjalučkog zdruga: Brozović Ivan

Ustaški stožernik: M. Beljan


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Srpanj 06, 2013, 20:44:52

U dosadašnjoj hrvatskoj i srpskoj historiografiji sustavno je prešućavana pojava četnika u Kraljevini SHS, kasnije nazvanoj Kraljevina Jugoslavija. Pojava četnika u Hrvatskoj u tom razdoblju jednostavno je izbačena sa povijesne scene, izuzev nekih radova u koje nije imala uvid ni pristup šira javnost.

Službena ideologija je četnicima pisala tek u okviru Drugog svjetskog rata i njihova pojava u Hrvatskoj se objašnjavala kao: “Najzaslužniji faktor pojave četnika u Hrvatskoj su ustaški zločini prema Srbima“.

U vrijeme kad se u Hrvatskoj osnivaju četnička udruženja o ustašama nema nikakve naznake ni traga, a budući ustaški Poglavnik je bio jedno skoro beznačajno piskaralo.

Četnici se javljaju u Hrvatskoj za vrijeme Kraljevine SHS kao dio širokog političkog zamaha i projekta, baziranog na dugogodišnjoj ideologiji. Velikosrpska ideja je stvaranjem Jugoslavije pronašla  priliku da pokuša ostvariti svoje dugogodišnje ideje i snove, a četnici su bili jedno od sredstava za ostvarenje tih ideja i snova, oni su trebali biti os i uporište režima u provedbi svoje ideologije.

U promoviranju velikosrpske ideje četnici su bili najaktivniji, oni su uvelike sudjelovali u osnivanju političko-represivnih organizacija kao što je bila ORJUNA - organizacija jugoslavenskih nacionalista, SRNAO - Srpska nacionalna omladina i Narodna oodbrana.

Svetozar Pribićević, ministar unutarnjih poslova u vladi Nikole Pašića, predsjednika radikala, i njegove pristaše osnivaju ORJUNU-u.

Radikalna stranka, kao glavna vladajuća stranka koja je od režimskih stranaka imala najviše glasova i najviše sudjelovala  u vlasti, ona je   bila inicijator i osnivač četničkih udruženja. Njezino “Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu”, osnovano 1924. (kojega je vođa 1927.-1928. bio Puniša Račić, ubojica hrvatskih zastupnika u Narodnoj skupštini u Beogradu) prvo je koje se tada 1924. pojavljuje u Osijeku. Cilj mu je bio ukidanje povijesnog područja Hrvatske i potpuno uključenje većine Hrvatske, a cijele Slavonije, u sastav velikosrpske države.

Sve su te organizacije,(SRNAO,ORJUNA) imale velikosrpski karakter koji se nastojao prikriti “integralnim jugoslavenstvom“, one nikako nisu mogle biti jugoslavnske iz same činjenice jer su u osnivanju uvelike sudjelovali četnici, njihov je karakter u samom početku bio etnički, srpski, u ondašnjim terminima “plemenski.“

Član Vrhovne uprave SRNAO-a bio je i Puniša Račić, pod izravnim nadzorom SRNAO-e osnivaju se srpska četnička udruženja na vukovarskom području. Politički program udruženja bio je stvaranje tzv. “Velike Srbije”, da “zdrav i istinski srpski nacionalizam” suprotstave “razornim ideologijama”, posebice “separatizmu” Hrvata, uz “ čuvanje otadžbine i kralja, propagiranje nacionalizma i odbrane Srbinove tekovine do istrijebljenja svih antidržavnih i antinacionalnih elemenata”.
Srpska riječ, Sarajevo, 13. XII. 1924

Subotički list “Princip”, nacionalistički organ ORJUNE, u br. 13., od 1. IV. 1923. pozdravlja četnike i na naslovnoj stranici, povodom “Radićeve pobjede” ističe kako je “jedan od najvećih političkih uspeha posle izbora potpuna istovetnost stavova između četnika i ORJUNE kako na ideologiju tako i na “jedinstvo naroda i države”.

U Osijeku organizacija ORJUNE osnovana je već u srpnju 1922., vođa  je bio Branko Mašić, pravnik. Njezini su članovi, opskrbljeni oružjem i pod zaštitom vlasti, započeli s napadima i sukobima protiv političkih protivnika iz hrvatskih redova. To je snažno zaoštrilo srpsko-hrvatske odnose i reakcija s hrvatske strane nije izostala.

Zato  je u rujnu 1922. u Osijeku osnivana  organizacije Hrvatske nacionalne omladine HANAO.

Glavni odbor udruženja srpskih četnika “Petar Mrkonjić“ iz Beograda osnovao je u kolovozu 1924. poseban četnički odbor za Osječku oblast i Baranju,8. rujna održana je oblasna konferencija na kojoj je donijeta rezolucija sa sloganom “Na okup za Kralja i Otadžbinu”.

U rujnu 1924 kralj i kraljica proveli su 14 dana na državnom imanju u Belju, te je kralj primio na duži razgovor osječke četnike-dobrovoljce. Nakon toga 1. X. 1924. u Osijeku pokrenut je “Glas srpskih četnika”, u izdanju Udruženja srpskih četnika za Osječku oblast i Baranju, to je bio  prvi četnički list na području Hrvatske i Slavonije.
Na  godišnjoj skupštini Mjesne organizacije ORJUNE Osijek u rujnu 1924. nazočio je vojvoda Ilija Trifunović Birčanin, predsjednik Narodne obrane, a od 1929. do 1932. predsjednik četničkog udruženja.

Samo nekoliko dana potom, 5. X. 1924., članovi osječke ORJUNE (civilna i vojna lica) ubili su Stjepana Veseliaća, vođu HANAO-a, čiji se sprovod, kojem je nazočilo više od 2.000 ljudi pretvorio se u političku manifestaciju protiv režima, tako da je vlast izvela vojsku na osječke ulice kojima je povorka prolazila.

Orjunaši su nastavili s provokacijama i incidentima, u prosincu su teško ranili mladića Slavka Teša. I četnici i orjunaši su svoje postupke opravdavali kao tobožnji odgovor na teror Radićevaca i HANAO-a te da brane kralja i državu, dok su ih vlasti proglašavale ”sporadičnim i slučajnim”, i nastojale sa sebe skinuti svaku odgovornost. Tako je 1925. zabranjen rad HRNAO-a u Osijeku.


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: Marica - Srpanj 06, 2013, 21:39:17

Sporazum odreda "Borje" i predstavnika NDH o suradnji.

Zapovjednik banjalučkog zdruga: s a s t a v l j e n u velikoj župi Sana i Luka, između predstavnika državnih vlasti Nezavisne Države Hrvatske: velikog župana dr. Petra Gvozdića, vojnog zapovjednika pješačkog p u k o v n i k a Brozovića Ivana i stožernika Beljana Mirka s jedne strane i zapovjednika č e t n i č k i h postrojbi Radoslava Radića, s druge strane
_____________

Vrijednost dobrog sporazuma temelji na njegovoj trajnosti – rekao je Chuang Tzu. Ja bih rekla; ne vjeruj nikada onom koji poželi zemlju bližnjega svoga – četniku.

Marica


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Srpanj 07, 2013, 20:13:16

Pop Momčilo Đujić osnovao je četničko udruženje 1935 na teritoriju u selima sjeverno od Knina, na ličko-dalmatinskoj i bosanskoj tromeđi. Prvi put je pred okupljene  seljake izišao u četničkoj uniformi, s kokardom na šubari i s kratkocjevnom karabinkom prebačenom preko leđa, 9. siječnja 1935, o Svetom Stevanu. Sa zamjenikom četničkog vojvode Koste Milovanovića Pećanca, žandarmerijskim generalom Ljubom Novakovićem, koji je iz Beograda donio četničke ambleme i perjanice sokolskog podmlatka, izvršio je prvu smotru dvadesetak novozakletih četnika.

U Savezu komunista je vladalo uvjerenje i nazivan je,od partijskog  rukovodstva  u Hrvatskoj da je pop Momčilo Đujić “stara talijanska špijunčina.” Kako drugačije objasniti sve njegove kasnije odnose s Talijanima, inače Đujića njegovi suvremenici opisuju kao vrlo ambicioznog, opasno ambicioznog.


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: Marica - Srpanj 07, 2013, 22:50:03

Za mene su četnici cik-cak pješadija: aj na levo, aj na desno; danas ne, sutra da – nemaju svoje "ja".

Niti četničke vojvode nisu pravolinijski; eto čak i zakletve krše, jučer ubi, danas ljubi.

Znam da niti četnicima, ustašama i partizanima nisu rikavice ostale bijele, ali jedno je sigurno ustaše su jedini ostali lojalni svojoj ideji i svojim prijateljima te ih nakon sloma NDH nije bilo niti u jednoj Vladi. To ostali ne mogu o sebi, sve do danas, da tvrde.


Naslov: Jedina snaga koja je pokretala pokret bila je mržnja prema Hrvatima
Autor: max 2 - Srpanj 09, 2013, 18:01:56

Cijeli pokret karakterizira prevrtljivost, izdaja, sklonost pljački i grabežu, nasilje prema slabijima, oportunizam pojedinaca itd., pokret je imao patetično licemjerno geslo “za obranu srpskog naroda“, uporedo s tim  četnici su pljačkali i terorizirali svoje sunarodnjake Srbe, potpisivali ugovore o lojalnosti sa “najvećim srpskim krvnicima“ ustašama itd. Drugo geslo bilo je “oslobođenje od okupatora“, uporedo s tim “borbama“ za “oslobođenje od okupatora“  četnici vjerno služe tom okupatoru, bivaju naoružani i plaćeni od tog istog okupatora.

Pokret nije imao političu inteligenciju niti intelektualnu pripremljenost za provedbu svojih planova.

I sam Momčilo Đujić bio je jedno vrijeme protivnik Karađorđevićevog režima,a kasnije je postao vjerni borac za "Kralja i otadžbinu."

Dinarska divizija odnosno Severna Dalmacija stoji najsilabije. Srpske mase duboko infiltrirane komunizmom. Nesigurni dobrim delom i naoružani četnici. Najpouzdanija snaga izbjeglice iz po partizanima osvojenih delova Like i Zapadne Bosne. Strahovit antagonizam između pokrajinskih vođa Like i Bosne s jedne i Dalmacije s druge strane. Kod šefova puno otsustvo širokih pogleda. Svim akcijama dominiraju lični prestiž, lokalni interes i kaprici.

Dobrosav Jevđević

Jedina snaga koja je pokretala pokret bila je mržnja prema Hrvatima, isprva prema ideji hrvatske držanosti, a kasnije prema samim Hrvatima kao narodu, velikosrpska “inteligencija“ (kasta) je tu mržnja indoktrinirala u zaostale srpske mase, a Srpska pravoslavna crkva posebice u Kraljevini SHS vjerni sluga i prostitutka režima, baštineći svoju bizantsku mržnju na “Latine“ stalno je potpirivala na vjerskoj osnovi pravoslavni-katolici.

U vojnoj akciji, koju su poduzeli na području kotara Gračac u srpnju 1942, četnici i Talijani su spalili veći broj sela i opljačkali ih. Na području Plaščanske doline četnici su, gdje god su mogli, pljačkali i ubijali Hrvate, posebno pristalice NOB-e. Tako su ubili

-   Ivana Šebelja iz Glibodola, oca devetero djece,
-   Miju Mesića iz Lipica,
-   Miju Fertića i njegovu ženu, inžinjera Šarića iz Plaškog,
-   inžinjera Denisova iz Drežnika.

Većinu ubistava i pljački izvodili su maskirani partizanskim kapama kako bi svoje zločine prikazali kao djelo partizana. Početkom septembra 1942. godine nalaze se u akcijama zajedno s Talijanima u selu Ponikve i okolini, gdje su zapalili i opljačkali 96 srpskih kuća. Svako učinjeno četničko zlodjelo narod je Plaščanske doline preko zborova, sastanaka i pojedinačno oštro osuđivao. Otvoreno su nazivani ustašama broj dva. Svoja zlodjela četnici su često opravdavali kako su ih na to prisilili Talijani izražavajući žaljenje što su popalili srpske kuće, ali da su zato popalili više hrvatskih.

Kotarski komitet KPH Slunj, juli 1942-juli 1943. godine, Druga godina NOR-a.

Pavle Durišić je naličje i karakter četničkog pokreta. Kao  časnik pripremao se braniti svoju domovinu od stranih zavojevača, a postao je suradnikom okupatora. Učestvovao je u srpanjskom ustanku crnogorskog naroda, koji je protiv Talijana  organizirala i  predvodila KPJ. Zatim je prešao u tabor kontrarevolucije, postao ljutim neprijateljem partizanskog pokreta i završio rat kao jedan od najvećih ratnih  zločinaca u Crnoj Gori. Protiv Talijana borio se dva puta, najprije u kratkotrajnom travanjskom ratu, zatim u  srpanjskom ustanku, a ne mnogo kasnije postao je njihovim vjernim suradnikom.

Uoči bitke na Sutjesci  Nijemci su ga uhapsili kao mogućeg protivnika i internirali, a pola godine kasnije surađuje s njima i u znak  priznanja za borbu protiv jedinica NOVJ dobiva od Hitlera Orden željeznog križa. Draža Mihailović bira ga za suradnika još u listopadu 1941. i proglašuje ga jednim od svojih najhrabrijih i najsposobnijih komandanata. Tri puta ga unapređuje, nekoliko puta odlikuje, a u proljeće 1945. organizira na njega atentat i konačno se s njim  razilazi. Za vrijeme ustanka bori se protiv crnogorskih separatista pod zastavom KPJ, a kasnije surađuje sa separatistima protiv NOP-a i KPJ. Ponovno, no ne zadugo, protiv separatista razvija bjesomučnu propagandu.

Nakon razlaza s Dražom Mihailovićem postaje operativnim komandantom Crnogorske narodne vojske pod  vrhovnom komandom Sekule Drljevića, najekstremnijeg crnogorskog separatista. Istovremeno bio je bliski  prijatelj Draže Mihailovića i Milana Nedića, obojica ga u isto vrijeme unapređuju (u čin potpukovnika), bliski je suradnik Dimitrija Ljotića, a britanska služba SOE  kombinirala je da Durišić zamijeni Dražu Mihailovića  na kormilu četničke organizacije. U lipnju 1942. surađu- je s ustašama u rajonu Foče, a potkraj travnja 1945. ustaše su ga u Jasenovcu pogubile.

Četnički zločini u Srbiji bili su grozni, nekad su imali apokaliptične razmjere, za sva ta klanja i iživljavanja četnika  Draža Mihajlović je znao
.

U februaru i martu 1943. godine u srezovima ljubićkom i trnavskom izvršeni su veliki zločini.

U Ostri su 17. februara četnici uhvatili Miloša Anćelića (39), strahovito su ga mučili, obesivši ga za noge, boli ga kamom, čupali mu brkove, lomili ruke i drali mu kožu sa glave i na kraju ga zaklali. Istragu nad Anćelićem je lično vodio Predrag Raković, koji je davao uputstva o zlostavljanju. U Mojsinju 23. februara četnici, pod komandom Predraga Rakovića, zaklali su Mihaila Miša Ćurića (56), učitelja, starog ratnika i rezervnog potpukovnika, jer nije odobravao njihove zločine nad stanovništvom. Tada su ubili i Srećka Đurića (34).

Devetog marta u Stančićima su zaklali Dragoljuba (51) i Radojicu (50) Petroviće. U Vapi, Slatini, Banjici i Ježevici u noći izmeću 13. i 14. marta četnici su zaklali: Sretena Terzića (36) iz Vape, Bogoljuba Jocovića (31), Stanimira Madžarevića (55) i Mihaila Madžarevića (49) iz Slatine, Ljubišu Simovića (40) i Milorada Borovića (38) iz Banjice, Miroslavu Miru Ćirić (30) i Miodraga Petrovića Ćopa (35) iz Ježevice. U noći izmeĐu 15. i 16. marta u Lipnici i Premeći četnici Treće žičke brigade uhvatili su Vojina Propadovića (23) i Radmila Joksića (40) iz Lipnice. Posle mučenja njih su u Premeći žive zakopali.

U Trbušanima u noći izmeću 18. i 19. marta četnici su zaklali: Iliju Zupca, izbeglicu iz Nevesinja, Miodraga Starčevića (42) i Vukosavu Čolović iz Ljubića i Radoslava Gluščevića iz Kamenice. U Ljubiću 20. marta zaklali su Dragišu Čolovića. U Donjoj Gorevnici 22. marta četnici, predvođeni Žarkom Borišićem, ubili su i zaklali 10 lica: Milenu Pavlović (42), Stojku Janković (55), Vuka - Miletu Aleksandrića (39), Svetislava-Svela Kuzmanovića (53), Bogdana Kuzmanovića (60), Budimira Radojevića (35) i devedesetogodišnjeg Stanojla Jelića, a iz Mojsinja celu porodicu: Sibinku (45) i Gojka (50) Paunovića i njihovu jedinicu Daru (19). Svi zaklani i ubijeni su pobacani u jamu rudnika, uz zabranu porodicama da ih preuzmu i sahrane.

Pored ovih ubistava nenaoružanog stanovništva, četnici pod komandom Predraga Rakovića, u zajednici sa Nedićevom Državnom stražom, 5. marta blokirali su borce Čačanskog partizanskog odreda i tom prilikom ubili 14 partizana, od kojih su nekoliko streljali kao teško ranjene. Ubijeni su: Radiša Poštić, Radoje Živković, Svetislav Babović - Ćećo, Vasilije Jovičić, Dragan Jovanović Šmit, Milan Paunović, Gvozden Paunović, Dobroav Miletić, Boba, Milija Jovanović, Mihailo Pavlović, Vladan Šićević, Radomir Novaković, Savo Savić i Vukadin Belić.

Ranjene partizane ubio je Hristivoje Stojanović, komandir mrčajevačke četničke čete.

U Dragačevu posle povratka iz Crne Gore, gde je pretrpeo poraz u borbi sa partizanima, za odmazdu, vojvoda Milutin Janković popalio je desetak kuća mobilisanim seljacima koji su dezertirali sa bojišta, a potom u noći izmeću 23. i 24. aprila njegovi četnici ubili su u srezovima dragačevskom i ariljskom 11 pripadnika NOP-a. Iz Dragačeva su ubijeni: u Donjoj Kravarici - Timotije Tomašević (45) i njegov sin Dušan (19), zatim Miloš Stefanović (33) iz Lisa, Bogosav Mladenović (63) iz Virova, Milun Joković (32) iz Lisica, a sutradan Miladin Marković (43) iz Dljina, koga je ubio Jankovićev pratilac - koljaš Branislav Pantelić.

Novi zločini se nastavljaju u Dragačevu i u maju.

Na Golupcu je ubijen Miodrag Ičelić (20) iz Cerove. U Guči Milosav Stanić (20). U noći izmeću 3. i 4. maja "crna trojka" iz jedinice Davida-Dača Simovića, komandanta Dragačevske brigade, u Grabu je zaklala Gvozdena Šipetića (45), koji je bio komandir četničke jedinice u Grabu, a koji je odbio da vodi borbu i da čini zločine prema pripadnicima NOP-a. Njega je zaklao koljaš Dragan Stanisavljević - Dragan pekar, rodom iz Rajca kod Čačka. Šipetiću je po izvršenom klanju odsekao uvo i poneo da pokaže svom komandantu - da je svoj zadatak izvršio.

U Viljuši su 29. juna 1943. četnici zaklali Živku Mandić i Svetozara Mandića (bez dece i stare).

Četničke "crne trojke" su 20. jula upale u Guču, pohvatale i odvele šest žena i devojaka i dva muškarca, pripadnike NOP-a. Iste noći, u blizini Guče, "trojke" su zaklale: Milicu Ružić (37), Milunku Gavrilović (31), Milicu Raković (25), Mladena Prelića (40) i Sretena Ružića (18), a tri devojke su posle nekoliko dana svirepog mučenja pustili kućama.

Toga dana, 28. avgusta, grupa četnika Slobodana Pejovića i Žarka Anćelkovića u Mršincima je pohvatala pripadnike NOP-a: Nenada Kaplarevića (20), Filipa Kaplarevića (63) i njegovog sina Davida (31), Milana Karovića (45) i njegovu ženu Kosanu (39), Žarka Đorđevića (40) i Malinu Kovačević (39), odvela na obalu Morave, zaklala ih i pobacala u reku. Radomira Kaplarevića (44), koji je ležao bolestan, zaklali su u krevetu.

U Atenici, 29. avgusta, grupa četnika, sa zloglasnim Božom Vasiljevićem, uhvatila je 16 osoba. Posle teških mučenja na mestu Crkvinama zaklali su: Roksandu - Rosu Lišančić, (devojku od nepunih 20 godina), , Budimira Lišančića (38), Gvozdena Stevančevića (45) Radisava Đurovića (20) i Dušana Vasiljevića - Maćanina (47). Istoga dana, u Čačku, u kafani "Makedonija", četnici su zaklali Aleksandra Jovanovića, kod kuće Vladana Pavlovića u Čačku, a u Kačulicama sveštenika Milisava Bata Perišića.

Zločini se nastavljaju.

U Goričanima, 2. septembra, četnici su zaklali: Momira Miladinovića iz Lasca, Jelenu-Jelu Bešević (55) i Ratka Veskovića (30). "Crne trojke" 5. septembra su u Vapi zaklale: braću Nikolu (33) i Miletu (24) Obradoviće, a zatim i Rada Vlastelicu (59), iz Baluge: Dragoslava Vučićevića (45), Sava Paunovića (40), Tomislava Majstorovića (35) i Milijanu Dolovac (36). Dva dana kasnije, 7. septembra, u Atenici i Kulinovcima pohvatano je deset građana, saradnika NOP-a. Trojicu su zaklali, a ostale posle batinjanja pustili kućama. Zaklani su: Jevrem Šolajić (38) i Milutin Luković (34) iz Kulinovaca i Petar Nikolić iz Beograda, koji je došao u posetu svojoj rodbini.

Grupa četnika, koju je predvodio komandant Druge žičke brigade Vlasta Antonijević, u Banjici je 14. septembra zaklala: Milijanu Vukolić (45) i Miodraga - Draga Vukolića (47), a ubila Tihomira Davidovića (20). Istoga dana četnici, koje je predvodio Miodrag Vasić, komandant Prve žičke brigade, u Ježevici su zaklali Ružu Kosovac (36) i Cmiljku Vučićević (32), a u Rajcu Radomira Majstorovića (35) i Milku Vlastelicu (21) iz Lipnice.

U Trnavi i Viljuši u noći izmeću 13. i 14. septembra četnici su zaklali: Radoslava Vlajkovića (41) i njegovu taštu Drinku Vučićević (60) iz Viljuše i Miloša Krsmanovića (36) iz Trnave. Iste noći četnička "crna trojka" Žarka Borišića, Dragoslava Vučićevića - Crnjaka i Miloša Ćirkovića u Slatini i Mršincima izvršila je pravi pokolj. Zaklani su: Milija Vučetić (54), učitelj u penziji, njegova poćerka Ljubica Aničić (19), Mladomir Tutunović (24) i Milojko-Mile Ranćić (23) iz Slatine Spiridon Spiro Smiljanić (57), Mijat Panić (43) i Radovan Rovinac (48) iz Mršinaca.


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: Marica - Srpanj 09, 2013, 22:34:43

Čak i onaj koji nikada u životu nije pročitao niti jednu jedinu knjigu zna da su četnici djelovali od 1924 do 1995 tj. 71 godinu, a ustaše nepunih pet godina. Neznalicama ne zamjeram ali zamjeran predsjedniku Josipoviću izjave poput ovih.

"Ustaška zmija diže glavu"
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=556.msg6650#msg6650

Jako čudno je to da Josipović ustašama, kojih već od 1945 nema, hoće da odsječe glave, a četničkog vojvodu Nikolića bratski ljubi. Jako, jako je to meni čudno! Zar je to neka nova pravda: na svoj narod pljuni a četnika ljubi?

Tako što si može dozvoliti samo jedna privatna osoba u svoje privatno vrijeme. Jedan predstavnik predstavlja misli i osjećaje svoga naroda – ništa drugo. Kako bi prof. Boris Buden rekao: " ... To znači on je ... kao što postoji himna, kao što postoji zastava..."

A ovu četničku "himnu" mi nismo još zaboravili.

"Slobo brate, pripremi salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate!"


Naslov: Ups! Četnika još i danas ima!
Autor: Marica - Srpanj 10, 2013, 08:24:00

Ljubite li Vi - bratski - lažljivce?

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Bratski%20poljubci%20Josipovic-Nikolic%201_7_2013%20u%20Zagrebu-3.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Bratski%20poljubci%20Josipovic-Nikolic%201_7_2013%20u%20Zagrebu-3.jpg)
klik na sliku otvara novi prozor  

Citat Dobrice Ćosića:

"Laganje je najbolja vrlina srpskog naroda ... Mi lažemo da bi varali sami sebe, da tešimo druge, mi lažemo za oprost, mi lažemo da bi se borili protiv straha, lažemo da ohrabrujemo druge, lažemo da bi skrivali svoj i nečiji drugi jad. Laganje je oblik našeg patriotizma i potvrda naše urođene 'inteligencije'. Mi lažemo na kreativan, maštovit i inventivan način."

Ups! Četnika još i danas ima!

_____________
Dobrica Ćosić je srpski književnik, nacionalist, i jedan od kreatora velikosrpskog imperijalizma i genocida nad Bošnjacima i Hrvatima u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu

'Najopasnije' su osobe bez principa - temelja iz kojeg potječe sve što jest - bez obzira koje nacionalnosti.
Citat: Marica


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Srpanj 11, 2013, 17:07:06

Glavni razlog sotonizacije Hrvata i svega hrvatskog je taj što su Hrvati stvaranjem Kraljevine SHS pružili najorganiziraniji otpor beogradskom centralizmu i zamisli Velike Srbije uopće. Centralističko uređenje nove države je htjelo osigurati prevlast velikosrpske vladajuće kaste i vladajuće dinastije na čelu sa dinastijom Karađorđevića. Ukratko Srbi(Srbijanci) su u novostvorenu Kraljevinu uveli hegemoniju i nisu bili spremni sa nikim dijeliti vlast.

Hrvati su u Austro-ugarskoj imali široki oblik državnosti, imali su bana-vicekralja, Sabor, domobranstvo-hrvatska teritorijalna obrana itd. Sve je to u novostvorenoj Kraljevini nestalo.

Hrvatske političke stranke uglavnom su istupale protiv centralizma, i za republikanski ustroj nove države ne protiv Jugoslavije kao riješenja hrvatskog pitanja, iako ideja jugoslavije Hrvatima nije ispunila iščekivanja. To je shvaćanje Hrvatima bilo fatalno, jer iza svake ideje i opcije o jugoslaviji ili tzv. “jugoslavenskog nacionalnog jedinstava“ stoji velikosrpstvo.

Hrvatima je u Kraljevini SHS obično bilo podjeljivano poneko od ministarstava – trgovine, šuma i ruda, poljoprivrede, socijalne politike, pošta i sl. Kao opravdanje za sve primjenjuje se teorija o državnom i nacionalnom  jedinstvu. Logika je otprilike ova: Hrvati i Srbi su jedan narod. Prema  tome svejedno je hoće li ministar biti Hrvat ili Srbin, a kad je svejedno, neka prednost pripadne Srbijancu.

Sve ovo ima veze sa četnicima jer su on od vladajuće kaste (velikosrpske) korišteni za borbu protiv opozicije posebice nakon osnivanja Seljačko-demokratske koalicije 1927 na čelu sa Stjepanom Radićem i Svetozarem Pribićevićem, naime Pribićević je bio zadrti jugounitarist i zagovornik ujedinjenja sa Srbijom, urednik lista Srbobran koji je poznat po svojim velikosrpskim ispadima i šovinističkim tekstovima protiv Hrvata, bio je osnivač vlade P-P Pašić–Pribićević i ključna osoba “ujedinjenja“ 1918.

Međutim, kasnije Pribićević uviđa da je iskorišten u svrhu stvaranja Velike Srbije i prelazi u opoziciju, shvatio je da centralizam (jugounitarizam) kojemu je pomagao neće dovesti do ideje jugoslavenskoga nacionalnog jedinstva već je samo ojačalo srpsku hegemoniju.

Opozicija se borila protiv sve veće  represije i politikčke prevlasti Srbije. Četnici su bili čuvari i pomagači  takvog državnog poretka. Kako je otpor opozicije bivao jači tako je teror beogradske centralne vlasti bio veći. U tom teroru dobrim dijelom su korišteni četnici, posebice uoči izbora da zastraše birače. Nakon proglašenja diktature 1929, zabranjene su sve udruge i organizacije na nacionalnoj osnovi, formalno i teoretski, to se trebalo odnositi i na četničke organizacije, međutim većina tih udruga pod zaštitom režima nastavlja rad.

U mjesto da uvaže opravdane zahtjeve za rekonstrukcijom Kraljevine Jugoslavije od strane SDK-Seljačko-demokratske koalicije kralj Aleksandar i velikosrpski  krugovi odlučili su se krizu 1928. riješiti atentatom u Narodnoj skupštini na predstavnike HSS i uvođenjem  diktature 6. I.1929, a znamo svi da je izvršitelj atentata na hrvatske predstavnike Puniša Račić bio četnik.

Dokaza da su četnici bili pod zaštitom režima, (velikosrpske vladajuće kaste na čelu sa kraljem Aleksandrom) ima mnogo.

U Osijeku je 7. VII. 1929. održana Oblasna skupština “Udruženja srpskih četnika ka Petar Mrkonjića za Kralja i Otadžbinu” na njoj su govorili delegati četničkih organizacija toga udruženja iz Osijeka, Čepina, Darde i Đakova, ističu se organizacije u Čepinu, Dardi i Brodu na Savi, gdje je od njezinih članova osnovana i zasebna četnička četa. Vlado Išpanović, (istodobno i povjerenik Glavnog odbora četničkog udruženja iz Beograda)predsjednik i Mate Nikić, sekretar Mjesnog četničkog odbora u Osijeku pozvali su svoje članstvo na skupštinu koja se i održala 2. IX. 1929.

U prosincu 1929 vlasti, radi isticanja samo “srpstva”, trzavica u vodstvu i drugih razloga, raspuštaju i zabranjuju rad Udruženja srpskih četnika Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu te prestaju s radom njegovi odbori, a iduće godine gasi se i list udruženja. Tako prestaje s radom Oblasni odbor tog udruženja u Osijeku i mjesni njegovi odbori u Osijeku, Tenju i Čepinu, dok im je imovina konfiscirana. Većina članova ovog  udruženja u Osijeku i okolici, prešla je tada u prvotnu četničku organizaciju – Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine, koje je u potpunosti podržalo diktaturu kralja Aleksandra i nakon odobrenja 18. 01.1930 je slobodno nastavilo s radom.

1934. bilo je 150 četničkih pododbora na području Kraljevine Jugoslavije, 1935.broj se  povećao na 430 četničkih pododbora, s ukupno 213.210 članova. Broj pododbora je do 1938. narastao na oko 1000 (od kojih, i pored zabrana, više od 100 na današnjem hrvatskom teritoriju  pretežito u mjestima nastanjenim Srbima) broj četnika u njima bio je po “Jugoslavenskoj straži“ iz 6.svibnja 1938  preko 500.000 članova.

Opozicijski blok je  19. III. 1925. Izvijestio  Verifikacijski  odbor Narodne skupštine Kraljevine SHS i ukazao na postupke vlasti pri izborima, zbog kojih su oni za njih “lišeni svake legalnosti i nisu izraz slobodne narodne volje”. Posebno su za Hrvatsku, Slavoniju i Vojvodinu je istaknuto  “… I kandidati i agitatori i, u opšte, pristalice opozicije bili su izloženi gonjenju, kažnjavanju novčano i zatvorom i fizičkim napadima od strane potplaćenih rulja, koje je vlast ne samo tolerirala nego često puta i nautkavala….Na dan izbora stavljana je u pokret sva oružana sila, i žandarmerija i vojska, pa na nekim mestima upotrebljena i radi sprovodenja izbora….Glavno i skoro redovito sredstvo bilo je napadanje na konferencije od strane organizovanih bandi tobožnjih patriotskih organizacija srnaovskih i novoosnovanih č e t n i k a Petra Mrkonjića. Niz krvavih zločina što su ih takve oružane rulje, uz zaštitu vlasti vršile, poznat je već danas javnosti…. Pored oružanih bandi koje su sprečavale prilazak biralištu, na samim biralištima organi vlasti sprečavali su ulazak…. Selima su obilazili žandarmi, oboružani financi i četnici pucajući iz pušaka. U svaku su kuću bacali plakate na kojima je bila narisana mrtvačka glava ispod koje je štampano bilo, da će ovako svakoga zadesiti, ako ne bude glasao za Državnu radikalsko-demokratsku kutiju…”.

Da živim još  sto godina nitko me ne bi mogao uvjeriti da su četnici nastali 1941 kao odgovor na ustaške represije prema nevinim i bezazlenim Srbima. Dokazano je da su pravoslavni i katolici u Hrvatskoj stoljećima zivjeli u miru, u Hrvatskoj nitko nikad nije bio protiv pravoslavlja, ni uopće protiv Srba kao naroda, bilo se samo protiv toga da se vjera insrumentalizira u političke svrhe, da se pravoslavna manjina rabi protiv svoje domovine, na njihovu štetu, to se na kraju i pokazalo, protiv svojih susjeda katolika, napose da pravoslavna manjina bude Trojanski konj za velikosrpske interese, a na štetu Hrvata,takvo nešto ni jedn narod nebi prihvatio.

Ustaše su odgovor na sve to što je godinama tinjalo protiv Hrvatske i protiv Hrvata, odgovor na  četnički teror u Kraljevini SHS, na velikosrpsku hegemoniju i na sanjarije o jugoslavenstvu (velikosrpstvo) pojedinih Hrvata. Činjenica je da su ustaše počinile mnoge zločine nad civilima, kao i mnoge druge vojske prema svojim protivnicima, ustaški se odnosi prema neprijateljima ne razlikuju od ostalih vojski i ti njihovi postupci nemaju opravdanja, međutim velikosrpska propaganda ide za tim da opravda svoje postupke i cijelo vrijeme svoje zločine umanjuje i prikriva, a tuđe uvećava.

O ustaškim zločinima pisane su mnoge knjige tj .“znanstveni“ radovi, sve u svrhu politički tendencioznog ocrnjivanja i upravo sotonizacije Hrvata kao naroda i prikazivanje njihove navodne genocidnosti. Tradicija ta je stvorena najvećim dijelom u Kraljevini SHS je su Hrvati bili jedni neprijatelju u provedbi sna o Velikoj Srbiji.


Naslov: Odg: Ups! Četnika još i danas ima!
Autor: max 2 - Srpanj 11, 2013, 17:25:31
'Najopasnije' su osobe bez principa - temelja iz kojeg potječe sve što jest - bez obzira koje nacionalnosti.
Citat: Marica

I ovi “naši“ su postali gori nego četnici, ljigavi, beskarakterni, nedosljedni, niti znaju kuda idu ni što rade, četnicima ne zamjeram. Najgore od svega je to dodvoravanje predsjednika ja razumijem diplomaciju, i uljudno ponašanje među predstavnicima političkih elita, ali ne želim razumjeti licemjerje pojedinaca i sljepilo.

Tzv tekovine antifašizma, pa dovoljno je pogledati koliko su ti “antifašisti“ (srpski)sunarodnjaka u jame pobacali, Slovenci i danas izoravaju kosti hrvatskih domobrana.

Popovi Srpske pravoslavne crkve, pomognuti od zaglupljene “hrvatske“ političke elite lome noge po škrapama Velebita, održavajući “parastose“ poginulim Srbima okolo jama u kojima nema kostiju  ni krepane ovce, a jeli se itko ikad zapitao tko pravi parastose Srbima poklanima od četnika?


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: Marica - Srpanj 11, 2013, 21:46:44

Ovaj hrvatsko-srpski "bratski poljubac" bio je suvišan, provokativan pa čak i uvrijedljiv, u svakom slučaju nema nikakve veze s diplomacijom jer diplomacija drži svoje emocije pod kontrolom i ne izdaje svoje osjećaje.

Poljubac je izraz dobrog i trajnog prijateljstvo ili srodstva. A pošto nam je četnik Nikolić još jučer bio žestoki neprijatelj moglo se je od obadva predsjednika očekivati suzdržanost i samokontrola.

O diplomaciji bi mogli dugo diskutirati, mogli bi otvoriti novu temu jer vidim da većina političara diplomaciju pogrešno interpretira.

Treba znati: gdje, koga i kada!

Džabe nekim cipele od 800 € kad ne znaju na političkom parketu u njima da plešu.

:samododji


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: Marica - Srpanj 11, 2013, 22:05:55
međutim velikosrpska propaganda ide za tim da opravda svoje postupke i cijelo vrijeme svoje zločine umanjuje i prikriva, a tuđe uvećava.

Da, baš tako! Samo je čudno i žalosno da predsjednik Josipović sa svojim izjavama tu srpsku propagandu potpomaže.

"Ustaška zmija diže glavu"
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=556.msg6650#msg6650


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Srpanj 13, 2013, 17:55:32

Do polovine 1925 g. na području Osijeka i susjednih kotareva bilo je osnovano više od 20 četničkih udruženja, a na vukovarskom području je postojalo 12 udruženja.

U njima djeluju članovi Radikalne stranke, predstavnici lokalnih vlasti, načelnici općina, pojedini svećenici Srpske pravoslavne crkve. Sva ova četnička udruženja sudjelovala su na mnogim manifestacijama. Jedna od takvih manifestacija “srpske misli i srpskih ideala”, na kojima sudjeluju i osječki četnici, bila je 2. kolovoza 1925. u Vukovaru. Tom prilikom bilo je izvršeno osvećenje 12 četničkih zastava pododbora “Srpskog četničkog Udruženja Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu” iz Vukovara i s područja vukovarskog kotara. Manifestaciji su, uz lokalne čelnike Radikalne stranke, četničkih udruženja, srpsko pjevačko društvo “Javor” te masu svijeta iz grada i okolnih sela, prisustovali i na njoj govorili predstavnici Glavnog odbora četničkog udruženja (major Milutin Stojanović), Radikalne stranke (Puniša Račić, kasniji predsjednik tog srpskog četničkog udruženja) i Ministarstva vojske i mornarice (potpukovnik M. Mihajlović) te svirala glazba Kraljeve garde iz Beograda. Na njoj je iskazano zadovoljstvo s tako velikim brojem organiziranih četnika (oko 300 samo na vukovarskom području) te je iz Vukovara “u srpskome Srijemu” kao politička poruka skupa bio upućen kralju telegram.

Telegram glasi: Tebi dični viteški Kralju Tebi tvorče velike pobjede, i slavo Srbinova, sakupljeni srpski četnici pod pobjedonosnim barjakom Vašega Oca i Pradjeda, a u srpskome Srijemu prilikom osvećenja 12 zastava udruženja Mrkonjićevih četnika, kličemo da živi naš vrhovni zapovjednik Njegovo veličanstvo Aleksandar I. i Njegov Kraljevski Dom.
Sekretar: Nikola Mišić. Predsjednik: Marko Bugarski.
Radikalska omladina, br. 33.Vukovar, 8. kolovoz 1925

…..nego su u posljednje vrijeme opet oživjele po režimu favorizirane terorističke bande, u kojima po besavjestnoj gospodi zavedeni srpski seljački svijet u krajevima, gdje se nikada nije vodilo računa o ‘Frankovcima’, iz čista mira ubija hrvatske seljake …… hrvatski je narod discipliniran i zato miran, ali nitko ne može od njega tražiti, da se dade klati poput janjeta. Protiv ilegalnih istupa - s koje god strane oni došli – brani se i branit će se hrvatski seljački narod ………
Vladko Maček, Zagreb, siječanj 1936

Prema popisu stanovništva 1921. u Osijeku i na području osječkog kotara bilo  64.030 stanovnika, od kojih je prema vjeroispovijestima bilo

-   42.975 ili 67,11 % rimokatolika većinom Hrvata,
-   15.276 ili 23,85 % pravoslavnih, uglavnom Srba i
-   5.779 ili 9,02 % ostalih,
-   2.799 Židova,
-   2.648 evangelika,
-   243 muslimana,
-   122 grkokatolika i
-   13 ostalih i nepoznate vjeroispovijesti.

Prema  materinjem jeziku hrvatski i srpski bio je materinji jezik 37.622 ili 58,75 % stanovnika, njemački 16.625 ili 25,96 %, mađarski 7.274 ili 11,36 %, češki i slovački 949 ili 1,48 %, slovenski 667 ili 1,04%, ruski 279 ili 0,43 %, poljski 123, arnautski (albanski) 62, rumunjski 55, talijanski 21, turski 18, rusinski 14, engleski 9, francuski 8 i ostali i nepoznati materinji jezik 677 stanovnika.

Popis ukazuje na jednu složenu etničku i vjersku strukturu osječkog područja, nadalje nedvojbono ukazuje da su pravoslavni bili u notornoj manjini, tako da da osnovu toga ne postoji nikakva temeljitost pravoslavne manjine za izdvajanjem toga područja(hrvatski povijesni etnički prostor) koje je trebalo postati srpsko i postati dio zamišljene “Velike Srbije”. Međutim, Osijek i Zapadna Slavonija uvijek su bili u vrhu interesa velikosrpske ideje, zbog svog bogatstva i geostrateškog položaja-blizina Srbije, a tadašnji vladajući režim i ideja Velike Srbije uopće nastojali su  sebi stvoriti što jači oslonac, posebice među pravoslavnim stanovništvom. Temelj toga oslonca je pravoslavna vjera, odnosno Srpska pravoslavna crkva.

Izgredi, tuče, bahato i izazivačko ponašanje pravoslavne manjine bili su dio svakodnevnice.

U Slatini na zboru radiećevaca 28. kolovoza. 1924. došli su mnogi hrvatski seljaci iz okolice s barjacima te su uzvikivali “Živjela republika! Republika svemu svijetu dika!”, s povicima “Dolje Kralj! Srbi su u Srbiji!” I kada je Radićev poslanik Robić pošao ka govornici nazčoni Srbi počeli su neprestano klicati: “Živio Kralj! Živio Pašić! Dolje Radić! Dolje izdajnici!”, te su tako rastjerali zbor. I kad su ljudi počeli bježati “Srpski četnici i dobrovoljci zapjevaše: “Dok je nama Like, nema republike, dok je nama Srema republike nema!”.

Hrvati nisu ušli u Jugoslaviju da kliču srpskom kralju i grade mu spomenike po Hrvatskoj, da bi bili tlačeni od svojih pravoslavnih susjeda s koji sa njima zajdeno, samo koju godinu unazad (tragikomično) rame uz rame 1914 išli na Srbiju.


Naslov: Frizirana srpska povijest
Autor: Marica - Srpanj 14, 2013, 07:01:07

Srbija je zemlja koja ima više pričalaca nego solidnih povjesničara te je sa friziranom povijesti, pored drugih zločina, počinila sa svojim školskim knjigama još jedan veliki zločin. Ali što se je moglo očekivati od Srbijanaca kada im je čak i knez Miloš bio nepismen. Što se može očekivati od Srbijanaca kad imaju povjesničare poput Jovana Pejana* ?

Srbijanci poznaju samo omalovažavanje i uveličavanje.

Svatko ima pravo na svoju povijest. No, nitko nema pravo pistai i pričati neistinite događaje iz prošlosti.

Povjesničar koji iz neznanja ili namjerno povjest falsificira taj krade drugima njihovu povijest, taj je zločinac jer iz njegove lažne povijesti nove generacije uče, uče i tako se ponašaju. Povijest nije roman te za svakog povjesničara je zapovjed: Ne kradi drugom njegovu povijest jer dvije istine ne postoje.

Povijesna istina je važan preduvjet za pomirenje i miran suživot. Na lažima se ne gradi budućnost.

Citat Dobrice Ćosića:

"Laganje je najbolja vrlina srpskog naroda ... Mi lažemo da bi varali sami sebe, da tešimo druge, mi lažemo za oprost, mi lažemo da bi se borili protiv straha, lažemo da ohrabrujemo druge, lažemo da bi skrivali svoj i nečiji drugi jad. Laganje je oblik našeg patriotizma i potvrda naše urođene 'inteligencije'. Mi lažemo na kreativan, maštovit i inventivan način."

Jedini meni poznat iskreni čovjek u Srbiji je Nenad Čanak iz Vojvodine.
_____________
* Jovan Pejan: Svi Hrvati su primitivci > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=556.msg6718#msg6718



Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Srpanj 15, 2013, 19:30:09

Srbi su htjeli proširenu Srbiju u kojoj bi oni bili gospodari. Srbija je od doba prvih srpskih ustanaka stvorila tradiciju osvajačkih ratova (objektivnije, tradicija borbe za opstanak) i većinu teritorija koji su osvojili i na koju su se proširli Srbi su zauzeli ratom i silom. Srbija je stekla tradiciju države te je  bila priznata od svjetskih velesila, i kao takva bila je bitan čimbenik interesnih sfera velikih sila, dakle Srbi nisu imali potrebu za nikakvim savezima i “federacijama” sa drugima kao “ravnopravni faktor” o kojima su sanjarili Hrvati.

Srbiji je u interesu bilo teritorijalno širenje ne asimilacija u “jugoslavjanstvo”, kako su ga pojedini Hrvati nazivali.

Bilo je sasvim nerealno (i suludo) očekivati da jedna država koja je sve svoje posjede i pozicije krvlju stekla i kojoj je to sve priznato od strane svjetskih vlastodržaca sve to zaboravi i da se toga odrekne.

Najbitnije od svega toga je shvaćanje i djelovanje Srpske pravoslavne crkve, za nju je svaki njen pripadnik de fakto Srbin i teritorij na kojem žive Srbi je dio ili mora postati dio države Srbije. Sjećanje o nestaloj srednjevjekovnoj srpskoj državi baštinila je Srpska pravoslavna crkva, tu je predaju srpska crkva stoljećima prenosila i nametala, odnosno u datom trenutku nametnula pravoslavnom stanovništvu i ona je  postala glavni temelj i pokretač stvaranja novog srpskog carstva.

Izjava patrijarha Rajačića o tome najbolje govori:….”jer Srblji se imena svoga ni za ljubav hrvatstva ni ilirstava ni jugoslavenstva neće odreći.”

Svetozar Pribićević povodom neuspjeha da se  Kraljevina Jugoslavija ustroji na federativnoj osnovi se pozvao na talijanski Piemonte, za koji kaže da se istopio u Italiji, smatrajući da je Srbija na taj način trebala stvoriti Jugoslaviju, da bude fokus i osnova ujedinjenja te da se kasnije istopi i nestane u Jugoslaviji, prekasno, Srbi su vrlo rano imali jasne ideje o obnovi i stvaranju novog srpskog carstva, tj. svoje države  na srpskoj osnovi, u Srba je ta svijest bila vrlo rano iskristalizirana, dovoljno je pogledati tekstove Ilije Garašanina i Vuka Karadžića.

U narodu i u inteligenciji stvoren je jedan mentalitet megalomanije, jedna mala država koja je na svu silu htjla postati velika. Na tu srpsku megalomaniju upozoravali su i mnogi hrvatski intelektualci koji su putovali i iz raznih razloga bili u Srbiji.

Svaku novu ideologiju, (velikosrpska je nastojanje za širenjem svog teritorija), treba opravdati i stvoriti joj podlogu, (sve su nacionalne ideologije protkane neistinama i lažima) međutim velikosrpska nije uopće imala nikakvu temeljitost, zato se pribjegavalo neistinama i iskrivljivanju povijesti koje je poprimilo mitske i upravo sugestivne razmjere.

Glavni propagator velikosrpske ideje bila je srpska crkva (i danas je), njezino propagiranje je našlo plodno tlo u zaostalim i gladnim masama naroda koje je čekalo izbavljenje, nadalje, ideja velikosrpstva ili svesrpstva imala je najplodnije tlo i učinke u vjerski mješanim sredinama, Bosna i Hrvatska, jedan od temelja srpskog identiteta je imaginarna opasnost i ugroženost od muslimana i katolika.

Doduše u Bosni je netrpeljivost klasna i socijalna iz prošlosti jer su bosanski muslimani bili posjednici i vlasnici zemlje, pravoslavni mahom njihovi kmetovi, a znamo da siromah ne voli bogatog pa koje vjere bio.

Sa takvim megolamanskim shvaćanjem i mentalitetom Srbi su ušli u Jugoslaviju. Hrvati su zagovarali jedan savez u kojem bio oni sačuvali svoje nacionalne posebnosti koje su imali u Austro-ugarskoj, međutim Srbi to nisu shvaćali, prvenstveno zato što im nikakav savez nije bio potreban posebice sa nekim tko im je do nedavno bio službeni neprijatelj i tko je izgubio rat, a Srbije je bila na strani pobjednika uvelike favorizirana od velikih sila i tadašnjih vlastodržaca.

Što je to ‘jugoslavenstvo’?

‘Jugoslavenstvo’ je pusta prevara, jer u Jugoslaviji gospoduju srbijanski vlastodržci s dinastijom na čelu i u njihovim rukama nalazi se sav aparat vlasti: vojska, diplomacija, državna uprava, policija i žandarmerija, kao i sva državna novčana sredstva. ‘Jugoslavenstvo’ je samo firma kojom srbijanski vlastodržci nastoje da okupe oko sebe još i hrvatske i slovenske bogataše, da bi njihovom pomoći lakše tlačili hrvatski i slovenski, makedonski i druge narode. To ‘jugoslavenstvo’ nema ništa zajedničkog niti sa starijim jugoslavenskim shvaćanjima Štrosmajera, Račkog ili Supila, a pogotovo ne Stjepana Radića …. Besmisleno je i uvredljivo nazivati Hrvate nekakvim plemenom ili kao punih deset godina parlamentarnog režima, dijelom nekakvog troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca, ili kao od proglašenja diktature jednostavno ‘jugoslavenskim narodom’, kojega ukazima stvara kralj Aleksandar, za sada od Triglava do Gjevgjelije, i hoće da u to veliko-srpsko more pretopi ne samo slavenske narode na Balkanu, kao Hrvate, Slovence, Crnogorce, Makedonce, nego i putem odnarođivanja i posrbljivanja još i neslavenske narode i narodne manjine, kao Albance, Nijemce, Mađare, Rumunje, Turke, Grke i Židove. Kralj Aleksandar hoće u interesu svoje dinastije i za sjaj svoje krune da Hrvatsku izbriše i poruši, da nasilnim sredstvima ubije nacionalnu svijest Hrvata, da oni napuste borbu za svoje narodno oslobođenje, da zaborave svoju narodnu prošlost i ne misle na svoju narodnu budućnost.

Brošura : Put k oslobođenju hrvatskog naroda, izdanoj 1932. u Beču od skupine “Hrvatskih nacionalnih revolucionaraca”, a koju je zasebno tiskala i u inozemstvu širila KPJ.


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Srpanj 15, 2013, 19:52:49

Za sve nevolje koje su zadnjih godina snašle Hrvatsku može se reći: ..... i opet iznova Srbija.

Međutim postoji i druga strana medalje, ja hrvatskim nevoljama više krivim hrvatske Jude koji su godinama prodavali i danas prodavaju Hrvatsku, ima tu i Juda koji su Hrvatsku izdavali nesvjesno i naivno, tima se može pomoći, ali onima koji je davaju za škude, Judine škude, što s njima?

Ukratko isto kao da ostaviš kuću otključanu, naiđu lopovi i poberu sve stvari iz kuće. Tko je kriv ? Ti ili lopovi kojima si ostavio otključanu kuću da nesmetano uđu?

Doduše treba priznati da je srpska propagnda bjesomučna, drska, bezobrazna i bezobzirna, srpska propaganda je sugestivna, Srbin ti sugerira ono što bio on želio da bude i ne čeka odgovor, nego ponavlja i tome se nije lako othrvati.


Naslov: Ovo je naš ponos: Vojna parada u Parizu
Autor: Marica - Srpanj 15, 2013, 20:47:01
Srbi su htjeli proširenu Srbiju u kojoj bi oni bili gospodari. Srbija je od doba prvih srpskih ustanaka stvorila tradiciju osvajačkih ratova (objektivnije, tradicija borbe za opstanak) i većinu  teritorija koji su osvojili i na koju su se proširli Srbi su zauzeli ratom i silom. Srbija je stekla tradiciju države te je  bila priznata od svjetskih velesila, i kao takva bila je bitan čimbenik interesnih sfera velikih sila,dakle Srbi nisu imali potrebu za nikakvim savezima i “federacijama” sa drugima kao “ravnopravni faktor” o kojima su sanjarili Hrvati.

Ovo je naš ponos: Vojna parada u Parizu

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Vojna%20parada%20u%20Parizu.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Vojna%20parada%20u%20Parizu.jpg)

Ovo je naš ponos - naša hrvatska vojska koja je rado viđena i u Francuskoj, a to sigurno nije zasluga nekih "bratskih poljubaca" nego poštovanje prema onima koji su časno branili i brane Hrvatsku.

http://www.jutarnji.hr/josipovic-u-drustvu-hollandea-na-vojnoj-paradi-u-parizu/1114423/?foto=11


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: Marica - Srpanj 15, 2013, 21:01:04

... Ukratko isto kao da ostaviš kuću otključanu, naiđu lopovi i poberu sve stvari iz kuće. Tko je kriv ? Ti ili lopovi kojima si ostavio otključanu kuću da nesmetano uđu?

Žandari   :ideja

Dok je zemlje, nicat će travica, dok je ljudi, bit će izdajica (Prerađović). ...  i "beskičmenjaka".


Naslov: Mihajlova jama
Autor: max 2 - Kolovoz 11, 2013, 09:31:14

Mihajlova jama

Mijajlova jama je duboka vrtača u krečnjaku, u šumi iznad Bigra, nalazi se na  padinama Južnog Kučaja, u predjelima Ravne Reke, Senjskog Rudnika i Sisevca. Udaljena je od Despotovca oko 30 km,  od Ravne Reke (najbližeg naselja) oko 5 km.

Do skoro su se u okolini Mijajlove jame mogle naći ljudske lubanje i kosti ljudskih kostura, razasutih po kamenjaru i šumi. U ovoj Jami pored radnika, rudara i drugih stanovnika ovih krajeva, našli su smrt mnogi  iz bliže i dalje okoline (Ćuprije, Paraćina, Svetozareva i drugih mjesta).

U nju je pored Srba, bačen veći broj savezničkih vojnika Engleza i Amerikanaca (palih pilota), zatim Rusa, Poljaka, Grka, Čeha i Italijana, koji su pobegli sa prisilnog rada tražeći partizane i umjesto njih naišli su na četnike.

Za mnoge koje je progutala Mijajlova jama nitko nezna tko su niti odakle su.

Krajem 1942. godine, svu vlast u tim krajevima preuzimaju četnici Draže Mihajlovića. U početku su četnici  držali planinske predjele, a od 1943. godine javno su se kretali i u naseljima.

Bivši Nedićev oficir Mihajlo Čačić, kapetan druge klase, formirao je  zloglasnu Ravaničku brigadu.

Mihajlo Čačić  je bio rodom iz Pljevalja, imao je  oko 35 godina, po narodnos ti Crnogorac. On je  pored ubistava koje je osobno  izvršio, intelektualni izvršilac svih zločina koje su učinili pripadnici njegove brigade. Čačić je bio čovjek srednjeg rasta, imao je malo duži nos, a na njegovom licu najizrazitiji je bio pakostan, ciničan i zverski pogled njegovih zelenih očiju, koji je svima natjerivao strah u kosti. Nije nosio brkove niti bradu, a o svojoj spoljašnosti brinuo se skoro bolesno pedantno. Čizme su mu uvek sijale, uniforma mu je bila ispeglana i čista, a brijao se svakog dana. Ovako Čačića opisuju Radovan Kolović i Momčilo Ivanović, obojica iz Senjskog Rudnika, koji su imali prilike da ga češće viđaju.

Podivljale četnici pod komandom kapetana Čačića, ni prema kome nisu imale obzira. Ubijalo se redom. Bilo je dovoljno da neko od četničkih došaptača kaže za nekoga bilo  što četnicima ne odgovara, pa da se ovaj već sutradan ne nađe među živima. U ovom poslu četnicima su pomagali Dražini "ravnogorski odbori", preko kojih su četnici dolazili do potrebnih obavještenja, vršili pljačkanja, zlostavljanja i ubijanja ljudi, žena i dece.

Čačićeva banda je izvršila najveći broj zločina i ubistava nevinih ljudi. Mnogi su našli smrt u šumama iznad Senjskog Rudnika i Ravne Reke.

Suvremenici  i dokumenti ukazuju da su četnici Draže Mihajlovića bili gori od Njemaca.

Batinjanja i ubijanja ljudi bez ikakvog opravdanja postaju svakidašnjica. Kod radnika u rudnicima vlada nespokojstvo i strah, a posebno kod radnika katolika i muslimana, četnici ih odlučuju prevesti na pravoslavnu vjeru. Pokrštavanje je obavljeno u školi u Barama, u prisustvu svećenika i većeg broja četnika.

Brigada se nije dijelila na bataljone, već na čete. Komandant prve čete bio je Bojić Nova, rezervii poručnik. Komandir druge čete bio je Paunović Miloš, rezervni potporučnik, komandir treće čete Tešević Čedomir, takođe rezervni potporučnik.

Međutim, dok su ovi bili svi rezervni oficiri, dotle su za čete tzv. Jurišnog bataljona postavljeni vojnici po struci: Komandir prve čete bio je Pavlović Milorad, narednik, komandir druge čete bio je takođe narednik Stanojević Nastas (posle njega Milanović Rade, rezervni poručnik), dok je komandir treće čete bio Đorđević Miodrag, podnarednik. Ađutant brigade bio je Đura Đukić, sanitetski poručnik.

Komandant Jurišnog bataljona bio je najprije Ilić Božidar Uzun, artiljerijski kapetan prve klase, koga su četnici zaklali, jer se nije slagao sa Čačićem, a i nisu imali povjerenja u njega. Poslije Ilića, komandant Jurišnog bataljona bio je učitelj Đoka Atanacković, rezervni kapetan, a najzad Božinović Vjekoslav, također rezervni kapetan.

Vojno sudski predstavnik i jedan od glavnih organizatora četničkog pokreta u ovom kraju, bio je Petrović Čedomir Libade, koji je istovremeno, bio i predsjednik prekog suda. Drugi  član prekog suda bio je Gavrilović Dimitrije Mita, advokat  iz Beograda, a obaveštajni oficir brigade bio je Dimitrijević Dragoljub Zmaj. Komandant tehničke radione bio je četnički kapetan Milenko Milošević, dok je stručnu organizaciju u radioni vodio Milija Nestorović. Šef propagande i jedan od suradnika četničkog lista “Pomoravlje”, bio je Jovanović Čedomir.

Inženjer Nikola Nešić bio je Čačićev zamjenik i opunomoćenik za područje Senjsko-resavskih rudnika.

Čete su se dalje dijelile na vodove. Vod  na trojke. Trojka je bila “osnovna grupa”. Trojke su u narodu bile poznate kao “crne trojke”, ustvari, to su bile trojke koje su vršile klanja.

O prvom komandantu Jurišnog bataljona Ravaničke brigade argiljerijskom kapetanu Ilić Božidaru-Uzunu, očevidac, tadašnji kuhar brigade, koji je prisilno odveden u četnike, izjavio je:

      Negde početkom aprila 1943. godine, četnici su na čelu sa Čačićem i svim oficirima, sa zastavom II planinskog puka biv. jug. vojske, koju je Čačić posle aprilskog sloma doneo iz Ljubljane, otišli na Pasuljanske Livade na sastanak sa Nemcima, u cilju pregovora o međusobnoj saradnji o nenapadanju. U štabu je ostao samo kapetan Ilić, kao dežurni oficir.Kad su oni otišli, on je ušao u kuhunju i kazao kuvaru:“Da li znaš šta sve ovo znači?” Kuvar je slegao ramenima i odgovorio:“Gospodine kapetane, ako vi neznate kako ću ja znati”.Na to je Ilić rekao kuvaru da se ne boji i izašao iz kuhinje. Četnici su se vratili oko 4 časa po podne, sa zastavom i uz pesmu. Ilić je onda upitao narednika Grujicu gde su to išli sa zastavom. Ovaj mu je odgovorio da su bili na Pasuljanskim Livadama, na sastanak sa Nemcima i da su oni (Nemci) srdačno po svim propisima pozdravili jugoslovensku zastavu. Onda se kapetan Ilić iznervirao, skočio i povikao: “Šta ima Nemci da pozdravljaju našu zastavu, kada su oni okupatori, koji su bacili ceo jugoslovenski narod na kolena”. Zatim se oštrim glasom obratio Čačiću: ”Čačiću tako se ne radi. Izdaješ srpski narod i ližeš se sa Nemcima”. Čačić je ćutao, a narednik Grujica je savetovao Ilića da se smiri i da će sve biti u redu. Pre nego što je kuvar podelio večeru, kod kapetana Ilića koji se nalazio u kuhinji, došao je narednik Grujica i rekao mu: “Gospodine kapetane, vi ste tražili premeštaj i komandant vas obaveštava da ste ga dobili. Treba odmah da se pripremiš za put”. Kad je kapetan Ilić doneo svoje stvari, došao je narednik Grujica, sa četnicima Milanom Gaćešom, Duškom Miletićem i još jednim  iz Donje Vidova.

Oni su uzeli kapetanove stvari i krenuli sa njim. Posle pola sata vratili su se sa stvarima i rekli kuvaru da je kapetan Ilić otišao u Mijajlovu brigadu, to je značilo da je zaklan i bačen u Mijajlovu jamu.

Čačiću su glavni oslonac bile  vođe “crnih trojki”, od kojih se očevici sjećaju Slavka Sudića, zatim nekog Duška Vranjanca, Koleta Grkića iz Senja, Brene iz Buljana, Milana Gaćeše iz Bosne, Živka Radića iz Sikirice, Grujice Bosanca, nekog Džonija, ali među njima se najviše isticao Vasa Antić iz Krušara, kako pojavom tako i patološkom željom za ubijanjem. Bio je visok i imao je plavu kosu. Samo u jednom pokolju on je lično zaklao i bacio u Jamu 12 Ćupričana i Ćupričanki. Pored narednika Dudića, već je pomenut i četnik  iz Donjeg Vidova, koji je doveo kod Čačića svog rođenog kuma Ivka iz Donjeg Vidova, sam ga zaklao i bacio u Jamu. Takođe je poznati neki Dragi Jovanović, zvani Šarko, za koga se nezna odakle je, a koji je bio poznat po tome što nije samo klao, nego je i žive ljude bacao u Jamu. Za samog Čačića kažu da je lično ubio više od 40 ljudi.

Kada se radi o Čačićevom prekom sudu, već je pomenut Gavrilović Dimitrije, zvani Mita, advokat iz Beograda, koga je Čačić postavio za sudiju odmah po njegovom dolasku u brigadu. Taj Mita — priča kuvar — bio je velika pijanica. Sva “suđenja” nisu bila čak ni formalna. Ljudi su pred sud dovođeni vezani, neki u grupama a neki pojedinačno. Svakom prilikom, kad god bi bila dovedena neka grupa, Čačić bi izašao pred zgradu u kojoj se nalazio štab, i viknuo: “Mito sve da osudiš na smrt”. Mita bi samo slegnuo ramenima i rekao osuđenima: “Šta vam ja mogu, naređenje izvršenje.”


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Kolovoz 11, 2013, 09:32:23

Preko radio Londona Draža je poslao veći broj poruka Z “zaklati”, bez obzira što Čerčil nije bio tome naklonjen. (Čerčil je četnike nazvao najokrutnijom vojskom drugog svjetskog rata).

“Predsedniku Jugoslovenske vlade. Šef trojki u Jugoslaviji poručuje trojkama da suviše kuražno spreda a obratno treba s leđa. Objaviti.” Tim putem Draža poručuje crnim trojkama da napadaju ljude s leđa i da ih tako kolju. Jedna od Dražinih depeša četničkim komandantima glasi: Trojke za primenu slova Z nose sa sobom znak raspoznavanja: detelina sa četiri lista izrađena od sivog kartona. Javite susedima. Čiča.

Sve češće se preko radio Londona čulo taj i taj stavlja se pod slovo Z. I zaista, slovo Z postaje sve više ustaljeni metod obračunavanja četnika sa njihovim neprijateljima, a preko Senjsko resavskih rudnika, sela i gradova Resave i Pomoravlja u cilju zasgrašivanja kruži četnička parola: “Ko nije s nama, sudiće mu naša kama”.

Zvijerstava četnika bilo je toliko, da ih čak ni sva nastojanja jugoslavenskih Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i domaćih izdajnika nije bila u stanju registrirati i prikupiti.

Pod parolom “nacionalne borbe”, pljačkalo se i ubijalo iz mnogih razloga, a vrlo često bezrazložno, bez ikakvih motiva, iz puke obijesti. Ljudi su ubijani samo zato što nisu bili Srbi, zato što je neko nekog optužio, iz lične mržnje, ljubomore, osvete, samo zato što neko nije htio nositi srpsku šajkaču, ili zato što nosi crveni džemper ili šal. Ubijalo se i klalo po “narudžbi”, da bi se neko osvetio za ukradeni naramak sijena, ubrani grozd ili pregršt voća. Četnici su klali iz čistog zadovoljstva, sadističkih pobuda, kao i bolesnom željom za ubijanjem.

Zločin je postao osnovni četnički zakon, podignut kod njih na tron heroizma. Evo jednog primera, koji o tome najbolje govori:

Jedan seoski siromašak, sa svojih 16 godina, služio je kao čobanin kod nekog bogatog seljaka. Jednog dana bio je od strane gazde osumljičen da je ukrao komad slanine. I ako je bio nevin, plašeći se od batina,napustio je gazdu i pobegao u planinu. Tu je u šumi naišao na Čačićeve četnike. Oni su ga poveli u logor gde je izvesno vreme cepao drva i radio druge fizičke poslove, a zato je dobijao hranu. Posle kraćeg vremena, četnici su ga poveli u “akciju”. Sa zloglasnim Vasom Antićem iz Krušara i još jednim četnikom, takođe okorelim koljašem, došli su u selo Batinac kod Ćuprije. Tamo su bili postrojeni seljaci kojima je bilo naređeno da prisustvuju odmazdi nad neprijateljem, a “neprijatelj” je ustvari bio Ivan Samac, tekstilni radnik iz Vučja kod Leskovca, koga Su na prevaru doveli u Paraćin, a zatim u Ćupriju, odakle je doveden u Batinac. Vezanog Ivana oborili su na zemlju, a Vasa je pružio dečaku kamu i rekao: “Evo ti, pa ga zakolji...” Dečak se odupirao, molio i odbijao, navodeći da on to nikada nije radio, da nije zaklao ni pile i da ne može to da učini. Onda mu je Vasa rekao: “E, onda lezi ti, da prvo tebe zakoljem...” Dečak se kolebao, a zatim uplašen za sopstveni život, zaklao je Ivana. Posle klanja, Vasa muje uzeo krvavu kamu i naredio: “Zini i oliži”! Dečak je i to uradio. Po povratku u brigadu, raportirali su Čačiću, po čijem naređenju je klanje i izvršeno.

Čačić je primio raport u stavu mirno i naredio da se postroji cela brigada. U međuvremenu, Čačić je otišao usvoju kancelariju i napisao zapovest - naredbu, kojom je pred postrojenom brigadom pohvalio “herojsko delo” i “u ime kralja i  otadžbine” prišao dečaku, čestitao mu, poljubio ga i saopštio mu da je unapređen u čin podnarednika, kao i da je predložen za odlikovanje. Dečak je bio zbunjen, pa je počeo čak i sam da veruje da je zaista učinio junačko delo, a bio je priglupo, nepismeno seljače, odraslo u planini kod ovaca, bez ikakvog znanja i životnog iskustva.

U martu 1943. godine, nađen je zaklan od strane četnika partizanski kurir, koji je sa brošurama i partizanskom poštom išao iz Ravne Reke za vezu. Skoro u isto vreme zaklan je i Jovan Reljić, koji se po razbijanju odreda vratio u Ravnu Reku i privremeno se zaposlio kao šef kuhinje.

U istom periodu, četnici odvode nekoliko radnika iz Senjskog Rudnika, koji se više nikada nisu pojavili među svojim drugovima. Mnoge, koji su u ovo vreme i kasnije odvedeni od strane četnika i kojima se izgubio svaki trag, niko nije poznavao, te su njihova imena ostala nepoznata.

Petog aprila 1943. godine, četnici su zaklali Desanku Gajić iz Stubice, zbog toga što joj je muž, kao pripadnik NOP-a bio oteran u koncentracioni logor.

Istoga dana, zaklana je i Milica Milić, takođe iz Stubice. Razlog: “I pored opomepe nemačke policije, nosila je crven džemper”.

Na dan 19. aprila iste godine, zaklan je Petar Konopka, rođen u Poljskoj, siromašan i sa mnogo dece. Zaklan je samo zbog toga, što nije bio Srbin, već Poljak, prema četničkoj ideologiji “nesrpski elemenat”. U  maju je  pobijena porodica Gojka Živkovića iz Ravne Reke. Četnici su naredili ovoj porodici da se za nekoliko časova iseli iz Ravne Reke. Na Pasuljanskim livadama ova porodica je sačekana od četnika. Krsta je sa braćom Jovanom i Nikolom počeo da beži prema Senjskom Rudniku, ali su ih četnici stigli i kod bolnice Krstu zaklali, Jovana ubili pa isekli na komade, a Nikolu uhvatili i odveli u Senje, a potom u Bigrenicu i tamo ga zaklali. Ivanka Živković sa ćerkom Jelom i sinom Dragutinom vratila se u Ravnu Reku, gde su je četnici uhvatili i uguišli na očigled sina Dragutina, koji je jedini, od šest članova porodice uspeo da se spasi. Razlog za ovo istrebljenje porodice Živković sastoji se jedino u tome, što su Živkovići imali jednog rođaka u partizanima.

Iste noći zaklane su i raskomadane Stana Ristić sa svojom dvanaestogodišnjom ćerkicom. Posle ovih zločina, glave Krste Živkovića i Stane Ristić nabijene su na kolje i stavljene ispred zgrade direkcije u Senjskom Rudniku. Ovaj pokolj je ostavljao stravičan utisak.

Na putu su ležali raskomadani delovi ljudskih tela. Odsečene glave jednog čoveka, jedne žene i jedne devojčice, razvlačili su psi. Trupove nevinih žrtava su presekli uzduž na dvoje, dok su utrobu psi razvukli i pojeli.

Juna iste godine, dolazi do novog talasa ubijanja. Četnička kama oduzela je živote mnogim radnicima i građanima,kako iz Ravne Reke i Senjskog Rudnika, tako i iz ostala dva rudnika Bara i Sisevca, zatim Ćuprije i bliže i dalje oko- line. U ovom talasu iz Ravne Reke zaklani su: Mihajlo Pavićević, Salko Sulić, Marija Sulić, Brazanulović (ime?), Salko Čavalić, Đuro Majcen, Jordanka Majcen, Josip Kulić,Franc Knok, Ivan Veprek, Špira Guševac, Teodor Frabac,Josip Hajnc, Ana Hajnc, Mihajlo Žurnić, Marica Salih, Anka Čobanović, Ilija Kovač i Feodor Vorobijev.

Skoro u isto vreme iz Senjskog Rudnika zaklani su: Pera Dimić, Avdo Tabaković, Milica Radosavljević, Đoka Mijić, Marica Mijić, Ibrahim Đogo, Ibrahimova žena i Ibrahimovo dete.

U julu 1943. godine, četnici su izveli iz radionice u Senjskom Rudniku Milana Vukosavljevića, elektrotehničara, pa su ga odveli sa sobom u Tetovište. Uskoro je njegova žena Stojana dobila pismo od muža u kome ovaj moli da spremi i donese 250.000 dinara, kako bi spasio glavu. Sirota žena je sve pokušavala, ali nije mogla da prikupi potrebnu sumu. Sa prikupljenih 100.000 dinara, otišla je u njihov logor, molila ih da je sačekaju još nekoliko dana, dok ne donese ostatak od 150.000 dinara. Četnici su uzeli novac, obećavši joj da će je sačekati, ali odmah po njenom odlasku, Milana su zaklali i bacili u Jamu.

Sedamnaestog avgusta, četnici su izvršili još jedan od zločina u ovom kraju. U sred bela dana, zaklali su u Sisevcu bravara Stojana Ivanića, njegovu ženu Magdalenu Modiku, ćerku Ceciliju od 12 godina i ćerku Dragicu od 4 godine. Malu Ceciliju izvukli su ispod kreveta gde se bila sakrila i zaklali je. Ispred leševa naterali su stanovnike naselja da prodefiluju i vide kako će proći svi Hrvati i “nesrpski elementi”.

Među građanima Sisevca nastupilo je gnušenje, što je razbesnelo četnike, pa su istog dana zaklali: Stevicu Jelića, Ivana Kožulja, Živka Micića, Anu Micić, Mirjanu Jakovljević, Milojka Milutinovića, Veru Milutinović, Milenka Đurića i Milana Đurića, dva brata iz Mutnice. Oni su izgubili živote samo zbog toga što su rekli da su Ivanić i njegova porodica ljudi iako nisu iste vere.

Avgusta meseca 1943. godine, izveli su iz Dobričeva Aristov Andriju, Rusa - belog emigranta, i zaklali ga zbog toga što nije poslušao savet da ide u Ruski okupacioni korpus ili nemačku vojsku, već je govorio da će uskoro doći njegova braća Rusi i da će onda otići u Crvenu armiju. Prilikom odlaska pokušao je da poljubi decu, ali ga je četnička crna trojka grubo odgurnula od dece i odvela na klanje.

Takođe u avgustu 1943. godine, iz jednog oštećenog američkog aviona iskočilo je 13 američkih vojnika, od kojih su 12 pali na terenu oko Buljine Bare, a poslednji koji je iskočio (pilot) pao je u okolini Pasuljanskih Livada. Pilota su uhvatili Bugari i predali Nemcima u Jagodinu, dok su ostale pohvatali Čačićevi četnici, sproveli ih u Letovište, poklali i bacili u Mijajlovu jamu.

Hronike beleže nekoliko slučajeva prinudnog spuštanja američkih i engleskih aviona na područje bivših srezova Despotovca, Ćuprije i Paraćina. Za većinu američkih i engleskih pilota, kao i članova posade, sa sigurnošću se može utvrditi da su pobijeni ili da im je izgubljen svaki trag.

U ovoj godini - četničkog terora, krajem avgusta, četni nici su napravili spisak na kome je bilo stavljeno 30 imena ljudi koje treba zaklati u srezu Despotovac i okolnim selima. Međutim, ovu nameru četnici nisu uspeli da izvrše, uglavnom što je u Sreskom načelstvu radio policijski pisar Branko Bogdanović, koji je bio simpatizer NOP-a i koji je obavestio lica koja su stavljena na spisak na vreme i dao im je lažne legitimacije da mogu da napuste Despotovac. Jedan veći broj uspeo je da pobegne iz Despotovca i sačuva glavu, dok je drugi deo postao žrtva četničkog terora. Tako naprimer, da bi izbegli sigurnu smrt, Mara Nedić, bolničarka iz Pančeva, simnatizer NOP-a i Dragan Petrović-Beli, radnik Vojno-tehničkog zavoda iz Kragujevca, član KPJ, koji su se privremeno skrivali u Despotovcu, pokušali su da izbegnu. Oboje su dobili lažne legitimacije iz Sreskog načelstva i kao obični radnici na jednom kamionu koji je vozio ugalj za bolnicu u Ćupriji pošli iz Despotovca. Međutim, četnici su zaustavili ovaj kamion kod rudnika “Sreća” i poskidali sve radnike. Odmah su izdvojili Maru i Beloga i tu ih na licu mjesta  zaklali. U svojim svirepostima četnici su ubijali trudne žene, koje su trebale da se kroz dva do tri meseca porode.

Tako su početkom septembra, izboli kamama i dotukli revolverskim mecima Nadu Bošković iz Ćuprije, dok ih je ona molila i preklinjala da je ostave u životu bar dok se ne porodi, jer se nalazila u šestom mesecu trudnoće. Međutim, i to nije pomoglo da omekša okorela srca krvnika. Predpostavlja se, da je Nada ubijena zbog toga, što je bila udata za Slovenca Vinka, rudara, koji je u to vreme bio u partizanima negde u Sloveniji.

U noći između 8. i 9. septembra, zaklano je od strane Čačićevih četnika, 28 Cigana iz Ćuprije. Klali su na Moravi decu na očigled roditelja, a roditelje pred očima dece. Jedini preživeli svedok ovog masakra, Stepan Pavlović izgubio je u ovom pokolju ženu i dvoje dece.

Jedanaestog septembra 1943. godine, četnici su došli u selo Balajnac i ubili Radosava Milića, po nečijoj optužbi,da je simpatizer NOP-a.Dvadeset i sedmog septembra, u samom Despotovcu četnici su ubili popa Damnjana Damnjanovića, koji je kao izbeglica došao u Plažane.

Dvadeset i osmog seitembra, četnici: Bogdan Ćopić,Pera Popče (Kovačić), Đorđe Grčić i Tisko iz Glogovca, došli su u Despotovac i ubili Staju Dragutinovića, opančarskog radnika ispred njegove radnje. Staja se nalazio na spisku kod četnika kao simpatizer NOP a. Posle toga su se udaljili. Iako su četnici javno došli u Despotovac, Srpska državna straža nije intervenisala Početkom oktobra 1943. godine, četnici su izvršili gnusan zločin nad dvanaestoricom Italijana, koji su kao nemački zarobljenici pobegli iz organizacije TOT, koja je opravljala put Ćuprija - Jagodina. Italijani su napustili rad i pobegli, u nameri da nađu partizane i da im se pridruže.

Nemci su obavestili četnike o njihovom begstvu, te su se četni ci dali u poteru za njima. U rejonu sela Židilja i Stenjevca, Italijani su naišli na četnike koji su ih sproveli u Bare. Na saslušanju, Italijani su izjavili da su antifašisti i da žele da se bore protiv Nemaca i da hoće da stupe u partizane. Četnici su im obećali da će ih "provesti" do partizana. Sutradan, Italijani su odvedeni na jednu livadu niže Bučara i streljani. Streljanje je izvršila četnička crnatrojka - Grkić, Prlja i Lala. Posle ovog zločina, četnici su došli u Bare, pijančili i pričali kako su Italijani kukavice i molili da im poštede život. Bilo je slučajeva da su neki četnički simpatizeri ovaj zločin osuđivali javno, zbog čega su od četnika dobili po 25 batina.

Radnici Gaja Vujičić, Ivan Colarić, Josip Šundra i drugi batinani su od četnika zato što su u pripitom stanju psovali četnike što se ne bore s Nemcima, već se šmucaju po rudniku.

Četnici se nisu obračunavali samo sa punoletnim i zrelim ljudima. Njima su i deca od nekoliko godina bila neprijatelji i komunistički elementi. Na to ukazuje sledeće:U zimu 1943. godine, četnici su na svirep način ubili nepoznatog dvanaestogodišnjeg dečaka, iznad sela Sladajs.Dečak je doveden u starom, pocepanom odelu i teran bosonog po snegu. Na mestu zv. Javor grupa četnika ga je ubila. U ataru sela Sladaje kod mesta zv. Ponikve bačen je u provaliju Džodina rupa. Kao i za Mijajlovu jamu, tako i za Džodinu rupu, niko ne može utvrditi tačan broj žrtava bačenih u njih.

Četnici su izveli iz kuće Miloša Obradovića, hromog harmonikaša iz Ćuprije i odveli u Letovište da im svira na proslavi Svetog Save 27. januara 1944. godine. Iako nije imao svoju harmoniku, Miloš je morao da da kaparu od 500 dinara za tuđu harmoniku sa kojom je svirao četnicima sve dok se nisu izopijali. Kada im je dosadila muzika, oni su Miloša zaklali i bacili u Mijajlovu jamu.


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Kolovoz 11, 2013, 09:35:58

Postoje mnogi zapisani iskazi svjedoka o djelovanju četnika

STANIJA KOČOBANOVIĆ IZ BIGRENICE: Bila je te 1943. godine zima. Četnički štab i njegov preki sud bili su smešteni u kući Save Talgščića u Bigrenici. Jednom su četnici doterali grupu ljudi (oko 40) u “garnizon” kako su zvali njihov štab. Neke su doterivali uveče, neke ujutru. Strahovito su ih mučili. Terali su ih da igraju goli i bosi po snegu, tukli ih, čupali kose i psovali. Boli su ih iglama u butine. Muškarcima su vezivali cigle za mošnice. Mučenja su bila užasna, da čovek nije mogao da gleda. Ujutru su ih odveli za Mijajlovu jamu. Pored ovoga, znam da su u više maha dovodili manje ili veće grupe ljudi, koji su doživeli istu sudbinu. Vrlo dobro se sećam jedne devojke koju su takođe strahovito mučili, a zatim je silovali.

JOVAN KOČOBANOVIĆ IZ BIGRENICE: U to vreme sam radio kao pomoćni poštar i nosio poštu iz Bigrenice za Ćupriju, Despotovac i Senjski Rudnik. Sećam se da su jednom prilikom doterali jednu grupu od oko 30 do 40 ljudi i žena iz Ćuprije. Iz pričanja četnika, odnosno iz njihovog međusobnog razgovora, čuo sam da su trebali da doteraju 60 im bili su ljuti što nisu sve pohvatali. Mučili su ih na način koji je već opisala moja žena i iz Savine kuće vodili kod kolibe na Letovištu gde je takođe postojao njihov “garnizon”. Kasnije sam iz pričanja četnika saznao, da su svi pobijeni i bačeni u Mijajlovu jamu. Čuo sam da je ubijene i žive u Jamu bacao neki Dragi Jovanović, zvani “Šarko”, za koga neznam odakle je. Sa ovom grupom doveli su i nekog Nedeljka-vodeni- čara, koji je živeo u Ćupriji, a imao dve vodenice na Crnici. Tada je on ubijen. Jednom sam išao u Despotovac za gas. Na izlasku iz sela, sreo sam jednu grupu četnika i oficira koji su terali veću grupu ljudi i to prema Letovištu. Kasnije sam od četnika čuo da je Čačić lično ubio 40 ljudi. Što se tiče suđenja, četnički preki sud je donosio samo smrtne presude.

PASULjANOVIĆ ALEKSANDAR IZ BIGRENICE: Krajem 1942. godine, odnosno početkom 1943., četnici su oduzeli od mene kolibu i preuredili je za njihov zatvor. Do oslobođenja kroz taj zatvor prošlo je toliko ljudi, da im se ni broja nezna. Od svih njih retko je ko preživeo. Svi su bili poklani i bačeni u Mijajlovu jamu. Jednoga dana, od prilike u januaru 1943. godine,vraćao sam se od kolibe odakle sam vozio seno. Baš kod Mijajlove jame, sreo sam četnike gde vode jednu ženu i jednog muškarca. Lično sam video kada su ih doterali kod Jame, da je jedan od četnika uzeo da čita neku knjigu, verovatno je Jevanđelje, dok je drugi četnik uzeo sekiru sa kojom ih je pobio. Ovakvih slučajeva bilo je mnogo, samo se ne mogu setiti svih.

Prilikom povratka američkih aviona iz Rumunije gde su bombardovali vojne ciljeve, došlo je do prinudnog spuštanja na ovom terenu. Četnici su Amerikance hvatali i dovodili u Letovište, oduzimajući im sve stvari koje su se nalazile kod njih i u avionu. Ove Amerikance su neko vreme držali u štabu, a posle im se gubio svaki trag. Jednog dana u Letovištu se nalazilo 16 Amerikanaca. Bio sam prisutan kada su četnici doveli jednog kaluđera iz Ravanice, naterali Amerikance da kleknu, kaluđer im je čigao, a oni su se molili Bogu. Posle je Čačić odredio nekoliko četnika kojima sam ja bio vodič i mi smo ih sproveli do kolibe Milosava Iljankana, gde su ih preuzeli drugi četnici. Pitao sam četnike kuda ih vode, i oni su mi rekli da ih sprovedemo u Ravnu Goru. Ja sam se tada vratio i neznam šta su sa njima uradili, ali najverovatnije je da su ih pobili i bacili u Jamu, pošto su nama naredili da ništa ne smemo da pričamo o njima.Sećam se takođe, da je u leto 1943. godine, doterana jedna grupa od oko 60 ljudi, koji su doživeli istu sudbinu kao i ostale žrtve.

MILOVAN ILIĆ IZ RAVNE REKE: Jula ili avgusta 1943. godine, oko 4 sata izašao sam iz šahte. Na izlazu mi je prišao Stojan Radosavljević, zvani Jereza, rekao mi je da pođem sa njim i odveo me četničkom komandantu mesta, naredniku Simi Labusu. Pošto mu je Sima Labus dao neki akt, Stojan Jereza me je odveo do Dobre vode, gde me je predao Aleksandru Momčiloviću, koji me je pak prijavio Čačićevom zameniku inženjeru Nikoli Nešiću. Odavde sam sproveden u Letovište kod komandanta Čačića. Posle kraćeg saslušanja, izašao sam napolje, a nakon pola sata pozvao me Čačić, pokazao mi je jedno mesto četiri do pet koraka od štaba i rekao da tu stojim i da čekam. Na tom mestu čekao sam dva dana i tri noći. Trećeg dana oko podne, jedna grupa od 6 četnika dovela je 12 lica u građanskom odelu, od kojih dve žene. Kad su stigli pred štab, Čačić je lično komandovao da dovedeni posedaju. Od prilike oko jednog sata po podne, Čačić je naredio da jedan po jedan od dovedenih idu da prime vojnička odela. Svi su se skinuli pa i dve od dovedene žene. Posle ovoga, prišli su četnici i povezali dvoje po dvoje konopcima za laktove. Zatim su postrojeni po parovima pošli. Sa Čačićem je išlo nekoliko četnika i jedna žena koju sam ja video u štabu, kada su me saslušavali, a za koju sam kasnije čuo da je bila Čačićeva ljubavnica i da se zvala Lela. Ova Lela tražila je od Čačića da povedu mene, te je on to i naredio. Posle pešačenja od nekoliko minuta, došli smo do Mijajlo- ve jame. Kad smo stigli, Čačić je uzviknuo “džela” ili Dželatović, sad ne mogu da se setim. Na taj poziv, izašao je iz šume sa dve kike niz leđa i kosom koja mu je padala preko očiju jedan četnik i primio od Čačića naređenje, da “počne posao”. Jednim trzajem glave unazad, ovaj je oslobodio lice od kose koju jz pričvrstio češljem da ne pada. Zatim je izvadio kamu, pa pošto je zabo prvo u plećku ili rame prvoj žrtvi, našta je ova jauknula, zavrnuo je rukave i zapalio cigaretu. Posle nekoliko trenutaka, uhvatio je levom rukom prvog od prisutnih za čelo, a desnom rukom klao i odmah gurao u Jamu. Kada je na ovaj način poklao 4 ili 5 njih, jedan od sledećih je zakukao: “Šta će da uradi moja majka sa dvoje dece i dva brata”! Na ovo je Čačić skinuo mašinku, koju je imao oko vrata i ubio ovog čoveka. Potom je koljaš nastavio svoj posao dok ih nije sve poklao i pobacao u Jamu. Nakon izvršenog pokolja, Lela je pokazujući na mene i upitala Čačića: “Šta ćemo sa ovim”? Na ovo me je Čačić upitao da li sam što čuo, ili video, našto sam ja odgovorio da nisam. Onda me je Čačić otpustio, povikavši da bežim i da se javim Stojanu Jerezi u Ravnoj Reci.


Naslov: Četnici i danas žive
Autor: Marica - Kolovoz 11, 2013, 12:22:43

Popis svih četničkih terorista u Hrvatskoj!

pripadnika četničkih terorističkih jedinica u Hrvatskoj, osumnjičenih za ratne zločine, popis "Martićevaca", te donosimo u cijelosti sudske spise protiv pripadnika četničkih terorističkih formacija za ratne zločine u Hrvatskoj. Svi ti dokumenti prvi put se objavljuju u javnosti.

http://www.jaksa101.com/lustracija/196-cetnici-i-danas-zive-u-rh

Dokumente možete pročitati ovdje:

http://necenzurirano.bloger.index.hr/
http://www.necenzurirano.com/images/stories/cetnici.pdf (ne mogu naći  :trazim)



Naslov: Ubi, zakolji da Hrvat nepostoji!
Autor: Marica - Kolovoz 11, 2013, 12:52:05

Ubi, zakolji da Hrvat nepostoji!

http://www.youtube.com/v/i0-GxePM5-Q?version=3&feature=player_detailpage

Punoljetnost jednog zločina 1. dio

http://www.youtube.com/v/NhvldnEMp_M?version=3&feature=player_detailpage .

Punoljetnost jednog zločina 2. dio

http://www.youtube.com/v/p_B4_bS5__E?version=3&feature=player_detailpage

Punoljetnost jednog zločina 3. dio

http://www.youtube.com/v/175NarXTvVE?version=3&feature=player_detailpage

Punoljetnost jednog zločina 4. dio

http://www.youtube.com/v/lYg8lvUcl7k?version=3&feature=player_detailpage

-   Ljubite li Vi četnika?
-   Predsjednik Josipović da!

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Tomislav%20Nikolic%20tri%20puta%20je%20poljubio%20Ivu%20Josipovica.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Tomislav%20Nikolic%20tri%20puta%20je%20poljubio%20Ivu%20Josipovica.jpg)



Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Kolovoz 12, 2013, 19:36:24

BALABANOVIĆ JOVAN IZ KREPOLJINA: “Juna meseca 1944. godine, bio sam određen od Stojana "Jereze" u Ravnoj Reci, da odnesem 2 kg. dinamita i 200 kom. kapisla u Troglan Bare i da predam zameniku Čačića inženjeru Nikoli Nešiću, što sam učinio. Kada sam se vraćao, samnom je pošao četnik Margaranović Paun iz Bigrenice. U putu smo razgovarali i ja sam ga između ostalog upitao, odakle je njemu italijanska vojnička košulja. On mi je odgovorio da je jednagrupa Italijana pobegla iz Borskog rudnika sa prisilnog rada i da su ih oni pohvatali, poklali i bacili u Mijajlovu jamu. Kazao mi je da je bilo 16 Italijana. Takođe mi je ispričao da je na njegovom terenu uhvaćeno 6 američkih pilota,koji su se prinudno spustili posle povratka iz Rumunije. Jedan od pilota pitao je kapetana Čačića čiju vojsku on predstavlja. On mu je odgovorio da je to kraljeva vojska pod komandom Draže Mihajlovića. Pilot je na to rekao: ”Draža 'niks gut', j e r  s e  n e b o r i  protiv Nemaca.” Zatim je pilot pitao Čačića: ”Ima li ovde Titove vojske”, Čačić mu je odgovorio: “Ima je. Sad ćemo da vas sprovedemo kod njih”. Zatim je pozvao svog ađutanta narednika Grujicu naredio mu da svih 6 pilota sprovede u partizanski odred “J”, Mijajlovu jamu. Grujica je pozvao pilote napolje i jednom četniku naredio da izvrši naređenje Čačića i da pilote sprovede do “partizanskog komandanta Mijajla, što znači da ih pokolje i baci u Jamu”.

STEVANOVIĆ SVETOMIR IZ TRSTENIKA: “Mene su četnici uhvatili 27. maja 1943. godine. Vezao me je neki Vasa Puhač, koji me je odveo u kuću Mileta Marjanovića, gde me je saslušavao bivši policijski pisar iz Ćuprije Čeda Libade. Prilikom saslušanja, pretrpeo sam velika mučenja. Po saslušanju, izveden sam u dvorište gde me je čuvao stražar. U kući se rešavalo o mojoj glavi. Čačić je uporno tražio da me se likvidira, a potpukovnik Ljuba Mihajlović, komandant Veliko-moravske grupe korpusa ubedio ga je da me ostavi u životu. Sedeo sam na jednom panju u dvorišgu i slušao sve šta se o meni govorilo. Malo mi je laknulo, ali ipak nisam bio siguran za svoj život. Posle nekoliko dana, dok je vršena provera mog slučaja, obišao me je potpukovnik Ljuba, dao mi je paklicu cigareta i rekao da mi je spasio život, ali da moram da ostanem kod njih dok se rat ne završi, pa posle da me daju vojnom sudu za izdaju kralja i zastave. Naterao me je da potpišem obavezu da neću da pobegnem u partizane, jer ukoliko odem, oni će mi poklati ženu i petoro dece. Ja sam pristao i obavezu potpisao. Odatls smo otišli u Zabregu, a potom u Bigrenicu. Četnički štab je bio kod nekog bivšeg narodnog poslanika i tamo od četničkih zlodela nisam ništa video. Kada je štab premešten u kuću Save Talpičića, postao sam kuvar. Ono što sam tu video, bilo je gore od pravog pakla. Kako je Čačićev štab bio u samoj kući, a moja kuhinja pored štaba, to sam mogao da vidim mnoge zločine i da jasno čujem Čačićeve naredbe. Sećam se mnogih zverstava i potrebno je mnogo vremena i hartije da se svi opišu. Evo nekih od njih:

Jednog dana dovedoše 28 ljudi i jedno dete. Znam da je dete bilo iz Ravne Reke i da je bilo brat nekog Krste, koga su četnici sa još dve osobe isekli u Senjskom Rudniku. Svi 28 su uveče zaklani, ali dete nije hteo niko da ubije. Tada Antić iz Krušara uhvati dečaka za vrat i reče mu: “Hajde mali da te vodim kući”. Dete je plakalo i pošlo sa njim. Posle pola sata, Antić se vratio, ušao u kuhinju, gde se nalazio Čačić i probao večeru. Antić mu je rekao da je izvršio njegovo naređenje, našta se ovaj obrecnuo, rekavši mu: ”Sta to meni pričaš, to je tvoj zadatak”.

Tako je to bilo svakog dana. Dovođeni su u Savinu kuću mnogi i često bez saslušanja likvidirani. Negde u septembru, kuhinja je prebačena u Savinu kolibu, nedaleko od Savine kuće. Očevidac sam mnogih mučenja ljudi. Nemogu da opišem sve strahote, ali najteže mi je bilo kada jednog jutra, krajem septembra, dovedoše nekog Reljića iz Ravne Reke, sa kojim sam ja ranije sarađivao. Ništa nisam mogao da mu pomognem, on mi je samo namignuo i ništa nije progovorio. Prilikom mučenja, stalno je ponavljao: “Mene ljudi mrze, ja nisam ništa kriv”. Odveo ga je i zaklao koljaš Slavko Sudić. Tvrdim da je ispod Savine kolibe više ljudi zakopano, nego što je bačeno u Mijajlovu jamu. Tu se nije znalo ni ko sudi ni ko kolje. Samo se dovede grupa ljudi i odmah uništi. Sve se to tako događalo do polovine decembra 1943. godine, kada Čačić premešta svoj štab na Letovište. Kuhinja je bila u blizini štaba brigade, tako da sam i ovde mnogo video i čuo. Na badnji dan 1944. godine, došli su kuriri iz svih sela i doneli poklone za Božić. Tada im je Čačić održao govor, iz koga sam zapamtio, da vode računa šta ko radi i govori i da o svakome za koga posumljaju da je simpatizer partizana obaveste njega lično. U jednom momentu, skočio je i udario pesnicom u sto, povikavši da je za svakog ko ne izvršava njegova naređenja kazna kama, a da će žene i decu bacati žive u vatru. Ne bih mogao da kažem koliko je ljudi bačeno u Mijajlovu jamu, niti bi to mogao bilo ko, jer se ubijalo bez suda, zapisnika i bilo kakve evidencije. Sigurno je međutim, da je žrtava bilo mnogo. Kada su nastupili prvi topli dani, osetio se u logoru jak smrad. Video sam kada su četnici otišli sa lopatama i sve leševe pobacali u glavnu Jamu. Kada je doterana i likvidirana grupa iz Đuprije, pričao mi je Antić iz Krušara kako su ih klali kao ovce. Video sam njihova krvava odela koja su skinuli sa njih. Bila su vrlo lepa, pa se po tome može zaključiti da su to bili pristojni ljudi. Antić mi je ispričao još jedan slučaj, koji ne mogu da zaboravim. Sa još jednim četnikom iz Donjeg Vidova, Antić je otišao u Donje Vidovo u kuću kuma ovog četnika. Kada smo došli u kuću - pričao je Antić - moj kolega je rekao kumu, da hitno pođe sa nama na sastanak, koji je zakazao dr. Ivko, komandant Boljevačkog partizanskog odreda, našto mu je kum odgovorio: “Kume, ja nemam nikakve veze ni sa kakvim partizanskim odredom, a za tog Ivka sad prvi put čujem”. Na to mu je kolega rekao: “Kume u ime zakona polazi, da posle ne bi bilo kasno”. Nastao je plač, deca su trčala kod kuma, a on ih je hladno pomilovao. Pored svih molbi, kum je bio neumoljiv. Čim smo izašli iz dvorišta, vezali smo kuma. Ako nećeš milom, ti ćeš kod dr. Ivka silom, dreknuo je kum kumu. Nešto kasnije, upitao sam Antića.ko je zaklao čoveka iz Donjeg Vidova. On mi je odgovorio da je to izvršio kum Brena iz Donjeg Vidova.

Napomenuo sam, da su Englezi i Amerikanci imali odvojena jela. Sve najbolje iz kuhinje. Samo je Čačić s vremena na vreme probao jelo, a meni je lično zabranio da bilo kome od toga jela dam. Došlo je naređenje da svi piloti Englezi i Amerikanci idu za Ravnu Goru. Svi su bili radosni i svi su mi davali cigarete. Još su me neki slikali, kad im delim ručak i večeru. Uz pratnju od 6 četnika i Čede Jovanovića,bivšeg učitelja iz Senjskog Rudnika, jedno po podne su se svih 28 avijatičara samnom srdačno pozdravili i otišli. Posle izvesnog vremena, pratioci su se vratili, a Čeda mi je rekao da su došla dva aviona, potovarila avijatičare i odvezla ih u nepoznatom pravcu. Žalio se Čeda, da su se oko njih mnogo mučili, a avioni im nisu doneli ni jedan metak, ni čokoladu, ni cigarete, niti su se sa njima pozdravili. Trebali smo da im posečemo glave, mirne duše - rekao je Čeda. Negde u junu, srušio se jedan avion iznad Senjskog Rud. Četnici su odmah uhvatili 7, a Bugari 6 avijatičara. Doveli su ih kod mene u kuhinju. Dao sam im ručak. Slabo su jeli. Bili su neveseli. Razgovarali su sami među sobom. Čačić je prošao pored njih, oni su ga gledali, ali niko nije ustao da ga pozdravi. Otišli su na spavanje u prostorije gde su ranije njihovi drugovi spavali. Izjutra, pitao sam narednika Grujicu, šta da im odnesem za doručak. Grujica mi je odgovorio, da su oni noćas otputovali, ja ih nisam više videdo. Po pričanju Čede “propagande”, ubeđen sam da su im posečene glave i da su bačeni u Mijajlovu jamu. Mogu da kažem i to, da sam čuo od kurira Taleta iz Senja. kapa je doterana jedna veća grupa ljudi u Letovište, da se Čačić ljutio i vikao na njih, zbog čega ih šalju u Letovište, kad oni u  Senju imaju sva ovlašćenja. Iz razgovora sam čuo, da je u  Senju bio “glavni” Draga Mijajlović “Čupa” i zloglasni Stanoje. Koliko su ljudi oni u Senju likvidirali, ostaće večita tajna. Kad sam rekao u Senju, to se odnosi i na Stubicu, Zabregu, Bulane, Šaludovac, Gornju Mutnicu, Krušar i druga sela”.


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Kolovoz 12, 2013, 19:40:35

ĐURĐEVIĆ SAVA IZ BIGRENICE: “Od polovine 1942. godine, u mojoj kolibi nalazio se štab i preki sud kapetana Čačića. Za sve vreme dok se štab nalazio u mojoj kolibi, četnici su izvršili bezbroj zločina. Sećam se samo nekih. Početkom 1943. godine, doterane su u štab žena i ćerka Đorđa kasapina i kafedžije iz Ravne Reke i to u vreme kada je on bio na lečenju u banji. Nekako istovremeno, uhvatili su 10 Grka koji su bili na prinudnom radu i sa koga su pobegli. Đorđevu ženu su rano ujutru poveli i ubili je nedaleko od štaba. Zatim su naredili ovim Grcima da joj iskopaju raku. Međutim, kada su Grci videli mrtvu ženu, oni su se razbežali, ali su pohvatani i poklani. Iz sela Senja doteran je na saslušanje kod Čačića čuvar pruge na relaciji Senje-Ravna Reka, po imenu Sava, čijeg se prezimena ne sećam. Čačić ga je odmah pitao: “Dobro Savo, a s kim ti spava majka”? Sava je odgovorio da spava sama u jednoj sobi. Sava je verovatno bio u lošim odnosima sa majkom, pa ga je ova prijavila Čačiću, zbog čega ga je Čačić isterao sa marš napolje, kad te je majka proklela, onda smrt.”

Skoro u isto vreme doterana su još dvojica iz Troglan Bara, njih nisam poznavao, ali su i oni isto poubijani. Iz Bigrenice su po presudi Čačića ubijeni: Milan Babić, Milan Adamović, Đorđe Filipović i još neki čijih se imena ne sećam. Sećam se takođe, da su četnici između mnogobrojnih žrtava ubili i svoja dva četnika i to Manić Pavla i sina Radisava Bugarina iz Popovnjaka, koji su proglašeni izdajnicima. Takođe se sećam, da su jednog dana doterali nekog Janka iz Vlaške, ali pošto Čačić nije bio u mestu, sproveli su ga preko Senja u Stubicu, gde je zaklan i pronađen u nekom potoku. Mnogo je bilo ovakvih žrtava i mislim da niko ne može da im utvrdi tačan broj, ali je tačno, da ih je bilo veoma mnogo”.


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Kolovoz 12, 2013, 20:08:05

FEBRUARSKI POKOLJ 1944. GODINE

Osamnaestog januara 1944. godine, Čačić je sazvao zbor u Senju. Na ovom zboru bili su prisutni iz Ćuprije skoro svi njegovi saradnici, kao i saradnici Nemaca, koji su učestvovali u raznim odlukama koje su donošene po pitanjima akcija uperenih protivu NOP-a. Tako su na ovaj zbor, za koji se predpostavlja da je najverovatnije zakazan u cilju organizovanja priprema za poznati februarski pokolj, došle poznate četničke ličnosti i to:

-   Mihajlo Milenković, zvani “Parizlija”,
-   Miloš Cukavac,
-   Đorđe Isajlović,
-   Ivan Marković (svatrojica advokati),
-   Aleksandar Ilić, sveštenik,
-   Blagoje Sgojković, mlinar,
-   Nikodije Pešić i Nikola Pešić, trgovci,
-   Miloš Grnjanski, rentijer,
-   Trifun Stošić, trgovac, Milan Stojanović, zvani “Galama” i drugi.

Iz Senja su na ovom zboru bili prisutni:

-   Milivoje Jovanović, zvani “Čupa”,
-   Dragomir Bogdanović,
-   Radomir Stojković, bivši narodni poslanik,
-   Dragutin Mihašović,
-   Božidar Nešić i
-   Blagoje Stoptić.

Posle završenog zbora, u kafani u Senju sa njima je sedeo i Mihajlo Čačić.

Ovaj zbor beleži se zbog toga, ptto je posle desetak dana po njegovom održavanju, izvrtpeno klanje pripadnika i simpatizera NOP-a na području Pomoravlja i Resave. Iz tog beležimo sledeće: Početkom 1944. godine, četnici su zaklali Stanković Dušana i Mihajloviđ Stanimira iz Gornjeg Vidova. Motiv za izvršenje ovog zločina bio je čista ucena Prvog februara 1944. godine, četnici su izveli iz kuće Šimunić Pavla, železničara iz Ćuprije i predali ga Čačiću u Letovištu, koji je naredio da se Pavle odmah ubije. Kada se kasnije njegova ćerka interesovala kod Čačića, šta je sa njenim ocem, on je odgovorio: “Nisam pogrešio što sam ga likvidirao, jer je zaista kriv, što se može videti i po tebi, s obzirom da ga ne žališ mnogo.”

Prvog februara 1944. godine, četnici su ubili Hadžić Ljubomira, kafedžiju iz Ćuprije, radi toga što je u svojoj kafani govorio kako će Rusi da pobede i kako će on da projaše kroz Ćupriju na belom konju. Hadžića su uhapsili pripadnici SDS iz Ćuprije i predali ga četnicima. Prvog februara 1944. godine, četnici Milutin Dželatović, zvani “Kukuljče”, Grkić Nikola iz Senja i Milan Gaćeša, odveli su Tomić Stanoja, radnika ložionice iz Ćuprije, veza- li ga i odvezli železnicom do Senja, a zatim do Pasuljanskih Livada, gde su ga predali Čačiću, koji ga je odmah ubio i bacio u Jamu.

Sedamnaestog februara 1944. godine, četnici: Jova “Talijan”, Lala Krstić Dule “Virinac” i Žika Nikolić zvani “Budža”, izveli su iz stana i predali Čačiću Lazić Blagoja, zemljoradnika iz Ćuprije, koji je posle nekoliko dana zaklan,jer je proglašen “sumljivim”.

Četrnaestog marta 1944. godine, četnici su izveli Lazić Dobrivoja, ložača iz Ćuprije, odveli ga u Letovište, gde je zaklan i bačen u Jamu Dvadesetosmog juna 1944. godine, četnici su ubili uLetovištu Dragosavljević Ljubomira, bravarskog radnika iz Ćuprije, radi toga što je iz njegovog odreda pobegao Nikola Dulikravić, pripadnik NOP-a, a koji je stanovao u stanu Dragosavljevića kao samac. Toga dana Čačić je u Letovištu postoojio brigadu radi izricanja presude dovedenim ljudima. Dragogavljevića je tom prilikom osudio na smrt streljanjem, pa je odredio tri četnika da izvrše presudu. Kada mu je saopštena smrtna kazna, Dragosavljević je počeo da beži. Za njim  u poteru pojurili su skoro svi četnici i počeli na njega da pucaju. Međutim, ovaj je uspeo da pobegne oko 1 km., ali je najzad izrešetan mecima.

Jula 1944. godine, četnici su odveli od kuće i ubili Filipović Đorđa iz Bigrenice.

Devetnaestog avgusta 1944. godine, jedna četnička crna trojka u kojoj su bili neki Voja, Vasa i još jedan, došla je u stan Mladenović Vojislava, kafedžije iz Ćuprije i pozvala ga da pođe s njima. On je to odbio, rekavši da će sam da rde u Jagodinu kod kapetana Milojevića, jer su četnici bili u uniformama pripadnika SDS. Četnici su prihvatili ovaj odgovor. Međutim, iotoga dana, ponovo je kod Mladenoviđć došao jedan žandar i rekao mu da se odmah javi komandi SDS. On je na ovaj poziv pošao, ali su ga sačekali četnici koji su ga predhodno zvali da pođe sa njima, oteli mu revolver koji je imao kod sebe i udarili ga po usgima da mu je ispala vilica, a zatim su ga oterali u komandu SDS gde su ga predali žandarmima. Posle toga stavili su ga u jedan kamion i odvezli u Krušar, gde je od velike tuče izdahnuo.

U leto 1944. godine, četnici: Obrad Tirnanić, Sima Labus i jedan pripadnik SDS, zaklali su u Ravnoj Reci Cuvelić Salka, rudara, rodom iz Tuzle, koji je bio musliman. Sapko se nalazio u kafani Đure Popovića, gde su rudari proslavljali rudarski praznik. Četnik Obrad je prišao Salku i upitao ga da li je on muslimai. Salko mu je odgovorio da jeste. Kada je ovo čuo, Obrad je naredio prisutnim četnicima da ga zakolju, što su ovi i učinili. Izveli su ga iz kafane i zaklali, a zatim su Obradu raportirali da su zadatak izvršili. Obrad je zapretio svim prisutnima da ovaj slučaj ne prepričavaju, jer će u protivnom i njih da snađe ista sudbina.

Trinaestog jula 1944. godine, četnici su izveli iz kuće Milutinović Milojka, obućara iz Sisevca i njegovu ženu Veru i poklali ih pored reke Crnice. Sa njima su poveli i njihovo dvoje dece, ali su decu ostavili i ona se sama vratila kući. Na telu zaklanog Milojka, četnici su ostavili natpis: “Ovako prolaze komunisti i oni  koji rade protiv nas«, a na Verinom lešu stajao je natpis: “Ovako prolaze one koje žive sa okupatorom”.Septembra 1944. godine, četnici su u selu Krušaru pored Morave, zaklali 11 lica po narodnosti Čeha i Poljaka i bacili ih u Moravu. Među poklanima nalazile su se i dve žene i jedno dete. Ova se lica nalazila u organizaciji TOT na opravci puteva, pa su otuda pobegli. Sve njihove stvari četnici su uzeli. U mesto da im pruže zaštitu, jer su pobegli sa rada od Nemaca, četnici su im naredili da se skinu potpuno goli i legnu potrbuške na pesak. Na zverski način su ih poubijali udarajući im sekirama zavrat, a zetim ih bacili u Moravu.

Septembra 1944. godine, u Sisevcu su počeli da se prenose glasovi da će ubrzo doći jedna partizanska jedinica, koja se približavala ovom kraju. Povodom ovih vesti jedna grupa naprednih ljudi sastala se u Sisevcu sa ciljem da se dogovore o dočeku Narodnooslobodilačke vojske. U tome se naročito isticao Šćepanek Ferdo, činovnik uprave rudnika. Za ove pripreme saznao je Čačić, pa je došao u Sisevac i održao
zbor na kome je pretio onima koji misle da odu u partizane. Ferdo je pre Čačićevog dolaska otišao u partizane. Kasnije je zarobljen od četnika i zaklan.

Sedmog oktobra 1944. godine, četnici su ubili Jovana Čobanovića iz Bigrenice. Njega je ubio četnik Dragi “Mucavac”. Jovan je predhodno bio mobilisan od četnika i učestvovao u borbi protiv partizana na Bukoviku. Po povratku hvalio je Narodnooslobodilačku vojsku, radi čega je i ubijen.Oktobra 1944. godine, četnici su iz Bigrenice doveli u Senjski Rudnik Pavla Kontromanca i streljali ga pred Sokolskim domom, jer je po selu hvalio Narodnooslobodilačku


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Kolovoz 14, 2013, 17:04:01

LETAK "DOGAĐAJI POSLJEDNJIH DANA I MUSLIMANSKE ŽRTVE U LJUBINJU"

U Ljubinju i ljubinskom kotaru živilo je preko tri tisuće muslimana i na to odprilike jedna trećina u gradu, a ostale dvije trećine po selima: Žabici, Kruševici, Grablju, Vlahovićima, Miljanovićima, Glođevcima, Potrnju, Kotezima i Kaparićima. Muslimanski živalj u tim mjestima živio je u lijepim odnosima sa pravoslavnim elementom. To je potrajalo i mjesec i po dana nakon osnivanja Nezavisne Države Hrvatske. Tada su došli ustaše katolici (i to u fesovima što dobro znadu i tamošnji pravoslavni) i počeli su najprije tražiti vojnu odjeću i slično. Iza toga na nepoznat način poginuo je ustaša Kurtović. Povodom toga slučaja počela su ubijanja nekih pravoslavnih u okolini Ljubinja i oko Popova Polja.

Iza toga su došli Talijani i preuzeli vlast. Ispočetka su lijepo postupali, ali pravoslavni su odmah počeli denuncirati muslimane, podmićivati i služiti se svim mogućim predstavljajući muslimane sumnjivim i tako dalje. U tome su donekle i uspjeli. Do nekoliko vremena Talijani napuštaju Ljubinje, a dolaze hrvatske vlasti. Prije njihova dolaska gotovo sav pravoslavni elemenat pobjegao je u šumu. Ostalo je bilo u Ljubinju samo oko 100 muškaraca, većinom staraca. Opet dolaze Talijani. Srbi se vraćaju i niko oružja ne predaje. Počinju muslimanima prijetiti. Talijani im daju municiju i oružje. Svi muslimanski seljaci morali su se zbjeći u Ljubinje, a kada su vidjeli kako se sve događaji odigravaju, počeli su izbjegavati i ići većinom u Stolac. Poslije toga izbjegavanja ostalo je u Ljubinju samo 281 muslimansko čeljade. Iza toga je nastalo opsadno stanje i hrana nije mogla dolaziti. Talijanima je napokon došlo pojačanje i stvoren je prolaz iz Ljubinja, te je gotovo sav ostatak Muslimana izbjegao. Ostalo je bilo samo 35 osoba, muslimana. 10. lipnja o.g. Talijani su prepustili četnicima upravu. Čim su četnici primili upravu, počeli su ostatak muslimana pljačkati i zadnji im zalogaj otimati. To su činili sve pravoslavni komšije iz Ljubinja. 15. lipnja 1941. pozvali su četnici sve muslimane tri muških, 32 ženske u 11 prije podne na saslušanje. Saslušavanje su vršili sve pravoslavni iz Ljubinja: Perić Ilija, Bijelić Vasilija, Čorović Danilo, Turanjanin Đorđo i Sandić Sena.

Na tom saslušanju potjerali su po podne u 2 i po sata većinu ženskinja sa djecom prema Stocu. Prije nego što su ih potjerali rekli su im da ponesu što je najvrednije, jer da će ih odvesti u Stolac. Idući putem prema Stocu, doveli su ih do jedne velike jame duboko oko 180 metara i tu su u jamu bacili njih 28 nakon što su ih mnogo zlostavljali i divljački izudarali. Tako su pobacane i poubijane: Serdarević Hatidža, Serdarević Hajrija, Viđen Dževahira, Gubelić Ajkuna, Gubelić Mejra, Gubelić Ajiša, sa dvoje male djece (ženske), Grozdanić Pemba, Bakšić Izeta, Bakšić Fatima, Bakšić Šaćira, sa dvoje djece Fadilom i Fatimom, Bakšić Pašana, Bakšić Munevera, Bakšić Esma, Bakšić Fata, Berbić Abida, sa dvoje djece i troje ženske djece Emina Bešića. Bog je htio pa su se Begana Bakšić žena Asimova i Fatima Bakšić, kći Jusufova zaustavili na jednoj stijeni na početku jame. Jednoj od njih uhvatilo se za dimije malo dijete Emina Bakšića i tako su se kasnije spasili, pobjegavši preko planina, i sa sto muka u Stolac, Sto se tiče muškaraca to su njih trojicu: Envera Bakšića, Sulejmana Bakšića i Asima Bakšića potjerali u l i sati u noći. Asima Bakšića su idući tukli. Sve su mu zube bili izbili. Doveli su ih do jame, to su prvu dvojicu natjerali da sami skoče, a Asima su patili, mošnje su mu stukli, napokon polili ga gasom i zapalili i tako zapaljena bacili u jamu. Zatim su u jamu počeli bacati kamenje, koje je izubijalo i izranilo onu dvojicu prvih.

Ova jama bila je mnogo manja od one u koju su bacali žene. Zbog toga su spomenuta dvojica koji su ostali u životu uspjeli naći na drugoj strani mali izlaz i prokopati ga te se izvući. Prava vrata jame bila su zatrpana kamenjem. Kada su se ova dvojica spasili s teškom mukom su došli u Stolac i to javili talijanskim vlastima. Bacanje žena i muškinja u jamu vršili su ovi pravoslavni:

-   Rado Servalica,
-   Kostić Dušan,
-   Kostić Miroslav,
-   Toholj Miloš,
-   Toholj Pero,
-   Čorović Mišo,
-   Sparavalo Miroslav (svi iz Ljubinja),
-   Šorajić Bogdan iz Dubočice,
-   Svjeto Toholj iz Krajpolja,
-   Kozić Gojko iz Krajpolja,
-   Slijepčević Vladov Ivica i
-   dvojica Bakića iz Krtinja, kotar Bileća

Svi su četnici i slobodno nose oružje. Kod bacanja muškinja osim spomenutih sudjelovao je još Turanjanin Vlado iz Ljubinja. Ostale su bile još samo 4 žene, koje su ostavili da im najprije uzmu novac i ostalo što su mislili da su sakrile. Kada su žene, koje su se spasile i dva muškarca, koji su izišli jz jame, stigli u Stolac i javili ovaj divljački slučaj, Talijani su spasili one četiri žene što su ostale u Ljubinju. Žene, koje su se spasile i zaustavile u jami pri vrhu, čule su kako se četnici nad jamom svađaju oko podjele opljačkanog plijena i kako se tuku. Talijani su obrazovali komisiju i povadili iz jame mrtvace. Još su živu našli ženu Emina Bešića. Na zahtjev muslimana iz Stoca ove su; nevine žrtve pokopane u Ljubinju. Istraga se je vodila i sve do sada niko još nije kažnjen. Razbojnici - četnici uvjeravali su Talijane, da to oni nisu počinili, nego da su to počinili partizani i da su i između njih ubili trojicu ljudi. Sve okolnosti pored tačnih izjava spašenih, koji znadu svakog u glavu, svakog pojedinca između zlikovaca, jasno i otvoreno govore pravu istinu. Muslimani nemaju ni odakle dovoljno zaštite i toga su tek sada postali svjesni kada su ih počeli svi ubijati.

POKOLJ U AVTOVCU 28. lipnja  1941.

Ubijani su odreda muškarci, žene i djeca hrvatsko muslimansko selo Avtovac doživjelo je 28. lipnja 1941, na srbski Vidovdan,  napadaj četnika-komunista. Tom prilikom zaglavilo je što od puške što od noža četrdesetsedam Hrvata muslimana, većinom žena i djece, a cielo je selo spaljeno. Na životu otali svjedoci potresno opisuju težku sudbinu, koja je zadesila ovo selo u južnoj Hrvatskoj.

Četnici-komunisti napali su Avtovac 28. lipnja oko tri sata ujutro. Hrvatsko muslimansko stanovništvo borilo se s njima cielog dana sve do pred večer, kad mu je nestalo puščanih naboja. Jednom dielu stanovništva uspjelo je pobjeći u polje, a što je ostalo u selu, to su četnicikomunisti poklali i postrieljali. Emin Tanović, seljak iz Avtovca, dao je u državnoj bolnici u Mostaru o tome pokolju pisani iskaz u zapisnik, kojega faksimile objavljujemo: "Na Vidovdan u jutro oko tri sata napali su naše selo Avtovac. Mi smo se seljaci cijeli dan borili. Kad nam je pred večer nestalo municije razbježali smo se sa djecom i ženama u polje i sakrili se po žitu u polju. Srećom su se četnici zadržali pljačkajući, i paleći selo, te smo nas nekoliko spasili glavu. Cijelo je selo bilo opkoljeno samo jedan put nije bio po kojem smo pobjegli u polje. Toga dana poginulo je naših četrdeset i sedam, većinom žena i djece, a cijelo nam je selo izgorjelo. Mene su ranili u nogu, a žena mi je s djecom pobjegla u drugo selo".

Osim toga podnielo je o tom nemilom događaju zapovjedništvo Jadranskog divizijskog područja u Mostaru izvješče Ministarstvu hrvatskog domobranstva. To izvješće, podneseno 30. listopada 1941. od zapovjednika pukovnika Pacaka glasi:

Dostavljaju se podatci o zvjerstvima četnika, kojeje dao nadporučnik Dragutin Šimunčić, zapovjednik III satnije, 24. listopada 1941.: " 1.kolovoza o.g. ušao sam zajedno sa savezničkom taljanskom vojskom u popaljeno mjesto Avtovac, koje je bilo napadnuto od četnika 28. VI. u jutro. Tek poslije borbe, koja se vodila cieli dan, četnici su uspjeli na večer 28. lipnja ući u Avtovac, koji su opljačkali, poubijali sav muslimanski živalj, koji je ostao u Avtovcu i nije se mogao evakuirati, a zatim su zapalili mjesto. Pri ulazu u samo selo sa lieve strane puta pred mostom bio je leš jednog djeteta od 6-8 godina, kojeje bilo zaklano nožem i bačeno na livadu kraj puta. Samo mjesto bilo je podpuno opljačkano. Sve muslimanske kuće bile su zapaljene i izgorjele su do temelja. Nasred sela nalazila se razbijena poštarska blagajna, koju su četnici nasilno otvarali.

Na pragu jedne muslimanske kuće vidio sam leš jednog čovjeka, koji je bio zaklan nožem, razporen mu je bio grudni koš, izvađeno srdce i stavljeno na grudi. Pred jednom drugom kućom naišao sam na jedan leš čovjeka od svojih 30 godina, koji je također bio zaklan nožem, odrezano mu spolno udo i stavljeno na trbuh. U jednoj jami nađena je jedna zaklana žena, kojoj su bile odrezane ruke. Na garištu jedne muslimanske kuće nađen je pougljen leš jednog čovjeka, koji je bio vezan, te je svakako živ bio bačen u vatru. U jednom žitu više sela nađena je jedna zaklana žena. Osim toga pronađeno je još nekoliko leševa muslimana Hrvata, koji su bili poklani od četnika. Odmah poslije ulazka talijanskih četa u Avtovac, došli su i muslimani, koji su pobjegli iz Avtovca i okolnih mjesta i odmah pristupili ukopu svojih poginulih mještana".

Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj državi Hrvatskoj u prvim mjesecima života Hrvatske Narodne Države

MASAKAR NA PODRUČJU BOSANSKE KRUPE 27. JULA 1941.

Dana 27.7.1941. godine izgorilo je selo Veliki Dubovik, Jesenica muslimanska, Potkrš, Zorlin i Arapuša. Kako su stanovnici Muslimani bili bez zaštite i oružja, goloruki, kod svojih kuća nemoćni i iznenađeni, ujutro 27.7.1941. godine, četnici su organizirano upali u selo Veliki Dubovik, opkolili kuće i ubijali svakog tko nije mogao pobjeći. U kući Mehmeda Bobića ubijeno je 12 osoba i to:

  1. Mehmed Bobić 76 godina
  2. Omer Bobić 75
  3. Ibrišin Bobić 67
  4. Hasan Bobić 62
  5. Omer "Crni" Bobić 65
  6. Edhem "Homa" Bobić 41
  8. Huso Omerov Bobić 28
  7. Emin "Mali" Bobić 76
  9. Hruste Himzin Bobić 28
10. Fehim Ibrišimov Bobić 19
11. Meho Omerov Bobić 26
12. Bilal Grošić 56

Svi su se sklonili u kući Mehmeda Bobića, misleći da će se spasiti, kad niko nije kriv, a Mehmed Bobić je bio stari čovjek poznat i kod Srba i Muslimana, ali četnici to nisu poštivali, nego sve potukli krampovima i sjekirama. Kako je sve u selu uništeno ubijeni su još:

1. Međedović Omer 91 godina
2. Karić Abid 63
3. Hasanagić Hasan 35
4. Džaferović Okan 76
5. Džaferović Fatima 20  (kći nepokretna bolesna)
6. Harboš Ibro 75 t
7. Delalić Miralem 50  (bolestan)
8. Hodžić Avdo 19

Na Veliki Dubovik je bio vođa Trivo Drljača, Branko Drljača, Dušan Jelača, Branko Ćopić, Ratlco i Stojan Novaković iz Hašana, Đuro Šošić, Sladković Miloš, Duka Mojkić i drugi, svi su bili četnici. To mogu posvjedočiti Džaferović Arif živi u Pučeniku, Grošić Alija Vel. Dubovik, kome je ubijen otac Bilal, Bobić Najil Vel. Dubovik, kome je ubijen otac i brat. A poznato je kako su pobijeni u Bosanskoj Krupi nevini Bobić Sulejman, Bobić Emin, Harboš Mujo, Sudo i drugi su ubijeni. I tu je bio glavni vinovnik krvnik Branko Drljača i Branko Ćopić, Miloš Sladković, Duka Mojkić i drugi. Četnici su iz osvete posjekli 4 dunuma mladog voća i krušku pored ceste staru 360 god. koju su moji pradjedovi kalemili i nišan Hasana Bobića visok 4 m. To je djed poginulih Bobića: Mehmeda, Omera, Hasana, Edhema, Emina, Ibrišima i Omera "Crnog".

Iskaz preživjelog Rašida Bobića, iz Zagreba, od 23.jula 1991. -
Kulturno društvo Bošnjaka "Preporod", Sarajevo, neregistrirano

ZLOČINI NA PODRUČJU VIŠEGRADA - URED REIS-UL-ULEME, FEHIMA EFENDIJE SPAHE U SARAJEVU, IZVOD IZ ZAPISNIKA SA PREDSTAVNIKOM VIŠEGRADSKIH BOŠNJAKA, SARAJEVO, 3. Studeni  1941.

I z v a d a k iz zapisnika sastavljenog 3. studenog 1941. u uredu Reis-ul-uleme s jednim izaslanikom višegradskih muslimana, koji se je probio iz opsjednutog Višegrada: "Pri polasku iz Višegrada zamolili su me Višegrađani i izbjeglice, da dođem preuzvišenom Reis-ul-ulemi kao našem vjerskom poglavici i bratu rahmetli dr. Mehmeda Spahe, u kojega tamošnje pučanstvo polaže sve svoje nade, da ga spase od očite propasti, pa izvršavajući taj amanet molim preuzvišenog Reis-ul-ulemu: Da kod mjerodavnih faktora učini sve što se može, da se višegradskom pučanstvu pošalje što veća količina hrane bez ikakvog odlaganja i  da se muslimansko pučanstvo višegradskih kotara uzme u zaštitu od četničko-komunističkih napadaja. Četnici su uzeli u svoje ruke cijelu okolicu Višegrada osim sela Orahovaca. Sve dokle dođu i što živo uhvate, i to muškarce od 12 godina pa na više, na najokrutniji način ubijaju. Jednim vade grkljane, druge žive gule, trećima režu uši, nos i vade oči. Ženski svijet ubijaju, a djevojke prije toga spolno upotrijebe. Mlade žene vode sebi u logore da im poslužuju i da se s njima provode. Do sada računa se da je izginulo muslimana u kotaru Višegrada na gornji način oko 2.500 računajući u ovo i odbranu. Ima slučajeva i to dosta da i djecu kolju, pa im glave peku i svojim vođama šalju.

Sto se tiče naših vlasti u Višegradu, tamo svu vlast vrši vojna krajina tako, da civilnu vlast u kotaru vrši vojska, pa zbog toga pučanstvo nema nikakve mogućnosti da svoje nevolje izlaže. Pravo stanje muslimanskog življa u višegradskom kotaru i samom Višegradu može se saznati jedino na licu mjesta. Pošto se je pučanstvo iz, sela sleglo u Višegrad, a sam Višegrad je pasivno mjesto, tu je zavladala neopisiva glad i siromaštvo tako, da ima dosta svijeta, koji nema niti da jede, niti da se obuče, a niti da se gdje skloni. D a n a s je jedino moguće hranu pribaviti preko Mostara, Kalinovika i Foče. Izlažući ovo napominjem, da su četnici sva sela popalili , pa je potrebna brza i trajna pomoć, pošto se izbjeglice ne bi imale kuda povratiti i kad se prilike srede. Treba imati na umu da se preko Kalinovika može vršiti saobraćaj čim malo snijeg padne. Ispunjavajući svoju dužnost prema tamošnjem pučanstvu, molim Vašu Preuzvišenost, da u smislu gornjeg poduzme sve potrebne korake, kako bi se spasio bar onaj preostali dio pučanstva".

Arhiv Vojnoistorijskog Instituta u Beogradu, fond NDH, k. 179, reg. br. 53/3-3)

POKOLJ U KORAJU - IZVJEŠTAJ VELIKE ŽUPE POSAVJE, SLAVONSKI BROD, 4. DECEMBAR 1941.

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA
Velika župa Posavje u Brodu na Savi.
Broj V.T.70/1941.
PREDMET: Napadaj četnika na
mjesto Koraj Brod na Savi, dne 4.prosinca 1941
MINISTARSTVU UNUTARNJIH POSLOVA na ličnost g. Ministra u Z A G R E B U

Na pravcu Tuzla - Bijeljina, zapovjednik oružničkog voda Bijeljina javlja brzojavno: 28.XI 1941. g. između 7-8 sati došlo je oko 100 naoružanih četnika iz Majevice, opkolili su selo Koraj u kojem je sjedište iste postaje kotar Bijeljina, prekinuli b.b. liniju i izvršili masovni napad na Koraj, ogorčena borba trajala je od 1 - 10 sati u Koraju je poginulo prema još neprovjerenim podatcima oko 70 - 100 ljudi muslimanskog življa, od oružanika poginuo je pomoćni oružnik Karanović Mustafa a zapovjednik postaje narednik Sijarčić Sulejman zarobljen s ostalih 10 oružnika uspjelo im da se povuku na postaju Čelić. U mjestu Koraj držali su stražu sami žitelji i imali su kojih 80 pušaka, no toga jutra nakon što su čitavu noć držali stražu u predmjevi, da je opasnost minula milicionari su napustili u zoru utvrđeni položaj prema Tutnjevcu i napali Koraj ušavši na to mjesto. Sve je sreća da još nije bio prekinut brzoglasni vod između Koraja i Čelića tako, da je obćinski; bilježnik Ešref Baijaktarević brzoglasno obavijestio 12 satniju koja se nalazila u Čeliću udaljenom cca 6 km. i ova je odmah pošla u pomoć ali su četnici poslali u susret svoje snage tako, daje vojska istom oko pola 11 u borbi ušla u Čelić izgubivši 4 mrtvih vojnika i 1 časnika i spriječila daljnji palež i krvoproliće. Točan broj žrtava ne može se ustanoviti pošto seje pučanstvo razstrkalo na sve strane širom prema Čeliću i Brčkom odvezavši što se u brzini moglo uzeti no moglo bi biti cca 200 najviše do 300 svih ubijenih i zaklanih.

Popaljenih kuća imade 150 a najgore je postradala čaršija gdje su se nalazile ljepše zgrade. Kako je navedeno u pokolju su svi sudjelovali te su u glavnom ubijali dječake od 15 god. žene su pljačkale, a mala djeca nosila slamu i palila kuće sve uz poklike Petru i Staljinu. U mjestu je potpisani našao na cesti još nekoliko desetaka lješina zvjerski iznakaženih a nekoliko i nagriženih od pasa koje njihovi nisu mogli niti dospjeli pokopati. Krvoločtva koja su sačinili komunističko-četnički banditi prelaze ljudsku maštu i spadaju u srednji vijek, pa ću navesti samo dio iz te grozne tragedije. Staroga hodžu koji je čekao u svojoj sobi samu smrt i nije nikuda izlazio teško ranjenog bacili su u vatru. Aliji Begiću palili su prsa vatrom koju su ložili na trgu. Jedna žena u očaju bacila je u bunar troje djece i zatim sama za njima skočila. Ona je kašnje spašena no svo troje djece se udavilo. Pred opljačkanim dućanom Miralem Zajmovića ležalo je oko petnajst lješina a potpisani je našao još četiri dok su ostale bile već ukopane. Pred upaljenom kućom Ragib Begića ležala je u jarku lješina Seifa Terzića a pod plotom Erhema Šarajlića leži lješina Mehe Kukica probodenog bajunetom kroz glavu iza uha.U glavnom su poubijani starci koji nisu mogli bježati i djeca koja se nisu mogla štititi , pa ova krvolostva najbolji su  dokaz neispravnost tvrđenja onih članova raznih povjerenstava da su grkoistočnjaci izazvani zlodjelima Ustaša i muslimana i da su radi toga bili prisiljeni bježati u šume. Ostalo je ispušteno.

Veliki Župan:
Velike župe Posavje

Arhiv Vojnoistorijskog Instituta u Beogradu, fond NDH, k. 174, reg. br 10/1-3-4)


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Kolovoz 14, 2013, 17:06:53

ZLOČINI NA PODRUČJU ROGATICE - IZVJEŠTAJ UREDA ZA IZBJEGLICE VELIKE ŽUPE VRHBOSNA, SARAJEVO, 4. PROSINCA 1941.

Dolaze nepozvani Sabrija Saračević, rođen 1924. god., iz sela Točionika, obćine Sokolović, kotar Rogatica, vjere muslimanske i Adii Saračević, rođ. 1908. god., iz istog sela, vjere muslimanske i izjavljuju slijedeće:

Naše selo zauzeto je od četnika prije od prilike dva mjeseca. Dok Rogatica nije pala u četničke ruke nisu nas četnici dirali. Od pada Rogatice počeli su četnici ubijati ljude, paliti muslimanske domove, odvoditi djevojke i mlade žene u svoje logore. Kao primjer zvjerstava koja su četnici počinili na nama poznatom stanovništvu navodimo slijedeće: U selu Podgradcu, obćine Borike natjerali su četnici u kuću Abida Šuše oko desetero čeljadi, žena i djece, zapalili kuću i sva je čeljad u njoj izgorjela. U selu Kalimanićima, obćine Sokolović zaklali su četnici jedne noći slijedeće muslimansko stanovništvo:

-   Mehu Hajdarevića, starca od 90 godina,
-   Ibrahima Smajića, starca od 85 god.,
-   Osmana Šaraj čića, stara 60 godina,
-   Zajku Husejnovića, stara 55 god.,
-   Omera Smajića, stara 50 god.,
-   Hadžiju Smajića, stara 35 god.,
-   Bećira Smajića, stara 30 god.,
-   Hajdara Hajdarevića, stara 28 god.,
-   Fehima Saračevića, stara 38 god.,
-   Avdu Smajića, Omerova, stara 10 god. i
-   Porču Hajdarevića, Hajdarova, stara 12 god.

Ovo su samo konkretni primjeri ubijanja i klanja muslimanskog stanovništva kotara Rogatičkog, a mogli bi takovih primjera navesti puno više, kao naprimjer selo Žepu, u kojem je poubijano i poklano preko 300 muslimanskog stanovništva.

Četnici oduzimaju svu hranu, stoku, odjeću, obuću i posteljinu od muslimanskog stanovništva i sve to odvode u svoje domove. Preostalo muslimansko stanovništvo, koje se još nalazi u kotaru Rogatičkom očekuje svakog dana istu sudbinu i ako se u najkraćem vremenu ne oslobodi, bit će potpuno uništeno. Mi smo pobjegli iz našeg sela u srijedu 26. studenog 1941. god. Sa još četvoricom drugova i išli smo krijući se i putujući gotovo samo po noću kroz šume rogatičke, vlaseničkog i sarajevskog kotara i stigli smo u utorak na večer 2. prosinca 1941. god. u Sarajevo. Na putu smo susretali četnike, te smo se od jednih varkom, a od drugih bjegom spasavall. Našu četvoricu drugova izgubili smo na putu kod sela Miletine, kotara sarajevskog, te mislimo da su pohvatane od četnika.

Sarajevo, 4. prosinca 1941.
Prednje nam je pročitano. Saračević Sabrija, s.r.
Saračević Adii, s.r.
Saslušao:
(Potpis nečitak)
NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA
Ured za izbjeglice Velike župe Vrhbosna
S A R A J E VO
Broj: 399
4.XII 1941.

ZLOČINI DRAGE MITROVIĆA NA BORIKAMA -PISMO ČETNIČKOG KOMANDIRA JOVICE, 18 prosinac  1941.

Milane, vi ste ostali predsednik opštine. Nije samo da budete predsednik, nego i da pazite na sve redove u svojoj opštini. A veliki su redovi nevaljalih poslova. Jer po ovijem selima turskijem raspuštena je četa Drage Mitrovića i pravi velika nasilja, koje uopšte ne valja onako raditi, jer inače vi dobro znate, kako stoji ovo sadašnje stanje. Jer mi još ne znamo kako može biti. Dobro vi znate, da mi nijesmo još ni jednog opasnog Turčina ufatili, već su ostale samo žene i sitna djeca, pa nije dovoljno da mi to tako gnjavimo i progonimo, jer ćemo inače pogrešiti kod samoga Boga. Kada pogorimo sve turske kuće i gnjavimo ono sirotinje, mogli bi Turci tako i nama da nanesu veliku štetu, pošto su svi Turci opasni sada u stijenama. Pa kada mi njihovo sve uništimo, mogli bi i oni da nama nanesu štetu. Nego kada budemo mi njih pobedili, onda ćemo mi krojiti zakone kako mi hoćemo. Molim te, Milane, reci Dragi neka u buduće više ovako ne radi za ovo vreme, da se više ovako ne gnjave, ili neka ih jedanput veštački pobiju.


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Kolovoz 14, 2013, 19:07:05

U jugoslavenskoj, a djelomčno i hrvatskoj historiografiji (ako postoji) djelovanje komunista i komunističkih “ćelija” cjelovito je i dobro obrađeno, dijelom i djelovanje ustaša, o kojima se uglavnom pisalo i to je bilo ustaljeno mišljenje i ideološki okvir, da je Poglavnik otišao u fašisticku Italiju i osnovao ustaški pokret, nako toga se vratio sa uštama proglaso NDH i počeo progon i ubijanje pravoslavnih Srba i Cigana.

Međutim, o djelovanju četnika i četničke organizacije, kao organa i produžene ruke velikosrpske ideje i politike posebice u Kraljevini SHS, kasnije nazvanoj Kraljevina Jugoslavija nema ni traga,iako je to sve dokumentirano.

Djelovanje četnika, bitno je utjecalo na nezadovoljstvo Hrvata i njihovo raspoloženje prema Kraljevini Jugoslaviji i Srbima (hrvatskim) kao polugi i eksponentu režima.

Četnici su pod pokroviteljstvom režima osnivali svoje organizacije duboko u hrvatskom etničkom prostoru, u Bjelovaru kao dijelu Osječke oblasti, Oblasni odbor Udruženja srpskih četnika “Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu” iz Osijeka osnovao je 1925. kotarski odbor tog udruženja.

Za predsjednika bjelovarskoga kotarskoga četničkog odbora bio je izabran učitelj Miličević, a za potpredsjednika Petar Jagić.
Glas srpskih četnika (Osijek), br. 12, 1. VII. 1925.

Inače na  popisu stanovništva 1931. bjelovarski kotar s gradom Bjelovarom imao je 73.664 stanovnika. Prema nacionalnoj strukturi bilo je 51.598 Hrvata, 14.801 Srba, 3.267 Mađara, 2.517 Čeha i Slovaka, 705 Nijemaca i 773 ostalih, većinom Židova. Grad Bjelovar tada je imao 10.252 stanovnika, od čega 6519 Hrvata, 1954 Srba, 209 Mađara, 693 Čeha i Slovaka, 152 Nijemca, 360 Židova i 365 ostalih. Pravoslavni su bili u notornoj manjini.

Nakon što je 1925. postignut dogovor radikala i HSS-a o suradnji, četnički odbor u Bjelovaru obustavio je rad.  Četničko udruženje od 1927. tj. nakon prelaska HSS-a u oporbu, nije u Bjelovaru bilo obnovljeno,ali  njegovi bivši članovi i dalje su djelovali. Nakon proglašenja kraljeve diktature 1929. dolazi i u Bjelovaru do novih oblika organiziranja četnika i njihovih organizacija.

5. veljače 1933. uz odobrenje vlasti osnovan bjelovarski odbor Udruženja četnika za slobodu i čast otadžbine, koji je imao članove i po mjestima bjelovarskog kotara.U ovom odboru je 1934. bilo oko 400 članova, a 1935. oko 500 članova. Prvi njegov predsjednik bio je inženjer Mile Dereta, od 1934. odvjetnik Luka Šoški, a od 1935. profesor Blažo Aleksić. Šoški je bio i predsjednik bjelovarskoga mjesnog odbora Narodne obrane, koja je djelovala na temeljima sličnim četničkim udruženjima. Četničko udruženje organiziralo je razne “patriotske” aktivnosti.

Četnici su 1935. na rođendan kralja Petra II. u suradnji s vojskom priredili bakljadu i u povorci od oko 300 ljudi prodefilirali kroz Bjelovar, što su ostali građani, ponajprije iz redova HSS-a, smatrali “izazivanjem”. No, četnici su izazvali i incidente. Tako je 15. rujna 1935. tijekom crkvenog proštenja u selu Kakincu, devet kilometara od Bjelovara, skupina od 30 do 40 četnika izazivačkim držanjem i pucanjem iz pištolja izazvala nerede.

Nakon toga je jedan mještanin pokušao jednom četniku otrgnuti značku s likom kralja Aleksandra, a četnici su u pomoć pozvali žandare, kojima su izjavili da su seljaci klicali: “Dolje kralj, dolje Jugoslavija, živjela samostalna Hrvatska”. Žandari su se sukobili sa seljacima i teže ranili dvojicu, koji su ubrzo od zadobivenih rana umrli. Radi ubojstva ove dvojice  Hrvata zavladalo je ogorčenje hrvatskog stanovništva protiv bjelovarskih četnika. Četnici su nastojali sa sebe skinuti svaku odgovornost, prebacujući krivicu na pristalice HSS-a. Ministar unutarnjih poslova je tim povodom uputio jednog inspektora koji je proveo istragu, kojom je dokazana odgovornost bjelovarskih četnika za incident. Prema izvješću inspektora četničko udruženje ima oko 500 članova iz grada i bjelovarskog kotara, a većina članova su seljaci.

Četnici “prije izazivlju incidente i siju neslogu i mržnju među građanstvom nego li što doprinose stišavanju strasti i normaliziranju prilika”, radi čega je predloženo njegovo raspuštanje. Ministar je to prihvatio i naredio banu Savske banovine da to provede, što je i učinjeno 8. listopada 1935., a nakon nekoliko žalbi i potvrđeno 12. studenoga. Time je četničko udruženje u Bjelovaru službeno raspušteno i zabranjen mu je rad. I uz tu zabranu četnici u Bjelovaru nastavljaju s radom, iako ne javno. U rujnu 1937. Glavni odbor Udruženja četnika u Beogradu osniva mjesni četnički odbor u Bjelovaru, ali su vlasti Savske banovine ponovno zabranile njegov rad. Ipak  bez obzira na to, bjelovarski četnici  su nastavili svoje neslužbeno djelovanje sve do 1941.

Prilikom Zrinsko-Frankopanske proslave u travnju 1935. izbili u Bjelovaru prosvjedi na što je žandarmerija, uglavnom sastavljena od Srba, (hrvatsko srpski odnosi bili su najbolniji u vjerski mješanim sredinama, jer su pravoslavni mahom bili privilegirani, dakle oslonac režima) s kundacima nasrnula na prosvjednike, a više sudionika uhitila i kaznila zatvorom i novčanom kaznom.

Prije rata žandari su u Bjelovaru zbog pjevanja hrvatskih pjesama ubili dvojicu Hrvata koji su služili vojni rok i bili na dopustu, što je izazvalo ogorčenje Bjelovarčana, koji su im na gradskom groblju podignuli spomenik. U isto  vrijeme u Bjelovaru je boravio pukovnik Milorad Brkić koji je više puta organizirao skupine vojnika, a koji su, u dogovoru s žan-darmerijom, proganjali bjelovarske Hrvate. Jednom prigodom skupina vojnika i žandara upala u dvoranu u kojoj su okupljeni pjevali hrvatske narodne pjesme i napala okupljene, te je više osoba povrijeđeno. Nakon toga došlo je do okupljanja oko 2000 građana koji su krenuli na Vojnovićev plato kličući: “Živila slobodna i nezavisna hrvatska država! Dolje pljačkaši Srbi!” Pukovnik Brkić uzbunio je vojsku koja je rastjerala prosvjednike.


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Kolovoz 15, 2013, 12:18:44

Kad je Đorđe (Karđorđe) Srbijom zavlado
i Srbiju krstom zakrstio
i svojijem krilom zakrilio
vako Đorđe Drini govorio:
Drino vodo plemenita međo
izmeđ Bosne i izmeđ Srbije,
naskoro će i to vrijeme doći,
da ću i tebeka preći.

Pravoslavlje, Novine srpske patrijaršije, 01. listopad 2009

Odnos četnika, velikosrpske ideologije i Srpske pravoslavne crkve prema muslimanima dade se pratiti kroz jedan kontinuitet, pojavom svesrpskog pokreta nakon srpskih ustanaka, velikosrpska ideja ne nastoji se samo proširiti teritorijalno nego nastoji istrebiti sve nesrpske i nepravoslavne elemente sa zamišljenog teritorija buduće srpske države.

Turci-muslimani su osim što su bili druge vjere, dakle inovjerci, predstavljali vladajuću kastu, socijalnu i ekonomsku, a velikosrpska ideja ide za tim da tog klasnog neprijatelja, vlastodršca i inovjerca na najokrutniji način zatre i uništi mu svaki trag postojanja.

Kontinuitet tog odnosa i politike izrazio se i u zadnjem ratu u BIH, taj odnos velikosrpske ideologije i Srpske pravoslavne crkve prema muslimanima stvorio je Republikeu Srpsku, u stvarnosti ta mržnja, vjerska netrpeljivost i genocidni odnos prema okolini, katolicima i muslimanima, potpirivana od velikosrpskih ideologa i SPC temelji su Republike Srpske.

PISMO MILOŠA JOVANOVIĆA, KOMANDANTA OZRENSKOG ČETNIČKOG KORPUSA,
13. VELJAČE 1943.

Možda tebi i tvojim borcima izgledaju ovi ciljevi veliki i neizvedivi: Setite se velike borbe za oslobođenje pod vodstvom velikog Karađorđa, Srbija je bila puna Turaka (Muslimana). U Beogradu i ostalim srpskim varošima stršile su muslimanske munare, a pored džamija su Turci vršili svoja smrdljiva pranja, kao i sada u srpskoj Bosni i Hercegovini. Na stotine hiljada Muslimana bilo je tada preplavilo našu otadžbinu. A prođite danas kroz Srbiju. Nećete nigdje naći niti jednog Turčina (Muslimana), nećete naći čak ni njihovog groba (mezara), ni jednog šiljka (nišana), jer svesni srpski narod još davno je zbrisao sa lica zemlje žive vekovne neprijatelje srpskog naroda, a isto tako dosledno i potpuno uništio je i posljednji trag mrskog Turčina, te je ostao čist i sposoban za velika dela balkanskog i svetskog rata za oslobođenje svih srpskih zemalja.

To je najbolji dokaz i najbolje jemstvo da ćemo uspeti i u ovoj današnjoj svetskoj borbi i da ćemo isrebiti sve Turke iz ovih naših krajeva.

Nijedan Musliman neće moći među nama ostati. One, koji su se ogrešili o naš narod, kao i one čaršijske politikante, koji su menjali sve političke boje i godinama sisali krv našeg srpskog sveta iz Bosne i Hercegovine, dodvoravajući se našim slepim i pokvarenim beogradskim političarima uništit ćemo bez milosti. Seljake i ostali sitni svet preselićemo u Tursku. Naša vlada u Londonu posredovanjem Engleske savezničke i prijateljske vlade nastoji da postigne u tom smislu pristanak Turske vlade, pa je o tom Čerčil govorio u Adani s Inenijem.

Sve katolike koji su se ogrešili o naš narod u njegovim tragičnim danima, kao i sve intelektualce i sve ekonomski jače, nemilosrdno ćemo uništiti. Seljački svet, i isto tako sitni radni svet poštediti i od njih ćemo napraviti prave Srbe, koje ćemo milom ili silom prevesti na pravoslavlje.

GOVOR MILANA ŠANTIĆA NA ČETNIČKOM ZBORU U TREBINJU, SRPANJ 1942.

Mi smo dans slobodni sa oružjem u našim brdima. Niko nas ne može kontrolisati. Mi se sastajemo sa našima u Crnoj Gori i Bosni, te se zajednički dogovaramo i stvaramo planove. Mi šaljemo naše ljude i u Beograd, pa čak i do Draže. Moramo biti spremni kada dođe naš čas. Srpske zemlje moraju biti očišćene od katolika i muslimana. U njima će živeti samo Srbi. Čišćenje će se provesti temeljito. Sve ćemo ih potisnuti i uništiti bez izuzetka i bez sažaljenja. To će biti polazna tačka oslobođenja. To treba da se vrši brzo i u jednom revolucionarnom zanosu.

Naš svijet se je strašno ostrvio i trebate biti načisto da nema te sile, koja može naše trupe da zadrži prilikom nekih borbi sa muslimanima, da poštedi i djete u kolijevci. Tako pre tri dana u Drežnici, gdje su gatačke trupe kantonirale pre pokreta na Prozor, poklali su nedužnih muslimana stotine .

Dobrosav Jevđević


Naslov: Odg: Četnici; udruženja - program - zločini
Autor: max 2 - Kolovoz 22, 2013, 17:24:43

Godine 1917. potpisana je tzv. Krfska deklaracija, dokument između Srbije i Jugoslavenskoga odbora, raspravljalo se o ujedinjenju i budućem uređenju zajedničke države, među spornim pitanjima našli su se naziv nove države i ravnopravnost muslimanske vjere. Po svjedočenju hrvatskoga kipara Ivana Meštrovića člana Jugoslavenskoga odbora među sudionicima je došlo do zaprepaštenja kada je srpski ministar Stojan Protić iznio svoje stajalište s obzirom na muslimansko pitanje u novoj državi.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Stojan%20Protic.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Stojan%20Protic.jpg)

“Kada pređe naša vojska Drinu dat će Turcima dvadeset i četiri sata, pa makar i četrdeset i osam, vremena, da se vrate na pradjedovsku vjeru, a što ne bi htjelo, to posjeći kao što smo u svoje vrijeme uradili u Srbiji.”


Naslov: Odmetnici razočarani Dražom Mihajlovićem
Autor: Marica - Kolovoz 08, 2014, 10:23:09

Odmetnici razočarani Dražom Mihajlovićem

Mihajlović ima svaki dan sve manje pristaša. - Malobrojni pristaše, koji su preostali bit će podpuno uništeni

(PK) Iz Londona i Moskve bio ie svojedobno potaknut onaj beogradski puč, a poslijedica toga je bila munjevita navala njemačke vojske i razsulo Jugoslavije. Iz Londona i Moskve i danas promiču rat odmetničkih banda nedajućt se, da će moći podržavati nerede u jugoistočnom prostoru Europe bez obzira na to što bi pučanstvo zapadalo iz dana u dan u sve veću biedu. Kod provedbe ovih zločinačkih osnova služi kao najprikladnije oruđe Britanaca i boljševika Draža Mihajlović, koji pokušava najnesavjestnijim metodama uznemirivati narod u Hrvatskoj i Srbiji. Posve je prirodno da su se na njegov poziv odazvali brojni zločinci, koji već po svojoj prirodi spadaju u sredinu vođe zločinačkih banda. Tu i tamo priključili su se i lakoumni idealisti, koji su nasjeli prozirnim lažima Draže Mihajlovića. Već za kratko vrieme spoznali su međutim takovi ljudi pravu istinu, uvjerivši se i sami, da o tobožnjim idealističkim nacionalnim ciljevima ne može biti ni govora. Zadaća ovih banda sastoji se isključivo u tome, da se bore sa zločinačke osnove svojih vođa koji su plaćeni stranim novcem. Izjave brojnih uhićenika i prebjega konačno su narodu otvorile oči, tako da su se najširi slojevi moglu uvjeriti o stvarnim ciljevima i prilikama među pristašama Draže Mihajlovića. Vrlo je značajna izjava nekog bivšeg jugoslavenskog nadporučnika, koji je kao vođa jedne Mihajlovićeve zločinačke skupine uhićen. Taj nadporučnik priključio se Mihajloviću iz idealnih pobuda. Duboko razočaran napisao je nakon što ie uhićen: "Naši častnici nisu bili borbeni, nego su pokušavali uviek isbieći borbu, jer su im misli bile upravljene samo na udoban život i na materijalnu sigurnost, pozivajući se kod toga na neku tobožnju družtvovnu pravednost".

Nadporučnik je za svoie tvrdnje naveo jedan primier. Radi se o jednoj kovačnici oružja oko koje su se počeli pravili prljavi poslovi. Vođe Radković i Tribođanin su obećali, da bi mogli uredili i čitavu tvonvcu oružja, kad bi imali novaca. Uhićeni nadporučnik kaže, da su on i njegovi drugovi bili uzhićeni tim priedlogom i svatko je od njih dao sve što je imao. Nakon kratkog vremena doznali su svi oni koji su davali svoj novac, da su spomenuti taj novac pronevjerili, a da nisu pribavili spomenulo oružje. Oni su se izgovarali, da su novcem kupili sirovine, koje su mediutim Niemci zaplienili. Dakako, da im to nitko nije vjerovao.

Pošto je nadporučnik naglasio podpunu ovisnost Mihajlovića od Londona i Moskve izjavio je na koncu izjave, koju je dao iz vlastite pobude, i ovo: "Posljednje zapoviedi Draže Mihajlovića nisu razočarale samo mene tako da sam postao podpuno zdvojan, nego i čitav niz njegovih najužih suradnika, koji su samo čekali na prvu zgodu, da se razkrste s organizacijom Draže Mihajlovića".

Ratni izvjestitelj Rolf Hilling
Bilogora, 13. 2. 1943


CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved.