CRO-eu.com

Hrvatska => Modruš => Autor teme: Marica - Svibanj 28, 2009, 22:06:58



Naslov: Modrus
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 22:06:58

Modruš

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/1_1-Modrus-Josipdol-Ogulin-1910.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/1_1-Modrus-Josipdol-Ogulin-1910.jpg)
Klikni na kartu da se poveća

Josip Kezele – modruški župnik

Josip Kezele - župnik rođen je 1888. godine u Delnicama, Gorski kotar, od oca Jakova i majke Marije. Umroje 1952. godine u Tounju.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/1-Josip_Kezele-1888-1952.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/1-Josip_Kezele-1888-1952.jpg)

Rođen je u dosta imućnoj, ali i jako brojnoj obitelji. Majka Marija porodila je ukupno četrnaestero djece. No na žalost nisu svi ostali živi. Djeca su umirala u prvoj ili drugoj godini starosti. Na životu je ostalo desetero (šest ženskih i četiri muška).

Otac Jakov vodio je (naslijeđenu od svog oca) gostionu - krčmu, a sam je otvorio malu trgovinu mješovitom robom uz krčmu i pekaru koju je vodila majka Marija.

Od desetero žive djece, svi su kasnije postali samostalni trgovci (jasno uz pomoć oca Jakova). Tri su sestre otišle mlade u Ameriku i kasnije su se i one bavile trgovinom u Americi. Sa svojim obiteljima nakon Drugog svjetskog rata povremeno su pomagale brojnim obiteljima: Kezele, Kajfeš, Mihelčić, poklon paketima brojnim potomcima (djeci).

Jedino Josip Kezele, kao predzadnje dijete po starosti, otišao je u sjemenište u Zagreb, nakon završene gimnazije (mislim u Rijeci, a možda i u Ogulinu - nisam siguran).

Kako znam i sjećam se razgovora koji su vodili dvije godine starija sestra (moja baka) i on, u prostranom zelenom dvorištu župnog dvora, prilikom posjeta "Ujcu" - župniku, vrlo je često spominjao svoje prijatelje svećenike iz Zagreba. Neke od njih imao sam i sam prilike vidjeti prilikom njihove posjete u Tounju. Nekoliko godina uzastopce, za vrijeme školskih praznika - ferija, boravio sam kod ujaka, po dvadeset i više dana. Bio je veliki prijatelj s tada Velikim županom (skupa su studirali). Mladu misu imao je u rodnim Delnicama.

Prvo mjesto njegovog (službovanja) bogoslužja kao župnika bilo je u Modrušu.

Prema podacima objavljenim u listu "Modruš" - u Modrušu krsti prvi puta 16. kolovoza 1920. godine, a prvi sprovod vodi 12. kolovoza 1920. godine. Zadnje krštenje u Modrušuima 30. lipnja 1928. godine, a zadnji sprovod 19. lipnja 1928. godine.

Od tada (1928. godine) do svoje smrti 1952. godine bio je župnik u župi Tounj kraj Ogulina. Dakle, pune 24 godine. Umro je sa 64 godine života, jednog srpanjskog dana, sunčanog i toplog u svom župnom uredu, poslije podne kad se je odmarao prije služenja večernje mise.

Obitelj Kezele (brat) i Kajfeš (sestra) njegove posmrtne ostatke dali su prevesti u Delnice, gdje je sahranjen pokraj grobova svojih roditelja Jakova i Marije Kezele u vlastitu grobnicu gdje mu se kasnije na izričitu želju njegova nećaka Antona Kezele i on pridruži.

Brojna obitelj Kezele, Majnarić, Mihelčić i Kajfeš (koji su direktni potomci Jakova i Marije Kezele) jako je volila župnika - kako smo ga mi zvali "ujac" (ujak) Župnik. Ali i on je jako volio sve nas, nema nikog a da nije po nekoliko puta bio njegov gost u Tounju.

No sjećam se svoje ljubomore (dječačke) kada sam gledao ujaka župnika kako se sa istim toplim riječima i pažnjom obraća dječacima i djevojčicama iz susjedstva (sa kojima sam se svaki dan igrao) kao i meni, sinu njegove nećakinje sinu.

No on je bio takav i ljubazan, pažljiv, susretljiv i svakom svom župljaninu uvijek i u svako vrijeme na usluzi. Volio je on svoje župljane, iskreno, jako. A i oni njega. 20 godina nakon njegove sahrane imao sam priliku razgovarati sa starijim ljudima iz Tounja, koji su ga se još dobro sjećali. Rekli su mi da je za vrijeme Drugog svijetskog rata župnik Kezele mnogima iz Tounja i okolice spasio glave, živote. I tada od 1941-1945 godine bilo je ludo vrijeme, rata i nasilja.

Župnik Josip Kezele bio je nižeg rasta (uostalom kao i svi Kezele), debeljuškast i u licu i u tijelu, ali s uvijek široko nasmijanim ustima. Imao je ugodan glas, zvonak, tečno i jezgrovito su odzvanjale njegove riječi. Posebno su mu bile lijepe propovijedi. Nedjeljom je crkva uvijek bila puna za vrijeme služenja Svete mise. Sa sjetom se danas sjećam kako sam ponosno kao ministrant njegov, pred prepunom crkvom župljana Tounja i okolice, posluživao kod njegova vršenja Svete mise.

Premalo je mjesta i prostora da bih mogao opisati sva najdraža i najljepša sjećanja na tebe, tvoju dobrotu i skrb za familiju, ali jednako ako ne i više za svoje župljane, čiji si im bio istinski Pastir, dragi ujak župnik!

Blagoslovio te dragi BOG I MARIJA!
Željko Gjukić

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19_1-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Sveti Antone, budi uz mene!
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 22:11:12

Sveti Antone, budi uz mene!

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/2-Damir_Belancic.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/2-Damir_Belancic.jpg)
Piše Damir Belančić 
Ajme, ljudi, ča je ovo? Ja sam opet u Modruškem listu, a lipo sam mislil da će me ki zaminit.
Sjećate se da sam ja molil i zval ljude, po mogućnosti starije od mene i lipo sam im divanil da napišu nešto za "Modruški list" na temu "Kako se živilo pred pedeset i više godin", kad se sastanem sa stariji ljudi i počnemo razgovor na tu temu, od navale emocij i nostalgije neki ošmrkave, a iz oči im špricadu suze. Kad im kažem da to ča su ispričali, metnu na papir - čorak, niš od tega. A život brzo prolazi i šteta da to sve projde u zaborav, jer prilika koju mi imamo retko se najde. Mi imamo list i čovika koji se oko tega trudi, a to retko ki ima.

Ja znam da je ova tema jako teška jer nas vraća u naše djetinjstvo i mladost, koja je nepovratno otišla i da su s njom nepovratno otišli i naši najbliži, roditelji, rođaci, svi ljudi koje smo znali i kojih više nema. Mislite da je meni lako pisati o ovoj temi, ali moram biti jak radi vas i preko svojih uspomena potaknuti i vas da se sjetite svog života. Oprostite, moram na čas prekinuti da si obrišem suze. Nažalost, najčešće se sastanemo na groblju u sprovodima. Svi smo svjesni toga da moramo napustiti ovaj svijet, ali činjenica je da više nema djece, nema mladih, sela su opustjela, a život u takvoj sredini je stravičan. I ono malo djece se ne vidi na cesti jer ih roditelji u školu voze autima ili idu autobusom. Živim u centru Josipdola i ne vidim čovjeka, a kako je tek ljudima koji žive u okolnim selima. Nije stvar samo u tome što više nema ljudi koje smo poznavali, nego se drastično promijenio i način života.

Pa kad sam već spomenuo djetinjstvo i mladost, koji su nepovratno nestali, pokušat ću vas ovaj puta odvesti u davnu prošlost preko svog rođenja i djetinjstva i na taj način oživjeti i vaše uspomene i tako ćemo se zajedno naći u vremenu koje s ovim vremenom nema nikakve sličnosti.

Prije toga da uhvatim zraka, rekao bih vam da mi je ova godina dana naprosto iscurila. Ljetos sam bio u Novoj Gradiški kod svoje sestre i tom prilikom sam posjetio grob bake Mace, kako smo zvali Agnezu Pival, koja je bila svekrva mojoj sestri. Zadnji put sam zaboravio reći da je i ona bila jedna od karika koja me je vezala za Modruš.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Sveti Antone, budi uz mene!
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 22:12:54

Ja sam rođen u stravičnim okolnostima Drugog svjetskog rata 1943 godine. Mama me rađala dva dana i nije me mogla roditi. Teta Tine, mamina teta, koja je bila školovana babica i talijanski vojni doktor, rekli su da mama mora u bolnicu u rodilište u Ogulin. Zamislite, u bolnicu u Ogulin. Vani se puca, snijeg metar i pol, zima, nema telefona, nema hitne. Pa šta bi vi učinili, pa nisam lud da idem van. Sve je to vidio sveti Anton Pustinjak i lijepo mi je rekao: "Mali, ne boj se, budi hrabar. Ja ću biti tvoj zaštitnik". Dobro, popustio sam.

Tata je našao prijevoz, Simu Ćigrinu sa Stare ceste i njegovu kobilicu. Stariji ljudi se sigurno sjećaju Sime Ćigrine (Dadasovića) koji je poslije rata sa svojom kobilicom prevozio pivo za gostioničare, često je bio na cesti i ljudi su mu dovikivali: "Simo, imal pive?". On je oštro tjerajući svoju kobilicu glasno vikao: "Ima pizd ... !. Ne znam hoćete li ovo oprostiti, ali tako je bilo. Ljudi su se tome urnebesno smijali.
 
Dobro, vratimo se mi na moje rođenje. I tako su mamu zamotali u jastuke, da joj bude toplije i da ju ne pogodi metak, a onda je utovarili u sane. Sretno je stigla u bolnicu i rodila me na svetog Antuna  Pustinjaka, 17. I. 1943 godine. Tata je dugo otplaćivao dug Simi Ćigrini poslije rata. Kad god su se sreli u birtiji, Simo je vikao: "Ja spasio tvog sina". A tata: "Dajte Simi šta pije". Krsni kum mi je bio velečasni Alojz Kunce koji je i vodio obred krštenja jer je u to vrijeme bio u Josipdolu. Kad su završili krštenje, kum Kunce je rekao: "Sutra ću upisati u matičnu knjigu". Njemu i tati žurilo se u birtiju. Roditelji su mi dali ime Damir po glavnom liku iz Zagorkinog romana "Gordana", a kum Kunce je drugi dan upisao u knjigu prvo ime Anton, pa onda Damir jer sam rođen na Svetog Antona. To roditelji dugo nisu znali, što je kasnije stvorilo zbrku i na koncu sam morao tražiti službeno izuzeće imena Anton, ali i dalje slavim i imendan i rođendan na Svetog Antona Pustinjaka koji me još uvijek štiti i pazi na mene..

Rat je i dalje bjesnio i mama me je stalno imala zamotanog i spremnog za bježanje. Poslije rata mi je pričala kako sam jedanput kad je sa mnom bježala vikao: "Mama uka ... ". To je u prijevodu značilo: "Mama štuka". Štuke su bile njemački jurišni avioni. Mama nije vidjela da je deka u koju me je zamotala bila poderana kod glave. Kad sam se rodio, nije bilo problema s ishranom jer je postojao veliki izbor dječje hrane iz asortimana "bebi-bomba", "bebi-štuka", "bebi-švaba", da ne nabrajam dalje. Aha, vjerujte mi, ma nije bilo ničega. Mama me je dojila tri i pol godine zahvaljujući svetom Anti. i još bih cuclao mamine cikice da se nije rodila sestra.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19_1-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Sveti Antone, budi uz mene!
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 22:14:24

Već sam bio dečkić i sramio sam se pogotovo kad je netko došao i govorio: "Ajme mali, sram te bilo, pa ti još cicaš mamu, a već si velik dečko". Zato kad je netko došao tražio sam izgovor da mama ode sa mnom u drugu sobu: "Mama, idemo u cobu, nesto te tlebam".

U ratu smo stanovali na lageru u Budakovoj kući i bježali smo u zaklon u ruševine izgorene Katmićeve pilane. Iz tog vremena ostale su mi u sjećanju dvije scene. Jedna scena kad smo bježali u navedeno sklonište i mama je u rukama nosila na ručkici tri porcije s grahom i tijestom i davala nam da to jedemo. Druga scena je bila kad je tata panično nosio u rukama matične knjige, koje je spašavao iz općine jer je tamo radio kao općinski blagajnik. Od tada mu je i ostao nadimak Jure Blagajnik.

Rat je završio i život je išao dalje. Dugo se pričalo o proživljenim strahotama, a i žalilo za mnogim životima. Ja sam ostao bez ujaka i strica za čije grobove se nikada nije saznalo. Kasnije, kad su ljudi malo došli k sebi, počeli su pričati i ostale zgode i nezgode, među kojima je bilo i komičnih scena.

Sjećam se kad su mami dolazile žene iz susjedstva, pa su pričale: "Vera, dal' se sječaš kako smo bižali pred avioni kod Škudini na Siči i skrivali se u japnenici? Jedanput smo se stisli u toj jami i čekali što će biti, kad je niz štigle u jamu sletila Milka. Kako je naglo sletila, kiklja joj je odletila preko glave i pala je med nas gole guzice jer od brzine ni dospila obuć gaće. Ajme meni, onda nam nije bilo do smija". Ili druga zgoda s mojim tatom, koji je, kako sam rekao, bio općinski blagajnik. Preko općine je stiglo ulje za prodaju, ali kako su rodile šljive, ljudi su imali rakije i u bocama za ulje nosili su rakiju. Da bi utočili ulje, morali su najprije popiti rakiju. Tako su jedne večeri moga taticu mrtvo pijanog donesli talijanski vojnici, koji su ga našli kako leži u lokvi zajedno s taškom punom novaca.

Život se je pomalo normalizirao. Vani je sve vrvilo od ljudi jer je u blizini bila pilana, koja je zapošljavala preko šesto radnika. Radilo se u tri smjene , rezalo se ogromne količine trupaca i sve je bilo zatrpano vitlima srezane građe koja se tovarila u vagone i slala za obnovu gradova i naselja Europe i Jugoslavije.

Kirijaši su šlajsali trupce s lagera do vagona i stalno se čulo tjeranje konja i horukanje radnika koji su trupce utovaravali u vagone. Kada je padala kiša, sve je bilo u glibu i blatu. Sve je vrvjelo ljudima jer je u blizini bila i željeznička stanica, a putovalo se gotovo samo vlakom. Gledao sam vlakove koji su bili prekrcani putnicima, a neki su se vozili i na krovovima vagona. Nije bilo nezaposlenih jer su oni koji nisu imali posao, dobivali naredbu da idu raditi na određena radna mjesta. Tako je uskoro stigla i radna brigada ljudi za sječu šume i stanovali su u istoj zgradi gdje i mi. Tu je bilo ljudi koji nikad nisu vidjeli šumu.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Sveti Antone, budi uz mene!
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 22:15:53

Nama djeci je to sve bilo zabavno i interesantno, mi smo se vozikali na vagonetićima kojima su radnici dovozili građu s pila ne i slagali vitla. Po tim vitlima smo se penjali i igrali. Uskoro su počeli stizati i prvi kamioni za prijevoz trupaca iz šume, u blizini je sagrađena velika garaža. S kamionima su stigli i šoferi koji su se tu i poženili, osnovali familije i zauvijek ostali. Od njih sam zapamtio Juru Župana, Peru Sokolića, Franju Rupčića i Dibrita.

Mene je bilo svugdje. Čas sam bio na Siči kod Marice Škudine, pogotovo kad su rodile murve, čas kod Ane Čopovke koja je jedno vrijeme živjela na Lageru, čas kod Pere Turkalj, kod Krznarići, pa kod Štefa Bedekovića, a najinteresantnije mi je bilo kod Ive Sabljaka. Njegova obitelj živjela je u jednoj sobi i tu se odvijao kompletan život. Po sobi su skakali mali janjčići. U uglu sobe na krevetu je ležala Ivina stara mati i čekala smrt. On je izrađivao sanjke i najprije je tesao letvice, koje je stavljao u dimijak, od špareta "koze". Kad su se letvice ugrijale, motao ih je oko kalupa. Njihova kuća je bila srušena u ratu i Iva je u kratkom vremenu sam sazidao novu kuću na istim temeljima. Sam je napravio stolariju i kompletni namještaj. Uz to je radio na pilani, na gateru. Radio je umjetne košnice za pčele, izrađivao  češljeve od goveđih rogova jer ih nije bilo na tržištu. Kalemio je voće i ruže i još mnogo toga. Bio je čovjek nadaren za mnogo toga, a ne znam gdje je to sve naučio.

Ubrzo je došlo vrijeme da se krene u školu. Bio sam jako bistro dijete i roditelji su odlučili da idem u školu sa šest godina. Kupili su mi pločicu, pisaljku i početnicu. Ja to nisam shvaćao ozbiljno jer sam bio zaigran do dana kad je trebalo krenuti u školu. To jutro mama mi je počela pripremati robicu i sve bi bilo dobro da mi nije pripremila i torbu s pločicom i početnicom. Ja sam mislio da odmah moram znati čitati i pisati i od straha sam se sakrio u jedan nabor poplona, tako sam bio sitan. Mama je sjela na krevet i nešto krpala i nije me vidjela. Čuo sam kako govori: "Kamo je nestal taj mali, moram ga oblačit, već je vrime". Slučajno je pogledala na krevet i vidjela da se poplon diže kako sam ja disao . "A tu si se sakril!. Situaciju je spasio Vlada, sin Ive Sabljaka koji je išao treći put u prvi razred. On me je preuzeo i odveo u školu, naravno bez torbe.

Učiteljica je bila Neđa Orlić. Kad smo se smjestili u klupe, išla je od jednog đaka do drugog i pitala nas kako se zovemo. To je bio živi cirkus. Svi smo bili uplašeni i sramežljivi i jedva je od nas dobivala odgovor. Krivili smo se i šaptali, a ona je strpljivo čekala odgovor. Kad je stigla do Mije Juričića iz Cakovca, on se počeo zavlačiti pod klupu: "Ajde, reci ti svojoj drugarici učiteljici kako se zoveš. Nemoj se sramiti, pa ti si pravi dečko". I tako je završio prvi dan u školi. Kasnije sam odlazio u školu veselo i bio sam odličan đak. U školi su nas odgajali u socijalističkom duhu, u duhu bratstva i jedinstva. Škola je uvijek priređivala zabave za državne praznike za cijelo mjesto i sala je uvijek bila puna ljudi. Za Prvi maj i ja sam trebao s Duškom Jančićem recitirati jednu pjesmu. Meni su stavili na glavu ličku kapu, a Dušku šeširčić. Kad se digao zastor počeli smo recitirati zagrljeni rukama preko ramena: "Srbin i Hrvat dva rođena brata, Srbin uz Hrvata. Srca složno biju ... " i tako dajje. Kad smo završili, publika je podivljala, "Još, još!". Izlazili smo tri puta na pozornicu.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19_1-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Sveti Antone, budi uz mene!
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 22:17:38

Iza rata zavladala je totalna bijeda i neimaština, trgovine su bile prazne. Mogao si imati i nešto novca, ali nisi imao što kupiti jer i ono što je dolazilo u trgovine, u jagmi se prodavalo. Tko je imao zemlju i blago, imao je barem svoga mlijeka i palente. Mi smo bili proleteri, kako su se tada zvali oni koji nisu imali zemlju. Živjeli smo na stanu, ni mačku nismo imali i ovisili smo o tatinoj plaći. Tada smo dobivali točkice s kojima smo imali pravo da u trgovini kupimo osnovne živežne namirnice. To su zvali aprovizacija. Kasnije je počela dolaziti pomoć iz Amerike, a to su ljudi zvali unra.

Dobivali smo mlijeko i jaja u prahu koja smo zvali Trumanova jaja, po predsjedniku Amerike. Ja ne znam što nam je mama kuhala svaki dan, kako nas je uspjela prehraniti i kako se je snalazila za hranu. Tata je imao težak i odgovoran posao i stalno je bio pod kontrolom tadašnje milicije i UDBE. Često je ostajao duže na poslu, a i kad je išao s posla, morao je proći pored Neskusilove gostionice iznad željezničke stanice. Tu ga je uvijek netko vrebao jer je gostiona uvijek bila puna kirijaša ili putnika koji su čekali prevoz. Kako smo se u to vrijeme preselili u centar Josipdola, gdje i sada živimo, morao je proći još tri birtije. Jure, gospodin Jure ili drug Jure - čulo se doziva nje. Tata je počeo raditi s deset godina kao općinski pisar i uvijek je bio s ljudima. "Dobro, dobro, može, ali na brzinu. Žuri mi se, popit ćemo piće kod šanka".

Kako je uvijek netko dolazio, to "na brzinu" trajalo je do fajerunda. Kum Alojz Kunce i tata bili su veliki prijatelji, a kako je Kunce često putovao, čekao je da naiđe prijevoz za Modruš. U to vrijeme stalno je netko hodao cestom i ja sam često slušao: "Vera, velečasni Kunce je u Munjavi, vidil sam ga kod Marije Radulovićke u birtiji". Za mamu je to uvijek bila loša vijest jer je znala što će biti.

Negdje oko pola noći čulo se pipanje u mraku i traženje kvake jer tada nije bilo struje. Mama se dizala da mu otvori, čuo sam razgovor: "Jadna ti palenta, s kim si bil dove dobe?. "Hik, s kumom Kuncom". "Znala sam, jadna ti palenta". Tata je često putovao na nekakve sastanke i ponekad je sa sobom poveo i mene. Gotovo uvijek završili smo u birtiji, a nailazili smo i na kuma Kunca. On i tata privlačili su ljude svojom društvenošću i obrazovanjem.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Sveti Antone, budi uz mene!
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 22:18:58

Birtija se sve više punila i sve je bilo veselije i glasnije. Ulazili su i ljudi koji su bili i dosadni i koji baš nisu bili simpatični kumu Kuncu. Tada je on znao spustiti glavu, kao da je zaspao. Ljudi su govorili: "Tiše malo, velečasni je zaspai". Ja sam bio dijete i nije mi moglo promaknuti kako je kum povremeno proškiljio na jedno oko, da vidi tko je još ostao. O svom kumu Kuncu mnogo sam slušao i čitao, uglavnom vrlo ozbiljne napise. Ja ga se naprotiv sjećam kao običnog čovjeka, koji je imao sposobnost prilagođavanja uvjetima tadašljeg života. U onoj situaciji komunističkog režima, kad je vjera i crkva bila svrstana na stranu neprijatelja tog režima, trebalo je imati sposobnosti i napraviti ono što je on napravio. To ga je koštalo i morao je trpjeti i odricati se mnogo stvari. Cesto je bio i ucjenjivan jer je za obnovu crkva trebalo mnogo materijala. Jednom su ga u šumariji ucijenili da će dobiti građu samo pod uvjetom da u nedjelju na misi otpjeva pjesmu "Curo mala garava, otvori mi vrata", ali u prisutnosti njihovih svjedoka. On je pristao. U nedjelju je na misi najprije održao normalni misni obred, a onda je započeo propovijed riječima: "Predragi u Kristu, evo smo se skupili na ovoj nedjeljnoj misi da se pomolimo dragom Bogu, da nam oprosti grijehe i da nam da zdravlja, mira i sreće. Ali dok se mi ovdje molimo, ima ih koji sada sjede u birtiji kod Anke Šimine. I šta rade pitam ja vas? Pjevaju. Cu-ro ma-la ga-ra-va, 0¬tvo-ri mi vraaa-ta". Kad je to otpjevao, pogledao je prema gore, prema korušu gdje su se skrivali svjedoci i rekao: "Oni gore sve to vide i čuju". Narod je mislio da on misli na one na nebu.

Siromaštvo se nastavilo i dalje. Dolazila je zima, a ja sam išao u školu u kratkim hlačicama. Mama mi je nabavila dugačke čarape i svako jutro mi ih je prišivala za gaće, a uvečer, kad sam išao spavati, odšivala. Uspjela mi je nabaviti i dugačke hlače, ali su bile tijesne i šlic mi je bio otvoren Zato sam u klupi sjedio u zimskom kaputu. Da bismo se u razredu grijali, sami smo morali rezati drva sa žagom. Čim je došlo proljeće, u školu smo počeli ići bosi. Učiteljice su bile stroge i često smo dobivali packe sa šibom, a kad je učiteljica bila ljuta i nervozna, znala je davati packe redom cijelom razredu. U tišini razreda čulo se samo šmrcanje. Završio sam četiri razreda osnovne škole i krenuo u gimnaziju u Ogulin. Svako jutro putovali smo vlakom, sa "Školicom" kako smo ga zvali. U tom vlaku je uvijek bila gužva, ali srijedom, kad je u Ogulinu sajmeni dan, gužva je bila stravična. Ljudi su visi li na stepenicama i par puta sam ostao na stanici jer nije bilo mjesta ni na stepenicama. Nije vrijedila parola Milke Budanke: "Sedi na štige i vozi se bez brige".

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19_1-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Sveti Antone, budi uz mene!
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 22:20:30

Ujutro sam pojeo "bele kafe i kruva" i do tri sata popodne ništa. Nije bilo džeparca ni školske kuhinje. Jedanput sam se s vlaka vraćao kući i kod crkve, na stazi kojom sam išao popreko u meni se javio predosjećaj da je mama skuhala knedle od šljiva. Kad sam došao kući, nisam mogao vjerovati, čekali su me knedli koje sam obožavao. Za tjelesni smo trebali imati tenisice, ali ih nismo mogli kupiti i mama mi je saštrikala šlape od vune i podšila ih debelim štofom. Tu je noć padala kiša, a sutra sam imao fiskulturu. Ujutro se razvedrilo i profesorica iz fiskulture Rada Stromar rekla je: "Vani je lijepo, imat ćemo tjelesni na igralištu". Aj oj meni! Na igralištu su stajale lokve vode i znao sam što me čeka, "Ajdmo, trčanje!. Ja sam krenuo, a šlape su pohlepno upijale vodu i odjedanput otežale, narasle i odletile preko glave. Još danas osjećam depresiju koju sam onda doživio.

U trgovinama se uvijek nešto moralo čekati i ljudi su jedan drugom javljali: "Sutra u SRS dolati ulje", ili "Kod Mike u zadrugi dolazi germa". Kako je trebalo uhvatiti red, u trgovinu se rano kretalo i mama je uvijek slala mene da čekam. Germa je stizala poštom i kad ju je poštar donesao u trgovinu, svi smo nahrupili unutra. Ja sam bio mali i nisam se mogao gurati s odraslima, pokušao sam doći do pulta i vikao: "Dajte mi germe za deset dinari!, ali trgovac Mika nije mario. Najprije je podmirivao ugledne mještane, koji su samo mudro šutjeli, a onda smo pred kraj došli na red mi sirotinja, aponekad nismo ni došli na red.

Za ulje si morao nositi bocu. "Mali, ajd si sam natoči ulje dok ja ođe obavim ove mušterije" veli meni trgovac Gojko u SRSU. Uzeo sam bocu i otišao kod bačve u kojoj je bilo ulje. Stavio sam bocu pod pipu i otvorio ventil. Motao sam ovamo¬onamo, a ulje je počelo curiti po podu, uhvatila me je panika. Gojko je vidio što se događa i dotrčao zatvoriti pipu: "Ajo mali, vide što si mi uradio, neg ja koji sam te puštio". Dan danas kad sretnem Gojka, sjetim se tog neugodnog događaja.

Moje dvije sestre i ja stalno smo trčali k mami u kuhinju i vikali: "mama, daj mi kruha, masti, cukra!". Rasli smo i uvijek smo bili gladni. Zato sam koristio svaki trenutak da odem baki i dedi u Carevo polje u Galiće da se najedem palente i kiseline ili palente i fažola. Tamo mi je bilo neopisivo lijepo makar sam znao doživjeti i neugodnih stvari. Evo što mi se jednom dogodilo. Išli smo s paše i prolazili mimo Banove kuće, s druge strane bila je njiva s kukuruzom. Kako je bila već rana jesen, kukuruz je počeo zoriti, ali je bio još najbolji za pečenje. Dečki su se dogovarali: "Kad otiram blago kući, projt ćemo načupat klipi kukuruza i sakriti u jarak. Popodne kad budemo išli s blagom na pašu, lipo ćemo ji zet i peć". Ja sam to slušao sa strane, ali nisam to shvaćao ozbiljno.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Sveti Antone, budi uz mene!
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 22:24:36

Kad sam došao kući, najeo sam se fine prosenice i otišao igrati na Rudinak. Penjao sam se po lješnjaku i ljuljo sam se na grani. Negdje oko podne čuo sam ženski glas kako doziva: "Kuma Marija, kuma Marija!". Bila je to Anka Aničina, a pred sobom na trbuhu je nosila punu pregaču nečega. Jedva je to nosila. "Ča je Anka, ča se dogodilo? Ča nosiš to ufertunu?" čuo sam bakin glas, "Kuma Marija, dojdite vidit ča mi je Vaš mali iz Munjave načinil, vidite kulko mi je klipi kukuruza počisal" . Baka je prišla i s nevjericom gledala, a došao je i deda Gajo i nervozno frkao brkove. Pozvali su i mene, a ja nisam shvaća o situaciju u kojoj sam se našao potpuno nevin. Pravi krivci za to živi su još i danas i kad im pričam o tom neugodnom doživljaju, samo se mudro smiju. Bio sam dijete i brzo sam zaboravio taj ružni doživljaj.

Stalno smo izmišljali nove igre. Naprimjer, išli smo putem i naišli na veliki mravinjak. Potražili smo kakve slamke i dobro ih zaslinavili jezikom. Stavili smo ih u mravinjak i počeli pjevušiti: "Me-ne ma-ma po-sla-la da mi da-te os-ti-ke, me-ne ma-ma pos-la-la da mi da-te os-ti-ke". Mravi su podivljali i po slamkama špricali mravlju kiselinu. Kad smo ocjenili da je dosta, uzeli smo slamke, otresli mrave i gledajući jedni druge, stavljali slamke u usta i lizali. Od žestine mravije kiseline tresli smo se licem u grimasama. To nam je bilo jako smiješno, a te kiseline nam nikad nije bilo dosta. Na poljima je rasla biljka koju smo zvali kiselica. Znali smo je nabrati cijeli naramak i jednu po jednu grickati dok ih sve ne požvačemo i pozelenimo od kiseline. Već sam pisao o tome kako su djeca naprosto brstila još zeleno kiselo voće, a kad je voće zorilo, kradljivci su harali voćkama. Dedinom susjedu Jandri zorila je petrovka jabuka. Kako da ju sačuva? Noći su već bile tople i on iznese krevet pod jabuku. Legao je u krevet i jednostavno od umora i svježeg zraka pao u nesvijest. U neko doba noći naišli su dečki iz prela. Odlučili su napraviti cirkus i i moga Jandru zajedno s krevetom odnesli na Pećnik. Sakrili su se u grmlje i čekali. Počelo je svitati i sunce je obasjalo krevet. Jandre se počeo pomalo buditi. Kad je otvorio oči, naglo je sjeo na krevetu i zaprepašteno gledao oko sebe. Počeo je mucati : "Ajme, č-ča j-je ov-vo. Kadi sam to ja. Ajme, ja sam umril. J-ja sam dospil na drugi svit". Dečki u grmlju valjali su se od smijeha. Ha-ha-ha, smijali smo se. Opa, kako smo se smijali.

Ajme ljudi i ja sam dospil na drugi svit. Ajme, ča je to sa mnom. Kadi sam to ja. Pa ja sam gori od tega Jandre. Uto se otvore vrata i u sobu zaviri moja supruga Ivanka: "Damire, za pet minuta ti na televiziji počinju "Zvjezdane staze", hoćeš da te ja teleportiram do televizora". Ljudi, ostao sam bez teksta!

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19_1-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Stare dječje igre
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 22:28:07

Stare dječje igre

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/3-Ruza_Brajdic-uciteljica.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/3-Ruza_Brajdic-uciteljica.jpg)
Napisala Ruža Brajdić (učiteljica)
U razgovoru sa starijim ljudima ovog kraja i prema vlastitom sjećanju želim opisati niz dječjih igara koje su se igrale nekada u našem ruralnom kraju. Bile su to igre gotovo slične ili iste kao i u širem području oko našeg kraja. Prostore za igru djeca su birala često izvan kuća i to na tratinama, livadama i proplancima. Rekvizite nisu kupovali već su ih sami izrađivali.

Djeca u našem kraju razvila su nekoliko tipova igara koje su izvodili godinama. No, u novije vrijeme, potisnute suvremenim načinom života, polako nestaju ili se potpuno gube.

Zbog toga ih je dobro zabilježiti da se ne zaborave.

Prasičanje (krivanje)

To je tipična dječačka igra, nešto kao hokej na travi. Igra se na otvorenom prostoru, na ravnoj ledini. U sredini terena iskopa se veća jamica tzv. kotal (kotao). Oko te jamice (kotla) iskopaju se na udaljenosti, po prilici 2 do 3 metra manje jamice tzv. masla (cilj) onoliko koliko ima igrača.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/4-Prasicanje-krivanje-hokej_na_travi.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/4-Prasicanje-krivanje-hokej_na_travi.jpg)

Maslo (cilj) je jedno od drugog udaljeno od prilike 2 metra. Pribor za igru su krive i prasica. Kriva je ravan štap, dug oko metar i pol i pri kraju zakrivljen. Prasica je drvena lopta napravljena od drvene kvrge ili gube što raste na drvetu. Cilj igre je da se svaki igrač mora izboriti za svoje maslo (cilj). Igra se ovako: prasica se stavi na sam rub kotla, a svaki igrač uzima svoju krivu i stane na mjesto udaljeno od kotla do 6 koraka. Od tuda igrač gađa prasicu nastojeći da je od prve sruši u kotal. Ako uspije srušiti prasicu u kotal, uzima svoju krivu i hvata svoje maslo (mjesto, cilj) i tu stane. To isto rade i ostali igrači, gađaju prasicu i hvataju svoje maslo. Ako svi igrači pogode prasicu, bacanje se ponavlja sve dok ne ostane jedan igrač koji je promašio. Onaj koji nije uspio prasicu srušiti u kotal, postaje ganić i ganja prasicu po tlu, nastojeći je utjerati u kotal. Ostali igrači pomno čuvaju kotali svoja masla i paze da im ganić ne stavi svoju krivu u jedno od njihovih masla. Ako ganić uspije staviti vrh svoje krive u maslo nekog igrača, on preuzima to maslo, a onaj koji ga je izgubio postaje ganić. Igra se završava onda kada jedan od ganića utjera prasicu u kotal. Dječaci su se igrali bosi. Kod ove igre djeca razvijaju pažnju, koncentraciju, spretnost i okretnost.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Stare dječje igre
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 22:32:04

Kopčanje (kovčanje)

Igra se na otvorenom ili negdje na pojati. Glavni pribor su puci (gumbi). Različitih su vrsta i oblika kao npr. manji, veći plehnati, rožnati itd. Najvrijedniji puci su tzv. pulice. To su mali okrugli gumbići koji imaju žičanu kukicu za koju se prišivaju na prsluke ili kapute. Njih su od djece kupovali "Dalmatinci". To su osobe koje su nosile na pojasu neki drveni ormarić u kojem su bile razne sitne stvarčice, kao bomboni, mala zrcala, gumice, olovke i sl. Djeca bi u igri "kopčanje" nakupili dosta puca iste vrste, te bi ih prodavali za te stvarčice.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/5-Kopcanje-kovcanje.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/5-Kopcanje-kovcanje.jpg)

To pazarenje je poticalo djecu na igranje te igre i skupljanje štoviše puca. Igra je jednostavna, ali strastvena. Igraju 2 ili više igrača. Najprije iskopaju jednu jamicu do 5 cm širine i do 8 cm dubine i odrede udaljenost, npr. od 1 m s koje će gumbe bacati u jamicu. Utvrdi se i broj gumbiju koje če igrači bacati. Gumbi se poredaju na dlanu s određenog mjesta bacaju u jamicu. Oni koji su pali u jamicu, ostaju onome koji ih je bacao, a oni bačeni izvan jamice, pokupi slijedeči igrač i pribroji svojima. Ako su 2 igrača, igra traje tako dugo dok jedan od njih ne uspije sve gumbe ubaciti u jamicu. Mogu se i dogovoriti koliko puta ciljaju u jamicu, nakon čega je pobjednik onaj koji je najviše uspio ubaciti u jamicu. Tu igru može igrati i veći broj igrača u grupi ili pak više grupa istovremeno. Ova igra razvija spretnost, koncentraciju, preciznost i prijateljstvo.

Citranje (titranje, patrkanje)

Ima različite nazive. Ovu igru uglavnom igraju djevojčice. Igračice si naprave 20 petljika od tzv. biljke "citre" i1( 20 petljika od steije (bujad) od kojih su 18 ravni štapići, a devetnaesta petiljka ima na vrhu dva kratka kraka i zove se kraljica, a dvadeseta ima tri kratka kraka koji sliče na krunu, pa se zove kralj. Igra se ovako: igračica uzme svih 20 petljika, stavi ih na dlan i baca u zrak, te brzo okrene dlan i pokuša palcem uhvatiti kralja ili kraljicu, a ostale petiljke koje su pale na zemlju označavaju se kao negativni bodovi. Koliko puta svaka igračica ima pravo bacati, to se unaprijede dogovori. Ona koja uspije uhvatiti kralja je pobjednica. Ona koja uhvati najmanje petljika gubi igru. Nju obično ostale igračice kazne i pošalju je vratiti ovce, krave ili slično.

Piljkanje

Piljkaju se uglavnom djevojčice. Za ovu igru glavni pribor su obli kamenčići veličine kao špekule (pikule), tzv. piljci. Ima ih 5. Igra započinje prema dogovoru. Ima 9 kola. Iz kola u kolo prelazi ona igračica koja ne pravi greške, a onog časa kad pogrješi npr. u nekom kolu, piljkanje preuzima druga igračica i tako se igra nastavlja dok se sve djevojčice ne izredaju.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/6-Piljkanje.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/6-Piljkanje.jpg)

Igra se igra ovako: igračica baca u vis svih 5 piljki. Također ih mora svih 5 natrag uhvatiti u šaku. Ako ne uhvati svih 5, greška je i nastavlja druga igračica. Zatim igračica 4 piljka stavi na tlo a jedan baca u zrak i vrlo brzo mora zgrabiti 4 piljka sa tla i spretno uhvatiti u šaku onaj 1 koji je bačen u zrak. Potom na tlo stavi 3 piljka, a baca u zrak 2 piljka. Na isti način brzo zgrabi 3 piljka s tla i hvata ona dva iz zraka. Zatim se na tlo stave 2 piljka i isto se odigra kao i ranije. Pobjednica je ona koja prva dođe do devetog kola. Ova igra razvija spretnost, okretnost, strpljivost, koncentraciju i brzinu.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19_1-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Stare dječje igre
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 22:33:58

Kozanje (igra mlina, trica)

Ova se igra uglavnom izvodila u zimsko doba. Za igru je potreban grah i kukuruz (zrna) i nacrtana križaljka na kartonu. Igraju 2 igrača. Svaki ima 9 zrna različite boje ili oblika. Dogovore se tko će prvi zaigrati. Prvi igrač stavlja svoj prvi kukuruz, a iza njega drugi igrač stavlja svoj prvi grah. Svaki igrač treba poredati 3 kukuruza odnosno graha u tzv. mlin (tricu) i to na točke spojene vodoravnim i okomitim crtama na križaljki. Ako igrač uspije još za vrijeme postavljanja zrnja zatvoriti svoj mlin, ima pravo svojem suigraču uzeti bilo koji grah ili kukuruz, ali ne onaj iz mlina (trice).

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/7_1_-Kozanje-igra_mlina-trica.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/7_1_-Kozanje-igra_mlina-trica.jpg)

Kada je sav grah ili kukuruz postavljen, prvi igrač vuče svoj grah ili kukuruz od jedne točke do druge najbliže i to po slobodnoj crti. Svaki put kad jedan igrač složi svoj mlin (tricu), uzima protivniku jedno njegovo zrno, koje mu najviše smeta u sastavljanju svog mlina (trice). Ako igrač u tijeku igre izgubi 6 zrna, preostala 3 može postavljati gdje želi. Tada je kozanje pri kraju i samo se čeka da protivnik odnese jedno od preostala 3 zrna, pa da se igra završi. Ova igra razvija logičko razmišljanje, pažnju i koncentraciju.

Ima još niz igara koje su igrala djeca u prošlom vremenu. To su:

a) Skrivačica

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/7-Skrivacica.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/7-Skrivacica.jpg)

Igraju se dječaci i djevojčice. Jedno dijete broji do 10 ili više, ostali se sakrivaju u najbližoj okolici. Kada je odbrojio do kraja, ide u potragu za njima. Kada nekoga nađe, obojica trče do mjesta brojenja i ako sakriveni prvi stigne, poviče "spas" i takne drvo ili zid gdje se brojilo. I tako brojitelj traži sve ostale, a onaj koji je zadnji, mora brojiti iduću rundu. Tako se igraju dok se ne zasite. Ova igra kod djece razvija snalažljivost, okretnost i brzinu.

b)Valjanje

Djeca su se valjala niz manju strminu do zabilježenog mjesta, a pobjednik je onaj koji prvi stigne do cilja.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Stare dječje igre
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 22:36:58

c) Rpa-rpa

Djeca se dogovore tko će od njih biti rpa, najdalji u hrpi. Toga sruše na zemlju, a zatim se svi bacaju na njega. "Rrpa" najdoljnji igrač se bori i kopa da se izvuče ispod ostalih. Kad se izvuče odrede, tko će biti sljedeća "rpa".

d) Igra mačke i miša

Djeca se uhvate u kolo i hodaju u zatvorenom krugu. Odrede dvoje djece, jednog za mačku, drugog za miša. Mačka lovi miša, a miš bježi i nastoji zavarati mačku da ga ne uhvati. Kad ga mačka ipak uhvati, prema
dogovoru nastupa drugi par. Igra traje dok svi parovi ne dođu na red. Ova igra razvija spretnost, lukavost, izdržljivost.

e) Vaganje soli

Igraju dva igrača okrenuta leđima. Prime se ispod ruku. Najprije se polako važu, a zatim sve brže i brže. Na kraju jači i spretniji baca slabijeg na zemlju.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/8-Vaganje_soli.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/8-Vaganje_soli.jpg)

f) U zimsko doba djeca su se igrala na snijegu. Sanjkali su se u načkama (načke) ili na sanjkama koje su im izradili roditelji ili oni sami. Ponekad bi se sanjkali na velikim saonicama tzv. "vlačicama" na kojima su njihovi roditelji u zimi nešto prevozili na volovima. Skijali su se na improviziranim skijama od obične daske. Takve sanjke i skije bi namazali lojem od ovce da bolje klize. Tada su djeca bila slabo obučena i obuvena. Igrali su se bosi.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/9-Skolica.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/9-Skolica.jpg)

g) Nogomet su dječaci igrali s loptom krpenjačom ili s napuhanim mjehurom od svinje. Djevojčice su se igrale bebicama napravljenim od krpa. Igrala se igra "školica" sa 7 polja. Dječaci su izrađivali od drveta hodalice, tzv. "štule" i na njima spretno hodali.

Iz opisanih igara vidimo da su se naša djeca iz ruralnog područja u prošlom vremenu znala i mogla zabavljati na različite načine. Što je najvažnije, gotovo uvijek su se igrala na svježem i čistom zraku, a i za rekvizite tadašnjih igara nije trebalo novaca.

Moderna vremena pružaju druge razne vidove dječjeg i mladenačkog zabavljanja, kao: TV-emisije, razne igrice na TV-u, skupe tvorničke igračke, kompjuteri, pa i školske obveze. Tako su naša djeca, kao i djeca širom svijeta, ponajviše u sjedećem položaju i u zatvorenim prostorima, daleko od zdrave prirode, čistog zraka i toplog sunca.

A, možda je i danas što od starog ostalo!
(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/10-Stule-drvene_hodalice.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/10-Stule-drvene_hodalice.jpg)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19_1-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Zgoda iz lova na medvjeda
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 22:43:23

Zgoda iz lova na medvjeda

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/11-Milan_Bicanic.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/11-Milan_Bicanic.jpg)
Piše Milan Bićanić
Listajući stranice debelo prašnjavog dnevnika mojih zapisa, sjetio sam se doživljaja moje naivnosti za vrijeme lova na području Uprave šumskog gospodarstva Ogulin. Ovo šumsko gospodarstvo tada je upravljalo s osam područnih šumarija i gospodarilo područjem Velike i Male Kapele.

Lovna površina prostirala se na cca, 60000 ha. Godišnji plan odstrela medvjeda bio je 5 do 7 grla, a sama realizacija lova odvijala se putem agencija za lovni turizam.

Prvi, ne baš ugodan doživljaj, moje naivnosti slijedio je nakon najave agencije "Lovac" Zagreb: "Dobivate lovca- Nijemca u pratnji prevodioca gosp. Branka Marušića, zvanog Medo iz popularnog kvarteta 4M".

Prihvatio sam goste i smjestio ih u motelu "Kućica" iznad Vrbovskog. Stručna pratnja na čeki bio je lugar Goluban Vujnović iz šumarije Gomirje, a mjesto lova, šumski predjel Crna Kosa. Lovca s pratiocem doveo sam na mjesto hranilišta i postavio na visoku čeku. Moj naputak lovcu i pratiocu je bio: "Napucanog medvjeda ostavite na miru da dobro iskrvari, a vi na čeki ispušite cigaretu dok čekate u mrtvoj tišini (čekanje oko 20 minuta). Nakon toga lovinu osvijetlite radi saznanja za izvješće". Zaželio sam lovcu dobru kob i vratio se u bazu-motel.

Branko je već ispijao petu kavu i nestrpljivo me očekivao s pitanjima: "Da li medvjed aktivno jede? Dolazi li? Kako se ponaša?. Uvjeravam ga da je sve u redu, te u očekivanju rezultata lova Branko pije kavu, a ja gemišt. Tada oko 23.30 h u salu ulaze lovnik i lovac nasmijanih lica.

Ja ih upitah: "Prijavak!"
Lovnik odgovori: "Medo je pao i to kapitalan!"

Nastupile su čestitke i zdravice uz ispijanje večih količina viskija! Slijedio je konačni dogovor za dalje, kratki odmor i po lovinu.

Dogovora se držimo. U svitanje dana veselo smo krenuli po lovinu, ali na mjestu nastrela čekalo nas je iznenađenje. Krvi ima, ali ne i lovine medvjeda. Pokušavamo pratiti tragove krvi, ali to nam ne uspijeva, trag se je gubio i krvi nestaje. Zbunjeni i zabrinuti nagađali smo gdje bi ranjeni medvjed mogao zaleći. Lugar - lovnik govori da bi medvjed mogao biti u pravcu šumskog predjela Tisova Kosa, da brloženje medvjeda dobro poznaje umirovljeni lugar Jure Grohar iz naselja Jablan. Bez puno nagađanja uputili smo se do Jure. Zatekli smo ga u timarenju stoke, no čim smo mu rekli što nas muči, prekinuo je svaku radnju i zainteresirano nas poslušao. Zamolili smo ga za pomoć i on se je rado odazvao, te smo sa njime nastavili potragu u pravcu Tisove Kose.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Zgoda iz lova na medvjeda
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 22:48:24

Pri dolasku pod kotu Jureje zastao i pokazao prstom prema gore i rekao: "Tam gore pod stijenom je brlog i često se viđava medvjeda ili medvjedicu kak se igraju s mladima". A ja sam se sjetio naslova i članka iz "Lovačkog-ribolovnog vjesnika", koji je napisao ing. Zlatko Turkalj: "Lov na medvjeda, potražice i izgon iz brloga". Uputio sam se do ulaza u brlog i pozvao sam ostale. Nastalo je nagađanje je li medvjed u brlogu ili nije. Upitao sam Branka: "Medo, jesi li siguran da si dobar strijelac?" On je na to kao iz topa izgovorio: "Je, kak ne, mojim Winchesterom gađam ga u oko!"

Prihvatio sam ga kao strijelca i postavio kod ulaza u brlog - pećinu. Ja sam bio bez oružja, imao sam tek palicu, dugu oko 2-3 metra i korak po korak ulazio u brlog. svjetlost se je gubila i ja sam naslijepo udarao palicom po stijenama, s namjerom da uznemirim medvjeda i potaknem ga na izlazak. Naivno sam mislio da ću moći sa svojom brzinom i spretnošću, te Brankovom preciznošću kao strijelca, izmaći njegovim ubojitim šapama. Sreća je bila na mojoj strani. Medvjed nije bio u brlogu. Vraćao sam se unatraške i dovikivao: "Ne pucaj, ja sam!  Kad sam provirio iz brloga, Branko je problijedio i rekao: "Ti jedan bedak, kaj misliš da bi ja medvjeda baš u oko pogodil!"

Mene su tek tada prošli trnci, kosa na glavi mi se digla i nastala je prepirka. Donio sam zaključak da istog trena krećemo za Vrbovsko u motel i radimo obračun te prekidamo potragu za medvjedom.

Po cjeniku ranjavanja medvjeda te ostalih troškova račun je iznosio 1 250$, a rastanak je bio bez puno ljubaznih riječi.

Bio sam sretan da sam ostao živ te da se vraćam svojoj obitelji kojoj nisam ispričao doživljaje svoje naivnosti kako bih izbjegao njihove kritike.

* * * * *

Drugi doživljaj, ali nešto težeg sadržaja, bila je ponovna telefonska najava agencije "Lovac" Zagreb. Bio je to, tko drugi, nego Branko - Medo, najavio je da šalje lovca ovoga puta bez pratioca "gastarbajtera" Ivana Ludaša. Bio je to Zagorac koji je živio u Njemačkoj. Prihvatio sam poziv i gosta. Smjestio ga u hotelu "Josipdol" i osigurao stručnu pratnju, lugara Dušana Šegana.

U sumrak sam ih uputio u lov, na čeku u šumski predjel - Alilovica, područje šumarije Josipdol. Na čeki sam im dao uobičajene upute vladanja i vratio se u bazu, ovoga puta svojoj kući. Obučen, na trenutak sam legao i odmarao.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19_1-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Zgoda iz lova na medvjeda
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 22:51:00

Oko 00:30 h probudilo me zvono na vratima. Bio je to lovac u pratnji lovnika s veselim vijestima: "Medo je pao!" Čestitao sam im i ponudio domaću šljivovicu. Nastala je rasprava kako se je medvjed ponašao i koliko je težak. Lovnik je dao prijavak: "Medvjed je nakon ispaljenog hica pao na mjestu i par minuta nakon toga povukao se je u jelovi gustiš, tu smo ga ostavili da iskrvari."

Prihvatio sam prijavak i uslijedio je razgovor za dalje, kratki odmor i polazak. Uzeo sam obračunske obrasce, trofejni list i mjernu vrpcu, a za svaki slučaj poveo sam i psa Neru, ali više radi dresure.

U osvit dana, na licu mjesta, uputio sam psa na krv. On ju je slijedio, a u gustišu nije stao. Nije bilo medvjeda. Srećom, trag krvi se je dobro vidio te smo nastavili traganje. Međutim, nakon par kilometara trag se je izgubio. Umorni i iscrpljeni uzeli smo pauzu za marendu, te sam zaključio da prekidamo traganje. Tada, na moje veliko iznenađenje, pas se je odvojio od nas i nastavio sam u pravcu kote Vrh Alilovice.

Zaključujem na glas: "Ima ga Nero u nosu! Brzo za njim!" Ja sam sa psom, pripomoć tragača s lovcem u koloni iza mene i tako još par kilometara naprijed. Nenadano, ugledao sam medvjeda kako izmiče u kotu, ali ne daleko. U času se je okrenuo za 180 stupnjeva i krenuo ravno na mene. Pas se je dao u bijeg! U panici i iz sveg glasa vičem: "PUCAJ! .....PUCAJ!" Ali i Zagorac se je dao u bijeg. Ja sam bio brži u šprintu i u petnaestak koraka preskočio sam Zagorca.

Medvjed, ranjen u ljevu plećku rušio se i ustajao, bio je na desetak metara u razmaku od mene. Sada je bio Zagorac prvi na udaru, spoznao je opasnost, te se zaokrenuo u trku i zapucao rafaino sa pet hitaca i konačno je medvjed dokrajčen pao.

Svi tragači maratonci su se vratili i konačno smo lovcu uputili čestitke. Kako i ne bi kad je medvjed nakon procjene krzna bio u kategoriji zlatne medalje. Obavili smo lovačko krštenje uz bezbroj tekućih (ispijanje vina), pa vrućih (batine) i konačno je lov bio završen.

Na kraju pitam se čemu služi svjetlucavi driling - Merkel, pištolj - Mauser i drugo, a ja bez ičega tragao za ranjenom zvijer, vjerujući u onu "medo je pao". Hmmm .... čista naivnost! Zaključujem, nikada više palicom u brlog i bez oružja u traganje za ranjenom zvijeri, ali isto tako i ne uvažiti "medo je pao" dok se sam ne uvjerim!

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Kud "Gradina" Modruš u 2007
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 22:54:25

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/12-Danica_Zanic.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/12-Danica_Zanic.jpg)
piše Danica Žanić
Kud "Gradina" Modruš u 2007

Kao i ranijih godina, aktivnosti našega KUD-a započinju u lipnju Županijskom smotrom folklora u Ogulinu.

S tog nastupa našim članovima ostanu lijepe uspomene na nezaboravna druženja sa  članovima društava iz cijele županije.

Kao i ranijih godina, u Modrušu smo svečano proslavili blagdan Presvetog Trojstva. Tom  prilikom nam, već godinama, u goste dođu naši dragi Ličani.
(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/13-Nastup_KUD-a_Gradina_u_Tounju.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/13-Nastup_KUD-a_Gradina_u_Tounju.jpg)
Nastup KUD-a "Gradina" u Tounju                                

Postao je tradicionalan i naš odlazak u Sinac za blagdan Svrtoga Ilije. Članovi našega KUD-a su svojim nastupom obogatili proslavu blagdana Svetoga Ivana u Tounju. Tamo se uvijek osjećamo kao kod kuće. Naši dečki su nastupili prilikom predstavljanja Modruškog zbornika u Modrušu i otpjevali našu poznatu ojkalicu. Oni uvijek oduševe svojim nastupima.

Hvala svima koji su nam pomogli u proteklom razdoblju.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19_1-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Važno je zvati se Ernest
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 23:14:35

Važno je zvati se Ernest

Jednog toplog svibanjskog jutra izlazim se prošetati te nailazim na baku za koju sam čula da je postala ponosna pra baka pa zastajem da joj čestitam na toj novostečenoj tituli. Baka je vesela i rado odgovara kako joj je unuka dobila sina, kako je sve prošlo dobro i kako su dobro, došli su doma ..... i tako dalje da ne nabrajam. Znate i sami kako ti razgovori već idu.

Tada upitah baku kako joj se praunuk zove a baka zastade, pa premišlja, zamišlja, umišlja (!?!), ali pravog imena sjetiti se ne može.

- Ma znaš - govori mi zbunjena baka - sasvim sam sigurna da je na slovo "E", ali ne mogu se sada sjetiti kako se veli!

Razumijem baku, teško se nositi sa svim tim, kako to već ja kažem ¬sapuničarskim pomodnim imenima, već ih i sama ne pamtim. Idemo u Europu pa djeci treba davati moderna europska imena, a sve što je naše, staro i postojano treba zaboraviti i izbrisati!? Pa zar smo se zato borili za nezavisnost? Za Hrvatsku? Da se zovemo Marisol, Lune, Naomi .... da naši djedovi i bake ne znaju pogoditi imena svojih unučadi, a naposljetku, ni sami roditelji ne znaju piše li se ime njihova djeteta sa "i" ili sa "j", možda sa "y" ??, a iza svega naše lijepo hrvatsko prezime koje se sada, istini za volju, ne uklapa!?

Treba li i njega sada promijeniti? Zaboraviti svoje korijene?
Ako mi ovdje, u Hrvatskoj to zaboravljamo, kako li ne bi tek oni u inozemstvu koji se pokušavaju uklopiti dajući svojoj djeci strana imena i ne učeći ih hrvatski jezik (čast izuzecima)?

Naša hrvatska riznica prepuna je prekrasnih imena, što svetih, što povijesnih, kako starih tako i onih modernih, svjetskih - ali ipak NAŠIH!

Roditelji nadjevajte djeci naša imena, neka naša baština hrvatskih imena sja na sretnim licima Marka, Ane, Marije ...

Djeca su naša budućnost, zato dajmo da i ta budućnost bude hrvatska budućnost!
(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/14-Vazno_je_zvati_se_Ernest.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/14-Vazno_je_zvati_se_Ernest.jpg)

Valentina Puškarić

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: I to je Modruš
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 23:17:11

I to je Modruš

Tata je godinama pričao o njemu. Meni kroz jedno uho unutra, a kroz drugo van. "Odi s menom, da vidiš kaj sam ti često pričal". Konačno krenemo zajedno na put. Zagreb - Karlovac - Josipdol i ubrzo oznaka MODRUŠ. Skretanje desno (nema putokaza ni danas 07.10. 07.) na lokalnu cestu. Nakon koje minute vožnje pogled na brdo gdje je ruševina starog grada, a u podnožju crkva Presvetog Trojstva. Znao je vlasnik grada gdje treba graditi, dominira cijelim krajem.

Razgledavam okolinu. Penjem se na ruševine starog grada i razmišljam kako se nekad tu živjelo. Prekrasan vidik. Ostaci grada su u lošem stanju i nisam vidio da se radi na spašavanju zidina. Šteta. Veliko povijesno mjesto.

Vraćam se do crkve Presvetog Trojstva. Tata razgovara sa župnikom Zlatkom koji velikodušno nudi ključeve župnog stana da prespavamo i ostanemo koliko hoćemo. Zahvalili smo na ponudi. Ostali smo još neko vrijeme s mještanima u ugodnom razgovoru.

Nakon tog posjeta, iako nisam tu rođen niti odrastao, nešto me kopka i vuče, pa dolazim nekoliko puta godišnje. Na žalost, tata je preminuo 2006. godine. Od tada dolazim s obitelji i dobrim prijateljem Jožekom (Josip - pravo ime), velikim zaljubljenikom u stare gradove, crkve, povijest, kulturnu baštinu. Došao sam za blagdan Presvetog Trojstva. Crkva je bila prepuna vjernika. Poslije svečane mise prisutni KUD-ovi održali su kratki program ispred ulaza u crkvu. Kada je nastupio KUD - "Sinac" sav sam se naježio, a suze krenule niz lice. 07.10.07. g. crkva je slavila B.D.M. od krunice (Ružarije). Bil sam s prijateljem Jožekom u crkvi Presvetog Trojstva na svečanoj misi koju je vodio župnik Zdenko Skender. Crkva je bila u svom punom sjaju, a posebno kip B.D. Marije. Za vrijeme mise u trenutku rukovanja - mir s vama - mala djevojčica, ministrantica, prilazi svakom vjerniku, koji je na početku klupe i pruža mu ruku. Ručica mala, topla. A pogled? Dva plava oka puna radosti, veselja. To još nisam vidio. Da, sve je to Modruš. O njemu popričam s tetom Milkom Vidoš, učiteljicom Ružom Brajdić , župnikom Zdenkom Skenderom.

To sam napisao jer je moralo izići iz mene. Ja sam Damir Trepše, sin pokojnog Branka Trepše (1921.-2006.). Njegova pokojna mama, moja baka, Katica (Katarina) Trepše rođ. Jandrlić (Modruš 1892. - 1973. Zagreb), rođena je u kući blizu nekadašnje šumarije. Sada nema nikakvih ostataka kuće.

Modruš - doći ću opet, radi korijena, prijatelja, povijesti. Vidimo se uskoro!

Damir Trepše

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19_1-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Odg: Modrus
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 23:21:12

Modrušu

Frankopani, Frankopani
od Hrvatske odabrani!
Nad Gradinom žižak tinja,
znak života i za dušu
starom Modrušu.

Frankopani, Frankopani
petsto ljeta zid i trajni,
ol' skrhani, još prkosni.
Kroz vihore ćutim dušu
stari Modrušu.

Frankopani, Frankopani!
Biskupija naša davna
čuvar svetosti i moći,
kucaj srce, imaš dušu
stari Modrušu.

Oguline, ispod Kleka
primi pozdrav iz daleka,
preko dola Josipdola,
sačuvajmo srce dušu
starom Modrušu.

Ivan Bogdanić

O autoru pjesme "Modrušu"  
Pjesmu "Modrušu" napisao je gospodin Ivan Bogdanić. Rođen je u Sincu u Lici, a živio u Zagrebu. Osnivač je i predsjednik Zavičajnog društva "Sinac" koje je osnovano 1979. god. u Zagrebu. Društvo djeluje na očuvanju izvornih običaja Like i Sinca kao užeg zavičaja. Tijekom svoga rada i stvaralaštva izdaje tri broja audio kasete i to:

Ličanine moja diko
Hrvatske staze ljubavi
Pjesmom kroz Liku

Naš Modrušanin, osnivač i predsjednik Zavičajnog društva "Bernardin Frankopan" u Zagrebu, gospodin Milan Sabljak Chomparo je zaslužan što je Zavičaj no društvo "Sinac" povezao s ljudima u Modrušu burne ratne 1992. god. Od tada su stalni gosti na blagdan Presvetog Trojstva u Modrušu.

Također u Modruš dolaze kao gosti i KUD "Lipa" iz Sinca. To je jedan od najstarijih KUD-ova u Lici, osnovan još prije Drugog svjetskog rata. Svake godine i naš KUD "Gradina" uzvrati posjet na blagdan Sv. Ilije u njihov zavičaj Sinac. Oba KUD-a potvrdili su trajno prijateljstvo 1994. god. s Modrušom kada su njihovi članovi KUD-a predvođeni gospodinom Ivanom Bogdanićem zasadili lipe kod kapelice i crkve Sv. Antona u Modrušu, na trajnu vezu i uspomenu.


Zbog toga smatram da su zaista zavoljeli naš Modruš pa i o njemu spjevali pjesmu "Modrušu". Neka nam Zavičajno društvo "Sinac" iz Zagreba i KUD "Lipa" iz Sinca budu još dugo prijatelji i dragi gosti u Modrušu! Hvala im na svakom odigranom koraku i svakoj ispjevanoj pjesmi i prijateljskom ugodnom druženju.

Ruža Brajdić
(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/15-Ivan_Bogdanic_u_drustvu_Milana_Sabljaka_Chompara_u_Modrusu.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/15-Ivan_Bogdanic_u_drustvu_Milana_Sabljaka_Chompara_u_Modrusu.jpg)
Ivan Bogdanić u društvu
Milana Sabljaka Chompara
na Modrušu za
blagdan Presvetog Trojstva

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Moj Modruše
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 23:30:51

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/15-Moj_Modrus.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/15-Moj_Modrus.jpg)

Moj Modruše

Moj Modruše suncem obasjani
u tebi su mi najljepši dani,
dok god mogu, ja ću tebi doći
na grob pradjedova svojih
i na gradinu što ponosno stoji.

Zvona Presvetog Trojstva zvone,
u Modruš sinove i kćeri zovu ona.
Oj Modruše, dolazim k tebi
i nosim sva sjećanja u sebi!

Sjećam se ja tužnog ljeta
bila je to četrdeset i peta,
nad Modruš nadvila se tama
A u njemu osta siročad sama.

Sve je u crno bilo zavijeno
Više od dvjesto Modrušana ubijeno.
Iz sjećanja još bi bilo priče,
Modruše moj, Modrušani se tobom diče.

Modruše moj, Kapela nek' ti pravi hlada,
nek u tebi Hrvat, mir i sreća vlada.
Modruše moj, ponosan i sretan budi,
Sačuvaj mi mjesto u svojoj grudi!

Milka Vidoš - Bolanča

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19_1-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Čijanje perja – Modruš
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 23:36:45

Čijanje perja – Modruš
Bilo nekad u Modrušu prelo


(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/16-Dragica_Pavlic.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/16-Dragica_Pavlic.jpg)
Dragica Pavlić
Bilo nekad u Modruša prelo. Sve je orilo od pjesme i života. Sve to je nestalo, a sada živi samo u sjećanju. Neka sjećanja uspjela sam prenijeti na papir i nadam se obradovati vas, dragi čitatelji Modruškog lista.

Igrokaz koji sam napisala 1997. godine još uvijek čeka svoju realizaciju. Radi se o prelu uz čijanje perja, potrebno je 26 glumaca, scena je zamišljena baš onako kako je nekada bilo u Modruškoj kući. Stolovi sa kojih Domaćca i njezine kćeri sklanjaju šlingane (ručni rad) stoinjake, okolo su klupe, priprema se sve za čijanje perja, na podu su domaći tkani tepisi, na zidovima su isto domaće šlingane krpe. Na zidu, iznad peći, visi kukuruz ispleten u vezanice. Visi i jedno sito.

Stari ćaće sjedi po strani, naslonjen na svoj štap, puši lulu. Na sebi ima kožun, na nogama mu domaće pletene čarape i opanci.

Stara majka sjedi ispred "koze" (limeni štednjak sa pećnicom), lagano se peče domaći kruh. Peć loži oklescima i sitnim drvima, u rukama joj šerajzlin. Obučena je sva u crno a rubacjoj na glavi nije zavezan nego raspušten, tako da često krajeve rubca zabacuje unatrag.

Na čijanju glavnu riječ vodi Domaćca. Sa svojim kćerima dočekuje druge seoske cure, njihove mame i dečke koji dolaze sa tamburicama i citrama. Svi su lijepo obučeni. Čija se perje uz priču, šalu i pjesmu. Na kraju čijanja se pleše i poznati ples "PAUN". To kolo je koje cure i dečki rado čekaju i još rađe igraju. Pije se domaća rakija i jedu domaći kolači, makovnjača, orehnjača, bazlamača, a uz domaći svježe ispečeni kruh jede se slanina, čvarci, kobasice i luk.

Igrokaz sam napisala na lokalnom govoru da se prelo doživjelo onako kako je nekad bilo. Uživajmo u prelu.

Prelo se u Gašparovićima, u Modruša ...

Uloge:

- Domaćca - Dragica
- Domaće cure - Milka, Kate, Zore
- Stari ćaće - Joso
- Stara majka - Julika
- Kuma-Bare
- Seoske cure - Marica, Ane, Roža, Ivka, Franca
- Seoske žene - Mande, Mare, Malčika, Anka, Jele
- Dečki iz Javorovice - Mile, Ive, Dragan
- Dečki iz Salopeki- Franje, Mate, Marko
- Dečki iz Sabljaki - Nikola, Ante, Pave


(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Čijanje perja - Modruš
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 23:44:23
Subota večer, domaćca Dragica i njezine tri ćeri meću stole i klupe. Nosu perje i divanu:

- Dragica: Ča vi velte ćeri moje kulko će ji dojt?
- Milka: Ne znam mamo! Zvala sam Marcu i Anu.
- Kate: Aja Francu i Ivku.
- Zore: Men je Rož rekla u nedlju pred crikvum da će seguro dojt.
- Dragica: Valda ji mame nećedu same pustit. Nesiguroje pojt sam povoj vuskoj prtini.
- Kćeri: (sve ujedan glas) A valda neće! Bog zna, ma nećedu!

Na vrati se čuje kucanje. Dolazu cure i žene. Domaćca ji dočekuje i posida.

- Dragica: Dobraveče lipe moje, samo ajte.
- Sve: (uglas) Veče, veče! Oćemo li? Uh, tuj je lipo toplo, vanije dost mrzlo.
 -Dragica: Sedte, sedte! Sad ćete se ugrijat. (nosi perje i razbacuje ga po stolu
  i piva) "Ajmo cure da čijamo perje, da vidimo čije je veselje"
- Stara majka: A, ćedu dečki Bogzna dojt? Biće vam ružno brež nji.
- Ćaće: A ča će to teb, pa nimaš ti više šesnajst godin.
- Svi: Ha, ha, ha ...

Stara majka: Pametniji popušća (odmahne rukom)
Počelo se čijat. Domaćca opet nekom otvara vrata.

- Dragica: Ooo, evo i moje kume Bare! A, ča si sama? Trebala si nam sinove
  poslat, vidiš kulko tuj lipi cur ima.
- Bare: Joj moja kuma, ki to more prikći ustavt, Vlade i Joso su ošli prama
  Sabljaki, a Stipe ko Stipe, još izdana, ko svake sobote, preko Gojače u
  Zagorje, svojoj Ljubci.
- Dragica: Čula sam, kumo moja, da je Ljubca iz fine vamilije. Mater joj
  učteljica, a ćaća trgovac. Oni su, velu, iz Šlavonije došli u Zagorje.
- Bare: Neznam niš! Čini mi se, kad moj Stipe neb imaj ni mamu ni kravu,
  da bi Ljubca već iskada bila u Modruša.
- Dragica: A nemoj tako kuma. Biće sve dobro, vidćeš.
- Mare: Ee Bare - Bare, zarečeneg se kruva najviše u životu poji. Ja sam ki
  mlada cura uvik pivala - "Mila majko neimala duše, ako dadeš mene u
  Modruše
". Al dojde moj Pave, mlad, lip ki slika, ma zaboravi Mare
  majku i   dušu.
- Svi: Ha, ha, ha ...
- Anka: Ajte cure malopopivajte. Na dobru pismu morda i dečki dojdu.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19_1-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Čijanje perja - Modruš
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 23:46:09

- Jele: Ajmo im pokazat ča mi znamo.
- Malčika: One seguro neznaju ki mi.
- Mande: Neka Dragca prva počme. Pri meni samja počmala.
- Dragica: Ja ću, ni problem. Al oću i da mlade cure nešto odpivaju. Nećedu
  dečki na našu pismu dojt.
- Jele: Ča ste se stisle? Ajte bar malo popivajte.
- Mare: One samo nešto šapću! Eee cure, cure - dečki šapat nečuju!
- Malčika: Malo su ki nerozne.
- Mande: Ajmo mi žene unda same.
- Dragica: Lipo me pratite .. (piva se pisma "Vrani se konji sedlaju")

Domaćca počima, žene ju pratu, a cure se i dalje srameći, smiju i nešto šapću. Pred kraj pisme čuje se muško pivanje iz daljega.

- Dragica: Cure, evo dečki!
- Ane: Čuju se čuju, evo ji!
- Dragica: Idu dečki, idu tamburice, redte lasi, stežte tkance.

Nastupla je lagana neroza i cure se riktaju.

- Ivka: Joj Roža - jesam lipa?
- Roža: Ma jesi, lipa si. Nego ajd France, ča si se ti tako ukočla. Vidt ćeš da
  će i tvoj Ante dojt.
- France: Bože te čuj, al sumnjam. Kad me zadnji put pratil kući til me
  kušnit, al ja nis dala.
- Stara majka: Ča!! Kušnit! ! Eee mala moja, kušac je zna se čiji prosac.
  Dobro si to napravla dite. Nego čuj ti staru babu ča ču ti reć - muškim ni za
  popušćat, ja sam starem rodila šestero dice, al mi ni noge dalje od kolena
  vidi!.

- Ćaće: Joj baba, jopet brndaš benastoće, joj men joj.
- Marica: Po vašem, stara majko, ispada da se nikad u životu niste ni
  kuševali!
- Stara majka: Nam je naša mama uvik divanila -dica, čuvajte se, od
  kuševanja trbuv raste
.
- Ćaće: Udri grome i babe potuci, samo benastoće izvodi.
- Cure: Ha, ha, ha ...

Začulo se kucanje na vrati i onda pisma "Curo mala otvori nam vrata, il otvori ili odgovori". Domaćca otvara vrata, ulazu dečki, a domaće cure im pomažu skinut kapute i ometaju im metlom čizme od sniga.

- Dragica: Dobarveče dečki! Uđite samo, ajte!
- Dečki: (u glas) Dobarveče! Dobarveče! Dal nas primate?
- Dragica: Ajte samo! Ajte, biće nam lipše skupa!

Cure sad počinju pivat "Čijam perje mislim da je trava, blago onem ki na njemu . spava ..."
Onda pivaju žene "Pivaj grlo nedaj srcu jada, imati češ jadikovat kada"
Zatim i dečki "Sve su ovo iz Modruša cure, ne boje se ni vetra ni bure."

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Čijanje perja - Modruš
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 23:47:43

- Dragica: E tako, lipo! Sad sidajte, već kako ki i kadi želi. Vi to najbolje
  znate. (dečki posidaše već kako koji, izmed cur)
- Ćaće: To su troji dečki, sa tri tamburice. Odkud ste vi, a?
- Mile: Ja, Ive i Dragan došli iz Javorovice.
- Franje: Iz Salopeki smo došli Marko, Mate i ja. Taman se gor na cesti isti
  čas našli sa dečki iz Javorovice.
- Mile: Sa ceste smo čuli da se ovde najlipše piva i tako pošli vamo.
- Nikola: Nas smo trojca iz Sabljaki, ja, Ante i Pave, bili smo predkućom i
  sačkali druge dečke da dojdu, tako da nejdemo sami ukću.
- Ante: Sad ispada da se sramimo, nemoj tako Nikola.
- Pave: A nismo ni bili baš presiguri.
- Zore: Dobro, dobro. Sad ste tuj.
- Roža: Pomozte nam iščijat pa idemo igrat kolo.
- Ive: A kud vam se tulko žuri, samo smo došli.
- Dragan: Mi ćemo polako čijat, samo da dulje budemo u prelu.
- Milka: Nebojte se vi niš, ima perja još za puno puti.
- Bare: Bolje da utrne selo nego običaji.
- France: Dal Bog da se čija, smo ja nesmim dugo ostat. Rekla mamo da se
   moram žurt.
- Ante: Ma ne boj se France! Ja ću te ispravt kući, neće se mamo ljutit.
- France: E moj Ante, unda će se i potekar ljutit.
- Marko: A snajt ćete se valda nekako.
- Mate: Ja znam kako bi se ja snašal.
- Ante: Ajd reci kako bi ti, da i mi svi znamo.
- Mate: Pusti me da ispravim tvoju Francu kući, pa ćeš onda znat.
- Svi: Ha, ha, ha ...
- Stara majka: Ki prvi njegova divojka.
- Ćaće: Le, moja se babajopet utiplje mladim u divan.
- Marko: Puste ju, nek divani. To je mudro rekla.
- Ćaće: Ona mudra? Ona, ona... ona ...
- Pave: Ona i vas ćaće sad bez riči ostavi.
- Ćaće: Ma ... (odmahujerukom)
- Franje: Ajmo sad jednu li po zapivat.

Zapivaše pismu "Pokraj sela mala vije se vit jablan ..." Kad pisma završi ćaće se sprema spat.

- Ćaće: Ajmo baba Iipo mi na počinak, velja pojt leć. Ujtro treba med blago
  pojt. Neće Šarava pitat jel se čijalo il ni, svaki svoje išće.

Stara majka : (obraća se domaćci) Evo snaja, proja i bazlamača su pečene.

- Dragica: Dobro majko, samo ajte leć. Laku noć!

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19_1-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Čijanje perja - Modruš
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 23:48:52

Ćaće i Stara majka odlazu na počinak ..

- Svi: Laku noć! laku noć! ...
- Nikola: Jel to perje pri kraju?
- Ive: Ulov se posla pa će bit.
- Dragan: Bi on, al mora puno gledat okolo.
- Nikola: Pa ja sam zato došal avamo, gledat u to ča gledam.
- Ive: Gleda i tebe njezina mama.
- Dragan: Da, da! Malko ispod oka.
- Nikola: Neka, neka! Još malo, gledat će ona mene milo ki svoje dite.
- Svi: Ha, ha, ha ...

Dečki počinju pivat "Imam dragu iz Modruša grada, ja ju volim ko nikog do sada ... "
"U Modruša lipe su divojke, sa svi strana osvajaju momke ... "

Sa čija njem je gotovo, domaćca donosi prazne vanjkuše. Svi joj pomažu metat perje u nji. Domaće cure meću stolac na sred kuće i nosu lavor sa vodom. Peru se ruke i brišu domaćim ručnikom.
Domaćca iznosi čiste šlingane stoinjake a ćeri nosu slaninu, čvarke, kobasce, luk, rakiju, domaće kolače, orije, lišnjake ..... Domaćca vadi iz peću kruv i baziamaču.

Napivaju usput malo dečki, malo cure:
"Oj Modrušu oko tebe voda, u tebi su cure ki jagoda". "Oj Modrušu al si na vidiku, u tebi sam upoznala diku. "Oj gradino visoka i pusta, oko tebe raste šuma gusta.
Kad su malo pojle i popile žene idu kući.

- Mare: Ajmo i mi sad lagano.
- Anka: Idemo, da.
- Jele: Laku noć! Bilo je durt lipo!
- Mande: Cure, nemojte dugo ostat!
- Malčika: Ajd Mande, neka ji još malo.
- Dragica: Laku noć žene mile i fala vam dok nevrnem.
- Svi: Laku noć! Laku noć!
- Pave: Laku noć i nebojte se! One su u seguri ruka.
- Mate: Joj muči Pave, još ćedu se povrnit nazad.
- Mile: A ni valja dotle došlo.
- Mate: Neznaš ti Mile, kako majke svoje ćeri čuvaju.
- Mile: Znaju se one i same čuvat! Jel tako cure? Cure se samo smiju.
- Bare: Kumo draga, ode ti i ja sad svojoj kući. Već mi je šparet seguro
  ugasil.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Čijanje perja - Modruš
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 23:50:04

- Dragica: Dobro kumo. Laku noć i fala ti ča si došla. Ne sekiraj se niš.
  Dojt će Ljuba u Modruše, pitanje je dana.
- Bare: Da, da, dojt će snajka, kada krave proda majka. Ajte zbogom!
- Svi: Ha, ha ... Laku noć!
- Ivka: Ajmo sad malo "pauna" !
- Roža: Jesi segura da ćemo smit?
- Dragica: Ma zač nebi smile? Pa kad ćete ako ne sad dok ste mlade.
- Ane: Bilo bi ružno da ga ne zaigramo.
- Marica: To nikako neb valjalo.
- Dečki: Ajmo unda ča se čeka?
- Cure: Ki će bit paun.

Malo kraju pomaknu stole i klupe, te se svi uvate u kolo. Jedan dečko po sredini kola sa vanjkušom u ruka i bira curu koju će kušnit dok svi oko njega igraju i pivaju: "Paun pase trava raste i tri ptice paunice. Padaj, padaj paune pred koga ti drago, samo nemoj predame jer te nemam rado. Biraj, prebiraj, sad ti je na prebor, ako nećeš nikoga miči mi se iz kola"

Dečko baci vanjkuš pred curu koju je odabral, kleknu na njega i ljube se u lice. Ostali zastanu i rukom prema njima pokazuju uz pivanje: "Vidte ljudi, vidte ljudi gdje se dvoje ljubi, preko plota, preko plota, nije ji sramota, sramota preko štiga, preko štiga da ji nije briga"

Dečko ide u kolo, a cura ostaje u sredini i bira dalje noveg dečka i tako do kasno u noć dok se svi sa svima ne izljube.
Završi tako da se domaćca malo izdvoji od svih i uz mahanje rukom u publiku reče: mili Bože, daji mame vidu.

KRAJ

Evo, tako je izgledalo modruško prelo. Bilo je lijepo iako je život bio težak a ljudi siromašni.

Bili su bogati duhom, pjesmom, plesom i prelom ...

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19_1-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Urušavanje dijela zida utvrde Tržan na Modrušu
Autor: Marica - Svibanj 28, 2009, 23:52:46

Urušavanje dijela zida utvrde Tržan na Modrušu 

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/17-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/17-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/18-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-2.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/18-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-2.jpg)

12. siječnja 2008. godine urušio se dio zida tvrđave Tržan na Modrušu. Srećom, tom prilikom nitko nije stradao iako se znatan dio kamena otkotrljao preko ceste kaoja prolazi preko ruševina.

Zid je odronjen u dužini od 12 do l4 metara, pri čemu se srušilo preko 150 kubika kamena. Ovo je najveće urušavanje zidova Tržana od Drugog svjetskog rata. Izgled preostalog dijela zidina znatno se promijenio.

Ovim urušavanjem Modruš kao da sam upozorava da ja krajnje vrijeme da mu arheolozi, povjesničari, arhitekti, konzervatori i državna uprava poklone dužnu pažnju, te da ozbiljnije porade na snimanju postojećega stanja, istraživanju i zaštiti ostataka jednoga od najvećih i najznačajnijih srednjovjekovnih gradoval u kontinentalnoj Hrvatskoj.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/19_1-Tvrdjava_Trzan_na_Modrusu-logo.jpg)


Naslov: Odg: Moj Modruše
Autor: sertic - Prosinac 23, 2009, 15:50:05
Pozdrav u lipe Modruše iz lipi Jezerana

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10004/modrus1.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10004/modrus1.jpg)
Razglednica iz privatne zbirke Mladena Sertića, Jezerane

Moj Modruše

Moj Modruše suncem obasjani
u tebi su mi najljepši dani,
dok god mogu, ja ću tebi doći
na grob pradjedova svojih
i na gradinu što ponosno stoji.

Zvona Presvetog Trojstva zvone,
u Modruš sinove i kćeri zovu ona.
Oj Modruše, dolazim k tebi
i nosim sva sjećanja u sebi!

Sjećam se ja tužnog ljeta
bila je to četrdeset i peta,
nad Modruš nadvila se tama
A u njemu osta siročad sama.

Sve je u crno bilo zavijeno
Više od dvjesto Modrušana ubijeno.
Iz sjećanja još bi bilo priče,
Modruše moj, Modrušani se tobom diče.

Modruše moj, Kapela nek' ti pravi hlada,
nek u tebi Hrvat, mir i sreća vlada.
Modruše moj, ponosan i sretan budi,
Sačuvaj mi mjesto u svojoj grudi!

Milka Vidoš - Bolanča



CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved.